Trihotilomanija - mislim da je dobro znati

[BebaBeba]

Eto o ovome nema na forumu, bar koliko sam vidjela a mislim da je dobro znati o tome posto bas i nije toliko rijedak poremecaj. Posto i sama patim od doticne, upravo mi je ovaj tekst pomogao da shvatim u cemu je stvar i da definitivno nisam zbog toga luda niti sam jedina s tim problemom. Pejstam tekst:

Trihotilomanija - bolest čupanja sopstvenih dlaka
Trihotilomanija je bolest koja se karakteriše neodoljivom potrebom da se iščupa sopstvena dlaka. Osoba pokušava da se odupre ovoj potrebi, ali je rezultat toga porast napetosti, koja, ako se dlaka ne iščupa, narasta do nepodnošljivosti. Onoga trenutka kad se dlaka iščupa, napetost opada, a sve to biva pračeno osećanjem prijatnosti i zadovoljstva. Posledica je gubitak kose, najčešće ograničen, koji, ako se bolest ne leči, može biti nepovratan.

Zašto ranije niste čuli za trihotilomaniju?Trihotilomanija nije novo oboljenje. Postoje opisi još u Bibliji koji odgovaraju ovom oboljenju. Prvi zvanični opis dat je još davne 1800-te, godine. Međutim, do skora je bilo vrlo malo podataka o trihotilomaniji, s obzirom na to da su se oboleli uglavnom javljali dermatologu, i to najčešće ne dajući tačne podatke o uzroku gubitka kose. U osnovi ove male obmane ležao je strah da lekari ne pomisle da se radi o ludilu.

Trihotilomanija izašla je iz anonimnosti zahvaljujući novim publikacijama, koje su sadržale osnovne podatke o ovoj bolesti, kao i o novim i uspešnim tretmanima. Medijska prezentacija je u pojedinim gradovima privukla pažnju na stotine Ijudi, koji su ubrzo potražili pomoć u borbi protiv ove bolesti.

Koji su simptomi ove bolesti?
Trihotilomanija je svrstana u posebnu grupu oboljenja, koja, nosi naziv "poremećaji kontrole impulsa". Ovoj grupi pripadaju još i piromanija, kleptomanija i bolesno kockanje. Kod osoba obolelih od trihotilomanije skoro uvek je prisutna određena doza napetosti, te mnogi autori akt čupanja dlake smatraju radnjom koja snižava napetost. Problern se uvećava nakon što se dlaka isčupa, jer se javlja strah od gubitka kontrole i posledičnog potpunog gubitka kose. Pored toga što osoba postane zaokupljena ovakviin razmišljanjima, može doći i do ekstremnog porasta anksioznosti.

Mnogi imaju običaj da se igraju dlakom nakon što je isčupaju. Recimo, korenom dlake dodiruju usne, provlače dlaku kroz usta ili prste. Dešava se da odgrizu koren, a neki pojedu celu dlaku (što se naziva trihotilofagijom). Ponekad je neophodna hirurška intervencija, s ciljem da se otklone nesvarene dlake, zamršene u klupko.

Neki provode sate tražeći "pravu dlaku "koju bi iščupali. Drugi imaju "omiljenu oblast" (na glavi ili drugde) koju povremeno promene. Važno je naglasiti da bilo koje područje obraslo dlakom može biti ukIjučeno - trepavice, obrve, brada, malje na grudima, nogama, stidnom predelu.

Ove radnje angažuju čoveka od nekoliko minuta, do nekolko sati, dnevno. Dlake obično čupaju kad su sami. Cesto čine razne pokušaje da zaustave dalji gubitak kose, tako sto nose rukavice, duboko seku nokte, ili se šišaju na kratko. Nažalost, ovakvi pokušaji skoro uvek ostaju bez uspeha, ostavljajući osobu s gorkim ukusom poraza.

Kako i kad nastaje trihotilomanija?
Poremećaj najčešće nastaje oko 12. ili 13-te godine života. Nisu retki slučajevi s početkom u još mlađem ili znatno starijein uzrastu. Dešava se da se bolest javi nakon stresogenog događaja, recimo, nakon zloupotrebe od roditelja, ili nakon bolesti i smrti jednog od roditelja. Većina se ipak ne seća ni jednog stresogenog događaja koji je prethodio pojavi bolesti. Ipak, među njima postoje i oni čiji se simptomi povlače nakon što se odnos među roditeljima popravi, ili kad im roditelji posvete više pažnje.

S obzirom na to da se poremećaj najčešće javlja u periodu adolescencije, pojedini autori smatraju da je posledica hormonalnih izmena. Kod neke dece, koja najpre isčupaju, pa pojedu svoju dlaku, nađen je manjak gvožđa u organizmu, a trihotilomanija se povukla nakon nadoknade gvožđa. Ipak, najveći broj autora smatra da se radi o poremećajima na nivou neurotransmitera (supstance koje prenose poruke u mozgu). Kao dokaz navode činjenicu da je trihotilomanija veoma slična opsesivno-kompulzivnom poremećaju, za koji se zna da je posledica poremećaja neurotransmitera, koji nazivamo serotoninom. Pored osnovnih simptoma, mnogi oboleli imaju i tzv. kompulzije brojanja, proveravanja i pranja, koje su karakteristične za opsesivno-kompulzivni poremećaj. Iz tog razloga pojedini autori trihotilomaniju smatraju suptipom ili varijantom opsesivno-kompulzivnog poremećaja. Ova ideja potkrepljena je činjenicom da se ova dva problema često javljaju u istoj porodici (što govori i o genetičkoj predispoziciji) i da isti lekovi pomažu kod obe bolesti.

Trihotilomanija ima bolju prognozu ako bolest započne pre šeste godine života. Kod ovakvih slučajeva uočeno je da se bolest često i sama povlači. U periodima kad život obolelog ima pozitivan tok, znaci bolesti mogu za određeno vreme nestati. Nažalost, ako se ne leči, bolest se može aktivirati, s pojavom nepovoljnog perioda ili stresa.

Da li trihotilomanija ima posledice?
Odgovor je - da. Trihotilomanija može imati dvojake posledice. Najpre tizičke, odnosno može se desiti da dođe do trajnog gubitka dlaka na određenom delu tela. Tu su, možda i značajnije (posebno za adolescente), psihičke posledice. Sve počinje osećajem srama zbog nemogućnosti da se kontroliše sopstveno ponašanje i ekstremnim strahom od posledica. Javlja se i strah od ludila, zbog čega oboleli neretko skrivaju svoj problem. Roditelji i ostali članovi porodice retko razumeju stvarnu prirodu problema. Često govore, "Zašto jednostavno ne prestaneš?" i na taj način dodatno pospešuju osećanje krivice i sklonost ka niskom vrednovanju i samoomalovažavanju deteta. Dešava se da je gubitak dlake lako uočljiv, te ne izostaju podsmevanje i zadirkivanje vršnjaka. Sve ovo, posebno ako se radi o adolescentu, može imati krupne posledice, u pogledu građenja sopstvene slike o sebi, samopouzdanja i odnosa s vršnjacima, što nosi u sebi dugotrajne i ponekad ozbiljne posledice u kasnijem životu.

Osobe obolele od trihotilomanije teško dostižu zadovoljavajući kvalitet života. Primorane su da često izbegavaju mnoge aktivnosti (druženje, plivanje...), da nose kape, perike, veštačke trepavice, naočare sa širokim obodom, da olovkom crtaju obrve, što im ponekad daje izveštačen izgled. lako mnoge obolele osobe ulaze u brak nastavljaju svoj život sa svim normalno, postoje i oni koji izbegavaju intimne relacije, zbog slraha da će se njihova tajna obelodaniti.

Depresija je često udružena s triliotilomanijom, obično kao, odgovor na dugotrajnu demoralizaciju i nisko samopostovanje. Doživljaj bespomoćnosti i nemogućnosti da se problem reši takođe ima udela u na-tanku poremećaja raspoloženja. Zabeleženi su i pokušaji samoubistva, samopovređivanja, zloupotrebe raznih supstanci. Udruženo s trihotilomanijom može se javiti i grickanje noktiju, sisanje palca, lupanje glavom ili kompulzivno češanje.

Kako se trihotilomanija leči?
Tretman se uglavnom prilagođava svakom klijentu posebno. Međutim, veoma je važno lečenje započeti informacijom o karakteru bolesti, s obzirom na to da je iskustveno pokazano da to znatno snižava napetost i strah. Ne treba posebno napominjati da to znatno olakšava i dalji tretman. U najmanju ruku, informacija pomaže da oboleli shvate da nisu jedini s čudnim problemom, kao što često misle, te da se smanji osećaj izolovanosti i samooptuživanja. Pokazalo se posebno korisnim dati informaciju da se ne radi o ludilu i da za njihov problem postoji adekvatan psihijatrijski tretman.

Od lekova su najefikasni]i oni koji se koriste i za lečenje opsesivno-kompulzivnog poremećaja, dominantno oni koji utiču na tzv. serotonergički neurotransmiterski sistem. Izgleda da lekovi najviše pomažu u smanjivanju same potrebe da se dlaka isčupa. Tamo gde postoji dobar odgovor na lek, potreba iščezava skoro potpuno.

Pokazalo se, međutim, da je najefikasniji način lečenja trihotilomanije, s dugotrajnijim rezultatima, dala kombinacija terapije lekoviina i bihevioralne psihoterapije. Kod početnih oblika, dobre rezultate daje i sama bihevioralna terapija.

Nakon uspešnog tretmana i zaustavljanja daljeg čupanja dlaka, dlake ponovo izrastu. Izuzetak je kad se stvori ožiljak i povremeno kod čupanja obrva, kad nastaje trajan gubitak. Nova dlaka koja izraste može biti drugačije nijanse i teksture.

Tako je bihevioralni i/ili medikamentozni tretman uspešan u zaustavljanju čupanja kose, s ponovnim potpunim porastom kose, navedene psihološke komplikacije zahtevaju dodatno individualno ili grupno psihoterapijsko lečenje. Grupe su od posebne pomoći u odstranjivanju osećaja srama i izolovanosti, koji se kod ove bolesti javljaju. Veoma uspešno grupno lečenje je tzv. dvanaestostepeno susretanje. Smatra se i da terapija zasnovana na uvidu i tzv. suportativna terapija (terapija podrškom), mogu biti od koristi

[XENA]

Vau, hvala na informaciji, dobro je znati.
Nadam se da se ti dobro nosiš sa trihotilomanijom

[BebaBeba]

Relativno dobro, ovisi kako se osjecam! Ali vidim napredak i to me jako veseli.

[Dlačica]

uhhhh ovo je jako tesko oboljenje i ko ga nema ne moze ni priblizno da shvati o cemu je rijec..
Ja od ove bolesti bolujem vec, vjerovali ili ne, 25 godina ..a to nisam ni znala do prije par mjeseci.
Mislim, znala sam da nesto nije ok ali nisam znala da za moj poremecajem postoji citavo naucno istrazivanje i da ga boluje toliko ljudi na svijetu.

Ljudi ne mogu da shvate tu bolest, a sto je najgore, ni ja sama .
Sada sam svjesna o cemu je rijec a opet nisam otisla da potrazim profesionalnu pomoc.

Roditelji su me kao malu, neznajuci da je rijec o trihotilomaniji, vodili raznim ljekarima, medjutim, bezuspjesno.
Niko nikad od svih ljekara nije spomenuo rijec "Trihotilomanija". Toliko o strucnosti nasih "skolovanih" ljekara!

Sada kada znam o cemu je rijec i dalje ne idem ljakaru jer kada bi mu otisla i rekla o cemu je rijec smatram da bi me uzeo/la kao "predmet" izucavanja, te time doprinijeli izgradnji svoje karijere.
Predugo se ja vise nosim s ovim problemom ..i nedvno sam uspjela da se rijesim cupanja kose (nakon 13g.), ali jos uvijek cupam dlake sa drugih dijelova tijela (obrve, trepavice, ruke, noge..)

Ne znam da li ce to ikad da prestane ..borim se sama sa sobom sada kada znam o cemu je rijec.. ..kosa uspjela, nadam se da cu i sa ostalim.

Ovu bolest ne bi pozelila ni najgorem neprijatelju!

[lella22]

nažalost i ja patim od te bolest već par godina,neznam što je uzrokovalo i neznam kako si pomoći...

[Dlačica]

lella22 mozda je najbolje potraziti savjet ljekara ..ja ti pametujem a nikad ni sama nisam potrazila strucno misljenje.. Zavisi gdje zivis.. koliko sam ja uspjela da se informisem u mome gradu i nema strucnjaka za to..
..i dalje me ta bolest "unistava"..

[jaaa]

I ja patim od ove bolesti.Sigurna sam u to jer imam svaki ovaj simptom.
Sve je pocelo mislim kad sam imala 6 godina...kad su me roditelji praktički dovukli iz Njemacke u ovaj grad i drzavu u kojoj sad zivim.:/ Valjda promjene okoline..trazenje novih prijatelja...sve je to dovelo do ovog stanja. Ostala djeca me nisu prihvatila ..jer nisam znala hrv.jezik.rugali su se,ismijavali me godinama poslije.. sto je dovelo do tog da sam se povukla doslovce u sebe. ni skim nisam razgovarala.. nasla sam neke 2 prijateljice u osnovnoj skoli ali i dalje sam se osjecala usamljeno i tuzno...jako tuzno..te sam dugoo godina zivjela u sutnji..jednostavno se nisam osjecala sigurno u toj skoli.pocela sam gubit obrve, trepavice(uzasno ruzno je to izgledalo) roditeljima nije bilo jasno..nisu znali sta mi je.mislili su cak da imam problema sa očima(jer sam nosila naocale i imala sam operaciju oka) a ja na pocetku nisam bila svjesna toga da mi trepavice i obrve nestaju jer ih ja sama čupam.:/ isla sam od doktora do doktora,davali su mi neke kreme i kremice a nisu ni znali sta mi je. ovo traje i dan danas(imam 21 god) al sve se hvala bogu smanjilo..sad počupam 2-3 dlake na obrvama i jednostavno uzivam u tome..onda se igram tim dlačicama i osjecam neopisivo zadovoljstvo kada to radim. ovo jest jedna vrsta opsesivno-kompulzivnog poremecaja jer sam kao dijete cesto grizla nokte na rukama...U mom obiteljskom albumu ne postoji nijedna jedina slika na kojoj ja imam lijepe obrve..uvijek je tu vidljiva ona ruzna praznina..ja samu sebe liječim tako da svaki put .kad mi dode da počupam jednu dlacicu ..pogledam svoju sliku i reknem sebi-NEEE.prste k sebi!! i svako jutro ustanem sa mislima: JA SAM GOSPODAR SVOJIH MISLI..JA UPRAVLJAM SVOJOM GLAVOM I MISLIMA, A NE ONI SA MNOM. i vjerujte uspjeva. naravno,bolest se kod mene jos nije potpuno sklonila...na srecu imam oblikovane obrve, al osjecam manjak na trepavicama.nemam puno trepavica pa sam prisiljena da nosim lazne trepavice.(posljedica dugogodisnjeg cupanja) ETO SAMO ZELIM DA KAZEM SVIMA VAMA KOJI PATE OD OVE BOLESTI- NEMOJTE SE SRAMITI...JA SAM SVOJOJ NAJBOLJOJ PRIJATELJICI PROSLE GODINE REKLA ZA OVU BOLEST..I ONA JE SADA UZ MENE..UVIJEK JE TU. RECITE NEKOJ DRAGOJ OSOBI..NEKOME SKIM CETE MOCI RAZGOVARATI BEZ OSJECAJA SRAMA...VJERUJTE,NECE VAS ISMIJATI...BITNO JE S NEKIM RAZGOVARAT O OVOME..A NE BITI POTPUNO SAM/A KAO STO SAM BILA JA..
SLOBODNO SE MENI JAVITE NA MAIL: imdramaqueen8@gmail.com i pisite sta zelite...pisite kako se osjecate svaki dan...sta vas to muči... ja cu vam pomoci... Niste sami

[Dlačica]

I ja patim od ove bolesti.Sigurna sam u to jer imam svaki ovaj simptom.
Sve je pocelo mislim kad sam imala 6 godina...kad su me roditelji praktički dovukli iz Njemacke u ovaj grad i drzavu u kojoj sad zivim.:/ Valjda promjene okoline..trazenje novih prijatelja...sve je to dovelo do ovog stanja. Ostala djeca me nisu prihvatila ..jer nisam znala hrv.jezik.rugali su se,ismijavali me godinama poslije.. sto je dovelo do tog da sam se povukla doslovce u sebe. ni skim nisam razgovarala.. nasla sam neke 2 prijateljice u osnovnoj skoli ali i dalje sam se osjecala usamljeno i tuzno...jako tuzno..te sam dugoo godina zivjela u sutnji..jednostavno se nisam osjecala sigurno u toj skoli.pocela sam gubit obrve, trepavice(uzasno ruzno je to izgledalo) roditeljima nije bilo jasno..nisu znali sta mi je.mislili su cak da imam problema sa očima(jer sam nosila naocale i imala sam operaciju oka) a ja na pocetku nisam bila svjesna toga da mi trepavice i obrve nestaju jer ih ja sama čupam.:/ isla sam od doktora do doktora,davali su mi neke kreme i kremice a nisu ni znali sta mi je. ovo traje i dan danas(imam 21 god) al sve se hvala bogu smanjilo..sad počupam 2-3 dlake na obrvama i jednostavno uzivam u tome..onda se igram tim dlačicama i osjecam neopisivo zadovoljstvo kada to radim. ovo jest jedna vrsta opsesivno-kompulzivnog poremecaja jer sam kao dijete cesto grizla nokte na rukama...U mom obiteljskom albumu ne postoji nijedna jedina slika na kojoj ja imam lijepe obrve..uvijek je tu vidljiva ona ruzna praznina..ja samu sebe liječim tako da svaki put .kad mi dode da počupam jednu dlacicu ..pogledam svoju sliku i reknem sebi-NEEE.prste k sebi!! i svako jutro ustanem sa mislima: JA SAM GOSPODAR SVOJIH MISLI..JA UPRAVLJAM SVOJOM GLAVOM I MISLIMA, A NE ONI SA MNOM. i vjerujte uspjeva. naravno,bolest se kod mene jos nije potpuno sklonila...na srecu imam oblikovane obrve, al osjecam manjak na trepavicama.nemam puno trepavica pa sam prisiljena da nosim lazne trepavice.(posljedica dugogodisnjeg cupanja) ETO SAMO ZELIM DA KAZEM SVIMA VAMA KOJI PATE OD OVE BOLESTI- NEMOJTE SE SRAMITI...JA SAM SVOJOJ NAJBOLJOJ PRIJATELJICI PROSLE GODINE REKLA ZA OVU BOLEST..I ONA JE SADA UZ MENE..UVIJEK JE TU. RECITE NEKOJ DRAGOJ OSOBI..NEKOME SKIM CETE MOCI RAZGOVARATI BEZ OSJECAJA SRAMA...VJERUJTE,NECE VAS ISMIJATI...BITNO JE S NEKIM RAZGOVARAT O OVOME..A NE BITI POTPUNO SAM/A KAO STO SAM BILA JA..
SLOBODNO SE MENI JAVITE NA MAIL: imdramaqueen8@gmail.com i pisite sta zelite...pisite kako se osjecate svaki dan...sta vas to muči... ja cu vam pomoci... Niste sami

Sram, da, to je bas prava rijec.. ja se sramim svoje bolesti. S obzirom da sam o ovoj bolesti saznala tek prosle godine to sam i rekla svojim roditeljima (koji samnom vec pate godinama). Mama nije zaustvljala suze a tata se drzao muski. Medjutim, zaboravilo se to da sam ja bolesna, jednostavno su naviknuli na mene takvu (bez obrva, sa rijetkim trepuskama i sl.) i zivot ide dalje.
U braku sam par mjeseci i muzu sam pokusala da nagovjestim da imam neobicnu vrstu bolesti, ali mu nikad nisam rekla iskreno i otvoreno ( pa ipak trihotilo-MANIJA).
Stid i strah me blokiraju da se otovrim. Strah od toga da drugi to nece shvatiti i razumjeti.. ..a u svadji sa muzem me stigne sve sto sam ikad rekla ili uradila, pa tako bi me vjerovatno stigla i moja bolest..

[6Magdalena6]

pa...evo i mene s istim problemom..da..oduvijek sam željela pričat s nekim tko ima isti problem kao ja, ali nisam mogla nać tu osobu, jer u ovom gradu u kojem ja živim je teško nać takvu osobu...da jedina sam koju ljudi čudno gledaju kad prolaze, jedina sam kojoj se smiju što nema kose...borim se s ovom bolešću od 8 god s tim da mi je sad 18 i da trebam završit srednju školu ove godine...sve cure pričaju kakvu će frizuru imat za maturalnu, a ja ne mogu pričat jer kao što znate ova bolest doslovno ubije čovjeka..nemam dečka, a i mislim da znate šta je razlog zašto ga nemam...a voljela bi imat osobu kojoj će bit stalo do mene...eh, ni moji roditelji me ne razumiju 10 godina je prošlo a oni nisu shvatili još, ali se ponašaju kao da shvaćaju jer me ne žele povrijedit...ne znam šta da još napišem znate i sami kak se osjećam iz dana u dan...voljela bi samo da mi se netko javi da znam da nisam sama u ovom :/

[zuzi]

vidim, tema vise nije aktuelna
i sam bolujem od ovog s*anja vec 12-13 godina, a posljednjih par, ne mogu se s tim pomiriti. Psihicki tonem... pokusao sam dosta toga - rukavice, sisanje, psiholog, psihijatar, serotoninski medikamenti... naravno, postoje periodi kada npr. ne cupam kosu (dan, pet dana, mjesec dana), i nikako da skuzim zasto je to tako. Kako sam mjesec dana spokojan, a naredni se ne mogu suzdrzati od te radnje. Licno, ne poznajem nikoga sa istim problemom. Kao sto je neko naveo gore - ponekad ni doktori nemaju pojma da ta bolest uopce i postoji, kamoli njen naziv (slucaj sa mojom psihologinjom). U pocetku sam mislio (vjerovatno kao i vecina vas) da je to nesto sramotno, u smislu da drugi vide tvoje cupkanje, da znaju za to, medjutim, kad covjek malo sazrije, bolje razmisli, dodje do zakljucka da nije sramota imati problem takve vrste. Sramota je biti politicar Ako ste jos aktivni, i na forumu i kad su dlake u pitanju, pisite. Pogotovo ako se neko uspio "izvuci"

[Ifigenija]

Čula sam od prijateljice da ima grupa terapeuta koji pomažu u ovom problemu, ona je uspješno riješila problem vani prije godinu dana, ali ako nekog zanima, baš mi je rekla da ima i u Hrvatskoj odnedavno, vidjela je na njihovj stranici. Ako netko treba link, pošaljite pp.

[heavenbaby]

i ja bolujem od ove bolesti već 11 godina..prije mjesec dana mi je kosica počela rasti i ponovo sam sve počupala..neznam di je kraj tome.. jel ima ko da se izlječio od toga? ja se bojim da ce ovo trajati vječno..

[mujica]

Ah, ni jedna bolest nije ugodna, ali ova bar nije opasna - smrtonosna...

[blackmary]

hmmm... ja se s tim patim vec 10g sad sam u braku i ok se osjecam... naravno svaku vecer je ruka u kosi i cupanje jedne po jedne dlake... muz mi kaze zasto ne prestanem s tim, a to je stvarno jakooo tesko. zavidim curama koje imaju lijepu dugu kosu a ja kad se vidim s mojom uzaaaas moji roditelji su se rastavili prije 15g kad je sve pocelo, grizenje noktiju a onda i kosa, poslije mi se i mama 2 puta pokusala ubiti ja se trudim i mislim da sam stalozena i dosta smirena osoba ali jakooo se sramim tog cupanja, valjda je to jedino sto me jakoooo pati... javljajete se ljudi i recite jeste li se rijesili toga i kako...

[adomnan]

ja čupam obrve i trepavice punih 19 godina. voljela bi da oni koji imaju isti problem pišu da izmjenimo iskustva i budemo si podrška!

[ivana mimi]

ja sam majka jedne divne petogodišnje curice koja čupa kosu jako sam tužna kad ju gledam kako joj pomoći

[sikera97]

Ja od toga patim vec 25 godina.Ovu bolest pokrece neka jaka trauma u porodici,los odnos u familiji ali glavni uzrok ove bolesti je na duhoovnom nivou.Ovu bolest duha udara samo one osobe koje imaju dobro srce i dobro dusu a dobija se NASLEDNO ili nekim velikim GREHOM roditelja ili nasih PREDAKA koji su se bavili magijom,caranjem,tj.koristivsi satansku silu.To je najcesci uzrok.Postoji jos jedan uzrok a to je jako nerviranje majke u toku trudnoce i koje mogu prouzrokovati trajna ostecenja ploda koje se aktivira u zivotu jacim stresom.Ovo je nemilosrdno ostecenje i jedini nacin da se otkloNI ovo POSTOM,MOLITVOM,ljubavi od drugih,sklad zivota i naporan fizicki rad!!!!!Drugog nacina nema!!

[sikera97]

Napisao sam prethodnoj osobi pod SIKERA97.

[olja]

Ja od toga patim vec 25 godina.Ovu bolest pokrece neka jaka trauma u porodici,los odnos u familiji ali glavni uzrok ove bolesti je na duhoovnom nivou.Ovu bolest duha udara samo one osobe koje imaju dobro srce i dobro dusu a dobija se NASLEDNO ili nekim velikim GREHOM roditelja ili nasih PREDAKA koji su se bavili magijom,caranjem,tj.koristivsi satansku silu.To je najcesci uzrok.Postoji jos jedan uzrok a to je jako nerviranje majke u toku trudnoce i koje mogu prouzrokovati trajna ostecenja ploda koje se aktivira u zivotu jacim stresom.Ovo je nemilosrdno ostecenje i jedini nacin da se otkloNI ovo POSTOM,MOLITVOM,ljubavi od drugih,sklad zivota i naporan fizicki rad!!!!!Drugog nacina nema!!

Najtoplije se nadam da se sprdas, ali te onda moram upozoriti da se nije lijepo saliti sa necijom bolescu i mukom.

Ukoliko se ipak ne sprdas, ne osporavam tvoje pravo da se lijecis na koji god nacin zelis, sretno ti bilo, ali postedi druge svojih metoda, steta po njih moze biti nepopravljiva. Rece da si bolestan vec 25 godina, bas cudo, s obzirom na terapiju koju koristis.

[Mataja]

Nisi jedina

[Marin široki Brijeg]

Ja se borim s ovom bolesti skoro 30godina,ovo je opaka bolest, ništa ne pomaže u sprečavanju što god sam probao,na početku kad se tek pojavila kad sam bio dijete od 7 godina ni doktori nisu znali što mi je, kasnije nisam ni išao.imam sve gore navedene simptome,ako ima netko da se uspio izliječiti da se javi da razmjenimo iskustva