Moje dijete krade

[Dingač]

Kao što naslov kaže
Ima 7 godina djevojčica i ide u prvi razred.
Kako da počmem ovu priču, dobijem neki naputak što raditi i riječ utjehe....
Počelo je kako se meni čini sa odlaskom u školu i gledanjem svih tuđih stvari u pernici. Kući su stizale nove gumice, neke bojice i jedna kemijska olovka. Na upit je odgovarla da se zamjenila sa xy. Ja sam vjerovala da je to tako i nisam provjeravala. I njenih Ljepših stvari također u tom vremenu nije bilo- odlazile su na zamjenu.
Jednom je kući došao neki spomenar koji je ispunjen i vraćen u školu. Niasm sigurna da je otišao i svojem vlasniku? Do ovog trenutka ne vidim problem, razgovaramo i čini mi se da je sve u redu.
Na badnju večer sa sestrom odlazi kod susjeda i odnosi božićni aranžman kojeg sakriva u našem dvorištu.
Na upit zna li gdje je aranžman tvrdi da ne zna, (3 puta ju pitam), mlađa sestra otkiiva gdje je. Ona ujutro odlazi kod susjeda se ispričati.
Navečer postupke imenujem krađom i laganjem, kažemo da nisu ispravni....
3 tjedna poslje na rođendanu kod prijateljice kući odnosi mobitel. I ovog puta predmet ne ulazi u kuću već ga ostavlja u autu. Na pitanje Što je to? odgovara Tata ostao mi je u ruci.
Ja činim grešku i sama vraćam mobitel, ljuta jako ljuta.
Ponovni razgovori, kazna za laganje.
3 tjedna poslje kući stiže u džepu jakne blokić koji definitivno nije njen. Ponovno ne govori istinu o sadržaju džepa. Pobljedila je, disanje se ubrzalo, guta slinu. Kaže da je xy to noj dala. Ja ju vodim kod xy i dijete kaže da joj to nije dala. Ja sam ljuta razočarana ......
Nakon par minuta mama od xy dolazi kaže da je blokić učiteljica pronašla na podu i moja kći je bila uvjerljivija da je to njezino.
Ja sam odlučila poći po stručnu pomoć i do termina evo razgovaram sa vama.

Muči me osjećaj razočarenja,
težine povratka povjerenja,
i kako pomoći njoj jezikom razumljivim bez predikovanja (trenutno svaki razgovor ima snažnu intenciju postat predikom)?

Gdje mi griješimo i koje postupke primjenjivati?
Školski uspjeh vrlo dobar, gradivo svladava bez nekog velikog napora, rado uči.Je li moje dijete na putu da postane zlostavljač ono koje igra igrice, tisuću pitanja mi se roji u glavi?!

Ako moderatorice misle da ova tema treba na drugi podforum neka premjeste.

[Peterlin]

Joj, draga, suosjećam.... ovo je teško svakom roditelju, a vrlo vjerojatno i djetetu. ALi nije to rijetkost... samo ljudi se teško odlučuju pričati o tome i svaka ti čast na ovom topicu!

Mi smo imali sa mlađim sinom epizodu krađe u vrtiću i ni dan danas nisam sigurna da li je točna njegova priča da mu je netko drugi stavio u ruksak igračku (nekakav motor) koja je pripadala djetetu iz druge grupe... Naš sin nije baš ukrao, ali je primio igračku na dar od djeteta koje ju je otuđilo iz druge grupe. Ni danas nisam sigurna da smo doznali cijelu priču. Igračku smo mi našli u njegovom ruksaku, vratili je odmah, objasnili svom sinu i prijatelju koji ju je "zdimio" (možda da se dodvori) kako se osjeća dijete čije je to, kako bi se ONI osjećali da im se to dogodilo itd. Srećom, i roditelji tog drugog klinca koji je našem sinu "poklonio" tuđu stvar bili su razumni i puhali smo svi u isti rog. Nikada se nije ponovilo, a ja sam zahvalna što smo dobili priliku da to djeci na vrijeme objasnimo. Prodiku je poslušao i naš stariji sin iako kod njega nikad nije bilo takvih epizoda (bilo je kasnije u razredu, pa mu je ovo iskustvo dobro došlo da se zna postaviti kad se u razredu pojavila krađa).

O čemu se radilo - o formiranju grupe kad se dijete koje je ukralo na svaki način željelo uklopiti u već postojeće društvo. Klinci ne biraju sredstva...

U takvoj situaciji čovjek je prvo šokiran (i vrlo je teško ostati hladne glave). Zatim je kod nas uslijedila faza preispitivanja - da li našem djetetu štogod nedostaje (materijalne stvari ili pažnja) kad prima poklone... Zaključili smo da ne - u našem slučaju bilo je to pitanje GRUPE u kojoj su klinci morali biti face jedni pred drugima. Vjerujem da je isto ili slično i kod tvoje djevojčice. Dodatno - dijete je u prvom razredu, a te sitne krađe znaju biti sastavni dio adaptacije. Društvo je novo, isto se "njuškaju" i odmjeravaju, uspoređuju tko je kakav I TKO ŠTO IMA a ako dijete iz bilo kog razloga osjeća da bi ga klan prihvatio da ima mobitel ili nešto drugo, posegne za tuđim... Meni se zapravo čini da se ovdje radi samo o problemu SAMOKONTROLE (dijete TEK TREBA naučiti da se suzdrži od uzimanja tuđih stvari). Svi mi gledamo oko sebe, ima stvari koje nam se sviđaju, ali ih NE uzimamo jer nisu naše.

Dobro si postupila što ne dišeš frku, ali ipak treba to riješiti. Ne poznajem dijete pa mi je teško reći što će upaliti. Probaj kao i mi - pitati dijete kako bi se ONA osjećala da joj netko drugi ukrade nešto što ona jako voli... Kakav bi to bio osjećaj... (ja sam svog sina pitala kako bi njemu bilo da mu nestane njegov najdraži pas, pa ga dva dana nakon toga vidi kod nekoga tko mu je ukrao... to je probilo do mozga najkraćim putem).

Također, pitaj dijete da li se ona dobro osjeća nakon što ukrade. Ako kaže da se osjeća loše - super, jer stvar je dobrim dijelom riješena jer je zaista u pitanju učenje samokontrole, a ako kaže da je to lijep i ugodan osjećaj, eeee onda ne znam, bit će malo teže. Možda jako želi neke sitne stvari koje bi joj bile dostupne samo da je zamolila... Ako je tako, dogovori s njom koje uvjete treba ispuniti da joj to kupiš.

Možeš popričati i s učiteljicom (možda je dijete vidjelo od druge djece takvo ponašanje, pogotovo ako nije prije škole to radila) i pitati za savjet. Tako se spašavaš od neugodne situacije da te pozovu u školu ako nešto nestane. Treba to riješiti brzo jer takve stvari druga djeca dugo pamte i tvoje dijete može još dugo biti obilježeno.

Ponovno - bitno ti je steći djetetovo povjerenje i pronaći uzrok takvog ponašanja. Apel da sebe zamisli u ulozi žrtve laži i krađe obično daje rezultate. Razmisli dobro prije nego "odrežeš" kaznu za laganje i krađu, da se dijete ne bi zatvorilo, jer tako se problem neće riješiti, a mogao bi postati veći. Ako se slučajno ponovi, ja bih dijete NATJERALA da osjeti posljedice svog ponašanja - npr. da u mom prisustvu vrati ukradeno i ispriča se osobi od koje je ukrala. Takve stvari se dugo pamte. Sretno!

[lasica]

u slučaju mog nećaka je bila situacija krađe oko "prihvaćanja u grupu" s tim da je kod njega bilo prisutno i slabije imovinsko stanje koje je valjda pogodovalo svemu skupa.pomoglo je
suočavanje sa oštećenim stranama.iako pošto je kod tebe to već dosta učestalo definitivno bi i ja potražila stručnu pomoć.svakako dobro i iskreno razmotri vrijeme koje posvećuješ njoj i kakvi su vam obiteljski odnosti,djeca najčešće rade gluposti kada ne dobivaju dovoljno pažnje ili kada su obiteljski odnosi poremećeni.onako čisto iz moje perspektive,da sam iz nekog blesavog razloga ukrala nešto,i da su me ulovili,više nikad mi ne bi palo na pamet uzimati stvari,bilo bi me strah da me opet ne ulove.a kod nje to baš i nema,odnosno kod nje vidljivo ima strah o KAZNE dakle da je skužila da AKO JU ULOVE da je u banani,ali da ne kuži u biti da SE NE SMIJE KRASTI.

[dani1]

Da mi se dešava ovo što se dešava tebi i tvojem djetetu i ja bih potražila stručnu pomoć, svaka čast što si ovo napisala, a ne kao mnogi gurnula glavu u pijesak. Ja bih te molila da nam napišeš kako je to prošlo kod psihologa.

[anita_m]

svaka čast što si ovo napisala, a ne kao mnogi gurnula glavu u pijesak. Ja bih te molila da nam napišeš kako je to prošlo kod psihologa.

nismo imali takvu epizodu, možda jer je u kući bila složena situacija - što je čije, pa je dijete prije shvatilo
ako se do sada kretala u poznatoj sredini gdje nije strogo određeno vlasništvo ili pripadnost - doma je sve od nje i seke - zajedničko, možda ne osjeća raziku seka - prijatelj u školi

samo bez panike

moja školska kolegica je npr imala jako bujnu maštu - izmišljala je nevjerojatne stvari i pričala ih pod istinu.....ima toga
samo odi po stručno mišljenje, ali slušaj i svoj instinkt i zdravi razum - ti svoje dijete najbolje poznaješ, probaj više vremena razgovarati o novcu i vlasništvu - ovo je moje, tatino, susjedovo - ja sam radila 5 godina da kupim TV (karikiram)- ali da dijete skuži da se stvari moraju kupiti, odnosno zaraditi a ne uzeti
ja sam u to doba počela sa đeparcem, da dobije u ruke konkretan novac i da sama potroši na stvari koje treba i/ili želi

[Sanja]

Treba to riješiti brzo jer takve stvari druga djeca dugo pamte i tvoje dijete može još dugo biti obilježeno.

Ovo je istina. Mi smo u osnovnjaku imali u razredu dvije curke koje su voljele zavirivati u tuđe pernice negdje u drugom-trećem osnovne. Tadašnja razrednica reagirala je promptno i po sistemu "stare škole": sazvao se roditeljski, svi su bili upozoreni na problem, svi su roditelji dobili uputu da razgovaraju sa svojom djecom, a s roditeljima tih curica razgovaralo se posebno i relativno diskretno, iako smo svi znali o kome se radi.

Krađe su prestale u roku od par mjeseci (nisu odmah), no čak i kad je nekome nešto nestalo par godina kasnije, sve su oči bile uperene u te dvije curice.

Zato bih savjetovala da se problem proba riješiti što prije i što diskretnije. Sretno!

[djuma]

uff, secam se ovoga,
ja sam bila ta koja je krala.
prvi i jedini put u predskolskom, neke igracke kucice iz te ustanove.
donela sam ih kuci u torbi.
mama je to videla odmah, rekla da je jako ruzno,
da nije moje, a tudje se ne sme dirati.
rekla da kazem vaspitacici, izvinim se i vratim.
toliko sam bila postidjena da tamo nisam smela priznati.
sutradan kad smo se poceli igrati, samo sam ih ubacila medju ostale igracke.
secam se ko da je juce bilo.
niko nije primetio, mami sam rekla da sam vratila.
ja to nisam uopste dozivela kao kradju,
uzela sam ih, jer su mi se jako svidele,
i uopste nisam ni pomislila da ih ne smem uzeti.
posle maminog predavanja i koristenja reci kradja,
tek tada sam skontala.
mozda bi devojcici bilo jasnije
kada biste joj podrobno opisali
sta se desava kada uzmes tudje.

[Dingač]

Prvo zahvaljujem svima koje ste nešto napisale na ovu temu i omogućile mi sagledavanje stvari iz nepristranog kuta.
Jer kažem da mi se bilo teško nositi sa mojim osjećajem razočarenja istovremeno znajući da dijete teba pomoć.
Analizirala sam jel u uitanju neostatak pažnje i sa sigurnošću kažem da nije, jedno vrijeme sam pomišljala na želju za pripadošću grupi,
a danas mislim da je to kombinacija želje za pripadnošću i nedostatka samokontrole. No neću gatati pričekat ćemo riječ psihologa.
Na razgovoru sa školskom psihologicom kojem je bila prisutna i razrednica ja sam ispričala svoju priču,
učiteljica kaže da na samom satu ona nije uočila nijedan znak koji bi upućivao na takvo što.
Plan djelovanja za naredne dane jest ne prestat pokazivati uobičajene znakove pažnje i ljubavi, o samim događanjima
razgovarat u mirnim razdobljima i šk. psihologica će sa djevojčicom razgovarati sljedeći tjedan. Kntaktirati će svoju mentoricu onda ćemo znati daljne postupke.
S tom istom mentoricom mi smo kao obitelj dogovorili termin "na crvenoj uputnici" za sljedeći petak.

Razgovarajući sa MM otkrila sam da smo oboje imali jednokratno iskustvo uzimanja tuđih stvari u nešto kasnijoj dobi (treći osnovne),
da se oboje jako dobro sjećamo osjećaja dok smo to radili i onog što je sljedilo poslje- suočavanja sa roditeljima i vlasnicima trgovine.
U trenutku samo čak i zbijali šale na vlastiti račun i pitali se istovremeno kako li je bilo našim roditeljima tada.

Danas se ja osjećam puno bolje, jasno mi je da problem neće nestati preko noći i da trebam osnažit diijete. Kada razgovaram s njom ona pokazuje žaljenje za učinjenim. Učiteljica mi je pokazala na komadu papira u školi napisan odgovor na pitanje "Što ti se najružnije dogodilo?" Ona je napisala da joj neko ukrade ono što su joj mama i tata kupili za rođendan. Naravno odgovor je dat u budućem vremenu jer se to nije dogodilo.
A odgovor na pitanje "Što je najružnije što si uradio?" ona je dala odgovor lagala sam mami i jednoj djevojčici pokazala srednji prst.

O mogućem označavanju djeteta u razredu kao dežurnog krivca, na žalost susrela sam se već danas. Mama djevočice čiji je bio blok došla je u školu na razgovor tražiti prema riječima učiteljice da ona (učiteljica) utvrđuje stvarnog vlasnika predmeta i da treba pozvati roditelje da oni potvrde vlasništvo i na kraju za mene šlag jer moje dijete je to već radilo pa štonije učiteljica bolje provjerila. O tome mogu samo kazati da ja ne očekujem za vrijeme nastave da učiteljica bude detektiv, jer što je onda sa nastavnim gradivom isto tako razumijem da se probleme treba rješavati i da sve ima svoj put.
Tako sam na najbrži mogući način bila upoznata i sa pojmom diskrecije te se nadam da neće izaći puno dalje od ove priče djevočicine majke (mada zdrav razum govori suprotno). Eto nekoliko svojih misli podijelih sa vama,
još jednom hvala vama koje pišete na ovoj temi.

[Vishnja]

uff, secam se ovoga,
ja sam bila ta koja je krala.
prvi i jedini put u predskolskom, neke igracke kucice iz te ustanove.
donela sam ih kuci u torbi.
mama je to videla odmah, rekla da je jako ruzno,
da nije moje, a tudje se ne sme dirati.
rekla da kazem vaspitacici, izvinim se i vratim.
toliko sam bila postidjena da tamo nisam smela priznati.
sutradan kad smo se poceli igrati, samo sam ih ubacila medju ostale igracke.
secam se ko da je juce bilo.
niko nije primetio, mami sam rekla da sam vratila.
ja to nisam uopste dozivela kao kradju,
uzela sam ih, jer su mi se jako svidele,
i uopste nisam ni pomislila da ih ne smem uzeti.
posle maminog predavanja i koristenja reci kradja,
tek tada sam skontala.
mozda bi devojcici bilo jasnije
kada biste joj podrobno opisali
sta se desava kada uzmes tudje.

I ja, sam, poput djume, ukrala dečiji karmin iz kutka za devojčice u vrtiću. Bez razmišljanja - jednostavno mi se dopao. Vaspitačica je primetila i zamolila me da ga vratim, diskretno i bez uplitanja druge dece u priču. Čak nisam sigurna ni da je mami sve to prenela. Sećam se da me je bilo veoma stid i da takvu stvar više nisam ponovila...
Odlično je što si i sebi i detetu priznala problem, potražila stručnu pomoć i što malena i dalje ima svu vašu podršku i ljubav. Znam, teško je suočiti se sa činjenicom da nam deca nisu savršena, ali, nismo ni mi, pa to sebi nekako lakše oprostimo, zar ne?
Sigurna sam da će uz svu vašu ljubav i brigu problem biti uspešno prevaziđen.

[lasica]

nije isključivo da je imala i "Uzor" u krađi.malo ispitaj i taj teritorij.dakle da je kopirala neko ponašanje koje je vidjela u svojoj okolini.

[petra]

Dingač, meni se čini da previše dramatiziraš - ja nikako ne bih učiteljice ili bilo koga upozorava "da mi dijete krade". Ako vidiš da je uzela nešto tuđe, rečeš joj to nije lijepo, sutra vratiš i eto...
meni se čini da je to neka normalna faza odrastanja/prekoračenja granica... kao i laganje. Djeca lažu - nije to ništa posebno zlo, što traži stručnu pomoć - malo uljepšavaju stvarnost ili je iskrivljuju. Mani se sviđa ta Petrina "mašta" i nikad se zbog toga ne bih išla pitati jel između mene i mog djeteta izgubljeno povjerenje....
ne znam, ja bih se na tvom mjestu opustila. Sva djeca malo kradu gumice, olovkice, blokiće - ja Petri svaki drugi tjedan punim pernicu jer joj sve nestane... pa što ?

[Trina]

Ja se nebi složila s tobom Petra da je to normalna faza. Nije normalna i to je uzbuna za nešto. I dijete odmah treba shvatiti što krađa znači. Ja sam čitavo svoje djetinjstvo imala prijateljicu koja je krala. uvijek nešto, negdje, sitnice ali krala je. pa čak i od mene. Njoj je to bilo normalno i nagovarala je mene da to isto radim. Ja sam tad na njen zahtjev (da ispadnem frajerica pred njom), po prvi put u životu ukrala nekakvog medu na štandu i išla se mami pohvaliti. A moja mater, oličenje morala i iskrenosti, dobro da me nije udavila s njim. Tražila je da to vratim i ispričam se. Vratila sam ga neprimjetno i više mi nije padalo napamet ponoviti nešto slično. danas, puuno godina poslije, ta ista prijateljica ima silnih problema sa psihom, depresijom isl..pa se ispostavilo da je imala gadno djetinjstvo, jako puno potisnutih negativnih osjećaja kao posljedica loših obiteljskih odnosa..Zapravo u toj obitelji ništa nije bilo vidljivo niti je ona bila zlostavljana ali njene emocionalna potrebe nisu bile zadovoljene. Možda je tražila pažnju ,možda se nadala da će biti uhvaćena pa onda dobiti pažnju, a možda ni nema veze s tim..ko zna. Ja samo oću reći da krađa nije uobičajena faza. Ti si Dingač odreagirala po mom mišljenju baš kako treba i živo me zanima što vam je psihologinja rekla.

[Peterlin]

Istina je to što Trina kaže, a opet moram se složiti i s Petrom do neke mjere... Tu treba razlikovati dvije stvari: jedno je kad dijete sustavno krade iz tuđih torbi i pernica (to se ne smije) a druga pojava česta u ovoj dobi je da djeca razmjenjuju bojice i olovke i (kao moj sin prošle godine, a povremeno i sada) pojma nemaju gdje su im stvari. To nije za osudu na isti način kao i krađa kad se djetetu nešto svidi ili ima neki drugi motiv da ukrade... Drugo je ako mom sinu "ukradu" olovke jer ih on razbaca i tak stoje 3 dana - netko će ih skupiti. To NIJE krađa ili nije ista kategorija krađe. Tu vrstu skupljanja tuđih ostavljenih stvari uopće ne smatram krađom. Niti su ta djeca "sretni nalaznici" kriva što je moj sinak šlampav do bola. Djeca u prvom razredu često ni ne prepoznaju svoje stvari, ili ih nije naročito briga (moj sin spada u tu drugu grupu). Kod učiteljice stoji košarica s hrpom bojica koje su "ničije" pa povremeno potjeram sina da prebere svoje (prepoznaju se lako, jer samo on i još jedna djevojčica imaju ljevački pisaći pribor) ali uzalud - imam dojam da sam opremila već 3 generacije. Sad sam prestala - to je jedini način da nauči čuvati stvari. S druge strane, stariji sin pazi na svoje stvari i jednostavno je drugačiji... A krađe prave (kakvu je Dingač opisala) u školi još nije bilo. Kad se tako nešto dogodi - tu potpisujem Trinu, treba odmah reagirati da bi se spriječilo veće zlo.

[Dingač]

Tu treba razlikovati dvije stvari: jedno je kad dijete sustavno krade iz tuđih torbi i pernica (to se ne smije) a druga pojava česta u ovoj dobi je da djeca razmjenjuju bojice i olovke i (kao moj sin prošle godine, a povremeno i sada) pojma nemaju gdje su im stvari. To nije za osudu na isti način kao i krađa kad se djetetu nešto svidi ili ima neki drugi motiv da ukrade


Sve što ste napisale dio je i mojih razmišljanja. Da li pretjerujem ili je to sve "ok"?
Samo što ja sada pušem na sve i gotovo mi je nemoguće ne pomisliti da to i nije bila zamjena već namjerno uzimanje tuđe stvari.
Ponekad mislim da stvarno pretjerujem u tim mojim očekivanjima, a opet s druge strane uzimanje tuđih stvari nije dopušteno ponašanje.
Školska psihologica je sa kćeri u dva navrata razgovarala. Nakon prvog razgovora obratila mi se učiteljica i prenjela psihologinjinu poruku. U kontaktu sa svojom mentoricom (na drugom kraju susjednog otoka) i na osnovu razgovora sa djetetom odlazak tamo preko trenutno bi bio neučiknovit dapače mogao bi i imati i negativan učinak jer je dijete događaje duboko potisnulo i inje spremno za drugačiju obradu već će u okviru škole sa nijme biti rađeno.
U školi mojeg djeteta su nenastavni dani danas i sutra pa na razgovor mogu poći tek u srijedu.
Ja ne razumijem to da je ona potisnula događaje jer u našim razgovorima ona kaže da neće uzimati tuđe stvari- krasti, ili obećala sam tati da neću to više raditi.

Pisanje Trine me natjeralo na razmišljanje o našoj kućnoj atmosferi. Toga se i zapravo plašim da iza za mene ugodne slike obiteljkog života možda se ne krije zamka. Jesmo li i uopće zadovoljili potrebe našeg djeteta?
polazim od pretpostavke da ju poznajem i da je odgoj usklađen sa uvjerenjima o tome koje su vrijednosti naše obitelji prenosive a koje ne.
Ponekad me prođu trnci, ali onako iz trbuha znam da smo do sada činili dobro.

Kada sam prije par dana pročitala Petrin odgovor opet sam se zamislila dramatiziram li ja uistinu?
Njeno ponašanje za mene nije u redu, al da li ja dramatiziram?

Hvala vam što pišete na ovoj temi jer u stvarnom životu ako se o tome razgovara sa drugim roditeljima teško je dobiti razmjenu njihovih razmišljanja, većina je jednostavno sretna da oni ne trebaju i o tome razmišljati.
I da većina kasnije kaže o svojim iskustvaima bilo njih samih ili članova obitelji i kaže kako je to samo faza.

[jeka]

Mislim da treba biti oprezan.Moze da ne bude nista ali ne mora da znaci.Sin od moje prijateljice je tako krenuo, oni su to ignorisali, pa je u 5,6 razredu vec krao novac od gostiju koji bi dolaZili kod njih kuci, ili kada bi porodicno isli na neka slavlja, u skoli su ga svi znali.. uzas jedan.Doduse oni su zaista imali problema u porodici, on nikada nije imao dzeparac i tako svasta nesto.Znaci moze da bude bitno i smatram da treba pravilno i pazljivo reagovati bez preterane buke, mozda je nebitno i proci ce, ali ne treba prepustiti slucaju.
Zbog iskustva moje prijateljice, ja mojoj cerkici koja ima 3god. obavezno svakog dana dampara da moze ona nesto svoje da kupi, nebitno zvaka, sokic i ona obozava da u prodavnici uzme sta joj treba izvuce svoj novac na kasi , saceka racun, dobije svoju kesu a mama doda ako zahvali.
U svakom slucaju mislim da nece biti problema posto ocigledno reagujes na vreme.
Sretno

[MartinaK]

Mi roditelji stvarno imamo veliku odgovornost! I nije nam nimalo jednostavno.

Meni se u jednom trenu učinilo da je moja Sara nešto donijela i sa sam joj jasno objasnila da je krađa neprihvatljiva i da u nekim državam odsijecaju ruke zbog toga. Objasnila sam da bi ja išla u zatvor ako neštu ukradnem i da sve što treba i želi bude dobila od nas. Ako ne odmah onda sa malim čekanjem. I to je bilo prihvaćeno odlično!

Ali ispričat ću svoje iskustvo. Prije 20 godina kad sam ja bila u osnovnoj, djeca se nisu tukla i rugala, mi smo odlazili u trgovine i krali sitnice. Olovke, gumice, male slatkiše. Znali smo jako dobro da se to ne smije. Ali bio nam je veliki gušt raditi nešto što je zabranjeno.
To je trajalo nekoliko mjeseci. Nikad nismo to podijelili sa roditeljima. nisam bila niti uhvaćena. I smatram se visoko moralnom osobom - ni kemijsku s posla nikad nisam uzela. A nabavljala sam uredski materijal. Kupila sam si uvijek svoju.
Mislim da je to bila faza odrastanja. I znam da su neki ljudi koje sam kasnije upoznala i koji su odrastali u drugim dijelovima prolazili iste stvari. Nitko nije delikvent, danas su to ozbiljni radni ljudi.
Pokušavam uvijek reagirati smireno kada naprave nepodopštinu baš zato da se nikad ne boje priznati mi propuste. Uvijek ih saslušam i tek nakon 5-10 minuta kažem da ih razumijem i onda objasnim pogrešku i dam uputu. Odlično funkcionira.
Ako bi vikala samo bi se bojali a to nije cilj. Cilj je da shvate i primjenjuju.

Kad sam bila u vrtiću vidjela sam kako djevojčica drugoj krade nekakve kozmetičke predmete. Ona me molila da ništa ne kažem, pa nisam. (danas zato kažem djeci da sami potaknu drugoga da ispravi grešku i prizna propust ili će oni morati reći, jer u suprotnom postaju suučesnici). Kada se vlasnica potužila da joj nedostaje "odgajateljica" je mene optužila za krađu i osjećala sam se stravično. Takva nepravda. Takvo psihičko nasilje. Na kraju sam priznala tko je bio kriv i ona me povela do kuće te djevojčice da bi utvrdili gdje se predmeti nalaze. Koja sramota i trauma. Nikada mi se nije ispričala za to.
Mislim da djeca ne kradu iz zlobe. Općenito nisu "zla". Treba im samo omogućiti da imaju povjerenja u nas i da nam uvijek sve ispričaju bez straha i s potrebom jer će znati da ih volimo i da ćemo uvijek biti na njihovoj strani (čak i kada ih korimo).

[MartinaK]

Još nešto, u našem vrtiću je postojala mogućnost posudbe! Tako da nitko nije trebao ništa krasti. To je odlična stvar!

[majoslava]

tesko... ali cini mi se da posramljivanje i kaznjavanje djeteta ne daje obicno rezultate. osim stalnog ponavljanja da se ne uzimaju tudje stvari i ako se ne govori istina da roditelj ne moze vjerovati djetetu (tu bih ja dodala obrnutu situaciju, pokusala docarati djetetu kako to izgleda djetetu kad roditelj ne govori istinu i kao bi se dijete osjecalo)...ponekad, prije spavanja, djeca su otvorena za male razgovore, probati dokuciti tada sto ju vodi tamo, ne gnjaviti, pruzit joj ruku za razgovor, ako upali ok, ako ne, nista...i promisliti malo o tome ima li kakvih promjena u kuci koje su dovele do toga da trazi paznju na taj nacin, generalno joj probati posvetiti vise paznje, diskretno mozda pokusati onemoguciti da se nadje u takvim situacijama, koliko se moze...
i googla na kleptomaniju, valjda se moze naci nesto pametnih uputstva na netu...

[maria71]

Pripazi da ti dijete ne postane dežurni krivac za sve krađe u razredu....