 |
|||
kako da 3godisnjak ne bude ljubomoran kad dode prinova?
kroz mjesec dana nam dolazi prinova i nas sin cijelo vrijeme ljubi moj trbuh,miluje ga,govori mali braco,mala beba...ali mnoge prijateljice su dobro pripremile svoju djecu i veselila su se,a sad je problem ljubomora.mada neznam dal su dijete iskljucile pa je postalo ljubomorno ili ne,mene zanima kako tu ljubomoru smanjiti ili je totalno eliminirati ako je to uopce moguce ...dobila sam raznorazne savjete kao-daj mu da ti pomaze kod kupanje,prematanja itd..tnx.unaprijed
I ja sam u sličnoj situaciji.
I nama dolazi prinova kroz mjesec samo kaj je D malo stariji ima skoro4,5.
I mislim da bez obzira na dob i na sve što činiš da će do ljubomore doći, ali treba odmah pričati i obješnjavati i mislim da to sa vremenom nestane.
Bar se nadam
U ljubomori ne vidim ništa loše. Teško mi je to objasniti, ali meni je to normalna, vidljiva, jasna reakcija na novo biće i nove okolnosti. Neka je djeca pokažu odmah, neka nakon godinu dana. Mislim da je samo važno da se veće dijete ne pribojava pokazati što osjeća, pa makar to nama bila neočekivana i neprihvatljiva reakcija. Ne mislim pod tim da veće dijete treba mučiti manje, ali da ima toliko povjerenja u roditelje - da može iskazati i ono od čega roditelji najviše zaziru ili ono čega se pribojavaju.
Nasuprot savjetima da dijete treba u sve uključivati i oko svega pomagati, meni je iskustvo pokazalo da je bolje da ne namećem to pomaganje, jer djetetu daje na važnosti, ali istovremeno je kod moje starije djevojčice izazivalo i nekakav osjećaj odgovornosti s kojim se nije znala nositi. Ona je bila puno sretnija kada bi dobila mene nepodijeljenu (makar na trenutak), a ne stalno u statusu 'pomoćnice'. Naravno, sve s mjerom.
Evo i mi smo u istoj situaciji. Kroz koji dan dolazi na sekica...Truditi ću se maximalno da sudjeluje u svemu i da nije zapostavljen, a kako će biti javim
Za sada se i on veseli seki i svemu, no mislim da nije baš svjestan što ga čeka. Inače je po karakteru vrlo nježan, blag i jako ga veseli sve dijeliti sa drugima. Za sada još nije pokazao ljubomoru negdje drugdje..no mislim da ne možemo predvidjeti što će se događati kad beba dođe doma...
brine me najvise jer mi mali ne prica jos,govori rijec po rijec,ali to jos nisu recenice,pa sam zato zabrinutija nego bi inace bila....
Ne brini.... ni moj stariji nije govorio nista kad se rodio mladji, ni dugo poslije, ali kad je ovaj mali brbljavac krenuo, "povukao" je starijega da krene govoriti.... Nema bolje terapije za razvoj govora od drustva, odnosno drugog djeteta. Sve ce to doci na svoje mjesto!bekica1 prvotno napisa
kod nas je manja razlika, ali sam se isto bojala te ljubomore. sada, s odmakom od 8mj (koliko seka ima), mogu reci da jos nije doslo do ljubomore. bilo je nezgodnog lupanja u zaru igre, slucajnog gazenja sekine ruke prilikom loptanja, ali nista namjerno. ja sam ga ukljucivala u sve (bacanje zmazane pelene u smece, jer je samo to znao) kad je htio. ako nije htio, nisam inzistirala.
kad sam dosla iz rodlista, seku smo stavili spavati u kinderbet, MM je otisao po Lovru u vrtic i kad je dosao doma imao me samo za sebe cca 15min (malo smo se pomazili, popricali bez spominjanja seke...). i onda sam mu rekla da je sa mnom doma dosla i njegova seka kojoj je do sada pricao kroz moj trbuh i da bi ga ona htjela vidjeti. pa smo usli u sobu, vidio ju je, malo ju je pomazio i onda smo se isli dalje igrati. kad se seka probudila stavili smo je na krevet, svi smo se skupa legli oko nje i pricali s njom i mazili je...i tako je to bilo prvih dana.
mislim da je bitno, kad dodjes iz rodilista, da te starije dijete ima prvo samo za sebe (bez prinove), a onda da ih polako upoznajete.
Lovro je inace dosta svojeglav i ne voli bas dijeliti, ali seki da sve, pa i svog Rorya od kojeg se ne odvaja.
moja starija je napunila 3 kad se rodila mlađa i nisam nikad kod nje primjetila onu "zločestu" ljubomoru u vidu namjernog štipanja, guranja ili nešto slično tomu, ali bih ponekad znala uloviti nakrivljenu glavicu i tužni pogled, posebno kad bih dojila i kad ona ne bi mogla ničim sudjelovati, onda bih je zvala da legne s nama, da grije seki leđa ili da "pazi da ne padne" dok je dojim, pa bi tako znale ležati u sendviču i uživati; slažem se s tim da starije dijete treba imati nepodijeljenu pažnju roditelja,kako 1 tako i oboje zajedno, možda je to čak lakše izvesti dok su "novi" manji i dok samo spavaju i jedu; tek kad je mlađa napunila 3 godine uvidjela sam koliko je starija bila mala kad se ova rodila, sad su već prave kompanjonke u svemu što treba i ne treba
ja ne bih bas znala izdvojiti neku konkretnu taktiku koja je nama "pomogla" da ovi moji nikad nisu imali nikakve ljubomorne ispade...
jedino sto bi bila poveznica kroz nase tri "nadgradnje" je - lezeran i no-fuss pristup i starijem djetetu (djeci) i "uzurpatoru"
u trudnocama smo pricali o tome tko je u stomaku i sto ce biti kad se beba rodi (plakanje, kakanje, hranjenje, nosanje, setnje, spavanje, hoce li znati igrati nogomet ili slagati puzzlehoce li znati pricati i kako ce nam, ako nece - reci da joj nesto treba pomoc...)
kad se beba rodila, sasvim smo lezerno i bez ikakvih kerefeka nastavili dalje sa zivotom. na samom bi pocetku pitala starije dijete sto ovo mladje hoce ili sto mu treba, zajedno bi ustanovili da je beba totalno bespomocna (tipa - beba se probudi i place u sobi, starije dijete (ne svaki put, al kad primijeti i kaze) konstatira da beba place - mama, uzmi bebu! ja kazem: ne mogu sad, rezem mrkvu, reci joj neka dodje samai onda me starije dijete "pouci" kako je beba premala i ne moze, zabogamiloga, hodati sama) i dalje nastavili s tom mislju da ce ta mala beba ipak jos neko vrijeme trebati svu nasu (zajednicku) pomoc...
dogodilo se, naravno, da su se znali nezgodno naslonit ili neprikladno "poigrat" s mladjim djetetom, ali nikad iz zlobe ili s namjerom da zbilja naude. (to dodje kasnije, kad predju cetiri-pet godina a i kad ovo mladje vec "stasa")
Sećam se momenta kada je babica umotala Nađu i predala je u ruke mm-u u porodilištu, pogledala tada troipogodišnju Ivanu i rekla mi: "Mama, a sad sva pažnja njoj!". I tako je i bilo. Sestra joj je "donela" dugo željeni poklon kada je stigla kući, a mi smo joj se i dalje posvećivali u istoj meri kao i pre. Srećom pa je malecka bila baš dobra bebica, pa je za to bilo prostora. Učestvovala je u svemu, bila sva važna što joj se poverava da opere sestri nožice ili joj natakne kapu na glavu...jedini pokazatelj da ipak nije sve kao pre bila je njena želja da ne ide u vrtić neko vreme...i to smo joj, naravno, dozvolili. Šest meseci je i ona glumila mamu svojoj plastičnoj bebi, šetale smo, puno pričale i igrale se. A onda joj je dosadilo i ponovo je poželela svoje drušvo iz vrtića, pa je krenula.
Ono što joj je od početka (a i sad) bilo bitno, to je ta pažnja 1 na 1 - npr. malu ostavimo tati na dva-tri sata, a samo nas dve odemo u grad u provod, kupovinu, na sladoled...
Ljubomore ima sada, kada se sasvim svesno meri koju sam duže češkala ili joj masirala stopala, koja je više puta uspela da se prošvercuje u naš krevet i sl., ali to računam u normalne sestrinske odnose.
Sad, kad dođe i maleni, pribojavam se samo tog manjka vremena da se svakom posvetim na kvalitetan način. Zato sam ponovo uzela ženu za spremanje, pa nek ona pegla, drlja podove i riba, a ja da imam što više vremena za troje sa potpuno različitim interesovanjima i potrebama...
Posljednje uređivanje od Vishnja : 13.02.2010. at 08:34
evo vidis, to je jedna stvar na kojoj ja (mi, kao obitelj) nikad nismo inzistirali - taj "1 na 1" moment...
citam cesto da se to provodi pod obavezno (svaki dan bar jednom, makar na 10 minuta), al mi stvarno to nikad nismo tako "religiozno" upraznjavali...
dogodi se, naravno, da mm ili ja odemo nesto obaviti samo s jednim djetetom, ili ostanemo kuci samo s jednim (ili koja vec kombinacija), ali da smo inzistirali na tome - ne.
i nisam nikad dozivjela da mi djeca broje koga sam koliko puta poljubila ili pomilovala ili drzala u krilu/hranila/uspavljivala ili bilo sto u ovih sedam i pol godina sto nemam samo jedno dijete
Slažem se, to nije imperativ. Ali je ponekad važno saslušati šta samo jedno od njih ima da ti poruči, bez da jedno ili više drugih upada u reč. Po mojima vidim da im je to baš potrebno, ponekad...
Po meni je malo ljubomore normalno. Pažnja svima u jednakoj količini, a žao mi je stariji se moraju naviknuti da imaju brata ili sestru koji isto tako trebaju roditeljsku pažnju. Mislim da je ta ljubomora prividno manja kad je razlika između djece mala, jer je mali neznaju toliko verbalno izraziti. Eto kod nas je u zadnje vrijeme ovako, čim primim najmlađeg na ruke, kčer 21 mjesec mi se zahakla za nogu i tako šepesamo po kući, nije bed samo uvijek odabere lijevu koja mi je već fest nabildana. Neznam kako da ju nagovorim malo na desnu?
Pika tek sada, nakon gotovo godinu dana od Duninog rodjenja, počinje da pokazuje znake ljubomore, ali uglavnom kada su tu bake...tek po neki ispad se dogodi kada smo nas četvoro sami. Ne zabrinjava nas i ne dižemo veliku buku, jedino ako je baš gruba. Čak više mislim da su te njene reakcije manje odraz ljubomore,a više testiranja kako će kod nas da prodje ponašanje koje je ,verujemo, videla u vrtiću.
Inače, prema seki je jako pažljiva,empatična, i svaki moj pokušaj organizovanja 1 na 1 vremena za nas dve, završava tako da ona ili neće da ide ili na moje-idemo ti i ja-doda- i tata i Duna....I moram da priznam da mi jako nedostaje to vreme samo sa njom, jer 1 na 1 vreme sa Dunom imam kad je Pika u vrtiću(4 sata).
@ bekica1-mislim da puno zavisi od tipa deteta, od toga kako ste ga ,uslovno rečeno, približavali bebi u toku trudnoće, ali i kada se beba rodi. Pokušaj da mu ne braniš telesni kontakt sa bebom, da bude što manje-ne diraj bebi lice,glavu,ruke noge,štatijaznam...nisu bebe baš tako lomljive, a ovakav pristup ih samo može odaljiti i u starijem roditi ljubomoru. Neka bebu mazi, kupa, maže, dodaje ti pelene, bira šta će beba da obuče(zna da bude veoma zabavno
I piši kako je prošlo!
nadam se da nije ispalo da ne saslusam dijete nasamo ako ima potrebu nesto mi reci nasamo
naravno da da, ali ponavljam - nismo imali obavezne dnevne rituale provodjenja eksluzivnog vremena sa svakim pojedinacno, ni kad ih je bilo dvoje, ni sad kad ih je cetvero... samo to. ne mislim da je to pogresna praksa niti ista slicno - samo sam htjela pokazati (zbog toga sto se to eksluzivno 1na1 vrijeme cesto spominje kao jedan od gotovo obveznih uvjeta za izbjegavanje/smanjenje ljubomore medju bracom/sestrama) da i bez toga "siblinzi" mogu funkcionirati bez ljubomore
Kod nas je to stvar trenutka, dogovora...to sam mislila kada sam rekla da nije imperativ. Nekada nam svima prija da smo na gomili, "oko ognjišta", da je bučno i veselo to zajedništvo, a nekad, naprosto vidim da obema prija usmerena pažnja - saslušati svaku na miru, učiniti joj neko samo njeno zadovoljstvo, promaziti se samo sa njom...nadam se da nije ispalo da ne saslusam dijete nasamo ako ima potrebu nesto mi reci nasamo
naravno da da, ali ponavljam - nismo imali obavezne dnevne rituale provodjenja eksluzivnog vremena sa svakim pojedinacno, ni kad ih je bilo dvoje, ni sad kad ih je cetvero... samo to. ne mislim da je to pogresna praksa niti ista slicno - samo sam htjela pokazati (zbog toga sto se to eksluzivno 1na1 vrijeme cesto spominje kao jedan od gotovo obveznih uvjeta za izbjegavanje/smanjenje ljubomore medju bracom/sestrama) da i bez toga "siblinzi" mogu funkcionirati bez ljubomore
Ni ja ne smatram da je obavezno za izbegavanje ljubomore, samo korisno i to verovatno ne kod sve dece...
Podpisja ne bih bas znala izdvojiti neku konkretnu taktiku koja je nama "pomogla" da ovi moji nikad nisu imali nikakve ljubomorne ispade...
jedino sto bi bila poveznica kroz nase tri "nadgradnje" je - lezeran i no-fuss pristup i starijem djetetu (djeci) i "uzurpatoru"
u trudnocama smo pricali o tome tko je u stomaku i sto ce biti kad se beba rodi (plakanje, kakanje, hranjenje, nosanje, setnje, spavanje, hoce li znati igrati nogomet ili slagati puzzle
kad se beba rodila, sasvim smo lezerno i bez ikakvih kerefeka nastavili dalje sa zivotom. na samom bi pocetku pitala starije dijete sto ovo mladje hoce ili sto mu treba, zajedno bi ustanovili da je beba totalno bespomocna (tipa - beba se probudi i place u sobi, starije dijete (ne svaki put, al kad primijeti i kaze) konstatira da beba place - mama, uzmi bebu! ja kazem: ne mogu sad, rezem mrkvu, reci joj neka dodje sama
dogodilo se, naravno, da su se znali nezgodno naslonit ili neprikladno "poigrat" s mladjim djetetom, ali nikad iz zlobe ili s namjerom da zbilja naude. (to dodje kasnije, kad predju cetiri-pet godina a i kad ovo mladje vec "stasa")
Dodala bih još da se slažem i sa ovcom da jih ne treba za svaku cijenu ukljuciti u to da pomognu oko bebe. Neki to žele, neki to neće. Ma, mi nismo nikada pravili velike fame oko toga da će doći brat/sestra....I tako je ispalo najbolje
moj sin je dobio seku s 5 godina i sve je puno bolje nego sam očekivala. problem s njim je što je on jedan od djece priljepaka koji trebaju jako puno nepodjeljene pažnje. takav je i ja sam se na to navikla, ali sad kad je dvoje djece zna biti naporno. ono što mu je najviše pomagalo u početku su bili trenuci kad smo nas dvoje bili sami. nasreću sam imala lagan porod pa sam drugi dan nakon što sam došla doma igrala se s njim, išla na lokalno igralište, u dućan, šetnju, dok je tata bio na godišnjem i čuvao "malog klimavca". sad isto kad primjetim da je nekako čudan, prvo mjerim temperaturu, a drugo nas dvoje odlazimo sami.
Po meni bi bilo dobro, ja sam tako napravila, maximalno uključiti tatu u neke obaveze prije dolaska nove bebe. Tu mislim na slijedeće, ako je mama kupala dijete, neka to pomalo počne raditi i tata. Tako je i sa spremanjem većere, odlaskom na spavanje, oblačenje...Kad dođe mala beba, svaka čast onima koje to uspiju, ali ja više nisam stizala recimo kupati jedno i drugo, jer mi je beba bila baš nervozna navećer u vrijeme kupanja i bila je cijelo vrijeme na cici, pa ako sam htijela da u neko normalno vrijeme stariji ode spavati, to je morao većinom odraditi tata i tako hrpa sitnica kroz cijeli dan, što se nažalost dešava u prvih par mjeseci dok te beba treba 24 sata. Sad je recimo već lakše (najmlađi je 4,5 mjeseca) i uz dobru organizaciju ja bih mogla sama obaviti većinu stvari,ali ova raspodjela koju sam postigla mi se baš sviđa i mene rastereti MM-ov moram priznati veliki angažman. Nije da MM prije nije htio, već sam ja nažalost bila toliko posesivna da bože oprosti nitko nije dovolno dobro hendlao s djecom osim mene i nisam nikome davala blizu, ali hvala bogu brzo sam se izliječila i sad vidim koliko sam bila glupa.
sviđa mi se kako litala piše o nastavljanju života s bebom
mi nemamo problema s ljubomorom,
a sve je ukazivalo da ćemo imati :malac je posesivan,senzibilan,
posebno vezan za mene (npr. ne voli kad idem na kavu s frendicama bez njega)
mislim da je pomoglo par stvari:
- zabrane nemaju veze s malenom; dakle, to što je on ne smije tući treba izreći kao 'NE TUCI NIKOGA',
a ne u stilu baka i djedova 'NEMOJ NJU, ONA JE MALA' (??? ja neopisivo šizim na ovakve provale)
- davanje mu za pravo kad bi izrazio negodovanje u vezi bebe (pa, da, pomalo je dosadna,
ne može se ništa s njom, samo plače i sisa, uff)
- pokušavali smo mu dati maksimalno prostora u njegovu odnosu prema njoj (što manje uputa i zabrana;
čak i kada se čini da ju je malo pregrubo zgrabio, ako se ona smije i ne reagira, probam ni ja ne reagirati).
ovdje mi se čini da smo pametno radili što ga nikad nismo ni nagovarali na nježnosti, sam je došao do toga
da je poljubi i pomazi.
- donijela mu je igračku koju mu ja nisam htjela duuugo kupiti čim se rodila (neki glupi spiderman),
i ja sam mu uvijek govorila: joj, vidi kako ti se smije; joj, ona tebe najvišer voli, ajme, sad se ljuti na mene
jer sam se derala na tebe (ovo je možda malo previše manipulacije za nekoga...)
- uvijek štitim njegove stvari, ništa joj ne mora dati (i zamisli, kad malo razmisli, gotovo uvijek podijeli s njom
i najveću dragocjenost)
- nije mu bilo baš do pomaganja, pa ga nisam ni upućivala na to previše
a još prije rođenja sam puno govorila o tome kako će beba biti bespomoćna, kako se još dugo nećemo s njom moći
ni igrati, kako neće znati govoriti, samo će kmečati itd.
i sad je zaista lijepo vidjeti ih kako se vole,
otkad je ona s nekakvih 5-6 tjedana se smijala gledajući kako on skače po krevetu
imaju baš pravu bratsko-sestrinsku vezu
naravno da se idila sastoji i od smijeha i od plača
(da ne pomislite sad da se samo dragaju i smješkaju jedno drugom
ali ja uživam
Prije poroda smo joj zorno objašnjavali da će R samo cicati, plakati, spavati, i malo se maziti, tako da ne razvije neka očekivanja da će on biti super zanimljiv. i da će mama morati biti puno s njim. kad se rodio sam je molila da mi dodaje stvari za R ( ne pretjerano). Naravno, imali smo vrijeme samo za nju - slikovnice, igranje - iako ograničeno kad bi rekli nešto lijepo za R, odmah bi rekli nešto i za N. Isto smo radili u vezi izjava drugih ljudi, pred kojima smo stalno govorili kako je N velika i pametna, i kako će R sve od nje naučiti - tako da se ona osjeti kao uzor, kao velika i važna kad bih mazila R govorila sam kako je tako lijepo bilo kad sam i nju mazila kao bebu, pa da i ona ako hoće može maziti i da jedva čekam da i nju ušuškam i mazim kad malog " neki smiješni izraz - npr. kmekavca" stavim spavat nekako prirodno to ide, al smo se trudili stvoriti povezanost njih dvoje nasuprot nas - kao oni su slični, najbliži, a mi smo tata i mama, na drugoj strani. ne brutalno, al suptilno, tako da ga krene doživljavat kao saveznika kad je došlo do kritičnog razdoblja kad je krenuo ćopavat i rušit njene igračke, onda smo joj davali extra vrijeme da se sama igra u susjednoj sobi al sve to ovisi o djetetu, ona je samostalni tip, a on je mazilica.....pitam se jel bi tako bilo da se on prvi rodio ugl, znala je i ona tužno pogledat kad bih dojila, i pošizit kad bi joj dohvatio stvari, al bome i ja bih tako reagirala.....tako da mogu reći da ljubomore nije bilo, bar ne u mjeri da bi bila issue kompetitivno ponašanje je uostalom prirodno i odraz zdravog razvoja, jer će se znati asertivno ponašat i poslije, mislim da ne valja to suzbit skroz, jer onda bi N bila mala mamica a ne sestra sad se obožavaju ................. vrtić: pano sa slikama i izjavama: Ljuta sam.........kad me brat tuče 2 tjedna poslije- sreća ....... Sretna sam......kad se igram s bratom
Pokloni od bebe su puno pomogli da se stvori sviđanje na prvi pogled
Kod nas je dolazak prinove protekao ok. Isto smo se nakon povratka iz rodilišta maksimalno posvetili starijemu što nije bilo teško jer je malena stalno spavala. Nakon nekih mjesec dana počeli smo normalno funkcionirati u novim okolnostima. Ali, problem se javio sada. Već nekih 10-tak dana ne mogu na kraj sa malenim. Vidim da ga nešto jako muči a naravno, ne može mi reći što. Prema seki nije postao grub ali nekako ju ni ne doživljava previše (prije ju je stalno ljubio). Piša u gaće non stop, jedino veliku nuždu obavi na wc. Cijelo prijepodne se ne da van iz pidžame i pelene (noćnu ima, dnevnu smo skinuli prije 10 mjeseci). Pomislila sam da mu je ugodno imati pelenu pa sam ga čak pitala da li hoće čistu jer je ova popišana - neće. Tuče me svakom prilikom i neprilikom, npr. danas smo se baš lijepo igrali, valjali, škakljali nakon čega me iz čista mira udario nogom u glavu.Ne znam više kako se postaviti jer mi se čini da je pogrešno sve što napravim odn. ne napravim. Trudim se da ga ne opominjem za svaku sitnicu, posvećujem mu pažnje koliko mogu al opet, ne mogu ga baš pustiti ni da radi sve što hoće. Bojim se da ga ne gurnem još dublje u to stanje, ionako je nježnica.
Tražila sam što bi moglo biti okidač za ovu fazu. Jedina veća promjena je što smo sa proljećem krenuli van nas troje, a to je dosta ograničavajuće za neke aktivnosti koje možemo raditi kad smo sami. A seka je uvijek tu, i uvijek će biti. Najteže mi pada pranje pune mašine popišane robe svaku večer, a za to dajem sve od sebe da ne prigovaram. Ali MM gubi živce. Oprostite što sam odužila, ali vapim za bilo kakvom idejom i savjetom.
ne znam ti dati pametan savjet, još nisam u takvoj situaciji
samo bi ti htjela reći da mi je Luka skinuo pelene prije skoro godinu dana
pa sada ima dana kad mu valjda svako piškenje pobjegne u gaće,
pa je par dana/mjesec nebitno, sve ok pa opet cijeli dan promenade s piškenjem.
sad je npr. već treča noć da se popiškio u krevet
a bez posebnog razloga, tako da ni kod tvog ne mora biti da je seka uzrok,
samo što ti sve gledaš kroz to jer tu vidiš potencijalni problem,
pokušaj ga pitati, znaju oni već svašta odgovoriti, mogla bi se iznenaditi
I mi smo znali imati "dane pišanja u gaće" ali ne baš toliko dana u nizu. Znam da mnogo toga može biti uzrok,ali sumnjam na seku jer ju stvarno ignorira u zadnje vrijeme. Znam i da će to proći i možda se još koji put ponoviti ali nekad se stvarno jedva suzdržim da ne upadnem u tantrum.A i on je cendrav, stalno se dere, sve ga živcira. A kad on plače, i seka počne. I onda imam dvoje vrišteće djece i ne znam koga bi prije tješila. Onda se ipak odlučim za njega jer ona prestane čim on utihne. I tako, veselo nam je.
kahna čestitam na bebici!
Kod nas je razmak puuuno manji od 3 godine, ali evo da spomenem ovo - ta dječja dob između druge i treće godine SVAKOG djeteta zna biti teška, jer to je dob kad djeca ispituju naše granice. Tako da ljubomora može biti samo jedan od pokazatelja.... Moji nisu bili ljubomorni dok su bili sasvim mali, nisu ni sada, jako su povezani ali opet - kad su bili u toj dobi, znali su biti grozno naporni... svaki za sebe, a naročito zajedno.
Problem je veći ako prinova uleti baš u toj dobi jer se roditelji (naročito mama) rijetko mogu rastrgati na 2 strane - stranu zahtjevnog trogodišnjaka i male bebe... Jedini način je svjesno odabrati neku drugu dobnu razliku, a opet - sve dođe na svoje. Mi to nismo imali, ali nismo izbjegli napor i iscrpljenost koji poznaje svaki roditelj trogodišnjaka, s braćom ili bez njih...
dilema vezana za temu
da li je bolje odvoditi starije dijete na čuvanje kod bake, ili je bolje da baka dolazi kod nas kući?
meni, naime, jako teško pada to razdvajanje od harambaše jer je on jako vezan za mene, ali jedna odgajateljica iz jaslica (meni draga osoba) mi je rekla da je to bolje za njega dok se ne navikne na prinovu i kako bi bio manje ljubomoran budući da nije uz mene.
bebač nam treba stići krajem 9 mjeseca, a trenutno tj. otkad sam ja na komplikacijama bake dolaze k nama kući i izvode ga na igranje, šetnje i sl. u prijepodnevnim satima, tako da se maltene ne bi mijenjala rutina, osim što bi angažirala samo jednu baku za čuvanje uz eventualno malo duži vremenski angažman. poslije ručka slijedi uspavljivanje koje tek od friško-nedavno, osim SAMO meni, uspjeva i mm-u. bake za uspavljivanje nisu ni imale priliku zbog takve organizacije dana, pa je možda i to problem zbog kojeg bih voljela da ga baka čuva kod nas (bit ću iskrena pa ću još napomenuti da nemam baš ni povjerenja ni u jednu baku, pa bi voljela imati stvari koliko-toliko pod svojom kontrolom, ali to je priča za drugi topic)
inače, kod nas će biti razlika između mališa 23 mjeseca, a mali harambaša sve piše počinje iskazivati svoj žestoki karakter.
mozes nastavit sa istom praksom
da baka dolazi kod tebe cuvati malog kako bi se sto manje toga za njega mjenjalo
meni je svekrva dolazilaprvitjedan doma u vrijeme kad je trebaloici po Lucu u vrtic pa bi ju zabavljala jos 2-4 sata kako koji dan
ali sve jedno mala je trazila dosta moju paznju i da je se ukljuci oko bebe
nije svaki put bila naj njeznija ali je dobro funkcioniralo
Moja je curica imala 20mj.kada je stigao braco. Ja sam prvih mj. dana sve, baš sve radila oko nje i nisam dala da je itko drugi nahrani, presvuče ili bilo što drugo. I odgovarala sam na njene potrebe brže nego inače, čak i kad bi joj brat sisao. Apsolutno sam se posvetila njoj. Brata je mogao presvući tko je htio ili ga nositi da podrigne. I puno sam se tih dana igrala s njom...A kad bih radila nešta oko brata, radile smo ona i ja zajedno. I vidim da sam dobro postupila jer stvarno nikad nije bila ljubomorna. A u tom vremenu ga je zavolila toliko jako da sam poslije mogla raditi s njim što sam htjela da ne bude ljubomorna.
Sada me već malo brine kako ću kad ova beba stigne uspjeti zadovoljiti njene i bratove potrebe da ni jedno od njih dvoje ne bude ljubomorno :/ Pogotovo jer će nam braco tada imati samo godinu dana pa neće još toliko kužiti.
Ali sjetim se one dobre koju sam pročitala tu na forumu prije nego ću roditi bracu: "Čudo je jedno što sve mama može izvući iz rukava i izmisliti za dobrobit svoje djece" i stvarno je tako. Znam da ću se opet nekako snaći
Evo da se ja javima nakon 4,5 mjesea od rođenja naše bebe.
Evo ja sam totalno ikznenađena kako je moj satriji mali prihvatio bebabča.
On ima 4,5 godine i baš je sav ufuran u njega i voli ga i mazi i ljubi i nisam baš ni u jednom trenutku primjetila ljubomoru
ako ste se normalno ponašali prema starijem, jednostavno treba nastaviti tako..... mi smo uključili stariju u sve, pričali puno o dolasku bebe , o tome kako je ona isto bila u trbuhu
tata je malo potegnuo više oko nje prvih dana nakon poroda, a sad smo već svi ekipa
ona obožava bracu
ni trunka ljubomore
ona otvara sve poklone
jedino ne volimo kokoši koje kad dođu u baabinje svu pozornost posvete manjemu djetetu
Ja sam i babe i didove i sve koji bi došli upozoravala da ne pretjeruju oko bebe, nego da se više posvete starijoj. A to im i nije bilo teško kad je ona bila svima zanimljivija nego beba koja je samo spavala
Mi smo poduzeli sve i svašta prije nego se maleni rodio da naš 3-godišnjak što manje osjeti bilo kakav razlog za ljubomoru. pripremali smo ga tijekom cijele trudnoće, ali on još niti tada nije bio nikako oduševljen tom idejom da on neće više biti jedan i jedini nego će nas dijeliti s još nekim. Tako je već tada znao govoriti da će bracu baciti u smeće
Kad se pred kraj trudnoće ipak sve činilo kao da smo uspjeli u njemu probuditi nekakve pozitivne osjećaje prema nerođenom bratu, splet okolnosti je baš htio da se dogodi prerani porod i da moramo ostati u bolnici punih 17 dana. Stariji je naravno bio izvan sebe. Ne samo da mu ni prije nije bilo drago, nego eto upravo se dogodilo ono čega se cijelo vrijeme bojao - da mu je brat oteo mamu.
Nakon povratka iz rodilišta, u prvim kontaktima s bratom nije pokazivao neku ljubomoru, bilo mu je zanimljivo imati tako malu bebu u kući, dok mu valjda nije dosadilo. Ja sam imala strašnu grižnju savijesti što mu nikako ne mogu nadoknaditi tih 17 dana razdvojenosti, a s obzirom da je maleni bio u inkubatoru još sam se i punih 10 mjeseci izdajala, što je naravno iziskivalo još više vremena posvećenih malenome na što je stariji još negativnije reagirao. Nastojala sam svaki trenutak što nisam s bebom biti s njim i posvetiti mu se najviše što mogu, međutim niti to mu nije bilo dovoljno. Kako je mali postajao veći, s vremenom su počeli i ispadi lupanja, guranja, čupanja igračaka iz ruku - uglavnom baš gadni ispadi ljubomore. Dan danas mu ne da niti jednu svoju igračku, i mi koliko god na te ispade reagiramo sa zgražanjem i neodobravanjem, toliko ga pokušavamo shvatiti i na neki način mu pomoći. Nažalost ništa baš nema neki dugotrajniji učinak, a maleni kako je sve veći pokazuje i strašnu ljumoboru prema starijem - čini mi se upravo zato jer je cijelo vrijeme rastao uz takve osjećaje s druge strane. Starijem pokušavamo objasniti da će se maleni kad još malo naraste na isti agresivni način odnositi prema njemu (već je naravno i počeo, iako puno više pokazuje i pozitivne osjećaje prema starijem nego stariji prema njemu) i da će se onda samo stalno međusobno tući, na što stariji reagira na način da kaže kako će on uvijek biti veći od njega i da mu maleni neće moći ništa.
Strašno sam žalosna zbog toga jer mislim da smo poduzeli sve u najboljoj namjeri da se to ne dogodi i ne mogu se pomiriti s time da je takva ljubomora nešto normalno
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom