glazbena škola?

[Jelena]

I ja zbilja ne vidim što je u toj školi nefer. Dapače, znam djecu koja su načelno bila "izvan kvote", a ipak su se na kraju nekako upisala, jer bi u školi našli načina da ih ubace. Njihov pristup prema djeci i roditeljima je maksimalno korektan, u 13 godina nisam jednu nefer stvar vidjela ondje.

(osim gudačkog orkestra srednje škole na koji imam hrpu prigovora, ali ajde, preživjeli smo, sve ostalo je bilo fantastično )

Može biti da ja ne vidim tu dobru stranu, koju ti vidiš, jer nisam u tom sustavu. Ali kad bih stavila analogiju na temeljno obrazovanje, da npr. za neku srednju školu imaju prednost djeca koja su išla u točno određenu osnovnu školu, kao što ovdje imaju prednost djeca koja su baš kod njih imala pripremu, onda bi to bio veliki problem. Glazbena škola je ipak sekundarna edukacija pa se to i ne mora.

ina, mislim da me nisi skužila. Mene zapravo zanima, možda mi može čokolada odgovoriti, što se to promijenilo u samom sustavu glazbenog obrazovanja, da sva djeca idu na natjecanja. Sad se ponavljam, pa ispada kao da mi je strašno važno. Nije, samo sam znatiželjna. Pokušala sam neke roditelje pitati, ali su bili uvrijeđeni kao da ja mislim da njihova djeca nisu glazbeni geniji. Stvarno je u moje vrijeme iz moje glazbene išlo možda ukupno 8 djece na natjecanja, a ne od jednog nastavnika baš iz te škole u gradu koji je izgubio barem 15% stanovništva u odnosu na "moje vrijeme".

Sport je drugo, tu je donekle upravo smisao u natjecanju. Premda je u RH zaista ekstremno, u odnosu na zapadne zemlje koje puno više drže do rekreacije i omogućavaju pristup sveukupnom stanovništvu na razne rekreativne opcije. Kod nas kao žensko npr., ne možeš u odrasloj dobi krenuti trenirati neki timski sport, možeš ići jedino trčati, al to je druga tema.

Ali mi se čini da previše začetavam temu pa bolje da ostavim ovaj informativni, a svoja zgražanja s diskriminacijom djece koja nisu platila pripreme za glazbenu, ostavim za sebe

[Mima]

To nisu pripreme za glazbenu nego je glazbeni "vrtić", a cijena mu je niska kao i cijena glazbene škole. Ne znam što bi škola koja nema prijemni trebala napraviti - upisivati po principu tko prvi stane u red? Tako se uostalom upisuje u vrtić. Ovo je jako dobar princip - dođi, vidi, razmisli zanima li te stvarno glazbena, pa se onda upiši. U slučaju moje kćeri jako dobar princip jer bi ju u glazbenu sigurno upisali, a ovako je sama na pripremama vidjela da ju to uopće ne zanima.

[ina33]

Super za njega plus neizokrenuti smajli.

[tanja_b]

Mene zapravo zanima, možda mi može čokolada odgovoriti, što se to promijenilo u samom sustavu glazbenog obrazovanja, da sva djeca idu na natjecanja. Sad se ponavljam, pa ispada kao da mi je strašno važno. Nije, samo sam znatiželjna. Pokušala sam neke roditelje pitati, ali su bili uvrijeđeni kao da ja mislim da njihova djeca nisu glazbeni geniji. Stvarno je u moje vrijeme iz moje glazbene išlo možda ukupno 8 djece na natjecanja, a ne od jednog nastavnika baš iz te škole u gradu koji je izgubio barem 15% stanovništva u odnosu na "moje vrijeme".

Nisam čokolada, ali sam majka djeteta koje je išlo na natjecanja u glazbi. Zadnje državno je odradio prije 2 mjeseca.
Dakle, kao prvo, ne idu sva djeca na natjecanja. Idu ona koja za to imaju interes i za koju nastavnik procijeni da bi to bilo za njih pogodno.
Kao drugo, ono što sam imala prilike vidjeti iz prve ruke - kroz pripreme za natjecanja dijete nevjerojatno profitira, u smislu koncentracije, napredovanja u tehnici i kvaliteti svirke, javnom nastupu, ma u svim aspektima. Čak i ako ne ostvari 1. nagradu ili plasman na državno, i opet se na toj djeci vidi da se dodatno radilo s njima i koristi im to u daljnjem obrazovanju.

Konkretno - moj sin se u nižim razredima oš dosađivao u školi, imao je nepoticajnu učiteljicu koja ga je nastojala "prigušiti" u razredu, da ne odskače toliko. A u glazbenoj je imao profesoricu koja ga je odmah "pročitala", vidjela je što može i predstavila mu je cijelu priču kao zabavu. Na natjecanja je išao od svoje volje, oduševljen i s puno entuzijazma. Naučio je nastupati, naučio je slušati druge, naučio je kontrolirati svoju tremu (do te mjere da mu nitko ni ne vjeruje da ima tremu, iako je ima).
Kad je došao u 5. razred i na predmetnu nastavu, nekako mu je redovna škola postala veći fokus od glazbene (očekivano), ali nastavio je s glazbenim natjecanjima jer je već znao da je u tome dobar, a i stekao je već neku reputaciju.
Sad, na kraju glazbenog školovanja, zahvalna sam njegovoj profesorici instrumenta do neba što ga je u pravom trenutku pogurnula, dala mu poticaj da pokaže više i da se potrudi, a ta motivacija iz glazbe prelila mu se kasnije i na ostale školske predmete. Po meni, to je bio primjer kako bi trebalo raditi s darovitima.

Činjenica je da danas postoji puno veći dijapazon natjecanja nego nekad, i da je taj vid aktivnosti dostupniji djeci nego prije. Ne samo u glazbi, već i u drugim školskim predmetima (ja se iz osnovne tek mutno sjećam postojanja natjecanja iz nekih predmeta, danas ih AZOO organizira doslovno iz svakog predmeta i škole ih moraju provoditi). Netko će to smatrati dobrim, netko neće, ali u svakom slučaju, natjecanja nisu obavezna, nisu nešto što se mora, to je stvarno prepušteno odabiru djeteta (i roditelja koji trebaju biti spremni logistički uskočiti).

[čokolada]

Da ne citiram pojedinačno:

- natjecanja u glazbi uvijek su postojala, i da, i prije 40 g. su postojali tzv. muzički razredi u koje bi se upisala djeca nakon osnovne škole jer su se vidjela na Akademiji.
Da, i tada su postojala djeca koja nisu čak ni pohađala muzički razred, nego su samo dolazili polagati razredne ispite jer nisu stizala ići u školu, i vježbati i hodati po natjecanjima. Istina, uglavnom u Zagrebu jer je i prije 40 g. to bio veliki grad i djeca su (sama!!!) putovala iz boguizanogu do centra grada.

- postoje izvrsni nastavnici koji život posvete radu s djecom. Ne dođe uspjeh odmah nakon 5 ili 10 godina jer i sam nastavnik uči, fuša, radi krive poteze iz kojih nauči nešto, popravlja, ukratko - razvija se. Zato nije čudno da jednom netko spremi i 8 natjecatelja od 12 učenika.
Potpuno sam sigurna da se u takvim slučajevima ne radi o natjecateljski "teškim" instrumentima tipa klavir jer je tu konkurencija preogromna. Bude po 30-40 učenika po kategoriji na županijskom natjecanju, zahtjevni su programi, nastavnik mora sa svakim učenikom ponekad raditi i trostruko više nego što mu je satnica i jednostavno odabere one koji su spremni za:
a) opaki rad
b) opaki roditeljski rad s djetetom negdje do 5.r.
c) dovođenje u muzičku kad god nastavniku padne na pamet
d) beskrajne produkcije
e) izostajanje iz opće škole kad god treba
f) planiranje godišnjih odmora prema vremenu i mjestu gdje se održavaju seminari
g) preskakanje skijanja ili povoljnih obiteljskih putovanja jer Ryan air leti jeftino baš pred ispite ili natjecanja
h) trebam li dalje?

- talentiranu djecu natjecanja uglavnom vesele (ako prof. ne pretjera s njihovim brojem). Ne biste vjerovali koliko natjecanja vesele NEKE roditelje - toliko da nekad sami guglaju natjecanja u inozemstvu i proganjaju nastavnika da se tamo ode, iako nije pedagoški opravdano. Ima i rijetkih (bolesnih) slučajeva da roditelji sami prijave i odvedu dijete tamo samonda dokažu nastavniku da je bio "u krivu". Jednako kao što postoje oni zapjenjeni roditelji koji uz ogradu nogometnog igrališta psuju tuđe dijete jer je otelo loptu njegovom.

- glazbena škola dostupna baš svima fizički nije moguća. Postoje i tečajevi, privatni sati, privatne škole, a nekad je postojao i čisto pristojan predmet Glazbeni u OŠ s dva sata tjedno na kojem su se djeca muzički opismenjavala, svirala blokflaute, melodike i Orffov instrumentarij, pjevala u zboru...skroz dovoljno za lijepo muzičko obrazovanje.


- glazbena škola treba reformu jer današnja djeca nisu u stanju savladati postojeći kurikul. A nisu zato što u općim školama ganjaju 5.0, zato što postoji elektronika na koju troše 3-4 sata dnevno, usto imaju još bar 2 slobodne aktivnosti pa za vježbanje nema vremena. To nekako hoda do 3. razreda, ali kasnije više ne. U GŠ nema brzih rezultata koji dolaze laganim putem. Zato mislim da bi se učenike trebalo nakon 3.r. dijeliti u dva programa - ambiciozniji s više vježbanja i laganiji s manje vježbanja.
Teško će netko prosječan zauzeti mjesto nekom genijalcu, jer će taj genijalac naći načina da ga netko negdje primijeti, roditelji će se snaći...u pola godine će ga dovesti nekom nastavniku da ga posluša, ovaj će prepoznati njegov talent, s njim će raditi i ubaciti ga u školu sljedeće godine.

- današnji roditelji nisu spremni na svakodnevna razvažanja (vidimo to i ovdje na temi) u prvih nekoliko godina, misle da je strahota da dijete iz NZ dolazi u centar, o samostalnosti djece u javnom prijevozu da i ne govorim.

- zašto ima puno gerijatrije na koncertima u Lisinskom ili na događanjima u HNK? Prvo, zazo što ne rade pa im je svejedno je li utorak ili subota, a drugo, imaju povoljne pakete ulaznica za cijelu sezonu. To im je često jedini izlazak i prilika za druženje. Nisu oni nešto osobito ludi za "Stravinskim" (inače, Stravinski je već čista klasika), ali uz neki lijepi koncert s dobrim solistom prežive i neku manje slušljivu muziku. Kad su već platili pretplatu, šteta im je ne doći pa makar bila cijela večer modernih domaćih autora . Ja iz tog razloga ne kupujem pretplatu jer me ne zanimaju svi koncerti ili predstave u ciklusu.
Lijepo je sjesti u Lisinski i malo se opustiti pa makar ništa o glazbi ne znao. Moja starija kći s glazbom nema nikakve veze, ali kad odemo na koncert, kaže da slušajući odluta u neke svoje misli i bude joj baš lijepo. Prokomentira je li neka muzika zanimljiva ili nije, promatra članove orkestra ili mimiku solista, nešto pita, nešto nauči...i eto ti lijepo utrošenog vremena .

[čokolada]

Vidim da je Tanja odgovorila: glazbenih natjecanja danas ima u doslovno svakom 5. mjestu u Hrvatskoj. O "regionu" da i ne govorim. Slovenija, BiH, Srbija...sve je to puno natkecanja. Italija je oduvijek u svakom selu imala natjecanje. I sve su to "međunarodna natjecanja" pa makar u kategoriji nastupio jedan Slovenac i dva Bosanca. Djeci se sviđa pojam "međunarodno", o roditeljima da i ne govorim, a i nastavnik skupi bodove za napredovanje. Što više natjecanja, to je veća potreba i za članovima žirija, jel.
Eto, zato ima toliko natjecanja, iako mi svi znamo da se natjecanja koja vrijede mogu nabrojati na prste jedne ruke.
Ali! Tu postoji i motivacijski faktor: ako djetetu kažeš da ide na natjecanje, to je wow, odmah više vježba pa se i korist od "slabog" natjecanja nikako ne može zanijekati. Uostalom, postoje i školska natjecanja (nakon kojih se ne ide dalje na županijsko), djecu vesele jer se automatski riješe ispita, a istovremeno, htjeli-ne htjeli opet vježbaju više i napreduju.
Treba samo naći pravu mjeru.

[Dota]

Dota, ja sam na ovo reagirala. Meni zvuci tesko i mucno. Slobodne aktivnosti su za mene slobodne. Netko svira 5 godina bez entuzijazma, stalno ga se podsjeca na obaveze, i onda smogne snage reci roditeljima da ga to stvarno ne zanima. A roditelj krene sa svijecama i mostovima i mozes ti to i mi cemo ti pomoci da nastavis, steta je da ne zavrsis barem osnovnu skolu. A dobro ako bas nikako ne mozes... Meni je to mučno. Neš ti hrabrosti prekinuti muzicku prije nego si naucio jos jednu Lisztovu etidu. Koje su to odgovornosti, promisljanja i iscrpljivanja.

Upadam sad kao padobranac i ispričavam se ako ste već sve napisale. Nisam pročitala temu do kraja, budem... sad čitam zaostatke i komentiram. Sorry, Jelena, nisam vidjela prije. Hvala ti što si ovo napisala. Do ovog upisa sam zaista mislila da mi svi na temi pišemo relativno isto, zato sam ti i pisala da mislimo isto.
Ne mislimo.
Za moju djecu glazbena škola je vatromet radosti, najvažnija slobodna aktivnost koju imaju i koju jako vole, a često i obožavaju. Iako smo ih mi povremeno i odgovarali od toga, starija djeca su i u srednjoj glazbenoj i jako im je važna. Ima to veze i sa školom, i s profesorima, i s društvom tamo, ali mislim da najviše ima veze s pristupom koji je u toj školi drugačiji i koji mojoj djeci donosi radost.
Čitanje ovog tvog opisa " Netko svira 5 godina bez entuzijazma, stalno ga se podsjeca na obaveze, i onda smogne snage reci roditeljima da ga to stvarno ne zanima. A roditelj krene sa svijecama i mostovima i mozes ti to i mi cemo ti pomoci da nastavis, steta je da ne zavrsis barem osnovnu skolu. A dobro ako bas nikako ne mozes... " je i meni teško i mučno. I totalno suprotno od onog što sam ja zapravo napisala, a bogme i od mog (našeg) roditeljskog stila.
Jasno mi je da svi mi imamo različita životna iskustva, i da svi zapravo iz njih iščitavamo značenja onoga što pišu drugi ljudi. Ja uopće ne mogu zamisliti kako je to svirati (ili bilo što drugo raditi) 5 godina bez entuzijazma i ne moći reći roditeljima da te to ne zanima. Strašno mi je i zamisliti da ima djece koja na takav način idu u glazbenu školu (ili na bilo koju drugu aktivnost).Tako da mi zaista nije palo na pamet da ćeš moje upise iščitavati na takav način. Da je, pokušala bih (ne znam bih li i uspjela) napisati to jasnije.
Ono o čemu sam ja pisala je išlo u dva rukavca razmišljanja. Prvi, u kojem Vrijeska traži ideje i načine kako bi dijete moglo (možda) nastaviti ići u muzičku školu, i u kojem joj pišem svoja razmišljanja kako bi možda moglo (A i B programi, promjene nastavnika, promjene škole itd. ).I drugi, u kojem eksplicite govorim u nekoliko navrata kako ni ja ni suprug (dakle, mi kao roditelji) ne mislimo da je loše isprobavati nove stvari, dapače...kako su i naša djeca odustajala od nekih stvari, puno "ozbiljnijih" od muzičke škole, i započinjala neke nove stvari za koje je trebala još puuuuno veća hrabrost, i promišljanje, i odgovornost, uz naš roditeljski blagoslov. I na takve stvari sam mislila kad sam pisala o hrabrosti, ne o etidama, naravno. No, naša djeca imaju pravo na svoju privatnost (i jako se trudim ne povrijediti im to pravo) pa ovdje ne mislim detaljnije o tome.

Ono o čemu sam ja pisala (i pišem), i ono što vidim kod svoje djece je upravo ovo što je tako prekrasno opisala buba klara . Neki dan je moje srednje dijete upotrijebilo gotovo iste riječi opisujući svoje osjećaje za srednju glazbenu školu. Zahvalna sam što je pronašlo mjesto na kojem se može tako osjećati.
I želim reći da će nekom djetetu to mjesto biti u glazbi, nekom u plesu, nekom u nogometu, nekom u robotici, nekom u manga stripovima... svejedno je. I to je moja svijeća i moj most, o kojima pišem.
Osvijetliti im mračna mjesta kako bi mogli naći ono neko njihovo, posebno mjesto, u kojem se osjećaju svoji, i sigurni, i prekrasni.
I biti im most na kojem će prijeći na tu obalu, koliko god puta treba, i ma koliko rijeka bila divlja .

Hvala ti, buba klara. Napisala si sve što je bilo potrebno reći (i što će netko drugi napisati na nekoj drugoj temi, o nekoj drugoj aktivnosti; u tome i je divota i čar.)
Mislim da tako treba gledati na ovu temu.

Ps. Tanja b, čestitke sinu, a i svima vama! Imala sam privilegiju slušati ga par puta u životu i čuvat ću njegovo muziciranje u riznici dragih iskustava.

Evo moje kratko iskustvo (iz predpotopnih vremena, doduše). Svirala sam klavir od 3. raz. OŠ do kraja srednje. Nikad me nitko nije ni odveo (pričamo o vremenu kad se djeca uglavnom nisu vodila na aktivnosti već su sama hodala ako su uopće igdje i išla) a kamoli nagovarao da idem/ne idem. Glazba je bila moj užitak, opuštanje nakon učenja, najosobnija niša za pobjeg od svega (osobito u doba puberteta). Nisam imala ambicije profesionalno baviti se glazbom, ona je bila isljučivo moj gušt.

Nikad nisam zažalila što sam toliko vremena „utrošila“ u tu aktivnost (sjećam se i dan-danas komentara čemu sve to, mogla sam to vrijeme nekako pametnije iskoristiti, uložiti u nešto drugo). Doista mi nije žao ni dana: osim vlastitog užitka, bilo je tu i druženja i putovanja a bome me naučilo i pametno strukturirati vrijeme, naročito u gimnaziji, kad ti ostane sat u pauzama za učenje i možda još toliko navečer. Žao mi je jedino da sam po dolasku na studij ostala bez instrumenta, tako da se moj kontakt s klavirom nastavio isljučivo preko praznika doma. Od mojih tadašnjih kolega rijetki sviraju profesionalno, većina ih je izabrala druge struke te sviraju za gušt u neformalnim varijantama do dan danas.
Od raznih drugoh stvari sam odustajala ali od sviranja ne.

[pulinka]

Mislim da moja deca ne bi znala da žive bez muzike .
I baš sam prepoznala u njima to o čemu je pisala buba klara- volela bih da uvek zadrže takvu ljubav ka muzici, bez obzira šta im jednom bude profesija.
Plus ovo o čemu piše čokolada- zadovoljni su ove korona godine makar i školskim takmičenjem, ne moraju na ispit, zabavili su se u dobrom društvu, jedni drugima pružali podršku za tremu- i to je deo života i školovanja, a nije osnovna škola. Za decu iz malih sredina muzička škola je neprocenjiva.

To što ih treba podsećati da vežbaju uopšte nije mera njihove nezainteresovanosti- nego opšte ljudske težnje da se radi manje, a ne više.
Treba ih podsećati i da rasklone suđe i čist veš

[pulinka]

I čestitke sinu, tanja!
Jako mi se sviđa pristup te muzičke škole, i naša seoska ima pomalo od tog neopterećenog pristupa, isto im kao malima nisu ni govorili za smotre i ispite nego predstavljali komisiju kao "u gostima su nam i još neke nastavnice pa da se malo hvalimo pred njima "

[Jelena]

Shvatila sam odakle tolika natjecanja
Hvala!

[n.grace]

[QUOTE=Jelena;3240261]Ovo s popunjavanjem mjesta u školi s djecom iz glazbenog vrtića je baš nefer. Može se neki Mozart preseliti iz Salzburga s 8 godina u Zagreb i ne može upisati klavir, jer je neko netalentirano dijete MORALO ići u glazbeni vrtić i popunilo mjesto u prvom razredu. Što ne daju prijemni ispit. Ovi iz pripremnog bi trebali rasturiti, ako su tako dobro pripremljeni./QUOTE]

niti je nefer, niti je prijemni ispit s malim klincima nešto sjajno (ispitivala sam mnoge na tim prijemnima i puno ih bude u tolikom strahu da ne uspiju ništa otpjevati, velik je to stres), a niti bi djeca iz pripremnih razreda trebala razvaliti prijemni. jako sam dugo u tom poslu i više puta se dogodilo da dijete koje je imalo poteskoća s intonacijom i/ili ritmom pri upisu kroz neko vrijeme bude među najboljima u razredu.
podržavam EB što nema prijemni, dosta i previše stresa će ih dočekati u školama i bez prijemnog koji nije siguran pokazatelj glazbenih sposobnosti djeteta.

[Marija]

Tanja, čestitam tebi i sinu od srca!

Na Akademiju ne planira, zaključio je da se ne želi profesionalno baviti glazbom, ali nada se da će imati prilike nastaviti svirati u nekoj neformalnoj kombinaciji.

Super je da želi nastaviti svirati, nekako se nadam da će svi koji su tako talentirani i ulože toliko puno truda i ljubavi pronaći način da im glazba ostane dio života.

[Vrijeska]

[QUOTE=n.grace;3240421]

Ovo s popunjavanjem mjesta u školi s djecom iz glazbenog vrtića je baš nefer. Može se neki Mozart preseliti iz Salzburga s 8 godina u Zagreb i ne može upisati klavir, jer je neko netalentirano dijete MORALO ići u glazbeni vrtić i popunilo mjesto u prvom razredu. Što ne daju prijemni ispit. Ovi iz pripremnog bi trebali rasturiti, ako su tako dobro pripremljeni./QUOTE]

niti je nefer, niti je prijemni ispit s malim klincima nešto sjajno (ispitivala sam mnoge na tim prijemnima i puno ih bude u tolikom strahu da ne uspiju ništa otpjevati, velik je to stres), a niti bi djeca iz pripremnih razreda trebala razvaliti prijemni. jako sam dugo u tom poslu i više puta se dogodilo da dijete koje je imalo poteskoća s intonacijom i/ili ritmom pri upisu kroz neko vrijeme bude među najboljima u razredu.
podržavam EB što nema prijemni, dosta i previše stresa će ih dočekati u školama i bez prijemnog koji nije siguran pokazatelj glazbenih sposobnosti djeteta.

S ovom situacijom smo mi imali problem (iako je dijete bilo u pripremnom razredu).
Na prvom prijemnom u nama bližoj školi je bilo 4. na listi, a troje ih se primalo na instrument, dijete se uplašilo. Dok je u drugoj primljeno jer je bilo manje straha. (Nakon 2 tjedna od početka nastave su nas zvali iz prve škole može li ipak doći jer je jedno dijete odustalo. Nismo prešli jer je već raspored bio složen u drugoj školi, nažalost nama daljoj i nedostupnoj javnim prijevozom ...)

[Jelena]

Ja stvarno ne znam kako bi to testiranje trebalo provesti, a da bude fer.
Svejedno ne vidim smisao da se u startu diskvalificira djecu koja nisu kod njih isla na pripreme. A kao sto n.grace napisala, naravno da njihovi s pripreme ne bi rasturili jer ima milijun drugih nacina da se djecu pripremi malo za glazbenu skolu.

[n.grace]

budući da je EB jedina škola koja ne provodi testiranje (sve ostale imaju prijemni) i zna se da je tako, ako netko baš inzistira da dijete upiše u EB, onda neka ide u pripremni razred, a tko smatra da je prijemni za upis najbolje rješenje - ima sve ostale glazbene škole i stvar riješena.

EB je škola koja je zaista obzirna prema djeci i zato se ne slažem s Jeleninim komentarima. ima nas dosta ovdje čija djeca idu ili su išla u EB, znamo što i kako se radi. prijemnog nema upravo zbog toga što se smatra da se ne smije diskvalificirati djecu prema trenutačnim glazbenim sposobnostima. to ne da nije nefer, nego je baš kako bi trebalo biti, neopterećujuće za djecu i ljudski.

[tanja_b]

budući da je EB jedina škola koja ne provodi testiranje (sve ostale imaju prijemni) i zna se da je tako, ako netko baš inzistira da dijete upiše u EB, onda neka ide u pripremni razred, a tko smatra da je prijemni za upis najbolje rješenje - ima sve ostale glazbene škole i stvar riješena.

EB je škola koja je zaista obzirna prema djeci i zato se ne slažem s Jeleninim komentarima. ima nas dosta ovdje čija djeca idu ili su išla u EB, znamo što i kako se radi. prijemnog nema upravo zbog toga što se smatra da se ne smije diskvalificirati djecu prema trenutačnim glazbenim sposobnostima. to ne da nije nefer, nego je baš kako bi trebalo biti, neopterećujuće za djecu i ljudski.

Potpis.

I da još dodam: pripremni program ili glazbeni vrtić nisu "pripreme za upis u 1. razred glazbene škole" analogne pripremama za upis na faks ili (kako će sad biti sve više popularno) srednju školu. To je naprosto program za mlađu djecu, predškolske ili rane školske dobi, da se upoznaju s glazbom dok ne dorastu ozbiljnom učenju nota i instrumenta, i da vide sviđa li im se to uopće (kako je Mima ranije napisala).
Ja svojeg sasvim sigurno nisam upisala s 5 godina u glazbeni vrtić zato da mu osiguram mjesto u glazbenoj školi. Nego zato jer je u toj dobi pokazivao izrazit interes za slušanje glazbe i razne instrumente, i to je bila idealna situacija da se negdje malo igra uz glazbu. Koristilo mu je višestruko, kroz taj vrtić je počeo pjevati (prije toga nije htio), a sluh mu se razvio i više nego što sam mogla i pomišljati (zapravo je razvio ono za što je već imao predispozicije).
Glazbeni vrtić/pripremni program ne služi boljoj poziciji pri upisu u školu i nije svaki aspekt djetetova školovanja utrka za koju roditelj treba biti u niskom startu.

[Dota]

Čokolada je napisala izvrsna dva posta u kojima je fantastično odgovorila na puno nedoumica koje su provlače ovim stranicama. I tanja_b uporno, strpljivo i staloženo piše cijelo vrijeme. Mislim da je, za roditelje koji se dvoume hoće li podržati svoje dijete pri upisu u glazbenu školu (ne i odlučiti umjesto njih!),vrlo korisno pročitati te postove, i sve ih potpisujem.

Čitamo tu stranice i stranice mistifikacije glazbene škole, za koju ispada da:
-u nju ne idu djeca zato što to vole i žele, već zato što ih roditelji na to tjeraju iz neke svoje ambicije (hm... koje? kad čak ni obrazovni sustav ne shvaća/priznaje glazbene škole kao nešto što treba vrednovati; nije valjda da svi roditelji zamišljaju da će im djeca biti novi Pogorelići i spremni su godinama/desetljećima ulagati i svoj trud/vrijeme/novac/štogod u to); rekla bih da, naravno, ima i toga da djeca krenu zato što roditelji imaju neke "ideje", a ne sama djeca; no, ako je to slučaj, ta se djeca ipak s vremenom ispišu (duboko se nadam, zbog dobrobiti te djece; za takve roditelje me baš briga, da se najblaže izrazim)
- sve vezano uz glazbenu školu je jako teško i naporno; djeca moraju svaki dan satima vježbati; mora ih se non-stop razvažati; jako su opterećeni itd. (hm...djeca ne moraju svaki dan satima vježbati, to je valjda jasno ; može se složiti raspored da imaju i samo dvaput tjedno, već sam i pisala da smo mi tako napravili; najčešće idu i sami u glazbenu, i to hodaju čak ; općenito, čudno mi je da se toliko ističe zahtjevnost glazbene škole, dok u isto vrijeme poznajem puno roditelja koji uzdišu da stalno moraju razvažati djecu po sportskim aktivnostima, subotama, nedjeljama, natjecanjima, ovamo-onamo, u druge gradove, plaćati pustu opremu itd.; tuže se da se sve više klubova i trenera ponaša jako zahtjevno i natjecateljski, da "pritišću" i djecu i roditelje kao da će svi biti novi Luka Modrić; da se izgubio čar sporta kao rekreacije, sve je u natjecanjima... mislim da sam i na Rodi čitala neku temu o tome; tu ću još dodati, za one koji kažu "sport mora, sve drugo ne mora" - "rekreacija mora, sport ne mora" (da se razumijemo, moji su išli i na sport, dok nije postao prezahtjevan u smislu tri treninga tjedno, i to do kasno navečer, plus vikendi, pa im se više nije sviđalo; i dalje idu redovito na različite vrste rekreacije, od ritmike, plesa, teretane, joge itd., tu se slažem da je rekreacija izuzetno važna)
- svi moraju stalno ići na natjecanja - ne moraju, apsolutno ne moraju; neka moja djeca idu, neka ne; neka su išla, pa prestala; neka nisu išla, pa počela; neka neke godine idu, neke ne idu (mislim da ste stekli sliku ; sve je promijenjivo i na dobrovoljnoj bazi, uvažavaju se dječje želje i motivi, kao uostalom i za natjecanja u školi; općenito, prisila je poprilično nevjerojatna riječ u kontekstu glazbene škole, bar u našem slučaju)
- solfeggio je grozan bauk, djeca idu na njega u stresu, boje se i teško im je (ne znam je li "fora" u našoj školi "E.B." i njihovoj metodi; možda je; možda je u drugim školama drugačije; ali evo, sad zbrajam u glavi i u ovih 19 godina našeg "staža" u toj školi s više djece, nikad, ali zaista nikad nitko s njima nije morao vježbati solfeggio, niti su se ikad tužili da im je nešto oko toga teško; tu moram dodati da to sigurno nije zato što u njihovoj školi rade "manje dobro", dapače: prema rezultatima rade itekako, itekako dobro)
- roditelj mora biti glazbeno obrazovan da bi mu dijete išlo u glazbenu školu (ne mora, zaista ne mora; evo, ja prva nemam nikakvo formalno glazbeno obrazovanje; a čak i da imam, zar stvarno mislite da roditelji znaju svirati sve te instrumente koje im djeca požele svirati ; ne znaju, naravno; ok, slažem se, lakše je kad znaš, ali vjerujte mi, zaista, zaista nije važno, a kamoli presudno kao razlog; pa ne moramo mi znati štošta toga što naša djeca hoće i znaju, to je i prirodno i dobro da imaju svoj put)
-postoji diskriminacija djece koja se ne mogu upisati u glazbenu školu ako ne idu u pripremne razrede (haj'mo to demistificirati: prvo- sve glazbene škole ni nemaju pripremne razrede; neke imaju prijemni ispit, koji meni osobno nije simpatičan, i tu se slažem s opisom n. grace koja je dobro opisala njegove nedostatke ;a i slažem se s filozofijom EB da svako dijete ima pravo na glazbeno obrazovanje; drugo- od mojih troje djece, dvoje je upisalo EB bez ikakvih pripremnih razreda; ono, došli hop u trećem razredu i upisali svoj instrument; dakle, govorimo o dvije trećine mog osobnog uzorka, pa bih rekla da su omjeri itekako na strani djece; a i treće dijete je išlo u pripremne razrede zato što je već odmalena to željelo i jedva dočekalo; treće- tanja_b je stavila tu post u kojem piše 7 instrumenata koje djeca ove godine u EB mogu upisati i bez pripremnih razreda, među njima i violinu, koja je inače dosta popularna, pa nije baš da se ne može ništa; tu ću također i ja napisati, kao i drugi koji su pisali, da u EB zaista izlaze u susret svakom djetetu koliko god mogu, pa i "malo preko" ako mogu; naravno da bi bilo idealno da svako, baš svako dijete koje to želi može upisati tu ili bilo koju drugu glazbenu školu, bez ikakvih prijemnih ili pripremnih; ja jako zastupam tezu da je glazbeno obrazovanje pravo svakog djeteta koje to želi, ali to je sad pitanje za Ministarstvo, za kvote, za rasprostranjenost glazbenih škola po RH; ne zaboravimo da jako puno djece ne ide u glazbenu školu jer jednostavno nema nijednu u svojoj blizini; i to je zapravo problem koji bi trebalo rješavati)

Što je zapravo cilj glazbene OŠ? Ako im na kraju nije klasična glazba hajlajt, je li onda bed da idu u glazbenu OŠ?

A na ova pitanja bih rado odgovorila, ako mogu.

Kad smo tužni, tu je glazba. Kad smo sretni, tu je glazba. Kad se družimo, tu je glazba. Kad samujemo, tu je glazba.
Od rođenja do smrti (pa i nakon, ako pogledaš/poslušaš sprovode) tu je glazba. Najuniverzalniji, najjednostavniji jezik koji imamo. Jezik koji nas ne dijeli, jezik koji razumijemo i ako ne znamo značenje ni jedne riječi, jezik koji nam otkriva najdublje osjećaje (i svoje i tuđe), jezik koji nam je i zastava kojom mašemo i štaka na koju se oslanjamo.
Glazba nam svima znači puno više nego što mislimo. Od uspavanki koje pjevamo svome djetetu, do pjesama na koje nam u starosti zacakle oči jer nas podsjećaju na nešto nama važno. Glazba nam je poputbina koju rado nosimo u svakom džepiću našeg bića, naš eliksir, naš almanah. Odražava našu dušu, našu bit.
I to sve možemo dobiti samim time što je slušamo.
Sad zamisli kako mora biti dobro kad je možemo i izvesti .

Ne znam, možda romantiziram, ali to je ono mislim. I što mi moja djeca govore da im znači. Meni dovoljno.


Ps. Pročitala sam što pišeš kako tvoja kćer doživljava glazbu. I to je to. Ne mora dijete ići u glazbenu školu da bi doživio ovo o čemu pišem.
I to je zadnja mistifikacija koju bih rado objasnila - dijete zaista ne mora ići u glazbenu školu da bi doživio sve benefite glazbe. Zaista, zaista ne mora. Prva ja nisam išla, pa osjećam njene benefite svaki dan. Ali, ako želi, dajmo mu da ide.

[Jelena]

Mislim da je cijela zadnja rasprava krenula od toga da dijete ne bi vise islo, a onda su komentari bili - steta da ne ide kad je vec toliko isla. U mojoj porodici je dvoje djece islo i odustalo. U jednoj obitelji je dijete zavrsilo 5. razred. Poslusno, odlicno, pametno dijete. Trpilo godinama i onda stidljivo reklo - mama, ja ne bih vise isla. Mama je rekla OK. Dijete nije moglo doci k sebi. Sto od toga kako je bilo jednostavno odustati, a da ne razocara roditelja, sto od srece da ne mora vise ici.
U drugom slucaju je krenulo uvjeravanje - pa steta kad si toliko vec ulozila. Srecom, ovo drugo dijete je druga generacija, mlađa, pa je bez problema zadrzala stav. I nikome nista. Ali meni je bilo muka slusat to - steta kad je vec toliko ulozila. Obje su danas super. Prva je nasih godina, druga je cca 25 godina. Kvalitetne cure. Nema nikakvih posljedica sto su odustale, niti naznaka da su tipovi koji odustaju. Naprotiv, bas su super.
A imamo i clana koji se iskljucivo u muzici nasao, zbog nekih hendikepa i prava je sreca da se tu nasao. Jako smo ponosni i sretni sto je glazbenik.

Eto,meni je to - steta odustati i do pokazuje karakter koji odustaje, jako zasmetalo.

Ali bas to sto dota spominje, ja sam bas krasne uspavanke naucila u glazbenoj. MM je bio odusevljen, nikad cuo te pjesmice.

A za natjecanja mi je coksa dala sve sto sam trebala cuti da shvatim. Nisam neke detalje shvacala.

[Mima]

Meni je isto sasvim OK da dijete odustane od bilo koje slobodne aktivnosti, pa i od glazbene, nemam uopće problema s tim.

Moja kći kad je išla treću godinu u taj EB vrtić je počela govoriti da joj se ne da, pa ne bi išla itd. Bila je jasno mala i nije baš znala objasniti zašto.

Mi nismo inzistirali (zašto bi inzistirali na vrtiću ) ali smo je nagovarali, kao pa daj, pa super ti je tamo, pa teta, pa prijateljica, a kasnije sam vidjela koliko smo bili u krivu, jer je nako toga išla i ide na aktivnosti koje stvarno jako voli, i nikad nije bilo govora da joj se ne da ići.

[Kanga]

I moje se jedno dijete ispisalo iz osnovne glazbene škole nakon završenog 5. razreda. Prva četiri razreda je rado pohađao glazbenu, odlazio je na vlastitu inicijativu i na dodatne zimske škole, ali u 5. razredu je počeo inzistirati da se ispiše. Mislim da je glavni razlog bilo to što mu je počelo nedostajati slobodnog vremena jer su se obaveze u glazbenoj školi povećale. Napravili smo dogovor da završi taj razred koji je započeo (jer nije ok prema profesorima prekidati u pola školske godine) i da se onda neće upisati u 6. razred. Tako je i bilo. Moram priznati da sam se ja nadala da će se predomisliti do početka iduće godine, ali ostao je pri svom. To ga nije determiniralo kao nekog tko „odustaje“ niti je nama bilo na kraj pameti da mu šaljemo takvu poruku (iako smo ga pokušali nagovoriti da se predomisli). Naprotiv, razvijao je nakon toga različite druge interese, s jednim je do danas vrlo intenzivno zaokupljen. Naravno, svaka situacija je drugačija i nemoguće je znati što je za koga najbolje. Moje iskustvo je svakako na strani toga da je iznimno važno da dijete može samo birati čime će se baviti u svoje slobodno vrijeme.