Zaista nikada nisam pomislila da ću ikada nekome od svoje djece zabraniti druženje s nekim od njihovih prijatelja. Uvijek kad sam primijetila loš utjecaj rješavali smo to MM i ja razgovorom, razgovorom, beskrajnim razgovorom u smislu da određene osobine i ponašanja nisu dobri i da se ne smiju usvojiti, bez obzira na to što se njihovi prijatelji tako ponašaju.
Sada sam ponekad na rubu živaca zbog prijateljstva svog sina sa sinom lokalnog tajkuna. Promijenio se njegov odnos prema učenju, favorizira se više slobodno vrijeme, sve vrijednosti kojima ga učimo on preispituje i mjeri nekim drugim mjerilima.
A prijatelj - dijete nije krivo...iz rastavljene obitelji nesređenih odnosa, roditelji se samo loptaju njime...često mi ga bude žao, ali ja mu ne mogu pomoći. Pliva u novcu, a u nekoliko slučajeva uhvaćen u krađi u dućanu. Kad kažem svome sinu - sine čuvaj se, ne idi u dućan s njime, učini li nešto ružno okrivit će tebe - dobijem odgovor - nije on uopće takav, ti ga ne poznaješ, on to više neće raditi, obećao mi je.
Ali ja u obećanja njegova prijatelja ne vjerujem. Bojim se da to jadno dijete nema od koga naučiti održati obećanje...
Kako postupiti?