Namjerno stavljam pod ovaj podforum, a ne izazove roditeljstva, jer me zanima bas za ovaj uzrast.
Naime, od prije kojih par mjeseci smo kod malenog poceli primjecivati sram u raznim (sitnijim) oblicima, a kojeg do sada nikad nije bilo.
Recimo, nije vise tako otvoren i pricljiv, vise gleda u pod kad se upoznaje s nekim ili kad se nadjemo s nekim koga dugo nije vidio, i u liftu, cak i sa svojom zubaricom koju bas voli i kojoj inace sve isprica - i ono sto ga pita i ono sto ne pita.
Tako, recimo, bonton kod pozdravljanja (kojeg u teoriji vidno zna) zbog te sram me je faze ne pokazuje. Moram priznati da sam malo zbunjena - naime, ova sram me je faza je uslijedila netom iza hvalisanje faze i ne mogu vjerovati da se te faze izmjenjuju do takvih krajnosti.
Jel imate i vi takvih iskustava?
Jucer sam razmisljala i pomislila je li tomu mozda uzrok pridavanje vece paznje bontonu?
(bonton shvatite puno sire od lijepog ponasanja u ovom slucaju - nije mi se dalo upotrebljavati opisne recenice - sire u smislu objasnjavanja i poducavanja nekim novim zivotnim zituacijama)
Mozda sve to novo sto saznaje tek "probavlja" u glavi i mozda postaje nesiguran u svoje ponasanje pa otuda sram.
Ili samo brijem i jednostavno se radi o fazi
Pa onda moje objasnjenje teme topica: trebamo li ih poducavati i objasnjavati im neke kompleksnije zivotne situacije ili ih pustiti da sami spoznaju svijet. Odnosno, jel ih ta nasa dobronamjerna objasnjenja (doslovno objasnjenja – znaci ne tjeranje na neko odredjeno ponasanje) sputavaju?