vec dugo vrimena nisam ovako ronila suze,zapravo gusila se u njima,neznam odakle vise curi iz ociju nosa....ja sam nekako to sve potisla i sad kad sam pocela citati sve je nekako ozivilo,jos malo krecemo na drugi postupak,i stalno smo u nekom grcu,strahu,obuzavamo svoj optimizam,samo da se ne razocaramo previse...kad se sjetim kako smo prvi put odlucili da se necemo cuvati i mjesec dana nakon toga prvog testa,a onda su se zaredali testovi,i nikad plusa.Prvog spremiograma,koji je bija katastrofalan za nas pojam,i kad je reka,samo me nemoj ostaviti....sto bi ja sad trebala reci njemu...sve smo napravili poduzeli da nam poslje ne bude zao da nismo napravili sto je u nasoj moci...mozda ce me Bog,mozda sam vec sad osudjena na neuspjeh jer ovako razmisljam,ali imam osjecaj da je moja beba daleko od mene.I to boli...neznam kako smo uspjeli preziviti prosli put,samo da ovaj put uspije,nikome zlo nismo napravili,ne vidim razloga zasto bi bili kaznjeni,ako i jesmo valjda smo u ovih 6 godina naucili lekciju.neznam kako bi vise opravdala zasto se to nama dogadja.Neznam sto je gore imati novca ili nemati,ne mogu novcem kupiti ono sto najvise zelim,nemoze mi novac pomoci i to me u ocaj baca.Moje prijateljice su vec neke i po 3 put rodile,nigdin ne idem,nikoga ne posjecujem,jer ne mogu,sad mi je u gostima bila trudnica,i neznam kako sam prezivila.nisam bila ni zavidna ni ljubomorna,smao tuzna i sjetna kad cu ja to doziviti.kako je to tako lipo i prirodno!Toliko mi je tesko praviti se pred mm i svima da sam jaka i da ce sve biti u redu,samo da ne budu i oni tuzni,nezelim im pojacati muku i jad.Koliko ce sve ovo jos trajati,ne zelim o tome ni misliti...Samo molim Boga da me ne zaboravi....