Zelim malo pomaknuti svijet oko sebe. Zato sam i stuck with you.
Ne mogu promijeniti sve sto ne valja koliko god me mucilo, ali bit cu zadovoljna mrvicama.
Zelim da puno bebica (a bar nekoliko vise) uzivaju skupa s mamom u dojenju, jer smo im dali podrsku kad im je trebala i to im je bilo presudno. Zelim da se te mame osjecaju kompetentno i sretno jer su uspjele s dojenjem, kao sto sam se i ja osjecala.
Zelim da neke mame, jer su cule ili procitale od nas, osjete svoj porod drugacije, da skupe hrabrosti i izbore se za sebe. Da rode sjedeci, cuceci, u vodi, na stolu, snazno i osjecajuci kontrolu, s muzevom rukom u ruci. Da se osjecaju sretno i kompetentno, za razliku od mene na porodu.
Zelim da nekim lijecnicima bude vise stalo do tih osjecaja.
Zelim malo smanjiti broj ljudi koji ne mogu imati dijete kad ga zele. Bilo zbog kredita i porodiljne naknade, bilo zbog poslodavca, bilo zbog svoje bolesti.
Zelim da vise ljudi razumije koliko tesko moze biti nekome tko nema dijete, zelim da vise ljudi moze suosjecati s njima i razumjeti koliko su ti osjecaji duboki i koliko drugaciji od mnogih nasih i da se prema njima odnose s postovanjem.
Zelim imati snage i mudrosti reagirati na sve zakone pravilnike aktivnosti i zanemarivanja raznih institucija, koje nam prelako serviraju samo zato sto imaju moc, a nemaju dovoljno sluha ni za djecu ni za nas. Zelim da sto vise ljudi nakon sto procitaju Penelopine ili Juulove knjige imaju onaj "aha" osjecaj i da im je to vazno.
Zelim da attachment parenting prestane biti tako freaky, da se ljudi ne iscudjavaju sto dijete ne spava samo, sto doji dugo, sto ga se stalno nosi u marami, sto nikad ne dobije batine. Zelim da se jos nekoliko ljudi zamisli sto cini kad lupi dijete i da odluci da to nije u redu.
Zelim imati snage javno pozvati ljude na promjene, napraviti "cudne" akcije s bubnjevima ili krevetima po trgovima, i ne sramiti se sto se izlazem, jer se ne zelim sakriti u misju rupu samo zato sto se to ocekuje od normalnih ljudi. Ne zelim biti prosjecna i "normalna".
Zelim da se bar nekoliko ljudi vise zamisli nad umjetnom plasticnom kemijskom nerazgradivom hrpetinom koju svaki dan baca u smece i odluci svojem djetetu pruziti mogucnost da piski u nesto prirodnije i manje opasno. Da industrija ima malo manje upliva u stavove bar nekih ljudi o prirodi, zdravlju i okolisu.
Zelim nauciti jos bolje govoriti i jos manje imati tremu, da mogu uspjesnije prenijeti Rodin duh, zelim dotaknuti ljude, da se zamisle, shvate koliko slicno razmisljamo i da nam se prikljuce. Zelim da shvate da ne postoji neka Velika Roda, nego samo mi male zene (i poneki muz), slabe, ranjive i ponekad osamljene, koje su svjesne da ono sto ZELIMO ovisi najvise o NAMA.