ovo pišem još pod utjecajem povišenih emocija doživljenih danas u "vinogradskoj" bolnici, kamo smo moja kćer stara 4 i pol godine i ja pošli obaviti zadnju u nizu pretraga radi isključenja refliuksa bubrega, odn. utvrđivanja njegovog mogućeg stupnja.
Do danjašnjeg, za mene, a vjerujem i malenu, "šou" iskustva bili smo zadovoljni sa pretragama i pikicama, odn. doktorima i osobljem. Mislim, nije da procjenjujem svoje zadovoljstvo, niti mi je namjera suditi o nečijoj ljubaznosti, ali kada dođe do situacija koje smatram nedopustivim, mislim da mi je dužnost kao majci reagirati, kako bih zaštitila svoje dijete, sebe, a bome i one koji dolaze iza nje na pregled.
Pretraga je bila mikcijska cistouretrografija. Tijekom te pretrage uvodi se kateter u mokraćovod, dakle pretraga je sama po sebi invazivna a pogotovo za četverogodišnjakinju jer je već dovoljno velika da jasno artikulira strah, a još uvijek premala da bi savršeno razumjela da je to sve za njezinu dobrobit, pa da se pri takkvom postupku opusti. Tada je vrlo važno da je roditelj uz dijete, kako bi se dijete osjećalo sigurnije, te kako bi postupak bio obavljen na njenu korist.
U bolnici smo bili od 9 i 30, kada nam je rečeno da je pretraga u 11 45, pa smo se spustili sa nefropedijatrije do podruma, na dijagnostiku 1 Odjela za urološku i pedijatrijsku radiologiju (predstojnik: prof.dr.sc. Ivan Krolo), gdje smo ušle u 12 i 10.
Počela sam je svlačiti, ne sporo, već najbrže što je moguće, a da je ne požurujem i ne nabijam joj dodatni stres. Nakon otprilike petnaest sekundi, dakle čizama i gornjeg dijela trenirke, doktor je osorno rekao "ajde gospođo požurite sa tim svlačenjem". Nakon otprilike još petnaest sekundi, dakle raskopčavanja hlača i remena i skidanja hlača te napolsvučenih štrampli ponovo "hajde brže mi čekamo". Dakle, za početak trebala sam strgnuti odjeću s malene i baciti je na stol.
Tada ju je med.sestra digla i prenijela na stol, pokraj kojeg je doktor, star čovjek, već stajao sa cjevčicom kraj kreveta. Mislim da je bila prisutna još jedna doktorica/inženjerka?, jedan inženjer i navedena sestra.
Najednom, bez objašnjenja, iti jedne riječi, rečeno mi je " a sada gospođo napustite prostoriju". Ona je plakala i vikala "mamice". Ja sam rekla "nitko mi nije rekao da ne smijem biti uz dijete". Za to vrijeme oni su krenuli na nju sa postupkom, raširi noge itd. Taj inženjer mi je rekao "gospođo izađite" ponovo i pritom pokazivao prstom na vrata. U tom trenu mi je došlo, jer je mala vikala, da je zgrabim i istrčim ali nisam jer me bilo strah da će se još više dijete išokirat. Voljela bih da sam to učinila. Njih za stolom je bolila briga za to što ja želim ostati, nisu dapače skrenuli pogleda. Čovjek inženjer je još rekao "ali što ćete se nepotrebno zračiti" i još jednom pokazao prstom na vrata. Moto nije bio pokazivanje smjera nego nepristojna komunikacija osobe koja se u trenutku osjeća moćnijom. Ja sam zaustila, on je ponovno pokazao prstom, ja sam zblesirana izašla, ona je urlala "boli pipica, mamice spasi me", a ja sam se tresla. Majka s djetetom kraj mene (još je bilo troje djece s roditeljima) je nakon što me pitala zar su me izbacili, a ja rekla da ne mogu vjerovati kako, rekla je uđite kad je vidjela kako se tresem ( od bijesa i nemoći da sam uz malenu) i čula malu kako viče, a ja rekla "ja bih ušla", rekla "uđite". Ja sam se ustala i uletila, kateter su već izvadili, podmetnuli su joj papir pod guzu, , bila je crvena, plakala i gledala me izluđeno, bila je sama sa nepoznatima i zbog postupka i stava prijetećim odraslima ( kao da budeš human prema djetetu morao bi biti pedijatar), čim sam joj prišla smirila se. Bila sam u afektu i rekla sam da ih sram može biti, da je dijete nepotrebno prestravljeno, sestra je rekla da "neka djeca se teže smire kad je mama..." ja sam je prekinula i rekla da ja znam da se moje dijete najbolje smiri ako se osjeća sigurno i da bi to bilo da sam ja ostala s njom. Frajeru s prstom sam rekla da se prstom ne pokazuje ljudima, i da ga ima sram biti. I još sam rekla da kakav je to način da se ne objasni djetetu što se događa, već se nasrne na dijete a majku se izbaci van. Sestra je rekla da sam ja krivo shvatila i da oni to rade već 20 godina, a ja sam rekla da me boli briga koliko godina to rade. Izašle smo van, otišle gore na nefropedijatriju, sestra Marija je rekla da možemo doma a ja sam joj navedeno ispričala, ona je rekla da joj je zaista žao ali da oni na njihove načine ne mogu utjecat. Uz kratak razgovor u tom tonu. Bila je topla i ljubazna, normalna žena.

Otišla sam dolje da dobijem imena radi pisanja žalbe. Čekala sam da se vrata otvore i da izađe netko. Nisam kucala ni ulazila da ne ometam ljude dok su s pacijentom ( da ga ne iskasape
).Izašla je doktorica il inžinjerka, ne znam ni tko je ni što je jer imaju neka mikroslova, kao najobičnija 12 na pločici).
Jasam rekla da mi kaže imena prisutnih radi pokretanja žalbenog postupka, ona je ušla natrag prozborila koju, čula sam starog doktora da kaže "nema imena, nek ide šefu". Ona je izašla i rekla isto . Ostala sam osupnuta ispred vrata. Izašao je pacijent, inžinjer/tehničar je pozvao idućeg ja sam ga pitala za ime, a on se pravio da me ne vidi i ne čuje, nije ni pogledao.

Stajala sam ispred vrata i osjećala se poniženo, ali i ljudski sigurno jer sam vidjela kakve su to "super" osobnosti. Za to vrijeme malena je sjedila par metara dalje i listala slikovnicu. Nisam htjela da bude kraj mene i gleda ih ponovo. Otišla sam nakon minutu dvije do susjedne prostorije gdje je bilo bar sestara i doktorica i rekla da imam problem, da mi osoblje koje je vršilo postupak u Dijagnostici 1 ne želi dati imena, te sam rekla da to nije normalno postupanje te da mi suprug radi na visokoj poziciji u medijima i da sve ovo može sutra izaći kao članak. Bolio ih je k.
Sestra koja se pojavila iznutra i došla do tamo mi je na moje pitanje da mi kaže imena dala svoje ime, Ruža Mamić. Ja sam rekla hvala što imate bar malo poštovanja i otišla. Izvela sam malenu, pozvala supruga da dođe i mamu da uzme malu ( njoj nisam riječ rekla, tako da bude normalna atmosfera, da se malenoj ne dižu emocije),
MM je došao, otišli smo predstojniku odjela, ispričali priču, bio je obaviješten i upoznat sa verzijom priče u kojoj sam ja njima prijetila sa utjecajnim mužem, što je laž, jer to nisam rekla niti za vrijeme postupka, niti tim osobama, već u susjednoj prostoriji pri pokušaju dobivanja imena, nakon opetovanog odbijanja/ignoriranja, bez deranja, iako ne smireno. I nisam prijetila mužem već time da ovakvim skandaloznim ponašanjem prema pacijentima trebaju doć u noivine. Je li to prijetnja? Ne bih rekla. Mislim da je to rekao da nas pokoleba, odn. izgradi za sebe i svoje povoljniju poziciju.
Ugl. rekao je da će pošpotat "prst" tehničara (koliko sam shvatila, između redaka, stari doktor mu je pajdaš jer njega nije spomenuo), naglašavao je stručnost, a ja kazah da ne dovodim u pitanje stručnost već odnos, nehumanost i nekorektnost. Nije nam dao imena već je rekao da pošaljemo pismeno upit pa da će nam pismeno dat imena.
energetski je razgovor tekao sa njegove strane od - lako ću ja njih uvjerit da si ti to ženice sve zabrijala, i da kaj sad, malo je tehničar bio bezobrazan, prema - neću se više dat zavlačit imam ja pametnijeg posla, neće se vama dat niš učinit, ionako nemate šanse.
I to je to.
Nisam pisala novinama, želim da se odvjetnik time pozabavi.
Da li je ovo pravo mjesto, vrlo sam uzrujana, nisam znala,dal da pišem pod zdravlje djece, ili ovdje?
Najbitnije od svega, malena je inače nakon svake pikice, odtugovala, dakle cendrala, pa prestala, a nakon ovog se pojačano smijala brzo nakon , a sad pri odlasku na spavanje vikala da ne idemo, da se boji ( vuka), što nikad ne radi. Pazili smo da ne potenciramo strah i nismo s njom raspravljali o liječnicama niti postupcima. Tako da nije do nas nipošto.
Sretna sam jedino što suprug nije išao s njom na to jer mislim da bi poludio i puknuo nekog. A nije agresivan tip.