Koliko vam znače fotografije, koliko ih imate?
Da pojasnim: imamo digitalni fotić i pun laptop fotografija djeteta, ali vrlo malo razvijenih. To mi je na neki način krivo, jer ja bih razvila sve, za sve nemam novaca, a žao mi birati.
Ali opet nekako mi se čini da im ne pridajemo ogromnu važnost. Dakle, svakako mi je bitno da ih imam - negdje i nikako ih ne bih htjela izgubiti.
Npr. maleni je imao drugi rođendan, ok, normalno mi je i obavezno da smo sve poslikali. Još je i došao frend kojem je hobi fotografija i sve lijepo poslikao. I to je to. MM i ja se fokusiramo da rođendan prođe odlično, poslikali jesmo, imamo fotografije da ih možemo negdje u budućnosti pogledati i točka. Npr. sveki me uvijek nakon takvih situacija mjesec dana ispituje dal smo razvili fotografije. Nismo! Ona bi razvijene, ne želi na CD - u.
Nemamo naviku razvijati i pregledavati fotografije.
Evo i draga Smajlić me je molila fotografije, snimili smo joj i CD i na kraju zaboravili dati. Evo, javna isprika, CD dolazi. Nismo ih dali jer jednostavno na fotografije uvijek zaboravimo.
Imam svega nekoliko djetetovih slika na zidu i jednu našu od svadbe, nemam kuću punu fotografija.
Čak samo i na porodu imali fotić i zaboravili malog slikati, slikala sam ga tek 3. dan s mobitelom.
Nekako se uvijek fokusiramo na taj trenutak da što bolje prođe, a fotografije ako jesu jesu, ako ne ne. Kako je kod vas?
Inače niti MM, niti ja se ne volim slikati - ne znam zašto, ali i to je sigurno dio objašnjenja. :/