Potaknuta onim dječjim topicom o školi , i izostancima, otvaram ovaj.
Zanima me kakv je vaš odnos prema poslu ?
Ostajete li doma kad vam se ne radi , izmišljate bolesti ili idete svejedno na posao ?
 |
|||
|
|
|||
ostanem doma, smislit ću već neku ispriku
idem liječniku , dobit ću valjda doznake za bolovanje
idem na posao, nije fer ostati doma
Posao , i naš odnos prema istom
Potaknuta onim dječjim topicom o školi , i izostancima, otvaram ovaj.
Zanima me kakv je vaš odnos prema poslu ?
Ostajete li doma kad vam se ne radi , izmišljate bolesti ili idete svejedno na posao ?
grrr, trebalo je još pisati pod
3 idem svejedno , nije fer ostati bez razloga doma...
molim nek moderatori ubace još ovu opciju
fali ti opcija idem na posao
jedino sam izostala kad sam stvarno bila bolesna -39-40 tmp
Kaj se to moze (smije) i pomisliti?
Idem i bolesna, a kamoli ne zdrava.
Nema opcije za koju bih se ja opredijelila a to je
3. svejedno idem na posao
Gunđam, , otuširam se , spremim, popijem duplu kavu i odem na posao.
U međuvremenu se po mogućnosti nešto počačkam sa MM-om.
dalmatinka, ne zoveš mamu da ti opravda?
Idem na posao, islo mi se, ili ne. Iz dana u dan. (Napominjem - ne volim svoj trenutni posao iz bezbroj razloga.)
Ipak, priznajem, jednom do dva put godisnje izmislim nesto i uzmem koji dan odmora, kad jednostavno vise ne mogu. Rijec je o 2-3 dana. Ako ne i samo jednom. U uredu (a da ne pricam o cijeloj tvrtki) toliko ljudi iskoristava ovakvu mogucnost i po pola godine, ako ne i nekoliko godina u komadu. Svejedno, ne opravdavam niti mislim da radim ispravno kad 'nestanem'. Niti jedan prijasnji posao mi to nije dozvoljavao, najvjerojatnije nece niti jedan u buducnosti.
Gle, pojavila se treća opcija u međuvremenu!
Nota bene, dalmatinka se nije uopće izjasnila, samo je postavila anketu...
ma ja se malo šalim...
idem, idem i idem, skupljam slobbodne dane pa se počastim s vremena na vrijeme
japanka prvotno napisa
dalmatinka, ne zoveš mamu da ti opravda?
neee , ja zovem mamu da me zamijeni
čim si otvorila temu počela sam se smijati...
radim uvijek , bez iznimke
ali ja sam u specifičnoj situaciji
dućan je moj i zna se dogoditi da moram raditi i po cijeli dan
kad je moja kolegica bolesna
mene nema tko mijenjati
ja jednostavno obozavam svoj posao i volim ici na posao. ali... mi ne radimo svaki dan istim intezitetom, pa ima dana kad bas uzivamo u poslu, a drugi dan uzivamo u zezanciji
Nisam odgovorila ni na jedno, jer za mene nema odgovora. Jako volim svoj posao, nikad mi nije teško raditi ga. Uvijek radim mnogo više nego što mi spada u opis radnog mjesta, jer mene zanima sam posao. Mene bi prije trebalo tjerati ne raditi nego raditi. Radno vrijeme nemam, a obaveze i rokove poštujem.
U kakvom god stanju da sam, dok sam na nogama, radim
Ja ne mogu reći da obožavam svoj posao, ali on hrani mene i moju djecu i plaća mi krov nad glavom i nikada mi nije palo na pamet da ne odem na posao jer mi se eto ne ide.
A trenutno si niti ne mogu priuštiti bolovanje pa sva sreća da sam zdrava i sposobna za raditi...
Odem na bolovanje samo ako su mi djeca bolesna.
A zbog sebe nisam bila na bolovanju ne pamtim...
U ovih skoro 11 godina staža ako sam bila sveukupno 2 tjedna na bolovanju zbog gripe. To ono kad stvarno nisam mogla raditi s temp. 40.
Inače ako kašljem, zaštopan nos i slično idem na posao.
Trenutno sam na bolovanju. Nije da mi je tako krivo.
Radim posao u kom nisam stekla dojam da se iskorištavaju moji potencijali. Sam posao je poprilično nezanimljiv i naporan, ali nikad mi nije bilo problem raditi. Daleko veći problem mi je bila nezdrava radna okolina. Do te mjere nezdrava da sam gubila živce, ponekad sam znala plačući doma doći, a razlozi zašto nisam promijenila posao ili pokušala razriješiti nesuglasice su prekomplicirani za objasniti (i preosobni).
Kad sam saznala da sam trudna odmah sam pomislila na bolovanje, pa sam se onda preispitivala, pa konačno odlučila da je bolje da ne idem na komplikacije (barem zbog novaca). Međutim sav taj akomulirani stres je uzeo danak i T se zakomplicirala tako da nisam imala izbora nego na bolovanje. Sad mi je drago da sam doma, jer kad čujem što se sve tamo događa i što neki ljudi o meni misle, ne znam kako bih to podnijela.
Uglavnom pred istek porodiljnog ću potražiti drugi posao.
Idem na posao jer moram.
Jer ako ne odem, opet ću sve morati odraditi. Na kraju školske godine brojka mora biti dostignuta.
Idem i kad sam bolesna. Na bolovanju sam bila jedino kad sam završila u bolnici.
Idem, osim kad sam jako bolesna. Ako mogu raditi idem. Ne mislim jel fer ili ne ostati doma ako ti se ne ide, jednostavno se nikad nisam sjetila da bih ostala doma jer mi se ne da raditi. Odem i ne mislim. Osim u trudnoći, tad mi je bolovanje potpuno opravdano.
Wow :shock: , ja glasala 28.po redu i do sada 100 %idemo na posel!! Ma nema zime za ovu zemlju, bolji smo od Skandinavaca!!
Ne, fakat,nikada mi nije palo na pamet je mi se "ne da" ne ići na posao..tako bih svaki tjedan barem dva puta morala smišlajti isprike..
pardon, "smišljati" isprike..(ne znam to ni napisati, a kamoli kaj drugo..)
ja idem, ali ne kad sam bolesna. a pod bolesti mislim ono, ako imam temperaturu ili sl. ako sam prehlađena, isto idem. i ako su mi djeca bolesna isto ne idem. ali, mogu tako. pa onda eventualno nadoknadim doma.
a imam i dosta godišnjeg. tako da kad mi treba odmora, uzmem godišnji.
majko moja posta
inače nisam baš tako nepismena
Mislim da je ovo zezancija na post o djeci koja ne idu u školu.
No, ja, naravno, nikad ne izostajem sa posla kad mi se ne radi, ali ne oklijevam ostati kod kuće kad sam zaista bolesna, ne radim kad imam temperaturu. To je srećom vrlo rijetko, obično sam samo jako 'prehlađena' a bez temperature. Isto tako ne oklijevam ostati kod kuće kad je Lea bolesna. No i kad sam na bolovanju vrlo sam fleksibilna i spremna odraditi od kuće što treba, znala sam ići u ured kad MM dođe doma odraditi ako nešto treba na licu mjesta itd. Kad bi poslodavci prema meni bili tako fleksibilni, mislim da bi nam svima bilo bolje.
Bolovanje uzimam samo zbog djeteta, zbog sebe nisam nikad. Srećom, nisam nešto boležljiva, temperaturu obično rješavam u jedno popodne i ne ostajem zbog toga kod kuće.
Ali ja sam i u srednju školu znala ići pod temperaturom, i još sam skrivala Andole u ladici da mama ne skuži da sam bolesna, tako da sam ja malo teži slučaj
Iako nisam nikad ni mislila da je vecina ljudi s kojima radim (u uredu, a i sire) identicna uzorku s ovog foruma, barem po vecini vidljivih karakteristika, opet se malo cudim da svi idu na posao bez pogovora. Samo zbog velicine uzorka iz moje radne okoline gdje od, recimo 30 ljudi, jedno 20 ne radi i ne radi doslovno po vlastitom nahodjenju.
Sto se ankete tice, iako priznajem da ponekad izostanem (objasnjeno u prvom postu), odabrala sam trecu opciju jer, zapravo, niti jedna od tri ne odgovara mom izboru, a odabrana je bila najbliza.
Nije zezancija , bar mi nije bila namjera.
Potaknuta tim topicom jednostavno mi palo na pamet pitati jer iz osobnog iskustva bi mogla napisati knjigu o neopravdanim nedolascima na posao
( ne mojim ).
Drago mi je da je forumska statistika gotovo 100 %.
odgovorila pod c)
na bolovanju sam jedino ako je Roko bolestan
a za sebe bih trebala fakat imat pravu gripu da ne idem na posao
temperature rješavam paracetamolom, migrene čepićima, drgih tegoba nemam
posao ne doživljavam na način dal mi se ne ide ili ide, ostajem doma samo kad sam bolesna, prošle godine sam imala gripu i to mi je bilo valjda prvo bolovanje na sebe u zadnjih 10 godina
Ovako i kod mene...
Na bolovanju za sebe u ovih 5 godina (osim na porodiljnom, koji i nije bolovanje, nego DOPUST) bila sam samo kad sam prošli mjesec bila u bolnici, pa onda još 2 tjedna kod kuće.
Kad je I bolestan, a dosad (kuc kuc) nije nikad bio teže bolestan, organiziram baku/nonu ili MM-a, ja radije ne izostajem ako ne moram (ponavljam, nikad nije bio teže bolestan, tj. nikad mu nije bilo narušeno dobro opće stanje)
Spadam u one koji pjevajući idu na posao. Evo, djeca su nešto bolesna, MM je (doduše prvi put) na bolovanju 8) .
x, zajedno sa svim nepravilnostima u pisanju
kad ne bih išla jer mi se, eto, ne da, često me ne bi vidjeli na poslu..
nema opcije - prvoj i drugoj grupi dajem otkaz
a treća ni ne razmišlja o tome :grin:
c ipak...rad spašava...ha,ha,ha... :D
Volim svoj posao i za sebe se ne sjećam kada sam bila na bolovanju....
idem radit uvijek osim kad sam za to stvarno nesposobna.
ako sam baš premorena, imam godišnjeg skoro 30 radnih dana :/
Dalmatinka, iznimnosti potvrđuju pravilo, si čula za to?
Nego, da me prije 6 godina nije pokupio šleper sa labudicom na cesti, a ja završila natučena u totalno slupanom autu koji se zaustavio u ogradi pored ceste, u 11 godina staža ne bih znala što znači biti na bolovanju.
Nikada, nikada nisam poželjela ne otići na posao jer sam preodgovorna za eskivacije takvoga tipa. Muž mi je isti, čak bih rekla i gori od mene po tom pitanju.
Priznajem da u jutro ponekad imam problema sa ustajanjem, ali to nema veze sa mojim poslom. Kada mi je jutro teško za ustajanje, tada sam na poslu na vrijeme, a ne pola sata ranije, kao obično.
Jednako tako, iako mi je radno vrijeme do 15i30 uredno ostajem (neplaćena
Upravo svojim primjerom učim i svoje starije dijete (klinka je još mala) koje za sada, hvala Bogu ima jedan zdrav odnos prema svojim obavezama.
Vjerujem da si samo mene čekala da se javim na ovaj topic, ali razočarat ću te: mi smo jedna vrlo odgovorna obitelj na svim područjima, posebno roditeljstva i posla koji nas hrani.
Meni nije jasno kako se pravda to "ne da mi se danas ići"??
Mislim, ili moram uzeti godišnji ili ići doktoru, koji mi ne može otvoriti bolovanje (odnosno, pokriti taj dan/dane) ako nisam bolesna :?
evo mene
ja sam a) samo s razlikom sto ne trebam izmisljati
na poslu volim davati sebe puno, ali isto tako volim imati slobodu da zbog toga ponekad mogu/smijem dati manje
kuzim za profesorice, za poslove koji moraju imati ucinak mjerljiv na svakodnevnoj bazi, ili zbog kojih ce taj dan netko ostati bez usluge, ali ako moj posao nije takav, zasto da se mjeri stopericom niti mi je u redu da se evaluira na takvoj svakodnevnoj bazi. mozda poslodavci ne znaju drukcije?
nekad sam nefokusirana, ili ne mogu vidjeti ni cuti nikog, smeta mi sve, tada cu radije ostati doma i raditi oddoma nego poci na posao i nista ne proizvesti.
ionako posao kojeg imam necu i ne mogu nikom uvaliti, ja ga trebam odraditi, pa nije rijec o izbjegavanju, nego samo prilagodjavanju, a sa svrhom i veceg ucinka i veceg zadovoljstva (zato jos uvijek obozavam svoj posao, sto ne tvrdim da je nemoguce s vasim poslodavcima ili vasim i njihovim nacinom, nego mislim da ja ne bi mogla tako)
trudim se u svom malom uredu postivati sve nase ritmove. svaka od nas hendla svoje odgovornosti, i dok je to tako, ako ce u medjuvremenu nekad kasniti ili otvoriti neki nepocudan sadrzaj na ekranu, to nije ono sto zamjeram.
moja prijasnja kolegica, kad je dosla u ured prije dvije godine, tresla se ko prut jer je kasnila 5 minuta. jedva sam to uspjela istjerati iz nje.
i ona je mene uspjela preodgojiti pa ne idem vise bolesna na posao. ne iz odgovornosti prema sebi, nego prema okolini. tresla se ko prut zbog kasnjenja, ali nikad se nije ustrucavala reci mi: radije bi da nisi dosla, ne zelim tvoju virozu.
otrijeznila sam se onog trenutka kad su tri trudnice prolazile nocne more jer sam ja radila i isla po svijetu u tada neprepoznatoj virozi, a inace opasnoj za trudnice.
onda kad je jedna od njih cekala rezultate testa na virus u jedva docekanoj trudnoci mislila sam se. jel to toga vrijedno? jel profit toga vrijedan? jel to rezultat, jel to hrabrost, jel to pozrtvovnost i sto ja to glumatam.
naravno, poci cu i sada bolesna na posao onda kad je rijec o nekom roku i razlogu koji je toga vrijedan. ali ne moze to biti svaki put kad sam u virozi, nisam ja ipak toliko vazna. samo sam mislila da jesam.
nismo vazni koliko mislimo da jesmo.
samo nam je drago tako misliti.
Naravno da idem na posao.
Temperatura ili neka druga teška boleština je jedini izgovor.
Dajem primjer djetetu
Moja frima je mala, privatni biznis, nitko nije boležljiv niti "boležljiv".
Glasala ovo treće, uvijek idem, pa i bolesna. Mora baš biti neka strašna temperatura preko 38 da ostanem doma. U ovih 8 godina to se je dogodilo jednom.
Jednostavno ne razmišljam o ne odlasku kao opciji. To "ne da mi se" lječim malo dužom prvom kavom u kancelariji. Gnjavim partnericu telefonski pa je natežem da pričamo o glupostima. I onda oko 8 krenem raditi.
Znam da nije pohvalno, ali ionako sam doma u 12.30 pa to nekako i preživim.
Pitam se kad mi L. navrši 1 god. i završi mi ova pošteda od posla pa moram počet prašit do nekih 18.00 kako ću onda. Nosit ću si posao doma valjda.
Joj sad mi se ne radi kad o tome pišem.
Ima tu istine.
Ja imam veliku sreću što se skoro ne sjećam kada sam bila bolesna, imam strašan imunitet ipak sam dojena 2,5 god
Ne odlazim na posao virozna, ali ima tome dosta dugo da sam u svojoj firmi, na potezu od kanc. do WC-a nepromišljeno požurila, (telefon zvonio) okliznula se, pala na desno koljeno, poderala na koljenu nove, lijepe hlače
Uzela sam taj tjedan GO i već idući normalno išla na posao.
I nisam tražila firmu da mi isplati štetu zbog pada na mokrom podu
Ali zato sam jako ljuta gdje god je pod mokar.
Ovo boldano znamoIma tu istine.
Ja imam veliku sreću što se skoro ne sjećam kada sam bila bolesna, imam strašan imunitet ipak sam dojena 2,5 god
Ne odlazim na posao virozna, ali ima tome dosta dugo da sam u svojoj firmi, na potezu od kanc. do WC-a nepromišljeno požurila, (telefon zvonio) okliznula se, pala na desno koljeno, poderala na koljenu nove, lijepe hlače
Uzela sam taj tjedan GO i već idući normalno išla na posao.
I nisam tražila firmu da mi isplati štetu zbog pada na mokrom podu
Ali zato sam jako ljuta gdje god je pod mokar.
Tako sam i ja tjedan dana po hodnicima na poslu šepesala u maniri Herr Flicka i špricala list Deep Freezeom, misleći da je riječ o nekom trajnom grču (
Eto, kad sama svoje savjete ne primijenjujem, i glumim si doktora, i neću ići "bez veze", da ne ispadnem hipohondar ili paničar
Otkad sam rodila L, promjenila sam jako puno svoje prioritete u zivotu. Prije sam odlazila na posao svakakva...i bolesna, umorna, neispavana, pod stresom...
Danas kad osjetim da bi bilo bolje ostati doma jer mi je dijete virozno ili imam temperaturu od koje glava puca, nema te sile koja bi me mogla natjerati na posao. I dalje sam odgovorna, ali mi se dogodio onaj "klik" u glavi da se nista poslu nece dogoditi ako mene nema par dana na njemu.
Ja sam u specifičnoj situaiciji jer od naših korisnika očekujemo da ostanu kod kuće u slučaju bolesti, a mi same djelatnice dolazimo dok god se možemo vući. Na bolovanje se odlučujem samo ako su djeca bolesna (a kalendar radova u vinogradu ne dopušta tatin ostanak kod kuće) (zajednička gripa svh članova 2x i jedna hospitalizacija djeteta)
Kada sam poslje porodiljnog dopusta vratila se na posao i dijete nakon tjedan dana se razbolilo na radnom mjestu sam dobila komentar "...zbog moje jedne pati 23 tuđih.."
Volim svoj posao i svakog dana osjećam izazov odlazeći tamo, al isto smatram da je ona "koga nema bez njega se može" ispravna i da ukoliko mi stvarno zatreba bolovanje da ću otići na isto nadajući se da me naća prati grižnja savjesti jer kolega se rasteže uzduž i poprijeko.
Heh, ja glasala za 1. opciju, ali kod mene je specifična situacija koja nažalost neće trajati zauvijek.
Recimo da radim ali se još uvijek školujem, a studenti markiraju zar ne?
nitko vise ne pise,
mozda vas poslodavci citaju pa razumijem da netko nece rec, ali zanima me mislite li i vi da bi bilo ok da se, dok smo mlade/mladi, radni tjedan skrati
i ako mislite, kako to postici ako svaka od nas sve vise i sve vise radi (topik nedjelja, ovaj topik)
meni treba dokolicarenja
da imam vise vremena za nista, bila bi bolja u svemu
ne znam jel se vama dogada, ali meni da, da cijeli dan smisljam neke ideje i rjesenja i da mi padnu na pamet onog trenutka kad izadjem s posla.
samo ... paf
Meni bi pasalo 10-satno radno vrijeme, 4 dana u tjednu. Vidim da dosta vremena ode da skupim radni elan i koncentraciju ujutro i kad me krene tad stvarno odradim dobro. Pred kraj radnog vremena već mi koncentracija popušta, ali vidim da je to čisto psihološke prirode jer znam da se bliži odlazak kući. Na poslovnom putu potpuno drugačije funkcioniram i mogu raditi 14 sati bez prekida. Isto tako i kad znam da će mi dan duže trajati. Zato mislim da bi (meni) takvo radno vrijeme pasalo, a 3 dana vikenda bi mi bilo idealno: jedan dan za spremanje i 2 za užitak, više vremena za dijete, za izleta, punjenje baterija...
A ideje mi sinu ničim izazvane, u glupo doba dana. I navikla sam stavljati ih na papir-bar one vezane za posao. Ostalih je previše pa se ne isplati ispisivati toliko papira
Osnovni problem mi je što me puno toga zanima pa vrijeme za dokolicu i energiju raspršim na više polja što često ne donese dobrobit koju očekujem. Nemre s vrtlariti, svirati, pisati, planinariti i kuhati u isto vrijeme
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom