40+5

[luana]

Neznam kako da pocnem, citam vase postove i placem jer 22.03. sam izgubila svog andela nakon 40 tjedana +5 dana uredne druge trudnoce.
Proslo je mjesec dana a meni je sve gore uzasno sam ljuta jer nitko mi ne moze reci zasto...jedina utjeha koju nam pruzaju je glupa recenica "To se dogada jednostavno upali ste u statistiku" ili jos gora "Budite sretni jer imate vec dijete"
Nemojte me krivo shvatiti jako sam sretna sto imam zdravog sina...ali mi fali i drugi jako puno.

A sto je za mene uzas samo dan prije smo bili na kontroli i sve je bilo ok cula sam mu srce a 24 sata poslije rodila sam mrtvo dijete.

Trazila sam da mi ga daju i izgledao je kao da spava savšena mala beba samo je usnula tako sam pomisila ali znala sam da nije istina

Znam da nikoga ne mogu kriviti za ovo sli stalo se pitam kako mama koja ima dijete nije uspijela skuziti da nesto nije u redu i krivim sebe...muz mi stalno govori da nisam mogla nista ali pitanje ostaje i zdere me....

[piplica]

Ajme luana, nemam riječi, strašno mi je žao...

[Kapric]

Strašno mi je žao, užasna tragedija.

Topla preporuka da potražiš stručnu psihološku pomoć, kod takvih je tragedija neprocjenjivo dragocjena.

[ana.m]

Žao mi je, držite se.

[bzara]

luana

draga moja, mi te ovdje jako razumijemo! mrzim,ali istinski mrzim kad nekom moram poželjeti "dobrodošlicu" ovdje među nas mame anđela!
voljela bi da se to više nikome nikada ne dogodi! ali život nekad piše tužne i ružne priče! a na nama je da se s njima nosimo najbolje kako znamo!
draga daj si vremena da budeš tužna, da budeš ljuta, daj si vremena za sve svoje osjećaje! s vremenom neće biti bolje ali biti će drugačije! to ti govorim iz vlastitog iskustva!
ako želiš pridruži nam se na "kako nastaviti nakon gubitka djeteta"
i slobodno piši sve što ti je na duši!

[Matilda]

luana, žao mi je.
neka te čuva tvoj anđeo.

[bambus99]

draga luana stršno mi je žao!
i sebe nikada ali baš nikada nemoj kriviti što se to dogodilo!
nek te tvoj anđeo a i svi naši čuvaju i nek ti daju snage za dalje!

[anamar]

[mmmama]

Jako mi je žao

[ZO]

ajme
nema riječi kojima bih mogla izraziti tugu zbog toga što se dogodilo , jako mi je žao

[lilium]

Jako mi je zao!
Sve sto osjecas je prirodno da osjecas, no bori se da se ne ulovis u spiralu samooptuzivanja.
Mi ovdje znamo koliko je tugovanje dug i iscrpljujuci put i tu smo uz tebe!
Drzite se!

[luana]

Hvala vam cure lakse je kada imam mamu sa druge strane koja je prosla kroz to

[mrla]

jako mi je žao

[tamaris]

luana

[*vitica*]

Draga Luana,

zaista te razumijem i žao mi je. Probaj se ne kriviti, bila si najbolja mama svojoj bebi i željela si najbolje. Neke stvari jednostavno nisu u našim rukama i mi smo nemoćni. Budi uz svoju obitelj i zajedno tugujte i međusobno se hrabrite.

[slava]

Jako mi je žao . Želim ti puno snage da to prebrodiš.

[mala laia]

jako mi je žao

znam da ti ništa pametno ne mogu napisati u ovom trenutku, ali najvažnije je da ne kriviš sebe. to je jako lako reći, ali sigurna sam da smo sve prošle/prolazimo kroz istu situaciju. prođe nam kroz glavu da smo to sigurno nekako mogle predvidjeti, prepoznati ili preduhitriti... A nismo...

nadam se da imaš potporu kod kuće, koja razumije da je tuga jedan dugačak proces sa kojim živimo. slušaj svoje tijelo i svoje osjećaje...imaš na to pravo...

meni je jako teško bilo (i još uvijek je...) biti tužna pred Laiom...iako ona jako dobro zna što se dogodilo, a jednako se tako radovala i prolazila sve radosti trudnoće...
prvi dan nakon što sam došla kući, probudila se i rekla mi: Mama, dobro da sam se ja prva rodila! Zašto? pitam ja. Pa zato ako više nikada ne budemo mogli imati bebu barem imate mene !

meni je ovaj podforum donio puno dobrog - ponekad, i to vrlo često, mislim da nam je oblik psihoterapije u najboljem smislu!

javi se kada god ti je teško, a mi ćemo ti pokušati olakšati

[luana]

mala laia to je istina u svez podforuma...lakse je pricati sa osobama koje znaju kako se osjecas...
znam da je familija i prijatelji tu za nas...ali kada pricam sa osobama koje imaju nazalost iskustva onda znaju koliko je ta situacija frustirajuca i koliko ljudi oko nas mogu biti nezgrapni u razgovoru sa nama....

najveci biser do sada mi je bilo kada mi je netko rekao da su nase bake imale puno spontanih i to je normalno...doslo mi je da mu obrusim da mi nije bas jasno sto je tu normanlo u gubitku dijeteta ali shvatila sam da za takvog osobu nije potrebno trositi niti rijeci niti zivce....

ima jedna narodna...pusti budalu da zivi u svom uvjerenju

[RozaGroza]

Luana

Nemam ti ni jednu utješnu ni pametnu riječ za reći...s vremenom u neku ruku postaje bol drugačija, ali nikako lakša. Život je težak, okrutan, boli za poludit. Toliko da bi ponekad najradije iskočile iz svoje kože...i zaista je najgore, od svega što se može dogoditi, najgore je kad nam dijeca postanu anđeli. To se nikad ne preboli, i vječito je otvorena rana.

Trenutno sam u Engleskoj, prolazim kroz hypnoterapiju. I čak i terapeutkinja govori, smisao toga što sam tu nije da bih se odjedanput počela osječati bolje...nego da pokušam i naučim pamtiti lijepe trenutke, i da oni budu ono što če mi davati snagu. Bez obzira kakva je situacija...uvijek postoje trenutci koji su bili od neprecjenive vrijednosti i koji nam griju srce ljubavlju prema našim malenim dušama koje su nas preprepre rano napustile. Najvažnije je zadržat ih u srcu i voljeti ih dok smo žive, svom snagom srca. Jer oni su stvarni, postojali su i postoje, i makar bili tu na 5 minuta ili 50 godina, za nas su uvijek naša dijeca, i mi smo im zauvijek majke...i sve mi ovdje nikad nećemo prestat patiti za njima...nikad naša djeca neče biti prežaljena.

A neču ti reči drži se, jer to uopče ne trebaš. Ponekad je bolje i raspasti se, pa se polako dizat. Dopusti si da osječaš sve što osječaš...i čak ta krivica koju svaljuješ na sebe je normalna, sve smo mi u nekom trenutku promislile: a da sam bar ovo ili ono...ali shvatit češ da to nema smisla...nisi kriva, i tvoj mali anđeo to zna i ne želi da te to izjeda...

[Brunda]

Luana, jako mi je žao
RozaGroza, prelijepi post

[jadro]

luana

cesto sam znala procitati post gdje se neka forumasica javlja sa svojom tugom...i bilo mi je jaaaako zao, iskreno zao, , ali tek danas tj. od jucer mogu koliko toliko osjetiti tu bol (iako, sigurno ne potpuno). Od jucer i u nasoj obitelji imamo andjela, malu Martu, kcer moga brata. Trebala nam je doci za koji dan, ali je otisla zauvijek
O Boze kakva je to tuga , kakva je to bol...ja stalno razmisljam o svojoj sogorici i kako je sad njoj, dok lezi u krevetu, sama..a jos dan ranije je sve bilo OK.
Boze daj im snage, svim roditeljima malih andjela, neka se uspiju skupiti i zivjeti dalje s tom boli.

[andjelak]

Luana,jadro

Previše tuge,žalost,prečesto čitam ovakve priče i stvarno nije fer.

[pirica]

[ivy]

luana

[bubimira]

luana žao mi
neka ti dragi Bog podari snage za dalje

[Dodirko]

[ina33]

[Joe]

jako mi je žao

[ZAUZETA]

Luana, preteško je... nadam se da čete pronaći snagu u sebi da nastavite dalje. Molim za sve mame anđela, a oni vas sa neba gledaju i čuvaju

[luana]

cure hvala...
kako ide ljepo vrijeme odoh na more malo promjeniti krajolik pun kufer mi je Zagreba...cuvajte se

[koksy]

Ne znam sta bi ti rekla...beskrajno mi je zao!
Znaj da smo sve mi ovdje u jednom trenutku krivile sebe, ali to nije istina, nismo krive ni mi ni ti! Ni najmanje!
Samo cu ti reci da smo ovdje za tebe...

[uporna]

[stellita]

luana

morat ću izbjegavati ovakve postove nažalost jer me uhvati odmah strah....

[luana]

stellita zasluzujes svu srecu i veselje koje ocekujes cuvaj se

[AndrejaMa]

luana, , tako te se često sjetim....

za tvog anđela
za tvog velikog dečka

za tebe i TM znam da ćete naći snage i načina da živite dalje s tom boli koju nosite u sebi...

[_anci_]

luana, saljem ti i ja jedan veliki potpre. nazalost puno nas je ovdje koje te razumijemo. i ja sam rodila mrtvu curici u 40.tjednu trudnoće koja je bila savrsena i nitko ne zna zašto je srce prestalo kucati...

prošlo je 5 mjeseci i manje se grizem al fali mi svaki dan sve više...al naši anđeli su zaslužili da ih volimo i da nam nedostaju i trebamo ih se svaki dan sjetiti. al ono što ja mislim, koliko je god prevelik bol zbog gubitka...mislim da smo sve mi mame anđela ipak blagoslovljene i posebne na neki način, jer imamo svoje anđele koji nas prate i čuvaju...zato ne smijemo biti tužne da oni ne bi bili tužni...

drži se, znaš da si napravila sve što je bilo u tvojoj moći, išla si redovno na preglede i radila sve kako treba...a zašto nam se to dogodilo...teško je shvatit...al ne zaboravi da su naši anđeli s nama svaki dan...prate nas i žele da se njihove mame smiju i budu sretne...

nadam se da nisam zagnjavila...sšaljem ti puno toplih zagrljaja...

[_anci_]

sad čitam svoj post i izgleda tako jednostavno pomiriti se s činjenicom da naše djece nema tu....
al znam i ja da to nije lako...meni stalno govore pa to je Božja volja...pa ovo pa ono...i sve me to nervira...

al nekako, ja sebe tješim na način da je moja Marija anđeo i sve one teške trenutke koje život donosi ona nikad neće iskusiti...ona je anđeo, nikad je nitko neće povrijedit, nikad se neće nesretno zaljubit, nikad neće trpit nepravdu...a isto tako nit ona nikog neće povrijedit... imam dijete koje je sveto i zbog nje moram i ja biti najbolja što mogu kako bi joj bila što bliža...

tako ja sebe tješim i u tome pronalazim snagu...i nadam se da ću jednog dana, kad ovaj život završi, bit sa svojim anđelom...

[RozaGroza]

Što vrijeme dalje ide, meni je sve gore. Tuga, jad, bijes, ljutnja, mržnja, ljubav, pa opet beskrajna tuga, sve se izmješa svaki dan. Plačem, pa me uhvati bespomočnost jer ih ne mogu vratiti....pa idem kružim autom po gradu, pa se prisjetim ovog ili onog i opet me čopi jad...i mm se isto osjeća....i da nemamo jedno drugo zaista bi željela da ne postojim. Zbog njega se nekako držim.

Ma raspisala sam se, ali, eto, sve ovdje znamo kako je, koliko prestrašno, i nikad, baš nikad neće biti lakše. Samo drugačije.

[winnerica]

[bambus99]

[quote="RozaGroza"]Što vrijeme dalje ide, meni je sve gore. Tuga, jad, bijes, ljutnja, mržnja, ljubav, pa opet beskrajna tuga, sve se izmješa svaki dan. Plačem, pa me uhvati bespomočnost jer ih ne mogu vratiti....pa idem kružim autom po gradu, pa se prisjetim ovog ili onog i opet me čopi jad...i mm se isto osjeća....i da nemamo jedno drugo zaista bi željela da ne postojim.

s ovim se u potpunosti slažem s tobom!

[luana]

bok cure evo kako je ovaj vikend bilo lose vrijeme i ja sam lose...konstantno zatvorena u kuci u nekakvoj kolotecini

neki dan sam dobila komentar da nisam normalna... malo sam vesela malo tuzna a najvise bijesna...istina je da nisam jer prosla su dva mjeseca kako da budem vesela kada jedino na kalendaru gledam kada ce biti 22 u mjesecu i onda znam da je jos jedan mjesec prosao bez mojeg andela...

svi mi govore da se moram srediti jer imam dijete i da moram biti snazna zbog njega...ali ne kuze da imam dvoje i da za jedno mogu nesto napraviti a za drugo je negdje bez mene samo i bespomocno...

ima dana kada mi se ne da dignuti iz kreveta

[*vitica*]

mislim da je normalno kako se osjećaš, sve je jako friško i trebat će neko

vrijeme, sredit ćeš se: uz obitelj ili možda stručniju pomoć.

Meni je moja curica stavrno bila najbolji terapeut, al još uvijek ima dana kad

se osjećam loše, kao da je bilo jučer.

[bzara]

luana, daj si vremena! to ja stvarno sve još jako friško! treba dati tijelu da se oporavi, da se duša oporavi...
meni je sad žao što nisam potražila odmah stručnu pomoć jer mislim da mi se sad sve vraća, i sada ću potražiti pomoć, premda sam trenutno dobro! ali sve sam to potisnula negdje u sebi, ne dam nikom da dođe do toga jer ako dobro sakrijem svoje probleme možda tuga i bol nestanu! ali nije tako! guram glavu ko noj u pijesak! treba prihvatiti da situacija u kojoj smo se mi ovdje našle nije prirodna situacija, i treba znati živjeti s tim križom!
zato, vjeruj mi svi tvoji osjećaji su normalni! i moraju biti, što zbog hormona koji još u ogromnoj količni haraju tvojim tijelom što zbog činjenice da gorka istina svako malo se kao bumerang vraća nazad i lupi te taman kad misliš da si malo bolje!
ali mi žene smo jake i ono što nas ne ubije ojača nas... i zato ćemo sve mi ovdje to preživjeti i biti jake za naše buduće bebice koje samo čekaju da nam dođu...

[lilium]

luana
tugovanje na zalost traje, treba tu vremena, ima padova i uspona.... nije mi se jednom desilo da pomislim kako je najgore iza mene i da "kontroliram" situaciju i onda se nesto desi i pokrene lavinu... a onda i to prodje.
drage moje

[andjelak]

treba vremena.Kada ti se čini da si krenula naprijed,bit će dana kada ćeš se vratitu 2 koraka unatrag,ali to je normalno,sve su to faze u tugovanje koje moramo odraditi da bi bili bolje i skupili snage za dalje. Sve nam to pomaže da nađemo hrabrosti i snagu da se svakodnevno ne okrećemo unatrag i pitamo što bi bilo kad bi bilo,da ne plačemo za prošlosti nego u onom što smo imali pronađemo snagu za dalje, da ponovo pokušamo prigrliti svoj komadić sreće u onome što donosi sutra.

Teško je i čini se nemogućim,ali vjeruj mi želja da ponovo budemo sretni,osjetimo maleno biće ispod srca jača je od svega.
Tuga neće nestati,promijenit će oblik i sve bolne i lijepe uspomene o svom anđelu čuvat ćeš u srcu,kao što ćeš naći i nadu/želju za novom bebom....ali s vremenom.

Odtuguj,potraži pomoć na vrijeme ako ne vidiš da sama ne napreduješ .
Šaljem ti veliki

[luana]

hvala cure...razmisljala sam o nekakvom vidu strucne pomoci ali ne mogu se zamisliti da o ovome pricam nekom tko nije prosao kroz takvo iskustvo pa koliko god on/ona bili skolovani za to.

nazalost zivimo u drzavi/drustvu koje je uzasno patrijahalno i trazi od zene da stalno bude jaka lijepa i nasmijana hahaha...

stavrno mi je tesko povjerovati da su zene/majke stalo takve...mozda i jesu ali ja za sebe ne mogu reci da sam stalo vesela i gledam kao da je sve ruzicasto jer nije...brak=kompromis, dijete=obaveza, bolest=neizvijesnost, smrt=tuga...i sad kako da budem nasmijana stalno...moram priznati da mi zene po parkovima izgledaju kuda su navuke nakakve maske za izlazak sa velikom smjeskom i bezgranicnim strpljenjem...smijesno

moj poso mi je takav da trebam ocijeniti kako tko razmislja i kakvi su mu osijecaji...i onda kada vidim sve to izgleda to je kao nekakav veliki izgokaz samo ne znam za koga....

prije svega ovog nije mi bilo bitno a sad me to licemjerje uzasno nervira....

i onda da odem nekakvom psihijatru koji ce mi govoriti da vrijeme ljeci sve da ce biti bolje da je potreban samo razgovor jer ovako cinim sebi lose...e pa lose mi je jer nesto lose mi se i dogodilo....da li ce vrijeme uciniti svoje sumnjam jer jucer sam razgovarala sa svojom kumom koja je prosla isto prije 4 godine i vidi cuda opet smo plakale jedna drugoj na telefon...

ona zivi u Kanadi i za razliku od naseg zdravstva ona je iz bolnice ipak izisla sa nekakvim uspomenam na svog andela...tamo osoblje bolnice napravi odljev dijetetovog dlana, i daju majkama robicu ili dekicu u koje je dijete bilo zamotano....znam da je takove uspomene tesko imati ali bolje nesto nego nista...

prema UNESCO svako dijete koje je mrtvo rodeno ima pravo na ime a kod nas dobijes otpusno pismo puno latiskih izraza i to je to....

jedino sto ti ostaje da se nades nacina da se nosis sa svojim tugom kako najbolje znas...

[koksy]

Nemoj tako gledati na psihijatre, meni je moja puuuno pomogla kad sam se nasla u situaciji da se vrtim ukrug i da ne znam kud bi i kako dalje. Mozda zato sto je zena, ne znam, ali stvarno sam se zbog nje trgnula. I ne, nije mi govorila da ce vrijeme izljecit rane, ustvari nije koristila niti jednu frazu od onih koje sam slusala svakodnevno od ljudi oko mene. Bila sam svega dvaput po pola sata a pomaknula sam se 5 koraka naprijed.
Jer nije isto kad ti neke stvari kaze muz ili frendica ili kad ti ih kaze strucna osoba.
Ja sam takoder probala razgovarati s osobom koja je prosla isto ali se nakraju sve svelo na obostrano jadanje i plakanje pa mi je nakraju bilo jos teze jer sam bila tuzna i zbog sebe i zbog nje.
Sretno! Zelim ti da sto prije krenes naprijed, da se bol sto prije umanji...

[ivy]

Jer nije isto kad ti neke stvari kaze muz ili frendica ili kad ti ih kaze strucna osoba.:

potpisujem ovo
ja sam išla psihijatrici za tatu (jer on neće :/ )i žena mi je pojasnila neke stvari oko kojih se vučemo već godinama, baš kao što kaže koksy, 5 koraka naprijed

[mala laia]

meni je moja psihijatrica također puno pomogla. ni u jednom trenutku nije koristila dobro poznate fraze o boljem sutra... pomogla mi je usmjeriti moju tugu na prava mjesta, kako da o tome razgovaram sa nekim trećim, što nakon povratka na posao... uglavnom, kako da se što bolje nosim sa svojim gubitkom...

u međuvremenu smo otkrile i neke druge probleme koje također rješavamo, a neizravno utjeću na načine tugovanja. pomaže mi da ih osvjestim, a to je po njoj jako važan prvi korak!

i zato ne boj se! i meni je prvi odlazak bio težak i zato je samnom išao mm koji je taj puta govorio umjesto mene, a ja sam samo plakala... svaki sljedeći puta mi je bilo malo lakše...

[luana]

cure drago mi je da je vama pomoglo...sebe ne mogu zamisliti u toj situaciji...jos malo pa se vracam na posao mozda cu tada trebati jer imam osjecaj da neke kolege bi mogle nastradati

prije sam ignorilala njihove gluposti i nerad a sada mi je granica za to opasno se spustila...

svi mi govore kako sam jaka i kako se dobro nosim sa tim....i ima potrebu da vam se jos jednom zahvalim svim mama na forumu koji su mi dale snage da guram dalje....

nazalost toliko tuznih prica sam procitala ovdje i kada vidim da nisam sama nekako je lakse nositi...hvala vam