Pisma ministru
U navali očaja donijela sam odluku pisati ministru koji nam je sve ovo priredio i to na redovitoj bazi. Pisat ću mu stalno dok god se zakon ne izmijeni a ako se ne izmijeni onda će dobivati pisma jedne očajne i ljute žene kojoj odmiču godine a zahvaljujući nebuloznom zakonu u njenom najkritičnijem trenutku (čitaj 35 godina) nije u mogućnosti dobit pomoć u RH.
Pisma će naravno biti puna emocija, ne mogu si pomoći...but who cares...Nisam ulazila u detalje, bit će još brdo pisama, puno se bijesa nataložilo.
Moram još samo saznati gdje točno da ih šaljem. Morat ću slijediti Milinovića da saznam gdje živi
Prvo slijedi.
Gospodine Milinoviću,
Ponukana skandaloznim zakonom o MPO-u odlučila sam Vam na redovitoj bazi pisati i izraziti svoje neslaganje sa nedavno donesenim zakonom. Razlog je i taj da sam Vas kao jednog od „krivaca“ za novi zakon odlučila uključiti u moj i suprugov život u kojem sudeći po novom zakonu nećemo dočekati dječji smjeh u našem domu. Želim da prolazite sa mnom ono što ću ja prolaziti nakon što ćete mi oduzeti mogućnost da se suprug i ja uspješno liječimo od neplodnosti u našoj dragoj državi.
Teško je opisati naš bijes, ljutnju, razočaranost, nevjericu čitajući svakim danom sve više i više besmislenih detalja koji novi zakon uključuje. Ovaj bijes je toliki da se teško suzdržavam održavati civilizirani prizvuk u pismu a i teške sam ruke ubacila titulu gospodina ispred Vašeg prezimena. Vjerujem da će osjećaj bijesa proći ali ostat će jedna velika razočaranost. Razočaranost u državu, ljude, politiku, sve. Momentalno gotovo ništa u našoj državi nema smisla. Zakoni se donose pa se odbacuju, drastično prepravljaju, jedan dan se tvrdi da je pušenje nezdravo, drugi dan već nije toliko. Sve nas to pogađa jer to smatram krajnje neozbiljnim i neodgovornim ponašanjem.
Da se vratim na razlog svog obraćanja Vama. Nakon dovršetka molbe za posvojenje koje upućujem već 57. centru za socijalnu skrb odlučila sam Vam pisati, sada i svaki put kada osjetim ljutnju ili tugu jer mjeseci i godine prolaze (nama jako dragocjeni) a sve što mom suprugu i meni ostaje je sjećanje na ovaj zakon koji nam je uzeo svaku nadu da na ovaj svijet donesemo još jedan život.. Želim Vas uključiti u život jednog prosječnog neplodnog hrvatskog para, para koji nikom nije ništa skrivio a država mu ne želi pomoći.
Vi ste nam pokazali da je i vezanje uz banderu jedan od načina iskazivanja mišljenja no ja sam se odlučila za pismo.
Gospodine Milinoviću zašto nam država ne želi pomoći? Smatra li ova država da je neplodnost nešto što se ne treba liječiti već durati?
Suprug i ja smo trebali krenuti u još jedan pokušaj MPO-a, da uz pomoć doktora uspijemo doći do tako željene trudnoće. Trebalo je to biti u 10om mjesecu ove godine. Taj pokušaj je propao. U mom slučaju uz sadašnji zakon šanse za postizanje trudnoće su vrlo malene, neznatne. Uz ogromnu želju da donesemo dijete na ovaj svijet mi ipak želimo da to dijete ima i majku, barem neko vrijeme a ono što bih ja morala proći za šanse od 3% je previše rizično čak i za nas koji gorimo od želje za dijetetom.
Ne postoji to što žena koja je uključena u postupke MPO-a neće učiniti da uspije donijeti na svijet dijete muškarcu kojeg voli. Ono što mi podnosimo netko čak ne može razumjeti. Jako mi je čudno da čovjek na Vašoj poziciji govori da se potvrda o bračon statusu mora donositi doktorima jer ako netko nije oženjen onda nije spreman za obaveze a djeca to jesu. Zar vi zaista mislite da je odluku o ulasku u postupak MPO-a tako lako donijeti, da bi u taj postupak ulazio neki par koji se poznaje 2 mjeseca i jako je zaljubljen te su preko noći odlučili postati roditelji? Svaki normalan par uopće ne razmišlja o neplodnosti barem prvu godinu veze i pokušaja da se stvori potomstvo. Kasnije kad par prođe sve pretrage, što traje i traje, nije tako jednostavno odlučiti si dati 50 injekcija i 110 vaginaleta kao što je recimo bio moj zadnji slučaj. Mislite li da bi to netko prolazio ako nije spreman na odgovornost? Već je netko mudro spomenuo, dajmo tom hirovitom paru koji nije spreman na odgovornost samo jednom da doživi punkciju jajne stanice ili dajmo muškoj strani da barem mjesec dana sluša ženu kako neutješno plače „bez razloga“, daje sjeme u jezivim bolničkim WCima...
Kada tako provedete 3,5 ili 10 godina i Vaš brak još uvijek funkcionira ne mislite li da je to jedan divan i stabilan, podupirući brak čak i ako nije zabilježen na komadu papira? Ne smatrate li da jedan takav par upravo zaslužuje dijete i upravo će on to dijete podići sa ljubavlju koje ono zaslužuje?
Usprkos svemu a navela sam samo jedan sitan detalj, Vi nam ne želite pomoći, smatrate da to ne zaslužujemo, tjerate nas da kupujemo knjige samopomoći jer nismo zavrijedili psihološku pomoć. Mi smo samo slabići koji ne mogu podnijeti činjenicu da 80 ili 90% ostalih parova dobije djecu bez puno muke. Čak i onda kad malo pretjeraju sa alkoholom i zalutaju na stražnje sjedalo auta. Mi se sami moramo liječiti od naše slabosti. Durati. I biti zahvalni što imamo tako humani zakon.
Dobronamjerni savjeti koje obično slušamo su oni da ne očajavamo jer uvijek možemo posvojiti. Misle li oni to ozbiljno? Uvjek možemo usvojiti dijete?. Ne bih se složila a vjerujem niti Vi kada znate koliko je teško danas usvojiti dijete, također zbog manjkavosti određenih zakona koji se tiču brzine sudskih odluka o oduzimanju roditeljskih prava parovima koji se ne mogu brinuti za djecu. Ta tužna djeca žive po domovima a toliko je roditelja koji žude za tim da podijele ljubav. Shvaćate li da ste nam oduzeli svaku nadu? Gdje god krenemo nailazimo na jedan veliki zid. Netko nam poručuje „Nije nam potrebno više djece, nije nam potrebno da se stvaraju obitelji...“. Poručujete li nam to gospodine Milinoviću? Mislite li da nas ova država neće biti u stanju niti nahraniti nakon niza prepogrešnih odluka i duga u koji nas je utrpala? Možda je u tome odgovor. Utješite nas nekako, dajte nam odgovor! Vjerujem da biste pomogli narkomanu da Vam se obrati za pomoć i kaže Izliječite me. Biste li? Iako je sam odlučio da uzme drogu, znajući da je ona zlo. Što smo mi skrivili? Recite nam jer ja moram razumijeti zašto nam svi okreću leđa!
Onog trena kada par ili žena javno progovori o neplodnosti zaista biva obilježena. Prijatelji je čudno gledaju, ne razumiju što to ne valja kod nje, uopće ne mogu shvatiti o čemu ta žena priča, pa napraviti dijete nije teško! Vjerojatno je učinila 10 abortusa prije toga ili je imala 115 partnera i nekoliko spolnih bolesti pa je to uzrok...Da, pretjerujem ali upravo takve kometare možemo čitati po portalima, ljudi nisu educirani, lupetaju ne mareći za naše osjećaje, ne znaju da upravo isto možda prožive i njihova djeca odnosno možda baš oni ne dočekaju unučad. Ovim zakonom Vi upravo poručujete da je neplodnost nešto što se mora regulirati oštrim zakonima,sve mora biti jako ograničeno jer radi se o ozbiljnom problemu jer što mi radimo, „mućkamo“ djecu po laboratorijima a sami smo si krivi?
Sa jedinom nadom odlazimo sljedeće godine u Maribor na još jedan pokušaj. Taj pokušaj košta. Mnogo. Mi ne pitamo, mnogo parova ne pita, posuđuje, uzima kredite, ne jede samo da bi mogli pokušati u Mariboru. Nevoljko odlazim u druge države jer želim pomoć od mog cijenjenog doktora kod kojeg sam do sada išla, sa kojim mogu razgovarati hrvatski i kojem vjerujem.
Na žalost praksa je postala ići liječiti se u drugim zemljama, neki Vaše kolege političari su rađe odabrali strane zemlje za vlastito liječenje. Čudne nam poruke šaljete, dosta toga ne razumijemo, žalosno je uvidjeti da nas smatrate nedostojnim odgovora.
Sram Vas bilo.
 |
|||
Odgovori s citatom
pino prvotno napisa
