do prije drugog porodiljnog nisam se previše bavila financijama. samo sam zarađivala i trošila. što bi više radila, imala bi više novaca, manje vremena i onaj osjećaj "baš sam se namučila, pa da nam (uglavnom sinu) nešto priuštim".
muž se bavio našim financijama, radio tablice a ponekad bi raspravljali kako da uštedimo (jer nas naravno krediti stišću).
pokušali smo neke stvari:
ono što smo učinili uspješno:1.posudili smo sve i svašta za našu novu bebu. 2.pazimo da ne bacamo hranu. 3. ne stvarmo zalihe detergenata i sl. ne bi li našli novi bolji proizvod
ono što nismo uspješno učinili: prestali kupovati igračke.
sad raspravljamo o našem djetinjstvu i dobu kad smo bili mladi i siromašni (bila sam jako siromašna studentica: stopirala , jela kruh i pekmez tjednima, čak sam pokušala prodati krvnu plazmu (i odbili me zbog premalo kila)). i nadošli smo na sjajne ideje iz sedamdesetih-vremena naših mama i baka za koje sam u mladosti smatrala da su strašno licemjerne, npr. dobijemo zamotanu kavu kad dođu gosti ili vino u vrećici, pa to lijepo odnesemo kad negdje krenemo u nepoznato (a ja sam bila djete koje je molilo mamu da otvori bobmonjeru) ili kad se najave gosti onda tek kupimo colu, sok, grickalice. što je najluđe staru robu izrežem na komade i perem/brišem pod baš kao moja baka.