Odnos mama-kćer nakon dolaska brata

[sanja74]

Ne znam od kuda početi.

Od toga da je volim beskrajno.
Ili od toga da više ne možemo provesti zajedno minutu, a da ne dođe do pucanja. I da sam pretužna.


Kad smo nas troje sami – ona (Keti), njen 6mjesečni brat (Aral) i ja sve funkcionira.

Ali čim se još netko pojavi – tata dođe s posla, baka i dida navrate, prijatelji, slučajni prolaznici – bilo kakva publika.. počinje nimalo lijepi šou.
Krene tako da zareda sa svim što sam je zamolila da ne radi. A kad je ponovo zamolim odgovara „E, baš hoću!“, „Meni se tako sviđa!“, „Ja ću po svom!“... I nastavlja.
Ruga mi se. Belji. Podruguje. Ignorira.

Kad se naljutim dolazi k meni, nateže mene, odjeću.. baca se na pod.. viče „Mama, zagrli me! Neću više!“..

Kako god ja reagirala, scene se ponavljaju. Stalno.

Čak i ako se smiri, pozove svog imaginarnog prijatelja, i kaže mi „Nisam ja.. to je Ivan rekao/napravio. Jel da je to jako ružno?!“ „Ivane, prestani!“



Prije smo sve rješavale razgovorom i dogovorom. Izrazito je zrela za svojih jedva 4.
Što god radi, uspijeva joj.
Hvale je tete u vrtiću, na plesu, gimnastici. Neustrašiva je i izuzetno inteligentna.

Probala sam udaljiti je (poslati u sobu), objašnjavati joj, dogovarati se, ignorirati ispad. Zabranjivati slatkiše i crtiće (mada sam sama sebi smiješna s tim – ionako to jedva konzumira).
Govoriti joj da ne želim biti s njom kad je takva. Da mi nije lijepo u njenom društvu.

Kad budem jako umorna poželim je lupiti. Utuviti nekako u glavu da ne možemo tako. To nisam ja! To ne želim biti ja!
Znam da nije opravdanje, ali zadnjih 6mj nisam odspavala više od sat i pol u komadu. I raspadam se..

Znam da se poigrava sa mnom.
Samo.. u tome stradavamo obje. I naš odnos.
Ne želim to. Ona je moje malo i obožavano..

Ne znam kako joj objasniti.
To što ima brata ne znači da se moja ljubav preselila. Volim ih oboje.


Jednostavno.. od kad sam rodila nas dvije ne možemo zajedno.

[Strobery Shortcake]

Traži pažnju, zahtjeva je u istoj mjeri kako ju je imala prije brata, a ne može je u tolikoj mjeri dobiti. I ljubomorna je, i vjerovatno joj nedostaješ, ali oni to ne znaju tako objasniti. Opisuješ postupke moje kčeri. Ona je imala 3 godine i 9 mjeseci kad se rodio brat. I sve je išlo tako, prvo je sve bilo super, novo, interesantno, onda je krenula da radi ono što je već odavno bilo poznato da je nepoželjno, da sve traži deranjem i plačem. Da pada u tantrume za najmanje protivljenje onom što je zamislila. I ja sam pokušavala rješiti to na razne načine, ni jedan nije bio potpuno rješenje, svi su nekad palili nekad ne. Sad je braci 14 mjeseci i opet smo upali u neku lošu fazu. Ali bilo je i dobrih perioda. Nekako kako beba raste tako se faze smjenjuju. Ljubomora. Ne prema bratu, njega voli, sa njim se igra, nego prema nama i našem vremenu izdvojenom za njega. "Mama, zašto ti stalno moraš biti prijateljica sa Namikom?"

[majoslava]

iskreno, meni bi bilo cudnije da je drugacije...
naravno da dijete reagira na prinovu, i tih njenih 4 godine nije nista, pa ne mozes ocekivati od nje da savlada osjecaje i da se vi dogovarate, vecina odraslih se ne moze savladati kad ljubomora nastupi, a kamoli djeca...

strasno mi je cuti da se tako malo dijete ispricava za pokazivanje svojih osjecaja, koliko god negativni osjecaji bili...
tu po meni ne valja previse razgovarati, lijepo ljubazno i smireno ali odlucno joj das do znanja da se neko ponasanje ne prihvaca kad se krene beljiti ili sto vec ja znam, i kad je spremna da joj pridjes lijepo se zagrlite i nastavite igru, bez optuzivanja i raspravljanja i posipanja pepelom, tako bih barem ja...

[čokolada]

Sanja, draga, nemam odgovor, ali - bili smo tamo . Sve isto kako opisuješ, čak je i dobna razlika identična. S nekim sam se stvarima , iskreno, bila pomirila jer je bilo ili moje psihičko stanje ili pusti je, preživjet ćemo.
Preživjeli jesmo, a neću te utješiti ako ti kažem da je i danas ponekad tako :/ . One se dvije beskrajno vole, ali OBJE traže nevjerojatnu pažnju. Nepodijeljenju.

[jadro]

nemam ni iskustvo, pa ni neki savjet, sdamo moram poslati preslatkoj Keti veliki , malom bratu , a mami (i tati)

[draga saveta]

ja takodje imam curicu i djecka, ona je 2.5 god starija
na moju veliku srecu nismo imali ovako izrazenu ljubomoru, jer to o cemu pricas nije nista drugo sem ljubomora.

kazes da je ona izuzetno pametna, razumna i zrela sa svoje godine. sigurna sam da te mnogo voli i da joj nedostajes u onom smislu kao prije poroda kad si bila samo njena

ne znam da li si i koliko si probala razgovarati sa njom o svemu tome, ali bih ti savjetovala da kada ste vas troje sami i kad je sve ok, kad nema ljubomornih ispada i razloga da ona bude opominjala/kaznjena...probas razgovarati sa njom. da je pitas zasto radi te "ruzne" stvari, da li zato sto je ljubomorna, da li zato sto joj nedostajes... probaj joj pomoci da shvati (koliko je to moguce) svoje osjecaje i utesi je recima poput "u maminom srcu ima dovoljno mjesta za njih oboje, da mama ima dvije ruke, za svako djete po jednu, i da u maminom krilu ima dovoljno mjesta za oboje, da mama je cuva, voli i misli na nju uvek i kad ona spava, i kad je vrticu ili parkicu, da je cuva i dok uspavljuje/kupa/hrani brata....." i "da kad se ona tako ruzno ponasa ti nju i dalje volis ali budes tuzna i nesretna..." i na kraju se dogovorite da ona to vise nece da radi

i kod moje djece su se desavali ljubomorni ispadi ali su ovakve reci pomagale.


sretno

[ivananeda]

Jaooooo
Isto sam prozivela. Moja cura imala je 21 mesc kada se rodio brat. Jedva sam zivela jedno godinu dana. Sve je radila isto kao i Keti.
Ne znam hocu li te utesiti ako ti kazem da je normalno
To je reakcija dece oja imaju previse energije i emocija. Pricaj, pricaj, ali ne verujem da ces mnogo toga postici....
Prodje, samo treba izdrzati

[Zdenka2]

iskreno, meni bi bilo cudnije da je drugacije...
naravno da dijete reagira na prinovu, i tih njenih 4 godine nije nista, pa ne mozes ocekivati od nje da savlada osjecaje i da se vi dogovarate, vecina odraslih se ne moze savladati kad ljubomora nastupi, a kamoli djeca...

strasno mi je cuti da se tako malo dijete ispricava za pokazivanje svojih osjecaja, koliko god negativni osjecaji bili...
tu po meni ne valja previse razgovarati, lijepo ljubazno i smireno ali odlucno joj das do znanja da se neko ponasanje ne prihvaca kad se krene beljiti ili sto vec ja znam, i kad je spremna da joj pridjes lijepo se zagrlite i nastavite igru, bez optuzivanja i raspravljanja i posipanja pepelom, tako bih barem ja...

Ovako mislim i ja, a to sam i iskusila. Ona se ne poigrava s tobom nego je ljubomorna. Ti je voliš, ali tu je i netko drugi tko prije nije bio i tko dobiva dio svega što je nekad pripadalo samo njoj. Moj sin je dobio sestru kao sedmogodišnjak, s tim što je razlika između njih jako mala. Ukratko, veliku želju za sestrom nadvladala je još daleko veća ljubomora, bijesna ljubomora. To je bilo toliko snažno da sam se u mnogim trenucima morala više baviti njegovim nego njezinim problemima, iako je ona zaslužila da konačno dobije pažnju koju nije imala od svog rođenja. Ali, on se nametao. Njegovo negativno raspoloženje i agresivnost nisu bili usmjereni izravno prema meni, naprotiv, bio je i ostao "mamin sinek", ali to ne mijenja činjenicu da je njegovo ponašanje život bitno otežavalo upravo meni. U toj teškoj situaciji puno mi je pomogla T.S. Ona mi je razjašnjavala stvari, pa mi je bilo lakše podnijeti sve to. Stvar je spasilo povezivanje između djece. Koliko je njihov odnos snažio toliko je i M. ljubomora jenjavala.

Isto kao majoslava, mislim da nema koristi od puno priče, kažnjavanja, a pogotovo ne od objašnjavanja vlastitog emotivnog položaja. Ona je premala da to doživi, reagira instinktivno, a ne s namjerom. U mom slučaju pomagalo je što više fizičkog kontakta, maženja, grljenja, držanja u krilu, ljubljenja, a bez puno riječi. Pomagalo je i vrijeme jedan na jedan, izlasci s njim, bez sestre. Objasnila sam mu samo neke činjenice o njoj, sebi, njemu, nama svima kao obitelji i više-manje čekala da on to sam u sebi emotivno savlada. Nije da i sada nema ljubomornih ispada, ali to je daleko od onog što je bilo prije dvije godine.

Potrebno je vremena i strpljenja i uvijek imati na umu da smo mi roditelji i odrasle osobe, a to malo, ljubomorno dijete je samo to: malo, ljubomorno dijete.

[gita75]

Mislim da će se stvari popraviti kad braco malo naraste i postane više kompanjon, a manje konkurencija. Za sada ona od njega nema ništa osim drečavog stvorenja koje odvlači tvoju pažnju...

[sanja74]

Nisam ni ja za prodike. Ne prakticiram to.
Ali objašnjavam joj sve, i puno pričam s njom od prvog dana.

Isto tako joj ne branim da iskazuje svoj bijes, ljubomoru, što god..
Samo pokušavam racionalizirati joj situaciju.

Jutros nije bila u vrtiću. Poželjela je da odemo na Gornji grad. Prošetali smo, vozili se uspinjačom, otišli do katedrale vidjeti jaslice, sladoled, čitanje slikovnica u Profilu. Plesala je na Trgu na tonskoj probi za večerašnji koncert..
I sve vrijeme smo bile super.
Sad spava. MM je došao s posla. Popodne će vjerojatno biti skroz suprotno jutru.

I dalje se puno mazimo s njom. Čitamo, igramo društvene igre, svuda je vodimo..
Kad nije u vrtiću, Aral se pretvara u "paketić" koji nosamo okolo.. A ona je u središtu.

Potrebno je vremena i strpljenja i uvijek imati na umu da smo mi roditelji i odrasle osobe, a to malo, ljubomorno dijete je samo to: malo, ljubomorno dijete.

Svjesna sam ovog. Samo.. i ja sam daleko od savršenog.
I bude mi teško vidjeti njeno odbijanje.


Razmišljala sam da odem kod TS. Ili negdi već..

Poanta svega ovoga:
Želim joj pomoći da shvati kako je ona naša kćer. Prva i jedinstvena. I da je volimo bezgranično.

[čokolada]

Sanja, mislim da njeno ponašanje nema veze s posvojenjem, u smislu da si ona sad misli da je "manje vrijedna", nego je to naprosto tako: dosad se cijeli svijet vrtio oko nje, a od sad, koliko god se ti i TM trudili oko nje, to više nije tako.

[čokolada]

Pobjegao mi post...
A. najgora ponašanja obično bi bila nakon što bih ja, lomeći se sve u 16 da organiziram dan, provodila po 2/3 dana s njom (i s M. u marami koja kao da i nije postojala, nahranila bih je i kuš), radeći ono što bi ona htjela, podređujući cijeli raspored samo njoj. I bila bi sretna te 2/3 dana, vidim da je uživala, govorila bi mi: Mamice, tako mi je bilo lijepo što si me vodila/provela sa mnom/napravila mi.....
i onda kad bi u preostaloj trećini dana trebalo nešto skuhati, istuširati, oprati, nahraniti, a sve prethodno organiziravši u smislu što će ona raditi (organizirati igru ili zanimaciju), nastajao bi kaos, ona bi puknula i krenula se ponašati kao da je doslovno danima nisam ni pogledala.

[sanja74]

Čokolada, tako je i kod nas..
Svaki dan ima nekoliko sati kad je sve super. A ostatak vremena..

I ne mislim da to ima veze s posvojenjem. Ona nikad to ne predstavlja kao problem - način na koji su ona i Aral došli u obitelj. To joj je skroz normalno.


Organizirali smo joj sobu nedavno. Al naznačujemo da je to i Aralova soba, da ne bi jednom bio problem kad ga uselimo. Tamo je dio njegovih stvari i gračaka.
Imamo još i jednu malu radnu sobu.
Keti: - Sad nam još trebaju jedan brat i sestra da budu u toj sobi!
Ja: - A gdi ćemo ih nabaviti? Pa nije to tako jednostavno!
Kei: - Znam ja, mama! Možemo ih posvojiti!

[čokolada]

To je super! Kod nas je bilo: Mama, vrati M. Isusu!

[Zdenka2]

Potrebno je vremena i strpljenja i uvijek imati na umu da smo mi roditelji i odrasle osobe, a to malo, ljubomorno dijete je samo to: malo, ljubomorno dijete.

Svjesna sam ovog. Samo.. i ja sam daleko od savršenog.
I bude mi teško vidjeti njeno odbijanje.


Razmišljala sam da odem kod TS. Ili negdi već..

Poanta svega ovoga:
Želim joj pomoći da shvati kako je ona naša kćer. Prva i jedinstvena. I da je volimo bezgranično.

Da, i mi imamo svoje granice fizičke, psihičke i emotivne. I nama je teško kad nas djeca tako odbijaju. Mene je u to vrijeme jedno dijete gotovo potpuno odbijalo, a drugo je visilo na meni i svojom ljubomorom miniralo sve moje pokušaje da profunkcioniramo kao obitelj. To je bilo jako teško razdoblje, tada sam mislila za mene i B., a sada vidim da je za sve bilo teško. Meni je teško padalo što sam se osjećala zaduženom za to da sve bude kako treba i kako smo htjeli, a istovremeno sam stalno dolazila do svojih vlastitih granica. To mi je bez konkurencije bilo najteže razdoblje u životu i govorim ti na temelju svog, krvavo proživljenog trenutka. Ideja da ideš kod TS je dobra; mislim da je to Keti potrebno i iz drugih razloga.

[malena beba]

izmedju mojih je 4 god razlike, ona sada ima 7, on ce za koji dan napunit 4.
jos uvijek je ljubomorna na njega - cak toliko da me zna optuzit da ga volim vise
pokusavam joj objasnit da je on manji pa mu ponekad treba vise pomoci nego njoj... ali uglavnom je tvrdoglava, odgovara, prkosi, inati se...
proci ce ...valjda :/
pokusavam biti strpljiva koliko god mogu, objasnit joj, saslusat je... ponekad mi pukne film, ali trudim se

[sanja74]

Hoće li (može li) naš odnos biti kao prije?

Trenutno se osjećam kao otpadnik.
Čim je netko u blizini, prikloni mu se i umiljava. A ja kao da ne postojim..

[Zdenka2]

Mislim da ne može biti isto kao prije - kada dođe novi član, svi odnosi u obitelji se preslaguju i uključuju taj novi odnos. Ne može biti kao prije, ali može biti dobro i još bolje.

[Pepita]

Moja majka je meni uvijek znala reći "I kad kamenčić nosiš u kaputu godinu dana i onda ga baciš, nekako će uvijek faliti, ali s vremenom se i na to navikneš".

Zdenka2 je napisala nešto što sam ja sigurna da je tako, a to je rečenica da može biti i još bolje, samo na drugačiji način.

[cherry]

meni je zapelo za oko ono što si rekla

Kad smo nas troje sami – ona (Keti), njen 6mjesečni brat (Aral) i ja sve funkcionira.

Ali čim se još netko pojavi – tata dođe s posla, baka i dida navrate, prijatelji, slučajni prolaznici – bilo kakva publika.. počinje nimalo lijepi šou.

možda ti je već palo ma pamet, ali meni je trebalo neko vrijeme da shvatim zašto moj malac šizi čim drugi netko dođe:
- jer mu je ona preotela dio njihove pažnje
- jer su se bake i didovi malkice pogubili po pitanju iskazivanja ljubavi (provale tipa 'volimo te više od a')
- jer svi (uključujući i tete u dućanima?) ga upozoravaju: nemoj! ona je MALA!

meni je trenutno najveći problem mm koji nikako da shvati da je elokventan, spretan i inteligentan četverogodišnjak prije svega dijete
i kad se krevelji, belji i ponaša na način koji te tjera da iskočiš iz kože
ina njemu se vidi iz aviona da mu je malecka sad 'draža' (pojednostavljujem)...

uglavnom, mislim da je to sve manje-više normalno,
ali, ako si (kao ja) pretežno umorna, iscrpljena, pomalno nezadovoljna sobom i meteorološkim prilikama ,
sve se čini i težim nego što jest

[majoslava]

Hoće li (može li) naš odnos biti kao prije?

Trenutno se osjećam kao otpadnik.
Čim je netko u blizini, prikloni mu se i umiljava. A ja kao da ne postojim..

Mislim da zuris previse...
Naravno da se zivot promijenio i da djeca rastu i to znaci promjenu odnosa... Ali povezivanje sa djetetom nije nikakva konstanta, ponekad smo blizi ponekad smo udaljeniji, ali je najvaznije da djeca osjecaju da kod nas u njihovoj ljubavi prema njima postoji konstanta, i tome se vracaju kad budu spremni za to...

[Mitze Katze]

Draga Sanja i kod nas je slična situacija imamo curku od nepunih 4 godine i bebačicu od 10 mjeseci i isto nam je veselo. Kada smo nas četvero, dakle najuža obitelj na okupu više manje super funkcioniramo izuzev da starija curka ima tu i tamo potrebu uzeti iz ručice bebi baš tu igračku koju ima u rukama naravno s nekim objašnjenjem zašto joj treba ili da joj se unosi u lice i proizvodi razne zvukove i sl. Najgore je kada dođe netko u goste bilo baka ili djed ili prijatelji tada ona ili ako smo vani uskače u kolica (doslovno) i unosi se bebi sa "lalalala..."- tipa gledajte i mene ili nikome ne da da dođe do riječi u razgovoru jer ona mora reći ili pokazati nešto, dakle doslovni viče gledajte mene. Njoj je naravno teško da nije više glavna i u potpunom centru pažnje i zato se bori... Mi to dijelom rješavamo razgovorom ili ignoriramo, a naravno trudimo se koliko možemo posvetiti joj pažnju, ali savršenstvo je teško postići. Ja sam se s tim pomirila i ne živciram se; imamo genijalnih i prekrasnih trenutaka kada se zajedno igraju (starija curka obožava da bebačica dođe u njenu sobu na igranje, osim kad slaže legice ) i vidi se da je tu prisutna velika ljubav, a opet ima i situacija koje nisu tako idilične.
Uz sve to ona je sada i u fazi koja bi vjerojatno došla i bez sekice: "e baš neću" ili "neću ti biti prijateljica" a da ne govorim da molbe ponekad ponavljam po desetak puta (što prije godinu dana nikako nije bio slučaj)...
Najteže od svega mi pada to da od kada je shvatila da je konkurencija tu veliku većinu problema i sukoba bilo s nama ili drugom djecom rješava plačem-čitaj tuljenjem , ali ja se nadam da je to faza koja će proći!
Nemoj se brinuti i probaj manje objašnjavati jer pametna djeca shvate kada i čime mogu manipulirati!

[tweety]

a sad pogled sa sasvim druge strane.
mi nismo dobili prinovu, a sa 4 ili skoro 4 pa do danas- med i mlijeko kad smo sami, a kad dođu određeni ljudi kao da povampiri.
sa njegove 4 godine i 4 mjeseca, prvi puta smo ljetovali sa našim predragim prijateljima. ne mogu ti reći koliko sam se veselila tom tjednu.
i sada, godinu i pol nakon tog ljetovanja, ja ne mogu opisati koliko sam ja bila luda od njegovog ponašanja.
prdio, podrigivao, derao se, skvičao (jel mi vjeruješ da su mi sad suze krenule), bacao se, ......ma ne mogu niti nastaviti pisati, jer mi je još uvijek slabo, ali reći ću andrei da svrati na topic.
stvar je podgrijavalo i to što je svom frendu bio užasno smiješan i kad bi ušao u mod, nije mogao izaći iz njega, jer sam s jedne strane bila ja, kojoj je vidio da diže živac, a s druge strane frend kojem je bio urnebesno smiješan i to ga je samo poticalo za dalje.
toliko sam bila ljuta na njega i jadna sama sa sobom, da sam stvarno mislila da ga više nikad neću voljeti kao do tad. i da nam je odnos trajno narušen, ali to se na sreću nije obistinilo.
i sad se često dogode situacije kad nam se pridruži netko i on postaje, a u najmanju ruku kao da postaje netko drugi, ali ili ja to drugačije doživljavam pa me toliko ne puca u živac, ili je možda ipak malo smanjio intenzitet bezobraštine- ne znam, samo znam da su mi sad podnošljivije te njegove epizode i ne padaju mi napamet misli da će to poremetiti moj cjelokupni odnos s njim, a još manje intenzitet ljubavi.

eto, samo sam ti htjela dati primjer sličnih osjećaja i događaja koji nemaju veze sa prinovom/posvojenjem/nečim sličnim, već vjerojatno razvojnom fazom, pretpostavljam potrebom za privlačenjem pažnje kad shvate da ipak nisu centar svijeta, a to valjda sa 4 godine shvate bez obzira došla im prinova u kuću ili ne.

[tweety]

pod određeni ljudi sam mislila na ljude koji su nam bliski.
baka, deda, prijatelji s kojima se često viđamo. nije takav bio pred neznancima.

[Ifigenija]

Iz naslova i iz zaključka tvog posta vidi se da si ti očito nemirna i da te strah kako će ona prihvatiti brata i tvoju ljubav za njega, očito tebe grize savjest - a nema zašto.

Rodila si dvoje djece,voliš ih oboje, beba traži što traži, starije dijete će nešto izgubit, nešto dobit, isto kao i drugo.

Mislim da će sve prestat kad se ti smiriš, kad popričaš sama sa sobom i prihvatiš i svoje osjećaje i svoje stanje, i situaciju kao takvu.

Sretno!

[flower]

mislim da ovo sto tweetusa kaze se desi kad tad svim roditeljima i klincima, kao da je neki vrag usao u njih...tad kod nas fakat pali da joj ja zrcalim situaciju u smislu da joj kazem - vau, tko si ti? ne poznajem te takvom? kad radis to i to ja ne znam tko si? i cekam odgovor...i upali...barem kaze kako ona vidi situaciju, tad ja znam reci - jako mi je tesko kad si takva i takva i radje bi da se ponasas ovako i ovako,,,ili pitam koliko ce jos ta nova "osoba" biti kod nas...mi cak imamo i ime za tu divljakusu

[ivananeda]

Moja je shvatila to kao super foru da mi kaze- Ti mene ne volis ili njega volis vise.Jednpm sam poludela i rekla - da, u pravu si, vidis kako si sve dobro primetila. I nastavila da radim svoj posao..Joj, kako je pocela da bogoradi...Na kraju je kazala- Eto , ne voli me majka...takav je zivot oko mene
Sad je brat cuo od svog idola tu dobru foru pa je poceo i on...ti mene ne vooooliiiis, volis samo njuuuuuu

[Pcelica Mara]

Ajme Sanja, kad sam pročitala naslov... to smo i mi.

Moja je manja, ima 2,5 godine. Kad sam došla doma iz rodilišta mislila sam da ću poluditi, ništa nije slušala, radila sve što ne treba, stalno cendrala... Imala sam osjećaj da joj se najviše pogoršao odnos sa mnom. Strašno. I onda, kad sam je navečer uspavljivala ona me zagrlila i ponavljala "mamice moja". I sad mi se plače kad se sjetim... falila sam joj. Regirala je kako je u tom trenutku znala - divljanjem, cendranjem i neslušanjem.

Sad je već puno bolje. Snalazimo se, ona ima divan odnos s tatom, on je stalno doma i to nam stvarno puno znači. Često je kod none i nona, voli ih i zabavno joj je kod njih, ali se nakon tog druženja obavezno raspištolji. Ja svaki dan odvojim malo vremena samo za nas dvije, crtamo, čitamo, igramo se, jučer smo dvije ure lunjale po butigama

Dosta sam razmišljala i o tome kako je sve bilo kad je ona bila mala... koliko je trajalo kupanje, pa poslije vježbice, igranje, maženje. Njega jadnička okupam (uz njenu asistenciju, naravno), podojim, uspavam i idemo dalje... treba nju kupati, dojiti, uspavati. Često je zna nono odvesti do njih kad njega kupamo tako da i maleni dobije svoje trenutke s nama.
Puno mi znači i ta pomoć.

Prema priči naših prijatelja koji uglavnom prolaze isto što i mi znam da nam je svima otprilike isto. Svako dijete reagira na svoj način. Neki čupkaju i štipkaju te malene, neki ih ignoriraju, neki (kao naša M.) ne slušaju roditelje.

Ma ne znam, nisam ti ništa pametno napisala, samo da znaš da je to sasvim normalno, svi to prolazimo kad dođe drugo dijete

[patriša]

I mi smo u istoj situaciji.Od riječi do riječi potpisujem Mitze Katze,takva je i moja starija cura,potpuno identično ponašanje,unošenje bebi u facu,privlačenje pažnje na sve moguće načine itd,itd.Ali ono što me najviše smeta su moji starci koji ih trenutno čuvaju(starija ne ide u vrtić zbog gripe pa su obje cijelo jutro s njima)tj.njihove prodike kad dođem po cure da kak je I.zločesta,da takvo ponašanje nikad nisu vidjeli,da je to užas i da to nije normalno za dijete od 5g.,da bi ona već sve trebala shvaćati i da ne kuže da kak dijete od 5g.još uvijek može bit ljubomorno.Mislim stvarno ...Probala sam razgovarat s njima,da je i ona još dijete,da je to njen način iskazivanja osjećaja i da nimalo ne pomaže što joj sto puta u danu ponove da kak je A.dobra,a ona jako zlačesta.Ali ko da pričam zidu.

[patriša]

I još sam zaboravila napisati da se mi maksimalno posvećujemo starijoj curki,da je manja kao što je već netko napisao ko paketić,imamo samo naše trenutke u danu kad smo skroz same,ali jednostavno ima dana kada ni to ne pomaže.Divlja i ne sluša već od jutra,gnjavi seku bez razloga...ali tješim se da će to proći.Trudim se objašnjavat što više,ponekad ubacit neku kaznu i nadat se da je sve to faza.I lakše mi je kad čitam da nas ima još s tim problemom

[Dingač]

Jednostavno.. od kad sam rodila nas dvije ne možemo zajedno.

Bila sam tu gdje i ti. Na sreću to je vrijeme iza nas. Nekako se tijekom prve godine života malđe curice sve nekako posložilo.

Ova me tvoja rečenica "ugrizla" za srce i prisjetila nekih vrlo teških dana. Za tebe