Mi, djeca rastavljenih roditelja

[pomikaki]

Osim toga što ne znam glumiti i voditi dvostruke živote i toga što gluma u nikakvom slučaju ne valja za dijete, ja nikad nebi mogla dovesti svoj život u tako jadno stanje da moram glumiti dok sam u vlastitoj kući. Bebronka, savjeti su ti više nego čudni, ja sam dosad napisala jedno pet postova ali bi ih izbrisala svaki put, čekam da se javi netko tko zna bolje od mene sročiti rečenicu i malo je ublažiti .

Malo čudno, da ne kažem loše, zvuči kad se kaže glumiti, možda bi bilo bolje reći - pokušati prikriti ogorčenost ako je se ne može savladati?

Zašto bi to uopće netko radio? Zbog djece? Znači brak ne valja, ljubavi više nema, svatko živi svoj život a pred djecom je sve fino i krasno? Ne vidim ni jednu jedinu pozitivnu stvar u ovakvom načinu. Ja svoju djecu (i sebe uostalom) poštujem puuuuuno više od ovoga.

Mislim nakon razvoda. Shvatiti da djetetu puno unači kontakt s ocem, i osim ako otac nije nasilan i opasan po dijete omogućiti djetetu da što bezbrižnije uživa u kontaktu s ocem i očevim dijelom obitelji. Ako je žena ogorčena, a vjerojatno je bar donekle, zbog djeteta bi to trebalo prikriti koliko je god moguće.

Živjeti u braku gdje su sasvim razdvojeni životi ne bih mogla. Zapravo se divim onom tko bi mogao to izdržati, ali zbilja bez ogorčenja, pa niti prikrivenog. Ako se to ne može (mislim da je to zapravo potpuni sf, ali dozvoljavam teoretsku mogućnost), svakako mislim da je bolji razvod.

No moje mišljenje tu puno ne vrijedi jer nemam iskustva s razvodima.

[Trina]

Ja sam shvatila da bebronka ne priča o razvodu nego daje savjete kako bi se trebalo/moglo ponašati da ne dođe do razvoda

[pomikaki]

Ja sam shvatila da bebronka ne priča o razvodu nego daje savjete kako bi se trebalo/moglo ponašati da ne dođe do razvoda

Koliko sam shvatila, ona je za opciju da se izdrži ako se ikako može, ali ako ne, treba imati snage i za potpuni prekid. Pa i ona je razvedena.
Savjeti mi imaju smisla osim onog dijela da je za dijete bolje da žena prihvati čak i dvostruki život muža, dok to on drži daleko od obitelji. Ja to ne bih mogla.

[Maslačkica]

Beberonka, apsolutno se ne slažem sa tvojim postom...
I moram te pitati - da li smatraš da samo ŽENA treba pošto po to čuvati brak, a muž da gazi? Ovo održavanje braka i zatvaranje očiju, tj. trpljenje nevjere mi je :shock: ok, znam da postoje takvi parovi i s tim sam se pogotovo u Istri susrela...i susrela se sa "djecom" iz takvih brakova i njihov zaključak je na kraju: "otac je kreten što je tako postupao prema majci, a majka još veći jer je to dozvoljavala i patila, i mislila je da ja ne vidim, ali vidim i svi oko mene su znali" ... nešto u tom stilu.
Ja ne znam baš TAKO puno muževa koji bi prešli preko svega i svačega za "dobrobit" djece i braka, i mislim da smo ipak jako puno nasljedili "žena je ta koja treba muža tetošiti, paziti na brak, rađati djecu itd." i ja sam isto to naslijedila, ali se trudim boriti svim silama protiv toga, jer me to stvarno guši i omalovažava...

Elin, ja mislim da ti je psihologica dobro rekla i mislim da ne treba reći svima oko sebe "zabranjeno je pričati o mom bm"...

Malo čudno, da ne kažem loše, zvuči kad se kaže glumiti, možda bi bilo bolje reći - pokušati prikriti ogorčenost ako je se ne može savladati?

Mislim da je tu stvarno ključno potražiti pomoć psihologa, jer ta gorčina je hmmmm... nešto što ako ostane cijeli život je jako gadno...

[elin]

cure, ajmo prestati sa pljuvanjem beberonke. Ja znam točno što je žena htjela reći jer kroz to prolazim. Bila sam spremna preći preko svega samo da moje dijete ima oca. Ja sam si jednostavno ovako postavila privilegije kad sam rodila: najvažnija je moja malena, onda dugo, dugo nitko, onda moja malena, onda dugo, dugo nitko, pa ja, pa ostali. On si svoje privilegije na taj način nije posložio i došlo je do toga što je došlo (ne da mi se sad tu sve ponavljati). Ja bih dala sve da moje dijete ne pati, ali pati zbog toga što on nije sa nama i od toga ne mogu pobjeći, mogu samo sa time naučiti živjeti. Ali da ćemo biti prijatelji ja i on - e to nećemo. Neću mu nikada, ali nikada zaboraviti ono što je učinio njoj, ne meni - to ne opraštam. I da, 04.03.2009. zakazano je prvo ročište u našem predmetu za razvod braka i spremam se kick ass i to njegovu.

[kate]

U današnja vremena je "fitilj" za razvod je vrlo kratak i poanta je da treba stvarno učiniti sve da ne dodje do razvoda ako se NEMA veliki razlog.
E sad što je veliki razlog vjerojatno svi doživljavamo drukčije.
Npr. to što se netko u braku "zaljubio" u drugu osobu jer mu je dosta učmalog života, ne smatram razlogom za razvod (ali shvaćam da većina misli da je) ili npr. to što netko ne pomaže dovoljno u kući...ili što netko previše izbiva iz kuće...

Naravno da se nitko ne odlučuje na razvod bez da je dobro promislio, ali svejedno, moj savjet je ...
Razmisliti..potruditi se.. razmisliti...učiniti kompromis...razmisliti...učiniti sve što možeš da ti budeš korektan (ako treba i oprostiti)..razmisliti....

[Maslačkica]

Pa ne vidim baš "pljuvanje" kako kažeš, ali ja lično odgovaram na njeno mišljenje i to iz pozicije djeteta baš onog što ona zagovara...nema veze Beberonka ili neko drugi nego općenito je li....

Ne smatram da je dobro skakati na prvu loptu na razvod, ali definitivno ne podržavam niti ostajanje u braku radi djece, jer znam šta je meni takav brak donio... i mogu reći... ništa dobro... uh, neću ni ulaziti u ono "preslikavanje majke na dijete", jer se to baš desilo i zbog toga sam bila najnesretnija u trenutku...

Ja i Beberonka imamo baš skroz različita iskustva iz djetinjstva i različite poglede na takve teme, to je normalno... i smatram da smijem iznijeti i svoje mišljenje kako i ona svoje, jer nikad se ne zna, možda me "preobrati" , a ti dobiješ različita viđenja...

I opet kažem da je najbitinije u tome svemu ta gorčina, ljutnja, pa i povremena ljutnja gdje se djeca nađu u neobranom grožđu. I u potpunosti potpisujem gdje je neko rekao "ako si ti ok i dijete će biti ok"... ali za to treba vremena kako roditeljima, tako i djeci isto....

Joj, i još nešto... to što spominješ Elin da si bila spremna ostati u braku radi djeteta, ja nemam dijete, pa sam bila u stanju pojesti i g...no ako treba samo da budemo zajedno, a razlozi i moja razmišljanja i slabosti ima na drugom topiku.
To što mi je sad dobro ne znači da će biti za 5 godina kada budemo imali djecu...

A ono što je najgore, možda ti sutra dijete neće biti zahvalno na takvom ponašanju i razvijanju situacije, jer će ona imati drugačija iskustva i viđenje na ovu istu temu, jer je i moja mama radila najbolje što je znala i kako je mislila, pa vidi šta ja mislim o tome svemu...

I mislim da je jako bitno naći dobrog psihologa da pomogne i roditeljima i djetetu u snalaženju u ovoj situaciji...

[koksy]

Naravno da se nitko ne odlučuje na razvod bez da je dobro promislio, ali svejedno, moj savjet je ...
Razmisliti..potruditi se.. razmisliti...učiniti kompromis...razmisliti...učiniti sve što možeš da ti budeš korektan (ako treba i oprostiti)..razmisliti....

Ja bi jos dodala, i potraziti pomoc npr. bracnog savjetnika.

Apsolutno se slazem da je s emancipacijom zena fitilj za rastavu puno kraci, jer mi vise ne moramo i ne zelimo tolerirat neke stvari, a opet nam je upisano u gene i odgoj da smo mi drzimo 3 stupa kuce i da je na nama da se brinemo za muza, kucu i djecu. I ja se borim protiv toga tj, protiv tog stereotipa al tesko je pogotovo kad si u braku s nekim ko je odgajan da upravo to i ocekuje, sve na pladnju.
I ko je onda u pravu?
I je li to razlog za razvod?
Naravno da nije.

Ponekad mozda nije ni nevjera, sve ovisi o situaciji, srecom, nisam se nasla u slicnoj, ali da se nadem, dobro bi razmislila. Upravo zbog djeteta, da smo sami, letio bi iste sekunde.

[kate]

Mislim da ne bi ova rasprava trebala biti u smjeru za ili protiv razvoda, nego dati konkretna iskustva djece razvedenih roditelja u cilju shvacanja problema sto takav zivot sa sobom nosi..barem sam ja to tako shvatila.

Nije lijepo ni razvesti se kao ni ostati u lošem braku naravno, ali dobro je pripremiti se na situaciju koliko je to moguće...

Meni je užasno bili čuti od svojih roditelja (u mojoj odrasloj dobi ) "nismo se trebali razvesti" i od tuda vjerojatno moje mišljenje..

[Maslačkica]

Meni je užasno bili čuti od svojih roditelja (u mojoj odrasloj dobi ) "nismo se trebali razvesti" i od tuda vjerojatno moje mišljenje..

Ja sam zadovoljna razvodom svojih roditelja, možda baš zato što sam imala priliku vidjeti kakav je moj tata....
Ono što sam saznala, kroz iskustvo, da ipak moja mama nije onakva kakvom sam je vidjela u djetinjstvu, njene mane nisam vidjela, a mislim da je na to dosta utjecao i njen odgoj, ali danas mislim da je bilo baš bitno da je otišla kod psihologa, ali nije...
I da su mogli biti bolji i potruditi se više - jesu... ali danas kada sam ja "velika" i kada vidim da mi je teško samu sebe promijeniti ne znam šta očekujem od drugi ljudi...

[kate]

Sjećam se kad mi je tata pokušavao objasniti razvod .."dva instrumenta mogu biti savršena, ali svejedno zajedno davati lošu muziku".

Ja sam se vrlo brzo kao ranoškolsko dijete adaptirala na novu situaciju,ali život je jednostavno prebrzo išao nekim drugim tokom koji donosi razvod roditelja..ponekad se mislim da sam bila problematična kao dijete možda bi sve ispalo u konačnici bolje...

Ja nisam imala iluzija da bi moji trebali biti zajedno (iako nikada nisam vidjela da se svadjaju), ali mi nikada nije bilo jasno što je to moj otac vidio u svojoj drugoj ženi (nakon što je 7 godina bio sam), kad gledajući ni po čemi nije bila ravna mojoj majci (ni po godinama, ni po obrazovanju, ni po porijeklu, pa ni po dobroti..) i onda sam jednostavno s vremenom shvatila da je ponekad potrebna i sreća i da joj nekad treba pripomoći...ljudi se vremenom ipak mijenjaju, samo je šteta što to obično prekasno dodje.

[Maslačkica]

Strepsils plus
Pregnancy and lactation
Before applying the product to consult with a physician.

Znači, trebala bi pitati doktora, jer kao nema dokazana negativna svojstva, pa se treba konzultirati...

[Maslačkica]

Strepsils plus
Pregnancy and lactation
Before applying the product to consult with a physician.

Znači, trebala bi pitati doktora, jer kao nema dokazana negativna svojstva, pa se treba konzultirati...

Pogrešno...

[fegusti]

po tisućiti put se dokazuje kako smo različiti.
niti ćemo jednako reagirati na istu situaciju niti ćemo je na iste načine preboljeti (ili ne preboljeti).
i za roditelje i za djecu sve situacije, pa tako i razvod, mogu i ne moraju imati loše posljedice.
stvar je stava i razumijevanja sveukupne situacije a ne samo promatrane s gledišta naše taštine.

[elin]

ne gledam ja sa moje taštine, nego iz njezine perspektive da joj nedostaje otac. Meni je stvar vrlo jednostavna: ona ima pravo na oca, on nema pravo sjetiti se da bi u 35 godini proživljavao novo teenagersko razdoblje. Ona je prva, mi smo nakon. I to je to. Nema nitko pravo napraviti dijete i ostaviti ga. Tako ja mislim, sorry. Moja taština ničim nije povrijeđena i da nije nje ne bi niti osjećala bijes i možda bi ostali prijatelji, iako teško jer su moji prijatelji ljudi koje ja poštujem i koji poštuju mene, a ne varaju, lažu i ponižavaju me. Dakle, vjerojatno ne bi ostali prijatelji, ali ne bi bila niti bijesna.

[babyboys]

Ja bih dala sve da moje dijete ne pati, ali pati zbog toga što on nije sa nama i od toga ne mogu pobjeći, mogu samo sa time naučiti živjeti. Ali da ćemo biti prijatelji ja i on - e to nećemo. Neću mu nikada, ali nikada zaboraviti ono što je učinio njoj, ne meni - to ne opraštam.

ovo je nešto što dan danas govori moja mama kad se potegne tema njenog razvoda.

i kad čitam tvoje postove na ovom topicu, kao da slušam nju...

[Maslačkica]

Babyboys - očito da imaš iskustva kao dijete razvedenih...hoćeš nam reći kako je utjecalo to na tebe i tvoj stav mame koji si navela i koji je tvoj odnos sa ocem?

[babyboys]

ovako... probat ću... več sam ranije pisala da su se moji roditelji razveli kad sam ja imala 12, a moja sestra 9 godina.
situacija za koju ja znam i o kojoj mogu govoriti je počela tri godine ranije, kada smo sestra i ja došle iz slavonije gdje smo živjele s dedom i bakom, a šta se dešavalo prije toga , ja ne znam, sa,mo naslućujem.
tih tri godine su bile najčudnije i najtraumatičnije godine u mom životu. u početku, obzirom da smo nas dvije bile traumatizirane događajima u VK 91. trudili su se sakriti kakvo je ustvari stanje, pa su mjeseciuma glumili finoću, a ispod površine je kuhalo, i neizbježno, eksplodiralo. oni su se svađali, tata je lagao, varao mamu, znao je i popiti, bilo je tu i fizičkih obračuna, kao npr situacija u kojoj sam ja sa 10 godina stajala između njih i molila tau da ju ne udara više... tat je s vremenom bio sve više odsutan, mama je jako popala u te tri godine, jer je, dok njega nije bilo, pokušavala nama nadimjestiti mir. on kao da je svjesno doprinosio toj njezinoj destrukciji, pa čak i želji da si okonča muke...

i sada kad pišem o tome, s odmakom od 16 godina, nije mi lako, najrađe bi plakala...

taj njihov odnos je na mene najviše utjecao tako što me natjerao da odrastem preko noći. naime, moja sestra ima blagi poremećaj u razvoju i njoj je trebao netko na koga može računati, a tada sam to bila samo ja, nažalost. užasno me je frustrirao taj tatin odnos prema njoj, to što su oboje sebe stavili sebe na prvo mjesto, ispred nas, jer meni ništa od djece nije svetije i važnije i ja ću slomiti sebe ako to znači zaštititi njih, a ja to nisam dobila.

praktično, preuzela sam na sebe kuhanje, čišćenje, sekine i svoje zadaće... u silnoj želji da mamu poštedim, u nadi da će onda biti bolje... nije bilo, 1994 je tat otišao kod svojih u dalmaciju i više nikad se nije vratio u naš stan. pomogla sam mami spakirati njegove stvari , plakala sam dok je trgala njihove zajedničke slike i osjećala se kao da mi je netko izmakao tlo pod nogama. na početku puberteta ostala sam sama na svijetu, ili sam se tako osjećala, s osobom koja je patila više nego ja i očekivala da se na mene može osloniti.

zatvorila sam se u sebe, pisala po čitave dane... od kad je otišao, s tatom nisam razgovarala 5 godina. on jednostavno , nakon svega, nije zaslužio moju pažnju, ljubav vrijeme. i bdila sam ko jastreb nad mamom jer je ona tad bila popuno psihički uništena.osim što je prolazila kroz razvod, hodala je sa sekom na razne pretrage i terapije jer je ona bila aprestala govoriti.

kad smo se preselile nas tri u novi kvart,. amlo su se stvari popravile za nju i seku, a ja sam "podivljala", konačno sam mogla procesuirati godine koje su bile iza mene i izbaciti ih iz sistema, a to sam radila na jedini način koji sam znala- tako da sad pažnju usmjerim bna sebe.
postala sam punkerica i družila se s čudnom ekipom, popustila u školi, počela pušiti, kršiti dogovore...
znam da joj nisam olakšala, nisam ni sebi. u tom razdoblju, od nekih tri godine sam bila ljuta na čitav svijet, pa na njih dvoje,. pa na boga jer mi je njih dao za roditelje, pa opet na sebe, na tatu, beskrajno ljuta na tatu....

negdje u drugom, trećem srednje, tata se pojavio u mom životu (sa sekom je imao redovan kontakt, ja nisam htjela znat da je živ) na maminu molbu, da joj pomogne dovest me u red. hahaha, pa da njih nije bilo, ne bi to sad trebali... to sam prvo pomislila. krenula sam tad kod psihologa, ustvari psihologice koja je radila u mojoj školi i koja je jedna divna žena i piomogla mi je da sagledam neke stvari, izbacim iz sebe...

danas mi je teško kad se svega ovoga sjetim, žalim zbog nekih stvari koje sam napravila, ustvari zbog toga kako je to utjecalo na druge ljude. mami zamjera,m što nije prije otišla od njega, ali ju na neki način razumijem jer je ona htjela samo imati obitelj... i to što zbog njene duge patnje danas nemamo odnos kakv bih ja htjela, nismo bliske kao neke mame i kćeri, ali radimo na tome.osnivni problem je to što jedna drugu još uvijek često gledamo kroz prizmu tih nekih ružnih prošlih vremena.
odnos s tatom? on je moj tata, kao i ona mama i ja ih volim.ali, kad sam bila mala, prije svega ovoga, meni je tata bio bog. sve na svijetu. i onda mi je smrvio srce u milijun komada, razočarao me kao nitko nikad prije. jer nas je ostavio na cjedilu i nije se osvrnuo. i on to zna. jednom zgodom smo dugo, dugo, pričali, sve sam mu rekla , i da ga nikad neću voljeti kao prije, da će nad našim odnosom uvjek visiti ta sjena i nikad neće do kraja vratiti moje povjerenje. mi se vidimo relativno često, on živi još uvijek sa ženom kojoj je otišao od nas i njezinom djecom, ali svaki put kad uđem u taj stan i kad vidim kakav odnos maj tata ima s njima, plače mi se. jer to je nešto što je pripadalo meni, a sad na to, kao da nemam pravo.
i mislim da te rane nikad neće do kraja zacjeliti, svako toliko se nađe nešto što zagrebe i ona prokrvari.

moji roditelji su danas jako dobri deda i baka.možda predobri i moji dečki ih obožavaju.
ali meni se čini da oni na neki način nadoknađuju ljubav koju nisu dali nama kroz nove generacije.

kako je to utjecalo na mene ko roditelja?
moja djeca su moje svetinje. prvo oni, dugo nitko, pa oni, pa dugo nitko, pa svi ostali.
kada sam vidjela da veza između mene i tinovog tate ne vodi nikamo, završila sam je i odlučila biti sama, najbolji roditelj svom djetetu. i mislim da sam bila, kada sam upoznala svog sadašnjeg mm, upoznala sam ga sa svojim stavovima i za sada mislimo isto. za sada je sve super. a kada se jave prve naznake da više nije i da je jedno pod nas jadno ili frudtrirano u tom braku, ili ne daj bože vara, razići ćemo se. jer, bolje jedan sretan i sam roditelj koji će djetetu iskreno i od srca dati sve najbolje od sebe što može, nego dva jadna koja će ga samo zaraziti jadom.

Malo sam odužila, ali sam rekla sve šta mi je na duši...

[melange]

Osim toga što ne znam glumiti i voditi dvostruke živote i toga što gluma u nikakvom slučaju ne valja za dijete, ja nikad nebi mogla dovesti svoj život u tako jadno stanje da moram glumiti dok sam u vlastitoj kući. Bebronka, savjeti su ti više nego čudni, ja sam dosad napisala jedno pet postova ali bi ih izbrisala svaki put, čekam da se javi netko tko zna bolje od mene sročiti rečenicu i malo je ublažiti .

hvalabogu, mislila sam da sam skrenula.

jer, bolje jedan sretan i sam roditelj koji će djetetu iskreno i od srca dati sve najbolje od sebe što može, nego dva jadna koja će ga samo zaraziti jadom.

i mislim da bi ovo bio sažetak svega dosad

[ivy]

.

jer, bolje jedan sretan i sam roditelj koji će djetetu iskreno i od srca dati sve najbolje od sebe što može, nego dva jadna koja će ga samo zaraziti jadom.

i mislim da bi ovo bio sažetak svega dosad

ja nisam dijete rastavljenih roditelja, ali imam mamu koja je pregrizla i ostala u braku zbog mene. ne mogu reći da mi je tata loš čovjek, ali on se tako malo, u stvari nimalo, sa mnom nije bavio da ga uopće ne doživljavam kao što vidim da ostali ljudi oko mene doživljavaju očeve. drag mi je i to je to. on nikada nije znao što se događa sa mnom, često nije znao ni u koji razred idem, a živjeli smo skupa, ali to ne zbog toga što me nije volio, jednostavno nije bio tip oca. meni se moj život s njim čini ok, jer ne znam za drugi način, ali je pitanje kako bih o svemu mislila da se mama rastala. verovatno bi mi bilo puno teže. ovako je figura koja je bila tu da glumi oca. a mama je bila sve ostalo.
svaka njoj čast kako je izgurala takav život. u tome ju još uvijek pokušavam shvatiti.

[fegusti]

babyboys, da li možeš reći da si im oprostila, pomirila se s prošlošću ili to još nosiš kao teret?
da li na neki nači osjećaš posljedice toga što si se vrlo rano morala odreći svog života zbog drugih ili si to dijelom uspjela riješiti kroz onaj srednjoškolski bunt?
po meni je on bio odgovor na pritisak i tvoj svojevrsni ventil.
hoću reći, barem je izbacilo na površinu teret koji uglavnom bude zakopan u podsvjest.
i to je ono najgore što se u takvim situacijama desi jer se aktiviraju obrambeni mehanizmi koji nam ne daju da se suočimo zbog straha da ne izgubimo i ono malo prividne ljubavi i sigurnosti koju imamo.

[fegusti]

Meni je stvar vrlo jednostavna: ona ima pravo na oca, on nema pravo sjetiti se da bi u 35 godini proživljavao novo teenagersko razdoblje.
Nema nitko pravo napraviti dijete i ostaviti ga.

vidiš da ima pravo, odnoso da si uzima to pravo.
ona ima pravo na tatu ali i tata ima pravo na drugi pubertet.
nije to ništa zakonom zabranjeno.
treba samo ta dva prava usuglasiti.

p.s. pravo na nešto ne jamči i moralnu ispravnost

[keka]

ne gledam ja sa moje taštine, nego iz njezine perspektive da joj nedostaje otac. Meni je stvar vrlo jednostavna: ona ima pravo na oca, on nema pravo sjetiti se da bi u 35 godini proživljavao novo teenagersko razdoblje. Ona je prva, mi smo nakon. I to je to. Nema nitko pravo napraviti dijete i ostaviti ga. Tako ja mislim, sorry. Moja taština ničim nije povrijeđena i da nije nje ne bi niti osjećala bijes i možda bi ostali prijatelji, iako teško jer su moji prijatelji ljudi koje ja poštujem i koji poštuju mene, a ne varaju, lažu i ponižavaju me. Dakle, vjerojatno ne bi ostali prijatelji, ali ne bi bila niti bijesna.

Draga Elin, nisam detaljno pratila sve tvoje poslove i moguće je da mi je nešto promaknulo. Ipak, ovdje izjednačavaš dvije vrlo, vrlo različite stvari: raskid braka i napuštanje djeteta. Može se biti dobrim roditeljem i bez bračne zajednice i smatram da je tvoja (vaša) obaveza omogućiti to, a ne otežavati, te da biste upravo zbog toga trebali pokušati ostati u dobrim odnosima. Nadam se da je to i očeva želja.

Naravno da je u početku teško naviknuti se na novi način života, ali tako je to sa svim velikim promjenama kojima djecu izlažemo s manje ili više razloga: preseljenje, nova beba u obitelji, zahtjevni posao, dugačka poslovna putovanja... To je jednostavno tako i treba izvući najbolje iz situacije. I djeca rastavljenih roditelja mogu imati sve uvjete za sretan život, vidim puno lijepih primjera oko sebe.

[babyboys]

babyboys, da li možeš reći da si im oprostila, pomirila se s prošlošću ili to još nosiš kao teret?
da li na neki nači osjećaš posljedice toga što si se vrlo rano morala odreći svog života zbog drugih ili si to dijelom uspjela riješiti kroz onaj srednjoškolski bunt?
po meni je on bio odgovor na pritisak i tvoj svojevrsni ventil.
hoću reći, barem je izbacilo na površinu teret koji uglavnom bude zakopan u podsvjest.
i to je ono najgore što se u takvim situacijama desi jer se aktiviraju obrambeni mehanizmi koji nam ne daju da se suočimo zbog straha da ne izgubimo i ono malo prividne ljubavi i sigurnosti koju imamo.

oprostila sam im, alin nisam i nikad neću zaboraviti.
jer da nisam oprostila,, mislim da danas ne bismo imali nikakav odnos.
posljedice osjećam jedino kroz tu neku prizmu naglog odrastanja, ja nisam mogla biti dijete kad mi je to bilo najpotrebnije.
ali sam im na neki način zahvalna jer sam sve stvari koje su došle kasnije (trudnoća, faks ,posao) shvatila i prihvatila na drugačiji način nego što bi to možda da je sve bilo super.
moja teen ventilana mi je pomogla da ne poludim.
tereta sam se riješila puno kasnije, kad sam već i ja bila mama, kad sam našla snage u sebi da sjednem s njima, svakim posebno i kažem im sve što mi je na duši.
jer sam znala da , ako to ne napravim, neću svom djetetu moći dati 100% od sebe, a manje od tog nije dovoljno.

[elin]

prvo, babyboys stvarno me pogodila tvoja priča

a sad, drugo. Ovo:

praktično, preuzela sam na sebe kuhanje, čišćenje, sekine i svoje zadaće... u silnoj želji da mamu poštedim, u nadi da će onda biti bolje... nije bilo, 1994 je tat otišao kod svojih u dalmaciju i više nikad se nije vratio u naš stan. pomogla sam mami spakirati njegove stvari , plakala sam dok je trgala njihove zajedničke slike i osjećala se kao da mi je netko izmakao tlo pod nogama. na početku puberteta ostala sam sama na svijetu, ili sam se tako osjećala, s osobom koja je patila više nego ja i očekivala da se na mene može osloniti.

napisala si moj najveći strah. Strah me da i moja malena u budućnosti tako reagira kao i ti, jer smatram da ima pravo na djetinjstvo. Ja sam ga imala i ima pravo na to i ona. Poznajem puno djece rastavljenih roditelja, majke se dobro drže, ali ta djeca i dalje imaju želju da nadoknade to što nema oca. To je nešto u djeci divno, što mi odrasli ne možemo razumjeti, u njihovoj bezgraničnoj ljubavi za roditelje.
Moji roditelji inače nisu imali dobar brak, ali moj pokojni tata je meni svetinja. Bio je najbolji, obožavao nas je (mene i brata), vodio nas je svuda. Sjećam se šetnji sa njime po Trgu i ganjanja golubova, sjećam se da nas je provozao u 14-estici kada je prvi puta prošla Novim Zagrebom, parkova, zajedničkih boravaka na moru kada smo skakal sa njim u more i plivali u doboko i sl. Obožavala sam svog oca i još uvijek ga nosim u srcu iako je umro. I bez obzira na loš brak i na nerazumijevanje ostao je sa nama jer nas je volio više od sebe. To je meni pojam muškarca i svi ovi kvazi današnji se mogu pred mojim ocem sakriti.

[kate]

Mislim da je jako dobra stvar za svako dijete razvedenih roditelja da se bavi nekim sportom. Mene je osobno plivanje "spasilo", to je bio i ventil i utjeha i MOJ život.. naučiš truditi se do maksimuma, biti uporan, planirati svoje vrijeme, gubiti utrke ali i pobjeđivati, družiti se s velikim brojem djece, a biti samostalan borac...prava priprema za život.
Nisu me gledali kao "dijete rastavljenih roditelja", bar ne u smislu sažaljenja, jer ispred toga bilo je puno stvari zbog kojih su mi se na neki način svi divili.
Živjeli smo tata i ja sami, bili smo pravi dream-team, znala su se pravila, kazne, ali i nagrade, zajednicko veselje... bilo nam je jako lijepo

ALI, već 6 godina nismo se ni čuli ni vidjeli...o tome neću javno samo ću reći, da svaki razvod, pa i onaj najlakši ima prevelike posljedice za sve.
Nisam protiv razvoda pod svaku cijenu naravno, ali sam da se izbjegne ako postoji i najmanja mogucnost da brak moze ipak funkcionirati.

[babyboys]

napisala si moj najveći strah. Strah me da i moja malena u budućnosti tako reagira kao i ti, jer smatram da ima pravo na djetinjstvo. Ja sam ga imala i ima pravo na to i ona. Poznajem puno djece rastavljenih roditelja, majke se dobro drže, ali ta djeca i dalje imaju želju da nadoknade to što nema oca. To je nešto u djeci divno, što mi odrasli ne možemo razumjeti, u njihovoj bezgraničnoj ljubavi za roditelje.
Moji roditelji inače nisu imali dobar brak, ali moj pokojni tata je meni svetinja. Bio je najbolji, obožavao nas je (mene i brata), vodio nas je svuda. Sjećam se šetnji sa njime po Trgu i ganjanja golubova, sjećam se da nas je provozao u 14-estici kada je prvi puta prošla Novim Zagrebom, parkova, zajedničkih boravaka na moru kada smo skakal sa njim u more i plivali u doboko i sl. .

i ja imam ta sjećanja. do moje devete godine, moji mama i tata su bili savršeni roditelji meni i sestri.
ali, mi smo živjele s dedom i bakom u VK, oni su dolazili vikendom, za praznike smo išle k njima i mjesec dana na more. i sve uspomene iz tog vremena sa oboje su ovakve kakve si ti opisala.

i baš zato sam sve doživjela intezivnije, teže i dublje.
jer da sam stalno bila s njima, pa vidjela da to ne štima , možda bih ja, a i seka, sve što je slijedilo lakše podnjele.
inače, ja ne pričam puno o ovj temi i ljudi koji mi nisu baš bliski u rl ni ne znaju da su mi starci razvedeni.

elin, tvoj djevojčica je mala, kako će rast mislim da će shvaćat da se tata i mama ne vole, ali da vole nju, da žive svatko svoj život kojih je ona veliki dio. kuma od mog T je isto dijete razvedenih roditelja, njeni su se razveli kad joj je bilo 2,5 godina. danas ona ima divan odnos i s jednim i drugim i taj njihov odvojen život prihvaća kao nešto posve normalno oduvijek.

na tebi i tm sada leži ogroman teret da malenoj prikažete novu situaciju kao nešto "obično", da ima i mamu i tatu , makar oni ne žive skupa.
kad poraste i bude pitala, objasnite joj samo osnovno i nemojte od toga raditi "big deal", pa će sve proći najbezbolnije moguće, tako bar ja to gledam.

i draga, ne uzimaj taj teret samo na sebe. tm je njezin otac i mora preuzeti odgovornost opred njom za svoje postupke, pa i otrpiti njezinu osudu, bez obzira što bi on bio tinejđer .

drži se,

[Maxime]

Evo ja dolazim iz obitelji gdje je bila situacija: nase dijete, tvoje dijete i moja djeca. Roditelji su mi se rastali kad sam ja bila pubertetlija. Vjerujem da sam ja uredno ulazila u veze koje nisu imale sanse da ikako uspiju jer sam se nesvjesno bojala braka i onoga sto pretstavlja. Tek kad mi je doslo iz g....ice u glavu da ja takvu vrstu veze ne zelim sam svoju glavu poslozila i upoznala svoje muza.

Suprug i ja se svakodnevno trudimo da ne radimo iste greske kao nasi roditelji (njegovi su bili u urednom braku). Ne zelim da me proslost proganja, zivimo za buducnost ...

[modesty71]

mi se vidimo relativno često, on živi još uvijek sa ženom kojoj je otišao od nas i njezinom djecom, ali svaki put kad uđem u taj stan i kad vidim kakav odnos maj tata ima s njima, plače mi se. jer to je nešto što je pripadalo meni, a sad na to, kao da nemam pravo.
i mislim da te rane nikad neće do kraja zacjeliti, svako toliko se nađe nešto što zagrebe i ona prokrvari.

Babyboys, ova me rečenica najviše potresla... teško je živjeti s time, prihvatiti to. To sam čula od nekoliko ljudi kojima su roditelji rastavljeni, i s drugima sastavljeni. Da li ti se čini da bi (i tad i sad) bila spokojnija da ti tata nije u drugoj vezi nego da živi sam?

[babyboys]

u pricipu ne.mislim da bi mi bilo jednako što se tiče odnosa s njim možda samo ne bi bilo tog elementa druge obitelji.
mene više smeta što on ima bolji odnos s djecom koja nisu njegova nego što se ikad potrudio izgraditi sa svojom vlastitom.
i kad uzmeš u obzir da sam ja k njemu doma došla prvi put deset godina nakon razvoda, ja sam i dnas tamo gost, kao što mi se čini da sam samo gost u njegovom svijetu, ne samo domu.

on je dobar deda, ali meni je najviše žao što ja nisam dobila priliku da mi ostane i dobar tata.
ista stvar je s mamom.

[kate]

babyboys, tocno znam sto zelis reci i kako se osjecas.
No kod mene je obrnuto, moj otac svoju unuku nije nikad ni vidio i zato uživaj u ime svog djeteta ne razmišljajuci puno o prošlosti (znam da je to lako reći, ali teško ostvariti jer roditeljski ožiljci su najteži i nepopravljivi)....

Vidite kako se razvod prenosi i na iduce generacije, nisam samo ja dijete razvedenih roditelja, i moje dijete nosi posljedice te priče..
I mene baš to zanima, kako se unučad nose s tim...

[babyboys]

kate,

[beberonka]

Ja sam tu ali mi nije stizalo na mail da se vi ovdje tipkate
Elin ekavica se gubi pa se vraca to je posljedica 25 godina ekavice 15 ijekavicemam i tate
ovo tipkam samo za tebe i one koje su pratile cjeli postostajem pri svemu sto sam ti napisala i drago mi je da si ti razumjela sta tipkam,jer to govori da sam i ja tebe skuzilanazalost.Ono sto si spomenula,da te je strah da ce zivjet bez oca, o tome nemoj razmisljat jer ti takva kakva jesi ,i koliko puno volis svoje djete,neces moc utjecati na to.O tome ce nazalost samo njen otac odluciti,a na tebi ostaje kako da je pripremis na taj cin ako se gospodin odluci na takav izbor.I zato su oni radikalni koraci navedeni a i zato sto sam procjenila da je Elin hitno potrebna neka sugestija.
Svi ljudi su razliciti,razlicito vole svoje partnere a i svoju djecu,Elin i j a
svoju djecu volimo isto
Vise vas je, vidim, dozivjelo moje savjete kao bacanje zene u drugi plan,tetosenje muskarcima itd... ja tako nesto nikad nigdje nisam navela a ni pomislila.Radi se o tome da neke majke vole svoju djecu koliko i ocevi i tada sigurno dolazi do razvoda.Sem u slucajevima koje sam gore navela.Takodje ako zena voli svoje djete vise od oca i zeli da pokusa oca zadrzati u obitelji vizavi djece,a da pri tome neglumata mucenicu i djeci da nabija osjecaj krivice za ostajanje uz oca.Nego da nadje smisao kompletan u toj "glumackoj"obitelji.Zenama je sudjeno da peru ,spremaju,glacaju,uredjuju enterijer, bile sa muzem ili ne.I svakako da vodi zadovoljavajuc i kvalitetan zivot.Nazalost takav zivot ne vode ni mnoge zene bez obitelji.A ja sam feministkinja koja bi za svoju djecu ucinila sveeeeee,i mnogo veca od mnogih koje neperu sudje ali im muzevi diktiraju,sta ce da vole ,rade,il skim da se druzea djeca su nesto sasvim posebno,i ako gledamo samo njihovu dobrobit nikad se ne bi niko normalan odlucio na razvod.Ako se neko nadje uvredjenim sa ovim,zao mi je ali to je istina ,ako se gleda najbolji interes za dete.A to sto su "neki prestali da se vole" :shock: dala bih im 25 po turu da se opet zavole :shock:
il otkrili da su razliciti svjetovi, eeeeeeee izvinite ali jako su retke te ptice koje poslje takvog razvoda vole svoju djecu,i bave se njihovim vaspitanjem ,njihovim zeljama,potrebama.A takvim pticama treba dati sto prije vrjemena da odlete sto dalje na jug,a njihovo ptice ce to znati,i nece ocekivati kule i gradove i bice sretno i zadovoljno u svome gnjezdu

[beberonka]

Beberonka, apsolutno se ne slažem sa tvojim postom...
I moram te pitati - da li smatraš da samo ŽENA treba pošto po to čuvati brak, a muž da gazi? Ovo održavanje braka i zatvaranje očiju, tj. trpljenje nevjere mi je :shock:

1.trpeljenje nevjere?zar sam ja to negde napisala?
trpljenje je kad radis nesto sto nevolis,ako muskarac prevari zenu ona neprestje da ga voli preko noci.
nevjera u ovom slucaju je jedna,znaci preci preko nevjere

2.smatram da su djeca majkama,bar meni,i velikom broju drugih majki,ne svim,vrijedna i srca i bubrega i ruke i noge i ociju i svega ,pa da i toga da posto poto cuvaju brak,

3muz gazi po braku?nigde to nisam navela cak sam rekla ako se odluci"glumiti "obitelj mora da postoji postovanje te obitelji .To znaci ako ide na seks da ide 500km dalje i da se potrudi ,ne ona da nesazna ,nego niko drugi,jer to je najvece nepostivanje obitelji.A najbolje da mu to zena priusti doma,prvo radi sebe same, pa da on nigde neode.

Za muzevljevu nevjeru je kriva i sama zena,to potpisujem.Ako smo iskrene prema sebi i ako uspijemo nesto nauciti ,necemo dozvoliti da zbog nevjere na koju smo i same utjecale,osudimo djete na zivot bez oca.

Ja samo gledam iz ugla djeteta,a djetetu nije bitno ko pere a ko vara,ono zeli mamu i tatu,jer je tema mi djeca razvedenih roditelja,

Termini trpeti i zrtvovati se su termini koji govore da je ta osoba jako nezadovoljna svojim zivotom i da ni ne razmislja kako je onima oko nje.A tu joj niko nemoze pomoci osim nje same,ni muz ni djeca,postavila je lose temelje i pod hitno ih treba mjenjati a to neznaci razvod.Neko jako ljepo rece promjenimo sebe da bi promjenili druge ...

[beberonka]

pomakaki drago mi je da si skuzila o cemu sam govorila.a onaj dio o glumljenju obitelji da pojasnim.A to sam cula i vidjela od ljudi koji imaju sjajne brakove a tamo neko 1940-1950 godiste,Gluma ukljucuje da zena ,majka nepokaze pred djecom da je jako povredjena,da djeca nesaznaju za eventualnu preljubu,a osjetice da se nesto desava,da se tata malo izluduje i da ce ga to proci.Neki muskarci znaju to da cjene,niko od nas nije imun na ljubav.Ako smo iskreni prema sebi zar mozete ovdje da kazete da se nikad necete zaljubitiu drugog a mozda is pavati sa njim.A zenama je to rijetko razlog za razvod,jer ce ljubav prema djeci iobotelji nadjacati strast.A problem su muski ,koji kad se zatelebaju vise nikog,ni majku ni zenu ni djecu nevide,o tome se radi.Ako zena savlada svoj ego i sujetu,i udje u mudru komunikaciju sa muzem i nadje razumjevanje za ono sto mu se dogadja,i ako on ima malo vise mozga gore nego dole ,njega ce to proci za pola godine il dvije i oni se ponovo zaljubljuju jedno u drugo,odnosno ljubav izmedju njih nikad nije ni prestala,sto potvrdjuju razvedeni roditelji koji se jos usude to priznati djeci koju su "namucili"da se nisu ni trebali razvoditi. Slucaj kod moji,a vidjela sam jos neko je ovdje to napisaoa ljubav izmedju njih nije prestala zato sto je on osecao strast prema drugoj ili zato sto je to nju povrijedilo.Citiracu roditelje moje prijateljice,kad se ona razvela ,pa ja ...pa mi sa njima razgovarali... brak je kao vlak,ima tu i tamo stanica i poneko sidje ali se opet vrati u vlak.Naravno za ovakav vlak je potrebno dvoje pametnih ,racionalnih,roditelja koji neizmjerno vole svoju djecu,a nazalost tesko je naci dvoje,i bojim se da je Elin,sama u tome,a mozda i grijesim vrijeme ce pokazati

[elin]

beberonka, zastrašujuće je koliko kužim što ti pišeš, a nije niti čudo jer isto razmišljamo.
Kad sam ga uhvatila u nevjeri, htjela sam da ostanemo zajedno i da to pokušamo riješiti radi nje. On nije htio, kad sam mu rekla da mora prekinuti sa tom drugom ženom rekao je da neće i da ide.
E to je ono kaj ja kažem kad govorim da je svijet odraslih svijet odraslih, a svijet djece svijet djece. Djeca ne bi trebala patiti zbog gluposti roditelja, roditelji bi trebali biti odgovorni i dijete im treba biti na prvom mjestu. A ne se sjetiti da bi u 35-oj proživljavao drugo teenagerstvo i baš te briga za bilo koga, samo udovolji sebi.
Neodgojeno, neodgovorno i krajnje sebično. I nemam što više dodati.
Ja ću za svoju micu napraviti najbolje što mogu, ali ne mogu se oteti dojmu kad gledam djecu rastavljenih roditelja da su nekako tužna, da pokušavaju nekaj nadoknaditi svojim mamama (imam susjedicu vrata do, tako da točno znam o čemu pišem). Ne želim da moje dijete to radi, želim da ima svoje djetinjstvo. Kao što sam već napisala, ja sam djetinjstvo imala i moje dijete ima pravo na isto. Vi ste mi tu, recite mi kako da to postignem.

[babyboys]

ali ne mogu se oteti dojmu kad gledam djecu rastavljenih roditelja da su nekako tužna, da pokušavaju nekaj nadoknaditi svojim mamama .

ovo je bolno točno. mene i danas, četiri godine nakon što sam odselila od mame, spopadnu misli da šta će ona kad se seka uda, ostat će sama... i prožme me neki čudan osjećaj, neka mješavina gorčine i tuge, jer ona nije zaslužila da ostane sama. od kad su se starci razveli, mene je proganjala misao što će biti kad nas dvije odemo i kako da izvedem da mama bude uvijek sa mnom...

[Maslačkica]

Elin, ja stvarno mislim da se to jedino može postići tako da mama krene dalje i da se osnaži, tj. da nađe dr. smisao u životu osim BM i djeteta čak. Mislim da je ključ u normalnom i pozitivnoom komuniciranju sa djetetom, nastavljanju života, i nažalost, nećeš je moći zaštiti ni od njenog tate, a ni od drugih ljudi i stvari, ali joj možeš pomoći svojim primjerom, utjehom, dobrim odnosom....

[fegusti]

kod razgovora o razvodima me smeta ta opterećenost društvenim očekivanjima.
lijepo bi bilo kada bi brak bio institucija dvoje ljudi koji se vole i imaju jedan mozak.
obzirom da nije tako i da nam se ponekad razilaze poimanja kvalitete života i redosljed zadovoljavanja potreba, neminovno dolazi do sve većeg jaza koji je teško premostiti bez velike obostrane volje.
moguće je nevjeru oprostiti, nije to najveće zlo, ali... osobno me smeta stav da jedna strana treba biti spremna na žrtvovanje i tolerantna a druga misliti samo na svoje interese.
ma čak zbog toga nisam ljuta (ne više) ali sam shvatila da je dugotrajno nezadovoljstvo u meni ubilo svaku motivaciju, blokiralo me u napretku.
baš sam nazadovala zadnjih godina misleći prvenstveno na očuvanje braka koji se na kraju ipak srušio.
djeca su trenutno bez očeve pažnje i brige ali imaju mene, baku, djeda, ujaka, prijatelje - puno drugih osoba s kojima ostvaruju bliskost.
nitko od nas im ne može zamijeniti tatu ali im, za razliku od njega, u ovom trenutku može pružiti puno više topline.

[Smajlić]

I ja sam dijete rastavljenih roditelja. Doduše, kod mene je cijela situacija malo zavrnuta. Rastali su se kada sam imala 16. Konačno. Molila sam Boga da se rastanu jer ih više nisam mogla slušat. Mama je imala drugog već 10 godina, tate nije bilo doma. Nije bilo sretnije od mene kad su se rastali. Tata je radio vani, mama otišla, ja ostala sa starijom sestrom, dok se ona nije iselila s mm i djetetom. Tak da sam sa 17 ostala u ogromnoj kući potpuno sama. Jaako teško razdoblje. Brinula se o tati kad je došao, razgovarala, tješila, kuhala, prala. Mama je pak s druge strane i psihički bolesna ,dijagnosticiran joj je i poremećaj ličnostis", i nju sam morala godinama slušati i trpjeti i rješavati njene probleme. Do prije par mjeseci, kad sam skoro završila na psihijatriji zbog nje. Rekla sam dosta, jer su i moja djeca i mm počeli patiti zbog svega. Od onda nemamo kontakt. Od onda sam smirenija.
Uf, sad sam zabrijala i otišla predaleko...
Uglavnom, mislim da je u svakom slučaju bolje kad se ljudi rastanu prije. Ako ne ide, ne ide. Dijete će manje trpjeti, neće vas morati slušati dok se svađate.

I još nešto, ja svoja brak ne uzimam zdravo za gotovo i svaki dan se zahvaljujem Bogu da mi je nakon svega proživljenog dao partnera koji mi je apsolutno u svemu podrška i koji jednakom ljubavlju brine o našoj djeci.
Ajme, još sam toliko htjela napisati, ali eto, ostala bez riječi.

[GrgurovaMama]

i ja sam dijete rastavljenih roditelja...bili su skupa svega godinu dana nakon mog rođenja...i sada to potpuno shvaćam...mislim da je ta prva godina prelomna- malo vremena ostaje za mene i mm-a, on je također već rastavljen i ima dijete iz prvoga braka, koje napol živi tu sa nama, napola sa mamom...e sad...jel to pametno? jel pametnije biti uz jednog roditelja i ne odrastati uz drugog? ja uz svog oca nisam odrastala mada smo se nerijetko viđali, i uvijek smo imali odnos koji nije onaj pravi odnos tate i kćeri...u svakom slučaju rastava je danas nažalost neizbježna, čula sam negdje da svaki peti brak završi rastavom, pitanje je samo kako se postaviti u odnosu prema djeci...razvažat ih i rastezat na obje strane ili odredit djetetu dom a druga strana samo povremeno??!!

[tea26]

Moji su se rastali kad je meni bilo oko 6.Tata je imao drugu ženu i ta žena je bila razlog rastave.S tatom nisam u nikakvom odnosu.Odgojila me majka i mislim da mi ništa ne fali.Nekužim samo što će ljudima djeca ako se nevole.Ni dan danas neznam ni kako mi je otac i neke sitnice koje bi trebala znat.Mislim da je moja mama jako dobra i poštena mama i da me dobro odgojila.Ostavila je sve samo da bi meni bilo dobro i da bi ja mogla bolje živjet.i normalno jako sam joj zahvalna za to

[Trina]

Stara tema. Ja bi dodala par stvari. Rođena sam u lošem braku. To nije nikad funkcioniralo, ni tad ni sad a tek danas, sa svojih 34 godine, shvaćam koliku štetu su mi nanijeli oboje. On sa svojom nezainteresiranošću a ona sa svojim dramatičnim ispadima. I naravno da sve to utječe na moj brak. Kad pojma nemaš kako bi sve to trebalo izgledati, kad ti samo ostane onaj osjećaj za kojim se vodiš..onda lako sve ode u pm. MM isto nema neki ogledani primjer iz kojeg bi se dalo naučiti nešto pametno. Pa se svako malo izgubimo. Sve u svemu nije to loše ali u kriznim situacijama nastane eksplozije i onda ne znamo kako dalje. Sve više uviđam koliko su krivi ti utjecaji iz djetinjstva (moji) i koliko sam osakaćena i uskraćena. Uopće nema dvojbe da moji nisu trebali ostati zajedno ali sad to nije ni važno. Važno je da ja trebam učiti sve ispočetka

[mayato]

Slažem se sa Trinom...najgore je to što pojma nemam kako bi braj trebao izgledati,odn. kako se bracni par nosi s pojedinim situacijama u braku. moja se mama udavala 4 puta,ima 5 djece i prva 2 braka je okončala vrlo jednostavno,bila je mlada i nespremna na kompromise. 3.brak je gurala s nasilnikom. dosta dugo jer je i sama dosta emocionalno ostecena pa je pdnosila ugnjetavanje misleći kako je to i zasluzila. Sad je u 4.braku koji je također pred raspadom. Hoću reci da koliko god se trudila ne projicirati proslost na sadašnjost teško je jer jednom nauceno iz primjera roditelja nekako ti se zalijepi u mentalni sklop. I sama sam svojedobno bila pred pucanjem braka...pisala sam o tome. Sad...jesam li bila u pravu ili sam samo slijedila nauceno neznam. Znam samo da se opako trudim..sva sreca jq sam imala baku i dedu s donekle ok brakom pa iz njihovog primjera crpim neku snagu

[Trina]

Ja priznajem (vama, ne njemu) da nisam naučena na kompromise. Ako nije onako kako ja smatram da bi trebalo biti, onda sam nezadovoljna i jadna. Uopće ne znam kako to promijeniti. Jadan mm, on zapravo čitavo vrijeme ide meni niz dlaku, zadovoljava moje mušice a ja uvijek nađem još nekakvu pogrešku. Sad je naravno pukao i pun mu je k svega. Sad ne znam što dalje. Morat ću pitati nekoga kako se izboriti protiv same sebe i kako biti normalna osoba Grozna sam.

[mayato]

Trina otpuno kuzim. Jsa ponekad imam osjećaj da ga guram i to namjerno preko svih granica da vidim dokle mogu...da sama sebi dokazem da sam jaca i da brakovi ne uspjevaju..to je projiciranje naucenog na ovo sada...Od kad sam si osvjestila upravo gore navedeno situacija u meni se počela stisavati. Nije ni on idealan...cak dapace...isto je sav zmrdan,a imao je i oca i majku i baku i dedu,a emotivno je 100% blokiran?!?! A kad ga gurnem preko ruba...eh...ondaje i mene same strah te tišine ...koja prođe naravno,ali bude mu žao jer sam svjesna kaj i zakaj to radim

[Imagine]

Pozdrav
Evo danas smo pricali o razvodu jer vise ne ide i oboje patimo. Imamo 2 godisnje dijete koje bi ostalo s njim i to mi najteze pada ali opet moc cu se lakse obratit na izgradnju onoga sto do sad nisam uspjela... karijeru i neovisni zivot pa cu mozda i odvratit misli od toga da necu gledat svoju bebicu kako svaki dan odrasta i uci nesto novo :'( . E sad ne znam da li bi bilo najbolje ostati tu u inozemstvu u blizini djeteta ili vratit se doma 600km udaljeno. Bit ce tesko za sve kako god okrenem. Pa molim za bilo kakav savjet.
Naravno potrudit cemo se iz petnih zila da ne pati zbog nasih odluka

[Lili75]

Imagine, jel ja dobro iščitavam ostavljaš dijete da bi gradila karijeru? Misliš da nije moguće biti zaposlena i majka istodobno?

Ili se radi o nekim drugim razlozima?