Ovako: moja starija kći ima 4 godine i ide u vrtić već godinu dana. S adaptacijom smo polako išli, pomalo produžavali boravak u vrtiću. Mogla sam si priuštiti jer sam u to vrijeme bila pri kraju drugog porodnog dopusta.
Počela je plakati 4, 5. dan ostanka. Dotad joj je bilo zanimljivo, nakon toga je rekla da ona više ne mora u vrtić, da je sve vidjela
E, sad... ona kaže da sad vrtić voli, da ima dobre prijatelje i drage tete , jedino joj je težak rastanak od nas. Svejedno je vodi li je mama i tata- ona jako, jako plače
Probali smo i s dugim oproštajima, onako polako, čekala sam da ona odluči kad dase rastane od mene i ništa. Na kraju opet ostane uplakana.
Probali smo i kratke pozdrave, brzo pusa i naš mali pozdrav koji smo smislile. Opet isto.
Svako jutro, već godinu dana je ostavljam uplakanu.
Tete nekad "krive" mene :/ , nekad me tješe da je ona samo takvo dijete, jer da ima djece koja plaču do škole ...
E da, u vrtiću joj se sad pridružila i sestra koja, čini mi se, lakše podnosi adaptaciju, ali je njen plač zbunjuje...mala uđe u sobu nakon što me pozdravi i onda vidi stariju seku u teškom plaču i zbunjena dotrči do mene i neda se ni ona...uh...
Ima li netko kakav savjet, iskustvo...
Ne isključujem da sam ja negdje u tomu zeznula, ne znam...
Slušam vas