Moj dječak je navršio 3 mjeseca. Do 3 mjeseca sam ga samo dojila, unatoč slabom prirastu težine, savjetu pedijatra o nadohrani, razno raznim pritiscima... A dojio je stalno....cijele dane i noći, uz vrlo kratke pauze.
Rođen je sa 3450 g i 48 cm. U prvih mjesec dana dobio je 550g. U drugom mjesecu 850 g. I sad u trećem 500 g. Sa svojih 61 cm ima 5200 g te je na 3c po težini (prema WHO) :/ Pedijatrica je opet savjetovala nadohranu.
Spletom više okolnost, o kojima sad ne bih, slomila sam se i samo sam u suzama gledala kako mm pravi prvu bočicu AD. To je bilo u nedjelju. Kroz 2-3 dana postalo je vrlo jasno na kojem smo putu. Za početak sam ponudila nadohranu ujutro i navečer. Sin se sam izborio da dobije još jednu porciju AD sredinom dana.
Još uvijek jako puno i često doji....ali sad zna da postoji i nešto drugo, da hrana može curiti bez napora, i u određenom trenutku jednostavno ljutito plače i odbija bradavicu. Jasno mi daje do znanja što želi.
Sreća u nesreći je da je maleni za 8 dana (od toga 5 dana nadohrane) dobio 450 g! :shock:
O osjećaju jada, neuspjeha i suzama koje isplačem uz svaku bocu neću... Pročitala sam x puta sve tekstove o dojenju na portalu, a i puno šire. Ići na relaktaciju bojim se da nema smisla, obzirom da za 3 mjeseca moram na posao i pitanje kako će sve skupa onda funkcionirati.
Zanima me sljedeće: koliko dugo ste uspjele sačuvati dojenje nakon uvođenja AD? Jako mi je stalo da dojim što dulje, makar zbog osjećaja povezanosti, maženja...kad već ne mogu nutritivno proizvesti ono što mom djetetu treba
Ima li tko takvo iskustvo?