Što kad se djeca osamostale?

[tatek]

Vjerojatno još nitko od nas ovdje nije bio u ovakvoj situaciji iz pozicije roditelja, ali smo ju zato svi gledali iz pozicije djeteta: djeca su odrasla, došlo je vrijeme za samostalan život i otišla su iz roditeljskog gnijezda u kojem su ostavili roditelje ponosne na to što su odgojili samostalnu djecu i sretne što će sada imati više vremena za sebe.

Ili možda nije bilo tako? Možda su vas vaši roditelji teška srca pustili iz kuće i možda se čak nastavili miješati u vaš život na neprimjerene načine?
Ako je bilo tako, mislite li da je to možda zato što nemaju druge sadržaje za ispunjavanje svojih života koje su tokom posljednja 2 ili 3 desetljeća posvetili djeci?

Što mislite, kako će biti vama kad vam se djeca osamostale i odu iz kuće svojim životnim putevima?

Moj primjer: ja sam svojedobno kao jednu od svojih najlošijih životnih odluka označio činjenicu da sam iz roditeljskog doma otišao tek u 30. godini, uvijek sam smatrao da sam to trebao učiniti ranije ... na žalost, vrlo loša obiteljska financijska situacija nije omogućavala odlazak bez mogućnosti da sestra i ja financijski izdržavamo roditelje, a to je postalo moguće tek mojim odlaskom u inozemstvo.
Sam odlazak je prošao relativno glatko, a naknadna miješanja u naše živote (u što smo bili gotovo sigurni) smo sestra i ja spriječili odlascima u inozemstvo, dakle čisto geografskom metodom.

Na kraju je sve ispalo dosta dobro, odoljeli smo povremenim "psihološkim pristiscima", a nakon očeve smrti smo i sestra i ja u vrlo dobrim odnosima sa mamom.

Kakvi su vaši primjeri?


(možda ćete se pitati zašto sam pokrenuo ovu temu ... pala mi je na pamet misao čime bih se želio baviti kad jednog dana više neću provoditi većinu vremena sa djecom ... i tada sam pomislio kako neće biti lako izmijeniti navike sticane tokom niza godina)

[Brunda]

Iskreno, uopće ne razmišljam o tome. Uživam u njima sada i odbijam misliti o tako dalekoj budućnosti (bez obzira što će vrijeme brzo proletjeti i taj dan doći).
Moj odlazak od kuće je prošao sasvim lako i bezbolno. Oduvijek sam u super odnosima sa svojim roditeljima i tako se nastavilo i nakon preseljanja

[sandraf]

ne razmisljam jos o tome, mene jos muce predskolske brige i nek tako ostane. sama sam otisla vrlo rano, u odlicnim sam odnosima sa starcima.

[tatek]

Iskreno, uopće ne razmišljam o tome. Uživam u njima sada i odbijam misliti o tako dalekoj budućnosti (bez obzira što će vrijeme brzo proletjeti i taj dan doći).

ne razmišljam ni ja, do ove misli mi uopće taj događaj nije padao na pamet!

[Brunda]

Kad meni padne na pamet da bih radila nešto što me zanima a ne mogu zbog manjka vremena, tješim se da ću u penziji, ali pritom mi uopće kroz glavu ne prolazi misao da tada vjerojatno ni moja djeca više neće živjeti samnom

[Sun]

otišla s 18 godina, bez ikakvih problema

ovo drugo mi još predaleko pa ne razmišljam..

[Ivana2]

Ja razmišljam puno o tome. Nadam se da će poslije studija biti dovoljno zreo i odvažan da krene u osvajanje svog života. Ja imam toliko stvari koje želim učiniti - samo se nadam da ću imati dovoljno love da si to ostvarim. 8)

[srecica]

Ja sam igrom slucaja sa 18 otisla od kuce studirati u drugi grad, i obzirom kakva je bila financijska situacija vrlo brzo sam morala poceti i sama zaradivati koliko je to faks dopustao dakle instrukcije i konobarenje vikendom i navecer. Mama sa svojom placom nije mogla pomagati osim sto je pokrivala stanarinu a sve ostalo (rezije, hranu, troskove svih vrsta) je bilo moja briga. Opcija je bila ili raditi ili vratiti se doma pa opet raditi.
Meni je to bilo odlicno iskustvo i kad sam se nakon diplome vratila natrag u Zagreb, da sam imala odmah posao odmah bi se odselila, ali je to razdoblje potrajalo tri godine i cim se ukazala prilika za kredit i svoj stan odleprsala sam. Mami to nije bilo traumaticno obzirom da me ionako prije toga nije bilo pa je nekako mozda prebolila odlazak.

Zelja mi je da i svojoj djeci pruzim istu ili slicnu mogucnost, da ih malo poguram slikovito receno kroz vrata znam da ce mi to biti tesko ali to je najzdravije i za njih i za nas.

[litala]

vozimo se mi svi neki dan autom kroz jedan prilicno "nobl" kvart i gledamo te neke zgrade sa stanovima s pogledom i kazem ja nasoj djeci: evo, jednog dana, kad vi porastete i ne budete vise zivjeli s nama, tata i ja cemo si tu, u jednoj od ovih zgrada, kupiti jedan lijepi dvostobni stancic"

kad krene noa plakat: neeeeee! ne moze to tako!!! ne mozete vi zivjeti bez nas! a gdje cemo mi zivjeti?? aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa :shock: :shock:


obecala sam mu da necu imati apsolutno nista protiv toga da si (tko bude htio, naravno) kupi stan u blizini, ma na istom katu - nema problema al da ce morat postivat pravilo da se za dolaske najavljuju telefonom

[tatek]

E da, u vrijeme studiranja sam uvijek zavidio studentima koji su došli iz drugih krajeva zemlje i koji su živjeli kao podstanari ili u domu ... znam, nije ni to lagan život, ali mi se činio bitno boljim nego boravak u roditeljskoj kući uz roditeljsku pasku.
(a taj elemenat je onda usput i pripremao roditelje za odlazak od kuće nakon završenog studija i pronalaska posla ...)

I ovako i onako sam učio i hranio se pretežno na faksu,kao i svi ti drugi studenti, a nakon toga su oni išli zabavljat se kak su htjeli, a ja domu roditeljskom svome gdje je uvijek bila neka frka ... :/

[BAŠBAŠ..]

hmmm teško mi je razmišljati kak će to izgledati ali nadam se da će dobro proći a ja i mm ćemo ko njemci prodat svu imovinu kupit jedrilicu i otplovit u suton!

Baš sam neki dan razgovarala s tatom i on veli da je njemu to jako teško palo, njegov cijeli život se vrtio oko buraza i mene i sad mu je prazno jer se nema o kome brinuti! A sad mu je tek kliknulo da ima dva unuka pa može opet ispočetka!

[yaya]

S 18 otišla od kuće na fax, dosta sam se brzo osamostalila iako je jedan mali dio mene nekako zauvijek ostao zarobljen kod mame. Ne znam kako to objasniti jer obožavam naš sadašnji stan, ovaj grad u kojemu danas živim, naš život i sve vezano za moju "novu" obitelj, ali nekako kad god dođem kod mame i vidim da su iste stvari na istom mjestu i nakon 15 godina izbivanja nekako mi je...ne znam...toplo. Kakva ću biti jednog dana kad mi dijete/ca odu od kuće, pa nedavno sam se rasplakala kad mi je prijateljica rekla da joj se kći preselila dečku...

[pomikaki]

reče mi neki dan mm kako je našao i daunloadao (još ) jedan sjajan film s neta kojeg je (opet ) jako dugo tražio. I da bi ga mogli jedan dan pogledati.
Ja sam na to rekla neka on to sve lijepo spremi, pa kad mala ode na fakultet, sjest ćemo i imati danima filmske maratone da pogledamo sve art filmove koje je skinuo s neta.

[litala]

aj, pomikaki, blagotise!

ti ces uzivat na kaucu s kokicama, a ja na goldwingu s vjetrom u kosi (ako mi do tad ne otpadne ) jer, moj mm si to planira kad se jednog dana djeca osamostale

[tatek]

A mi ćemo onda valjda na put oko svijeta u više od 80 dana ...

[melange]

E da, u vrijeme studiranja sam uvijek zavidio studentima koji su došli iz drugih krajeva zemlje i koji su živjeli kao podstanari ili u domu ... znam, nije ni to lagan život, ali mi se činio bitno boljim nego boravak u roditeljskoj kući uz roditeljsku pasku.
(a taj elemenat je onda usput i pripremao roditelje za odlazak od kuće nakon završenog studija i pronalaska posla ...)

I ovako i onako sam učio i hranio se pretežno na faksu,kao i svi ti drugi studenti, a nakon toga su oni išli zabavljat se kak su htjeli, a ja domu roditeljskom svome gdje je uvijek bila neka frka ... :/

e baš sam i ja o tome razmišljala!

samo sam ja bila jedna od tih iz doma

sjećam se kad sam bila druga godina, imala sam prijatelja koji je tada već bio četvrta fera, i kako je pričao kako mu je mama to jutro upala u sobu i probudila ga da ga pita kad će na faks jer ujutro ima neke vježbe, a on njoj, nemam vježbe utorkom nego srijedom, a ona njemu, nemoj ti meni tu sad, ustaj, na faks, odma.

nepojmljivoo

trenutno sam se dosta financijski "odvojila" od roditelja,
makar sam baš neki dan pričala s mamom na telefon, i dogovarali smo se kad ćemo kod tete u osijek, i veli ona, pa eto, kad tad budeš došla, taman te kod kuće neće biti dva mjeseca.
i došlo mi je malo pjak, mislim da i njoj polako sjeda činjenica da nakon diplome (koja će uskoro doći) više neću biti student (jer studenti dolaze kući prati veš ), nego netko sa svojim životom, koji već šestu godinu postoji tu u zagrebu. i da se definitivno neću vratiti doma :/

[Milana]

Otišla od svojih jako rano sa 19, s tim da sam u srenjoj ljetne praznike provodila na moru kao sezonski radnik i vraćala se kući 1.9.
I onda se udala i sada sa mužem živim kod njegove mamice.

[tatek]

Otišla od svojih jako rano sa 19, s tim da sam u srenjoj ljetne praznike provodila na moru kao sezonski radnik i vraćala se kući 1.9.
I onda se udala i sada sa mužem živim kod njegove mamice.

Znači, da sad on tu ispunjava anketu ne bi pronašao odgovarajuću kućicu za stavit točku ...

[Mukica]

fali ti jos jedan odgovor koji glasi

* jos se nismo osamostalili

[Peterlin]

fali ti jos jedan odgovor koji glasi

* jos se nismo osamostalili

Da, da, istinu zbori Mukica!

[Milana]

Otišla od svojih jako rano sa 19, s tim da sam u srenjoj ljetne praznike provodila na moru kao sezonski radnik i vraćala se kući 1.9.
I onda se udala i sada sa mužem živim kod njegove mamice.

Znači, da sad on tu ispunjava anketu ne bi pronašao odgovarajuću kućicu za stavit točku ...

trebao si stavit i kućicu - nedam se iz maminog krila

Ma ne, počet ćemo gradit kuću, a dok ne bu kuća gotova živit ćemo kod njegovih da sad ne tražimo stan, bacamo lovu za stanarinu.......al razvuklo se... za moj pojam i previše....

[Peterlin]

Ja sam otišla iz roditeljskog doma s 18 godina, na studij u Zagreb. Nikad se nisam za ozbiljno vratila (ako se ne računa 2-3 mjeseca od diplome do zapošljavanja i ti su mi bili najnajnajgori u životu Jedno je biti apsolvent - ponos i dika roditeljima, a drugo nezaposleni vss na roditeljskoj grbači).

No, osamostaljivanje nije isto što i odlazak od kuće. Osamostalila sam se sa 23 i pol, kad sam diplomirala i ubrzo počela raditi. Srećom, danas - 20 i više godina kasnije, mogu u slučaju potrebe financijski pomoći roditeljima, ili im barem priuštiti neke stvari koje ih vesele a nisu im lako dostupne.

Mislim da su moji roditelji (naročito mama) puno teže podnijeli moje osamostaljivanje nego ja. Ja sam jedva dočekala, kao i svaki normalan mladi čovjek! Dugo duuuugo je trebalo da mama shvati i prihvati da ja imam svoj život, svoj kruh itd i da imam pravo donositi svoje odluke. Čak ju i danas povremeno moram podsjetiti na to...

Svoju djecu VEĆ SADA pripremam da je odlazak iz roditeljskog doma neminovna budućnost. Djeca su zanimljiva - moji sinovi već sada "dijele imovinu" (razgovaraju o tome tko će živjeti u bakinom stanu, tko će u vikendicu, tko će ovo, tko će ono.... ) Suglasili su se da jedan živi s tatom, a drugi s mamom (tj. da svaki POVEDE odabranog roditelja sa sobom u novi život) jer, eto, netko treba kuhati, prati, čuvati njihovu djecu itd. !

Kako će izgledati kad krenemo za ozbiljno u tom smjeru, nemam pojma. Ali imam dječju stambenu štednju već neko vrijeme, i smatram da u trenutku odlaska treba imati neku ušteđevinu da im se olakša start. Ne brinem već sada o tome što i kako - prerano je, ali namjeravam ih NE sputavati kao što su iz dobrih namjera znali sputavati mene. Vrijeme će pokazati hoću li u tome uspjeti.

[bilbo7]

Ja sam kao klinka imala svoju sobu u obiteljskoj kući s prozorom koji je gledao na cvjetnjak, a odmah ispred je bila ulica. U osnovnoj sam bila dobra. U srednjoj sam bježala kroz taj prozor van, jer me starci nisu nikud puštali (tek sam neki dan razmišljala što mi se moglo dogoditi da me stari uhvatio dok sam se vraćala!). Sa 18 je tata mene i buraza (blizanca!) posjeo vrlo važno i,uz manji govor, svečano nam uručio ključeve od kuće (a ja sam skoro blebnula da mi ne trebaju!). Od tada sam iz kuće izlazila i ulazila kroz vrata.
Za vrijeme ljetnih praznika sam prodavala sladoled kako bih si kupila knjige (malo besparica, malo želja da ne budem doma kad već nemrem na more!). Nakon srednje, upisala "neki" faks (ne pitajte koji!ali iz teme se razabire njegovo ime!) kojeg sam morala plaćati, pa sam si našla posao. Durala dvije godine i na tome ostala, jer sam skužila da od njega nema kruha...I bacila se na pravi posao, gdje sam i sad, pa nedostatak u obrazovanju nadoknađujem jednogodišnjim usavršavanjima i tečajevima Tak da kaj se tiče osamostaljivanja, VRLO sam samostalna!
Onda sam se upoznala sa dragim i predragim suprugom, živjeli dvije godine nevjenčano, pa se i oženili. Od početka živimo u njegovoj obiteljskoj kući, koju smo malo-pomalo adaptiravali (namjeran izbor glagola!).
Moji starci imaju jako malo upliva u naš život, što je meni ok. Jer moj tata nikada nije otvoreno blagoslovio našu vezu i brak. I nije me ni pokušavao spriječiti kad sam se nakon svađe selila. I nikada nismo ni imali neki dobar odnos. Mama je osjetljiva na stariju sestru, a momentalno se brine o burazu koji je ostao s njima. Čujemo se ak ja nazovem. Dok je tata bio zdraviji, znao je tu i tam doći vidjeti klince. Ali moji su daaleko od bake i dede koje sam ja zamišljala!
Roditelji od supruga su tu stalno i ne bih ih mijenjala ni za što. Ima tu svašta, ali kad se uzme u obzir davanje-uzimanje, oni su uvijek na šteti, pa ja bolje da sam mrc...
A kad odem "on the dark side", kažem svom klincu: "Kad buš velik, bježi od mene što dalje da te što manje gnjavim", a on meni: "Može, ali ak te bum vidjel svaki dan!"

[Peterlin]

Eh, nisam napisala što ću JA kad se djeca osamostale... Nadam se da ću taj trenutak dočekati u dobrom zdravlju, skup sa MM (kasno smo imali djecu, pa mi se čini da godine idu jako brzo).

A kad me / nas djeca ne budu više trebala dnevno, kao sada, najradije bih se odselila negdje izvan Zg (u blizinu, ali da je okolo zelenilo) ili čak negdje na more. Nije to uopće neizvedivo - recimo adaptirati postojeću vikendicu u stalno mjesto boravka, ondak nabaviti pesa, ondak... baviti se nekom svojom zanimacijom (ima ih toliko da ih najradije ne bih nabrajala, nikad za to nemam vremena) itd.

Putovanja? Ne, hvala.... Tepla sam se s ruksakom kojekuda ko mlada - ne da mi se više... No, MM i ja bi si već našli neku zabavu, samo da je zdravlja i nekaj malo penez!

[dalmatinka]

Otišla s 19 , sve prošlo super , nikad im nije palo na pamet da se
miješaju u životne odluke... pomognu ( oko djece ) kad god treba i koliko
treba....
Ručamo zajedno nekoliko puta godišnje i tako , uglavnom sve 5.
Tako nekako očekujem i od svoje djece- nek me se sjete par puta godišnje ,
nek me posjete za Božić , pomoći ću im koliko budem mogla i nek
upravljaju sami svojim životima.Uglavnom , bit ću mirna luka kad ( i ako ) im zatreba...

[tatek]

E da, mene više zanima kak su vaši roditelji preživjeli vaše osamostaljenje nego vi

Ja sam se fincnacijski isto osamostalio u 18-toj sa radom prek servisa i stipendijom za faks (dapače, poslije sam godina, još i od svoeje stipendije, financijski pomagao roditeljima jer je situacija bila vrlo loša), no emocionalno osamostaljenje (puno više njihovo nego moje) je bilo puno sporije ... a to je ono pravo osamostaljenje, rekao bih.

[Maruška]

Moj odlazak od kuće se poklopio s tatinim odlaskom u mirovinu. Pa je njemu, vjerujem, bilo teže nego mami. Ali sve je išlo nekako prirodno, 'tečno'...
Jesam li se osamostalila odlaskom od kuće ili se to desilo i prije? Stvarno ne znam.
I što to znači osamostaljivanje? Jer kad čitam neke postove, čini mi se da različito gledamo na stvari. I da to najviše ovisi o tome kakvi su odnosi u obitelji bili prije 'osamostaljivanja'.

[cvijeta73]

Tako nekako očekujem i od svoje djece- nek me se sjete par puta godišnje ,

ajme meni, ja bih bila jako tužna ako ovako bude. mislim, ako budu živjeli u australiji - bože moj. ali, ne bih voljela.

tatek, ja sam se financijski osamostalila skroz kad sam završila faks i zaposlila se, iako smo imali perioda u braku kad su nam i moja i mm-ova mama i financijski pomagali. imali smo najbolju namjeru vratiti, ali nisu htjele - ni jedna ni druga. tijekom faksa sam znala raditi za đeparac. a kad sam počela raditi nakon faksa, a još sam živjela s mamom, počela sam sudjelovati i u svim troškovima. taj period mi je super bio, ali je nažalost kratko trajao. moje financijsko osamostaljenje je mama izvrsno primila, s velikom radošću.

a preseljenje je išlo postepeno - nisam se nikad ono spakirala i otišla. nego malo po malo - prvo sam samo vikende ostajala kod njega, pa koji put i preko tjedna, pa mi je pola odjeće bilo tamo, pola ovamo, pa jedna četkica tamo jedna ovamo. i tako, uopće se ne mogu sjetiti kad sam ja baš otišla živjeti kod njega. :/ uglavnom, i to je odlično podnijela.

emocionalno - pa ne znam točno što to znači. emocionalno samostalan. dakle, ne diraju te emocije ljudi koje voliš? jel to? ako si s nekim emocionalno povezan, kako možeš biti samostalan?

uglavnom, meni je bitno da sam financijski neovisna, a emocionalno ne bih niti htjela biti.

ot - e da, i meni je baš žao što nisam iskusila studentski život. i to me je užasno mučilo u to doba. toliko da sam prekinula studij na godinu dana i otišla u italiju čuvati djecu. i super da sam to napravila. tako sam u velikoj mjeri ublažila taj osjećaj.
iako, bih voljela da sam bila zagrebački student. no, tad za to nije bilo nikakvih mogućnosti - najgluplje vrijeme je bilo.

[tatek]

emocionalno - pa ne znam točno što to znači. emocionalno samostalan. dakle, ne diraju te emocije ljudi koje voliš? jel to? ako si s nekim emocionalno povezan, kako možeš biti samostalan?

Tu sam mislio na emocionalnu ovisnost - tipa kad djeca ne mogu bez roditelja odnosno (češći slučaj u ovim okolnostima) kad roditelji ne mogu bez djece.

[cvijeta73]

emocionalno - pa ne znam točno što to znači. emocionalno samostalan. dakle, ne diraju te emocije ljudi koje voliš? jel to? ako si s nekim emocionalno povezan, kako možeš biti samostalan?

Tu sam mislio na emocionalnu ovisnost - tipa kad djeca ne mogu bez roditelja odnosno (češći slučaj u ovim okolnostima) kad roditelji ne mogu bez djece.

kako misliš ne mogu bez roditelja? a roditelji bez djece? a zašto bi i trebali, naravno, ako žive blizu?
ajd još malo pojasni.

[Maruška]

I mene zanima pojašnjenje.
Jer "par puta godišnje" mi nikako nije dosta.

[bilbo7]

E da, mene više zanima kak su vaši roditelji preživjeli vaše osamostaljenje nego vi

Moji su to, kak se meni čini, to prihvatili sa olakšanjem , jer sam između starije sestre i buraza isplivala kao "crna ofca" sa svojim nekim čudnim poimanjem života, pa su imali manje problema i brige kad sam se odselila.
Ovo što je rekla Maruška:"I da to najviše ovisi o tome kakvi su odnosi u obitelji bili prije 'osamostaljivanja' je u mom slučaju živa istina. Dok, naprotiv, suprugovi roditelji, mislim da nema šanse da bi to lako preživjeli da smo otišli od njih, pogotovo tata.

[tatek]

emocionalno - pa ne znam točno što to znači. emocionalno samostalan. dakle, ne diraju te emocije ljudi koje voliš? jel to? ako si s nekim emocionalno povezan, kako možeš biti samostalan?

Tu sam mislio na emocionalnu ovisnost - tipa kad djeca ne mogu bez roditelja odnosno (češći slučaj u ovim okolnostima) kad roditelji ne mogu bez djece.

kako misliš ne mogu bez roditelja? a roditelji bez djece? a zašto bi i trebali, naravno, ako žive blizu?
ajd još malo pojasni.

Ti očito nisi imala takvih problema čim ne znaš o čemu se radi ...

Djeca ne mogu bez roditelja - ima tu dosta primjera na forumu (najčešće sa muževima), kad se oslanja na roditelje i kad ne treba, najčešće radi komoditeta, tipičan primjer je kad se muži žena koji stanuju kod njegovih roditelja žele odseliti i imaju kuda, ali muž to "sabotira" jer mu je ovak lakše

Roditelji ne mogu bez djece - tu najčešće igraju emocionalne ucjene, grublje tipa "ak se ti odseliš neće se imati tko brinuti o meni", "ja ću umrijeti ako ću morati bit sam", a suptilnije su recimo "pa jeftinije je ako se vi doselite i budete uz nas" ili "ja vam uvijem mogu djecu čuvati ako smo tu u blizini" ...
Meni je moj tata najozbiljnije predlagao da će kupiti kontejner koji bi stavili u dvorište naše roditeljske kuće pa da živimo u njemu (to je bilo aktualno u prethodnoj vezi prije odlaska van ...) i čudom se čudio kako bih ja ipak radije s tadašnjom curom u podstanare ...

[Vlvl]

Pa, bilo je manjih problema. Jer su moji računali da ću završit faks prije udaje, pa su se jako iznenadili i uvrijedili kad sam na trećoj godini rekla da sam se udala - dvije godine ranije. Poslije su se primirili. Nisu nam se miješali ni izvoljevali, a do kraja faksa davali su mi džeparac. Kad je i buraz otišao, starci su zaposjeli našu bivšu sobu kao drugu spavaću i ujedno primaću sobu.
Kad naši klinci odu, ako odu, jer postoji opcija da se potkrovlje odvoji u zaseban stan, dakle kad odu planiram se u većoj mjeri posvetit vrtlarenju, pisanju, čitanju i mačkama. Mm planira nabavit veliki motor i s njim polako prprprp obilazit Liku, uz mene kao suvozača. I još razmišljamo o udomiteljstvu, budu li zdravlje i obiteljske okolnosti dozvoljavali.

Djeca su zanimljiva - moji sinovi već sada "dijele imovinu"

Stariji je najavio povratak u grad čim prije bude mogao, a kuću će "ostavit malom da se s njom bakće". Od cijele kuće zanima ga samo njena prodajna vrijednost. A malom je sve to daleka i nejasna budućnost. Ono, ljudi na Marsu, možda jednog dana.

[boškarin]

meni je bilo jako teško u početku. A mislim da je mojoj mami bilo i teže. s 18 sam otišla na faks u drugi grad, a onda me mama pitala u stilu mogu li ja to ,je li mi teško....pa nek se vratim...
Naravno da se nisam dala, teba pregristi to prvo vrijeme, poslije bude lakše. Tako je i bilo. Mama je bila sama,tata radi i sad vani, ja jedinica,želim reći da smo uvijek bile povezane i sad smo.
kod mene je problem što imam dosta razvijen osjećaj odgovornosti pa mi je sve to teže prihvatiti.kad se sjetim da smo sve same prošle i njen karcinom i 5 operacija i kemo...srećom MM razumije i trudi se...
ipak, bude mi svega dosta povremeno,jedva čekam da tata dođe,tada mi je lakše, nemam grižnju savjesti kao kad ga nema.
MM je imao više problema, njegova mama je mislila da će zauvijek ostati s njom u stanu i kad se oženi pa makar bio i bez posla. tek nakon 10 godina braka i 10 godina što je otišao iz svog mjesta, malo se primirila.

[pikulica]

Osamostalila se silom prilika sa 19, iz ratnog Sarajeva naglavačke doletila u ZG, u ratu izgubila mamu, ostali bez svega...
Bilo je ko iz vica o Muji, maši rukicama, maši, samo što sam ja srećom naučila plivati...
O tatek, kako sam samo zavidjela vama nesamostalnim....
Danas mislim da bi moji sinovi jednog dana ipak trebali provesti par godina u studomu, a ja ću uzgajati orhideje i lavandu, restaurirat stari namještaj....

[čokolada]

Sigurno jedna od najboljih stvari koji su mi se dogodile bio je vrlo rani odlazak na studij u drugi grad (netom navršenih 17). Nisam morala raditi tijekom studija, imala sam financijsku podršku roditelja ( ), ali i usađenu odgovornost da živim (vrlo) skromno.
Takvo iskustvo nikakav odgoj ne može nadomjestiti. Vidim oko sebe da je većina mladih ljudi ostavši predugo uz roditelje postala upravo hendikepirana.

[Matilda]

S 18 na fax. To je bilo neko poluosamostaljenje jer sam financijski bila ovisna o roditeljima. Ali sam morala dobro paziti kako trošim džeparac. Jednom mjesečno dobiješ pa rasporedi. Uvijek sam si ostavljala i skrivala u ormaru lovu da si kupim bus kartu za doma, da i to ne potrošim.

Potpuno osamostaljenje je bilo s 25 kad sam počela raditi, živjeti s budućim mužem i stvarati dom.
Tata je malo gunđao, išli smo u podstanare, umirio se nakon par tjedana kad je vidio da smo ok. Ali me je još nekih tri-četiri godine uvijek pitao imamo li dosta novaca. Jer ako nemaš, tata je tu da ti pomogne. Nisu ni oni imali puno (odnio sve rat), da mi je trebalo, ne bi ni oni imali, ali baš te riječi su mi ulijevale sigurnost za dalje. I nikad nisam trebala pomoć.

[Forka]

Sigurno jedna od najboljih stvari koji su mi se dogodile bio je vrlo rani odlazak na studij u drugi grad (netom navršenih 17). Nisam morala raditi tijekom studija, imala sam financijsku podršku roditelja ( ), ali i usađenu odgovornost da živim (vrlo) skromno.
Takvo iskustvo nikakav odgoj ne može nadomjestiti. Vidim oko sebe da je većina mladih ljudi ostavši predugo uz roditelje postala upravo hendikepirana.

Nevjerojatno! Ovako isto i ja... od riječi do riječi...
I zato se slažem s onim: "Volite ih puno, pustite ih da odu rano..." (ipak, ne znam kako ću odreagirati kad dođe taj trenutak, iako sam ga jako svjesna, ali "o tome ću razmišljati sutra", rekla bi S. O'Hara)...

Tatek, uvijek nađeš neke "teške" teme...

[icyoh]

ja sam se počela sama uzdržavati sa 18, kad sam upisala faks. U isto vrijeme sam i odselila od svojih. Moji roditelji su stvarno OK, od malena su nas poticali da budemo samostalni. Uvijek su bili tu kao zaleđe, no sve što smo i brat i ja napravili smo postigli sami.

[Svimbalo]

Tako nekako očekujem i od svoje djece- nek me se sjete par puta godišnje ,

ajme meni, ja bih bila jako tužna ako ovako bude. mislim, ako budu živjeli u australiji - bože moj. ali, ne bih voljela.

tatek, ja sam se financijski osamostalila skroz kad sam završila faks i zaposlila se, iako smo imali perioda u braku kad su nam i moja i mm-ova mama i financijski pomagali. imali smo najbolju namjeru vratiti, ali nisu htjele - ni jedna ni druga...
a preseljenje je išlo postepeno - nisam se nikad ono spakirala i otišla. nego malo po malo - prvo sam samo vikende ostajala kod njega, pa koji put i preko tjedna, pa mi je pola odjeće bilo tamo, pola ovamo, pa jedna četkica tamo jedna ovamo. i tako, uopće se ne mogu sjetiti kad sam ja baš otišla živjeti kod njega. :/ uglavnom, i to je odlično podnijela.

uglavnom, meni je bitno da sam financijski neovisna, a emocionalno ne bih niti htjela biti.

ot - e da, i meni je baš žao što nisam iskusila studentski život. i to me je užasno mučilo u to doba.

Kvotirala sam dijelove cvijetinog posta koji točno opisuju i moju situaciju (Off- pa sad nek mi netko kaže da sam bezveze rekla da smo slične , hvala ti cvijetice što dijeliš dio životne priče sa mnom, tako da ne moram pisati, nego samo lijepo potpisati-po uzoru na koga? ).
Ja se još nisam osamostalila, iako sam u anketi označila prvu kućicu, međutim, fali mi ona "nisam, još sam ovisna o njima, ali u pozitivnom smislu".
Kako si ti tatek prvenstveno zainteresiran na to kako su roditelji doživjeli osamostaljivanje, eto da ti kažem da je to došlo svojim prirodnim tijekom, samorazumljivo, bez naglih poteza, tako da ni ja ne mogu točno reći-preselila sam taj i taj dan. Znam samo da je to bilo početkom 2004. godine. Kako sam već pisala na Mukičinom topicu sa Izazova, oduvijek sam u super odnosima sa svojima, pa se to i nastavilo u obliku svakodnevnih tel. razgovora, pa i više puta dnevno-zovemo jednako često, i oni i ja. Otkad sam otišla, mama se više posvetila poslu i različitim aspektima onoga što radi (profesor jezika), non stop piše neke stručne članke, izmišlja dodatne sadržaje zanimljivije od kurikulumom propisanih udžbenika za svoje učenike i studente, više se druži s prijateljicama... Tata je od onih koji će i smrt dočekati na radnom mjestu, užasava ga pomisao na mirovinu, tim više što je tek prije par godina u poslu u kojem može izraziti svoju kreativnost koju tijekom 40 godina radnog staža nije imao prilike upotrijebiti (bar ne u tolikoj mjeri). On dakle uživa na poslu, a kad mu treba, može uzeti slobodne dane, pa on i mama odu u Istru i uživaju. Unazad nekoliko mjeseci taj im se lijepi stil života silom prilika promijenio, jer je s njima došla živjeti moja nona, nakon nonetove nagle smrti (možda čudno zvuči da netko u 83.oj godini može naglo umrijeti, ali može), međutim sad i dalje pokušavaju provoditi puno vremena u aktivnostima koje ih oboje vesele (izleti, shopping, i ponajviše, boravak s obožavanim im nučićem ).
ALI-mene i dalje viđaju gotovo svakodnevno, pa makar na 15ak minuta, jer oni dižu I iz vrtića, pa ga ja kupim kod njih. Dakle, druže se i sa mnom i s njim praktički svaki dan.
A što se tiče financijskog aspekta-tinejdžerka sam bila početkom devedesetih, živjelo se teško, samo sa maminom bijednom prosvjetarskom plaćom niz mjeseci, i samo zbog njihovog upravo mađioničarskog dara za baratanje novcem uspijevali su mi priuštiti uglavnom sve što su imali i moji prijatelji-to međutim nije bilo mnogo, jer nikad nisam bila okružena nego tipičnom hr srednjom klasom, ako je takve uopće bilo devedesetih.
Danas to obilno nadoknađuju, jer žive bolje, pa mama kaže da joj ne uskraćujem veselje da I i meni stalno nešto kupuje, jer da napokon može. Kaže da sam bila skromna (iako se ja takve sebe ne sjećam ) i da je nikad nisam tražila puno, pa da joj je tim veći gušt sada darivati.
Malo sam odužila, ali svaka tema u kojoj je ON topic hvalospjev mojim roditeljima, ovako na mene utječe
Tebi tatek

[Kaae]

Trenutno sam opet 'doma' jer mi to u ovom trenutku najvise odgovara, a ni mojima ne smeta (nek' me se jos malo nauzivaju, prije nego zbrisem;)). Narafski, placam dio rezija, neki troskovi su iskljucivo moja briga i problem, itd. Prije toga smo sestra i ja zivjele same, pa u cetvero s tadasnjim polovicama. Pa opet same. Pa ja sama. Svakakvih je kombinacija bilo. Sto se roditelja tice, oduvijek smo imali podrsku. Financijsku samo povremeno, kad se stvarno drugacije nije moglo. Iz Zagreba sam pa dio s odlaskom na faks nisam isprobala i zbog toga mi je nekako uvijek bilo zao.

[Pandora Aura Monroe]

Otišla sam s jedva navršenih 18, a sve je proteklo bez stresova, nekako prirodno, kao uostalom i raniji stupnjevi osamostaljivanja. Moja mama nikad nije bila osoba koja bi me grčevito držala uza se. Odmalena mi je davala maksimalnu slobodu u svemu u čemu je bilo moguće i na tome sam joj neizmjerno zahvalna.
Kad smo nedavno razgovarale o roditeljstvu rekla mi je da jednom od najvažnijih stvari smatra osluškivanje djeteta, njegovih potreba koje se, naravno, mijenjaju i rastu s njim. Čini mi se da je ona to izvrsno odradila i jedino što je u tome nezgodno jesu visoki standardi koje mi je tako i nehotice zadala. Nekad se pitam hoću li uspjeti biti na istoj razini.
Kad su mi bile 3 nije me prisliljavala da jedem meso, nego je tražila način da mi uravnoteži prehranu; nije pokušavala od mene napraviti dešnjakinju, iako je u ono vrijeme to bila sasvim uobičajena odgojna metoda; kad sam bila blizu 6 shvatila je koliko jako želim ići u školu još iste jeseni, a komentari okoline tipa: "zašto je ne pustiš da se igra još godinu dana" za čas su prestali postojati. Nikad nisam požalila zbog toga niti sam se ikad osjetila zakinutom, naprotiv. Kad mi je bilo 13 znala je koliko mi je važno ostati vani sat duže i puštala me s povjerenjem, a isto je tako znala da sam s 18 žudjela sve poznato zamijeniti nepoznatim i sve vrijednosti postaviti naglavce. No, iako tada nisam tako mislila, za pravo osamostaljenje nije bio dovoljan sam odlazak od kuće. Trebalo je proživjeti i naučiti još štošta, a fizičko odvajanje nije značilo i prekid svih odnosa. Podrška i povezanost uvijek su bile tu, a nakon što sam tamo negdje oko 25 počela izlaziti iz puberteta , odnos nam je postao još kvalitetniji. Nikad, ali stvarno nikad nisam osjetila da moja mama sa mnom komunicira ucjenama (pa bile i najsuptilnije), upravo suprotno, znala je postići finu ravnotežu između prisutnosti i nenametljivosti.

[vissnja]

Još se nisam osamostalila (jesam li jedina na ovoj temi???). Živimo sa mojim roditeljima jer sam trudna dobila otkaz pa nismo više mogli da plaćamo stan.
Znači stambeno nesamostalna. Finansijski, MM fino zaradi pa sve plaćamo po pola sa mojima. Ali moj tata, koji teško podnosi moje odrastanje (kćer jedinica), nam kupuje i poklanja i previše, uglavnom maloj.
Što se tiče mešanja/nemešanja u život, tu sam samostalna odavno. Ja sam roditelj svom detetu, žena i partner svom mužu i to jasno stavljam do znanja. I MM je takav, tako da naša mala porodica funkcioniše baš onako kako smo hteli.
A emotivno smo svi zavisni jedni od drugih, a ja cvetam jer je i MM u mojoj familiji našao emotivno utočište kakvo u svojoj nikad nije imao. Na 5 minuta hoda od nas živi moja baka a sa njom i moja teta (mamina familija). Na drugu stranu 5 min hoda je tatina sestra sa svojom familijom. I svi se čujemo svakodnevno a viđamo jednom u 2-3 dana. Najviše volim spontana okupljanja. U toj našoj maloj gomili svi smo ispunjeni, družimo se po generacijama, a ja sad još i više u svemu uživam kad vidim koliko je moje dete u našoj familiji voljeno i sretno.
I volela bih takve neke odnose da imam i kada mi deca odrastu.

[Zdenka2]

Potpuno sam samostalna već jako dugo, ali istovremeno i vrlo bliska s roditeljima. S mamom se moram čuti svaki dan - jedan rezime dana s njom, za mene je točka na i toga dana. Jedini vid moje, uvjetno rečeno, nesamostalnosti jest to što mi roditelji mnogo pomažu oko djece i djeca često borave kod njih. Djeca su nas još i više zbližila i povezala i dala mi da u punini osjetim značenje te obiteljske vertikale. Isto tako i mojim roditeljima.

Nemam nikakvih problema s osamostavljivanjem i osamostaljenjem djece. Od kad ih imam, uživam u svakoj fazi njihovog odrastanja. Uživala sam u mom malom, bucmastom bebeu, i sada u mom dugokosom frajerčiću i curici - Durici. Sa svakim danom dolazi nešto novo, jedan novi detalj u procesu njihova osamostaljivanja. U tom procesu uživam, jer to i jest bit i svrha odgoja. Kada dođe trenutak njihovog potpunog osamostaljenja, odnosno odlaska iz roditeljske kuće, meni neće sve lađe potonuti. Ako budem živa i zdrava, imat ću odraslu i samostalnu djecu, postavljenu na svoje noge, možda i unuke, a imat ću i sebe i sve ono što volim raditi i što me zanima, kao i vrijeme za to.

[NetkoMiOteoNick]

S 25 (diplomirala sam i radila nekoliko mjeseci) otišla sam živjeti s dečkom (u podstanare).

S 26 vratila sam se s mužem svojim roditeljima (oboje smo dobili otkaz, posla ni od kuda - bio je početak rata, ostali bez love).

S 38 roditelji se odselili od nas. To je bio sretan trenutak i za njih i za nas.

Oni imaju svoj život i bez nas. Druže se s prijateljima (neki školski kolege, ljudi s kojima su radili, susjedi, rođaci...), idu na koncerte, u kazalište - imaju obično 2 pretplate, više puta godišnje odu na nekoliko dana u toplice ili neki hotel, posjete MM-ovu mamu koja živi u drugom gradu, ili neke rođake koji nisu u Zg-u, idu na predavanja...

Ne petljaju nam se u život.

Ali dok smo bili zajedno, moja mama je bila mama svima nama (i meni i MM-u i mojoj djeci). Ona sve najbolje zna i zato ju svi moramo slušati. Ako nije po njenom onda sto puta objašnjava, drži predavanja, nezadovoljna je, kritizira nas... Nismo se svađali, ali je bilo jako naporno, i nije ništa pomagalo što je i tada imala i drugi život, ne samo nas.

[Peterlin]

emocionalno - pa ne znam točno što to znači. emocionalno samostalan. dakle, ne diraju te emocije ljudi koje voliš? jel to? ako si s nekim emocionalno povezan, kako možeš biti samostalan?

Tu sam mislio na emocionalnu ovisnost - tipa kad djeca ne mogu bez roditelja odnosno (češći slučaj u ovim okolnostima) kad roditelji ne mogu bez djece.

Nije to tako rijetko... pogotovo kod roditelja koji misle da se malo čime mogu pohvaliti osim svojom djecom i njihovim uspjesima.