evo da vam se predstavim...

upravo sam u fazi "pikanja" za 2 ICSI.. koji bi (/ako bog da) trebao biti iducu tjedan u Petrovoj.
i ja i MM imamo 30 godina ... sa jako losim nalazom spermiograma ICSI je nasa jedina sansa da dodjemo do svoga zlata .. pa nam kao i vama nista drugo nije vaznije od ostvarenja te jedine zelje...

jedino mi je tesko sto ovaj put nekako u sebi osjecam strah od neuspjeha ..time vise sto sam prvi put bila tako sigurna da cemo uspjeti..
ne mogu ni moliti ..nekako kao da nemam sto reci Bogu.. i to mi od svega najteze pada..
voljela bih da mogu moliti iali jednostavno ne ide...
pece me savjest ,jer imam osjecaj da bih trebala , da moje nerodjeno zlato zasluzuje pomoc "odozgo" ali rijeci nema i nema...
nekako ... ne znam... kao da sam ljuta na NJEGA .. a znam da bi sada trebalo s NJIME biti u sto boljim odnosima....

mozda vam ovo zvuci suludo ali eto imala sam potrebu to s nekim podijeliti... a ovo svakako nije nesto sto mogu reci mami,svekrvi,prijateljicama ...pa cak ni muzu...
jedino ce se mozda,medju vama, naci neka koja ce me razumjeti,neka koja se mozda osjecala slicno... mozda ce mi neka od vas znati reci kako.... kako uci u crkvu a ne zaplakati?