 |
|||
Baby blues
Kako ste se osjećale nakon poroda, jeste imale simptome baby bluesa - tuga, strah da se nećete moći brinut za bebu, nezainteresiranost za obavljanje svakodnevnih obveza, strah da nikada više ništa neće biti kao prije i sl.? Koliko dugo je to trajalo? Ja sam rodila prije cca mjesec dana i nadam se da će uskoro bit bolje :? ?
Meni je babinje bilo najosjetljivije razdoblje, naravno uz onaj period nakon poroda, boravak u bolnici. S vremenom hormoni prestanu divljati i nestanu svi oni strahovi i pitanja "hoću li ja to moći" "jesam li ja sposobna brinuti o bebi" i slična pitanja...
A da, naravno, nikada više neće biti kao prijei još je bolje nego prije.
Nama je to bio period prije bebe i s bebom. Ovo s bebom mislim na cijeli period trudnoće i nakon poroda, jer u trudnoći smo već počeli puno komunicirati s našom tada još nerođenom curicom i već onda smo se vezali uz nju i jedva čekali da nam dođe. I svaki dan ju opet iznova gledamo i komentiramo kako je prekrasna. A kako i ne bi kad je sišla sa zvijezda
A da, uživaj samo s bebicom, uskoro ćeš se osjećati bolje
bit će bolje!
moj malecki ima vec 2 mjeseca i dosta smo se brzo i dobro snasli u svemu..ipak, dosta me cesto uhvati neka tuga i nezadovoljstvo, ali to pripisujem umoru...oduvijek sam bila malo puknuta na ciscenje
Draga V&NMama, evo sad sam te procitala na onoj drugoj temi. Ja se sjecam da sam bila sretna kad se rodila, pazila sam da dobro uhvati bradavicu da ne bi imala problema s dojenjem. Kad smo dosli doma, glavna preokupacija mi je bila da nije gladna, na svaki kme sam ju stavljala na sisu da djetetu odgovorim na trenutne potrebe i tako to. Uglavnom, brinule su me tehnicke sitnice, bilo mi ju je milo gledati, nisam bila bas ni tuzna ni pretjerano preplasena (pomagalo mi je sto je MM bio doma sa mnom prvih mjesec dana). Ali, kad sam s njena 2 tjedna morala u bolnicu, molila sam ih da je puste sa mnom jer dojim i kad su mi je nakon operacije donijeli, prvi put sam osjetila tako jake emocije... Sve do tada sam se nekako mehanicki brinula za ovo sto ti kazes- da je stia, presvucena, da joj se tepa, mazi, ali tek kasnije su dosle prave emocije. Sada, 10,5 mjeseci poslije, obozavam je gledati dok spava, dok se igra sama sa sobom pa vice nesto tim kutijicama s kojima se zabavlja, cesto mi se i oko zarosi samo dok je u tim svakodnevnim situacijama promatram.
Tako da, ne brini, doci ce prave emocije, sjest ce sve na svoje.
ja nisam imala osjecaj ni za jedno od moje dvoje dok nije proslo neko vrijeme. sve sam radila po nekoj automatici, hranila, presvlacila, bla bla.. ali osjecaju su dosli tek kasnije. ne znam ja mislim da je to normalno, u granicama normale, a isto tako smatram da je baby blues ponekad jaci kod zena koje su rodile na carski ili na interventni nacin (gledam na svoj prvi porod).
ja bi te pitala gdje si ti, ako si umorna i iscrpljena dosla bi ti ja pomoci, mogu ti pricuvati bebu dok se otusiras ili odes prosetati, ili cisto da popricamo, meni je drustvo strahovito pomagalo.
drzi se, i javi ako trebas, doci cu.
mikka hvala ti od
I ja sam rodila carskim, tako da i to vjerojatno otežava moje stanje. Ne znam, mama mi je rekla da je normalno tako se osjećat i da je sve lakše nakon mjesec dana..Vjerujem joj i to me drži, ali teško je..
Mene i sad skrpa blues kad sam nemoćna u nečemu oko N
Ti prvi dani/mjeseci su posebno osjetljivi jer si i ti sama tjelesno slaba zbog poroda, time i psihički. Dijete plače, ne znaš što ga muči, kako pomoći...dok se ne upoznate taj prvi mjesec sve je masu puta teže nego što zapravo je. Dojmovi se konačno poslože u glavi nakon početne strke pa i osjećaji navrnu kao lavina. Daj si vremena da po posložiš
Ja sam se puno bolje počela osjećati kad sam se fizički toliko oporavila da sam mogla N strpati u kolica i šetati, šetati i općenito maknuti se iz kuće.
Tvoji osjećaji su apsolutno normalni. Kako terba bebici da se privikne na ovaj svijet i na nas, tako i tebi treba da se upoznaš s njim i tada će te preplaviti i ti lijepi osječaji. Samo mirno i strpljivo. Moja preporuka je da čim se osjetiš sposobno ideš van, u dučan, na kavu, ma bilo gdje. To jako pomaže, jer znam da se sad osječaš kao u zatvoru. I meni je tako, prikovana doma, a taj osjećaj je sa prvim djetetom najintenzivniji.
Ja imam troje
Secam se s prvim svojih suza ,plakala sam kao kisna godina
Onda je moja mama rekla:"Smiri se,pomocicemo ti,pa nismo s planine sisliza sve ima resenja..."i,sve se nekako sredilo :D
S drugim takodje...imala sam trenutke kada sednem i placem,a oni vrsljaju oko mene,osecala sam se nesposobnom da opsluzim dvoje malene dece.A tada vec nisu bili bebe.Hocu reci,ne desava se to samo nakon porodjaja,moze te uhvatiti bedak i kasnije.Ali,prodje.
Kao i mikka,sve svoje bebe sam najpre gledala u cudu,u stilu "otkud i ko si pa ti?",malo me bilo sram sto nisam odmah bila obuzeta majcinskim instinktom i neobuzdanom ljubavlju za svoje novorodjece,ali-nisam
S trecim takodje
treba malo vremena dok se priviknes na novonastalu situaciju,nije to nista nenormalno,nemoj sebe kriviti ako se tako osecas,tuzno i bespomocno.Narocito s prvim detetom.
Cim budes imala "sve konce"u svojim rukama i cim te vise nista ne bude bolelo,bolje ces se osecati,i biti ponosna na sebe kako ti to sve mozes
Meni je pomagalo,a to i dan danas radimstavim ih sve tati,a ja sednem u auto,provozam se,kupim sebi nesto za piti,parkiram na brdu odakle se vide svetla grada i naprosto blenem sama u svojim mislima,iskljucim se.To traje 15 minuta i zatim sam spremna da se vratim svojoj decici s novim elanom.Moras pronaci sta tebe opusta,neku makar i malu pomoc oko kuce i bebe i makar malo vremena samo za sebe.
Znate šta je na kraju mene najviše utješilo? To što mi se ovdje gotovo nitko ne javlja (hvala onima koje jesu
One koje ti se ne javljaju
1. ne žele priznati sebi i drugima svoju tugu zbog nekih svojih razloga (bol suočavanja s tim osjećajima) il
2. jednostavno nisu naletile na ovu temu.
Ja sam puno pisala na temi http://www.roda.hr/forum/viewtopic.php?t=80679 (nađi me sa search po nick-u).
To što si se ovdje javila je najvažniji korak ka ozdravljenju jer to znači da želiš da se izboriš da ti bude bolje - i bit će!!!
Hvala PericaY2K
bas mi je drago to procitati. nadam se da ce uskoro teski osjecaji biti skroz iza tebe i da ces uzivati u majcinstvu.
je, oprao me je babyblues s prvim djetetom ali bome još jače sad s drugim
porod je bio lijep, nisam rezana, beba ne previše zahtjevna i dani u rodilištu su prošli baš ok
ALI kad sam došla kući, samo su se suze počele slijevati u potocima...razlozi, od onih banalnih jer mi je muž zaboravio donijeti jaknu u rodilište pa do onih žešćih kao što je što je meni ovo trebalo, ovo drugo dijete, a taman sam se s prvim našla na istoj valnoj dužini i tek je stariji počeo spavati i tako sam si našla lijepi posao a sad mi ni ugovor neće produžiti.........ma grozno, samo sam plakala, muž je bio isto jako loše volje a ja sam si samo mislila ko je on da si može sad priuštiti loše raspoloženje umjesto da mene tješi
i tako, nakon 2-3 plakanja, nespavanja, neprestanog nacicavanja i grčeva ipak se stanje popravilo, beba se umirila, razgovarala sam otvoreno s mužem i svekrvom o svojim osjećajima, pružili su mi veliku podršku, preuzeli svu brigu oko starijeg djeteta i kućanstva na sebe i hvala im na tome...to i malo spavanja me je podiglo skroz
nije sve bajno, i dalje me brine kako ću se snaći s mali i starijim djetetom, brine me ako zima bude duga i hladna i ja budem stalno zatvorena u kući, brine me što će mi biti s poslom, ma brine me sve i svašta ali nastojim nekako odagnati te misli i misliti na sunčane dane ispred sebe i nas dvoje u šetnji pored mora, to mi pomogne
držim fige vnmama da što prije blues prođe
Re: Baby blues
Nisam poslije poroda imala taj osjećaj, dapače, ali zna se dogoditi u bilo kom dijelu života s djecomV&NMama prvotno napisa
Sve je to normalno. Tetoši se, imaj razumijevanja za samu sebe, prošla si veliku stvar i normalno da ti je malo teško povremeno, i da trebaš energije, i naučit se. Sve je to super, drži se!
Eto i kišnih dana i mene pere nemilosrdno. Osječaj nemoći, nevoljenosti, ko Pale sam na svijetu. Osječaj da sam zanemarila stariju djecu, da beba nije zadovoljna, da mi je muž nesretan, da sve oko mene tone kao Titanik, ništa ne stižem, veš se gomila, kosa u rezancima. Dugovi do grla, gradimo kuću i sve je stalo naravno zbog financija. I onda pokušam stati, ma svi smo zdravi i živi, zaboravi lovu, prljav veš, posveti se djeci. I onda opet krene. Tuga...
dani1, jel ti ima netko pomoći? možda netko od forumašica koje su u zagrebu, makar da popijete kavu? ja sam u zapadnom dijelu gradu, ujutro radim, ali ako treba pomoć...javi!
btw. mene još uvijek pere taj blues osjećaj. posebno jer toliko toga želim napraviti, a imam osjećaj da ništa ne mogu. posljedica je grickanje svega što dođe pod ruku i krevet, krevet i krevet. sreća moja da imam dušu od čovjeka za muža koji preuzima kućanske poslove
Drage moje
PS. Ja sam puuuno bolje, iako opet ima teških dana, al dođu i prođu.
Da ne bih otvarala novu temu, mozda moze pod ovu ...
Da li i vi osjecate da ljudi ispoljavaju neku negativnost prema porodiljama? Ne znam da li me razumijete, ali ono :" Ma nemas mlijeka, on je gladan, hladno mu je -utopli ga, vruce mu je skini ga, ide mu sunce u oci, izasli ste prerano, onda neko kaze prekasno itd..." mogla bih do sutra nabrajati, sve se svodi na to da je porodilja debil , i da nema pojma o svom djetetu ,i svaka osoba koja naidje ima po neki pametan savjet (uglavnom se otkriva topla voda)...
Ja ne znam da li je to BB, ali ja ne mogu da podnesem savjetovanja, toliko sam procitala (10 god sam cekala trudnocu pa sam i imala vremena, a i drugo mi je dijete, pa nije bas da pojma nemam) ,poludim kad me pocnu savjetovati -boli ga stomacic Ha! pa izmasiraj ga malo , imas i onaj caj protiv grceva, nisi znala ? itd...
Nevjerovatno!
Ili ovo- juce sestra mm-a, kad smo joj se pohvalili da je maleni poceo da guce (nema jos 2 mjeseca) odgovara, uz kolutanje ocima :"Pa i vrijeme mu je vise bilo" ...ja bih mogla da zaplacem na takvu glupost, i ne kazem na to nista jer nemam snage.
Rijetki su oni koji bodre,ili se meni tako cini...inace porod super, brz ,lagan bez savova, uglavnom sve ok,beban malo vise place pa sam zbog toga i ja nervozna, ali bar nocu fino spava pa se stignem odmoriti, ali ja sam i pored svega toga bas nervozna...
Jesam li ja ok?
a to tretiranje porodilje kao da je debil mi je poznato
ako kažem da ima grčeve, svi odmah počinje sa savjetima, koje sam čula već hiljadu puta (eto ja ću pustiti dijete da se danima grči i pati i čekati da mi tamo neka komšinica otkrije toplu vodu i kaže kako da bebi pomognem)
da ne spominjem kako ima savjeta koje blago rečeno smatram debilnim i ne mogu da vjerujem da mi neko to može reći
ali s obzirom da sam i ja dugo bila trudilica i kao trudilica sam se sretala sa sličnim savjetima tj pametovanjima (tada je bilo pij macinu travu, opusti se) i ti savjeti, kao i ovi su me izbijali iz cipela
o da, svi znaju što je najbolje za tvoju bebu, osim tebe. 24 sata na dan sam s njim i onda mi krenu sipat savjete za poludit. iako, mislim da je to u ljudskoj prirodi, jer naime moj trogodišnjak mi je jučer provalio nakon što je baraco počeo plakati mama, mislim da mu treba sisa. Očito SVI znaju bolje.
bb me je jako stepao sa starijim da nisam apsolutno ništa osjećala prema njemu, ravna nula, i to me je ubijalo. još sam stalno bila sama s njim. sa 2. me nije stiglo lupit-tu i tamo osjetim nezadovoljstvo, nemir....
Kao što netko gore napisa, tek sam sad ubrala ovu temu. Imala sam ja teeeeški baby blues, kad se samo sjetim.....Da krenem imenovati sve osjećaje koji su me prožimali post bi bio predugačak, a prvih 3-4 mjeseca sam uglavnom bila toliko depresivna, prestrašena i uopće totalno bez imalo samopouzdanja da sad ne mogu vjerovati što mi se sve događalo. Bio je tu mix svega, depresije, zabrinutosti, frustracije, svadljivosti, bijesa, bacanja stvari, očaja.......V&NMama, mogu ti samo reći da prođe samo od sebe, valjda nam i fizika i psiha prođu takve oscilacije hormonalnih i inih psiholoških promjena da priroda sama nakon izvjesnog vremena počne slagati kockice. Definitivno bih svakoj mami preporučila da nipošto ne bude sama u tom periodu, mene je spasilo dolaženje moje mame koja mi je pružala nekakvu čudnovatu sigurnost ako ne daj Bože nešto krivim učinim, ona je tu i pomoći će mi ispraviti. Do groba sam joj zahvalna na tim prvim mjesecima dolazaka i ogromnog olakšanja.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom