Kad Bog zatvori vrata, uvijek otvori prozor

[kljucic]

Priča je sazrijevala dugo u mojoj glavi. Pisala sam ju svaku večer u mislima dok sam dojila Davida za uspavljivanje. I svaki puta je nešto bilo novo, drugačije. I još bih ju tako mogla pisati dugo, dugo. Ali danas sam odlučila da je vrijeme i da je zrela i da nema više mjesta preispitivanju. Malo je podugačka i nisam ju napisala isključivo da ju netko pročita. Napisala sam ju i zbog sebe. Kao terapiju i kao sjećanje. Mislim da ovo i nije priča samo o porodu. Ili je porod više od onoga što obično pišemo u pričama o njemu. Barem je za mene bio. U tim trenucima koncentrirano su izlazile emocije i sjećanja velikim intenzitetom iz mene i zato moja priča počinje ovdje.
Petak je 15.05. Penjem se uz brdo prema bolnici Rebro. Bože, neka bude volja tvoja! Strah me, ali sam i uzbuđena. Već predugo odugovlačim da saznam zašto mi toliko kasni. Leona je teško bolesna, još uvijek je na intenzivnoj. Prošla je jako teško razdoblje, bila je na rubu i još je duga i teška borba pred njom. A ja se posramljeno u sebi nadam da će test biti pozitivan. Jer sam psihički iscrpljena. I tužna. Beskrajno tužna jer ne mogu biti sa svojim djetetom i pružiti joj sve što joj želim dati. A toliko toga joj imam i želim dati. I zato potajno želim drugu priliku.
Sjedim u WC-u bolnice i buljim u drugu crticu. I ne vjerujem. Stvarno ne vjerujem. Uopće ne znam kako da se osjećam. Mislim da sam sretna, ali nisam sigurna da bih smjela biti. Kako ću uz Leonu podizat još jedno dijete? Uostalom, ako kojim slučajem dođe kući, tko će se brinut oko medicinske skrbi, samo sam se ja educirala? Panika.
Ali, tako sam sretna. Kao da nam je pružena druga prilika. Možda ću ovom djetetu moći dati ono što nisam mogla Leoni. Bolji početak. I nisam uopće zabrinuta niti me strah da nešto neće biti u redu. Bog zna zašto ga je poslao. I sigurno je sve u redu.
Prvi pregled obavljam sa 11+6. I da sam ranije znala, ne bih otišla prije 12. tj. Još uvijek me proganja pomisao da smo možda ipak prvoj mrvici trebali dati šansu da prokuca. Zato je ovo super.
Odlučila sam da ću minimalno kontrolirat trudnoću. Moj gin ne diže paniku i poštuje moje želje. Odbijam i bilokakvu prenatalnu dijagnostiku. Ionako sam prvo tromjesečje provela u blaženom neznanju, postila, bila na dijeti, bila izložena raznim virusima, bakterijama i rentgenskim zračenjima pri svakodnevnom hodočašćenju u bolnicu, pušila.... Ali unatoč tome znam da je dijete zdravo. Vjerujem Bogu.
Trudnoću provodim u potpunoj posvećenosti Leoni. Svaki dan na +30 odlazim u bolnicu. Nije mi teško. Osjećam se savršeno i zadovoljno. Ne debljam se puno, izgledam si dobro. Uživam u ljetnoj trudnoći jer se davim u voću i salatama koje obožavam.
Odlučila sam i pokrenut svoj magisterij. Učim i čitam većinom u bolnici, dok Leona spava ili kad nas izbace u čekaonu.
Nadograđujemo još jednu sobu. Sve radimo sami. Nije mi problem malo požbukat i pogletat.
Leona je već dulje vrijeme stabilno. Uvodimo postepeno 2 obroka dohrane. Miksam joj kašice i to me veseli. Dobro ih podnosi.
Zaokupirana sam sa puno stvari i ponovno se osjećam poletno, prepoznajem svoje staro „ja“, sebe aktivnu, ambicioznu i poduzetnu. I pomalo planiram kraj trudnoće i porod. Kad sam bila trudna sa Leonom, htjela sam prirodan porod na stolčiću uVaraždinu. „Dobila“ sam dva mjeseca u Petrovoj na patologiji trudnoće, elektivni carski pod općom anestezijom, odvojenost do trećeg dana (mala digresija - Bila je na poluintenzivnoj.Vidjela sam ju tek nakon 24 sata i to na pet minuta. Ona plače, a plačem i ja jer ju ne smijem niti dotaknut, a kamoli primit na ruke. To je bio naš prvi susret...), izdajanje, bočicu. Zato sam htjela pokušati ponovo Varaždin. I inače ne odustajem tako lako.
Upoznala sam Maju koja je ljubazno pristala biti sa mnom na porodu kao doula. Ubrzo sam upoznala i VedranuV koja je trebala biti backup doula u slučaju da je Maja spriječena.
Kontaktiram dr. Jukića, objasnim mu situaciju i dogovaramo se za prvi susret u 34. tjednu. Subota je 30.10. Oduševljena sam. Prolazim s njim plan za VBAC. Šanse su nam dobre. Predlaže da napravim ogtt i bris međice, ali ja odbijam. Imam jako dobar predosjećaj u vezi svega.
David me drži u neizvjesnosti. Već je 38. tjedan, a on je opet na zadak. Znam da je jedan od razloga moja ukočenost, nervoza, uznemirenost od same pomisli da se bliži porod i da ću se morati odvojiti od Leone. I ona to osjeća. I ona je nervozna i cendrava. Izvodim vježbe za okretanje zadka (podižem zdjelicu, pričamo mu i nagovaramo da se okrene, svjetiljkom mu pokazujemo „izlaz“) i razgovaram sa Leonom o situaciji. Objašnjavam joj zašto više neću moći toliko dolaziti (cijelu trudnoću joj pričam o braci, a on ju lupka kad god ju držim u naručju). Maksimalno si ugađam i jako se opuštam. Jednu noć osjećam da se David okrenuo.
Srijeda je 02.12. Penjem se liftom na peti kat i razmišljam kako bi bilo lijepo da Leona već spava da ne moram odmah početi skakati oko nje. Već 2 dana nisam bila kod nje. Dolazim, a ona u polusvijesti, na kisiku. Kažu mi da je tu noć zakurila 40. Zovem ju, ne reagira. U šoku sam. Plačem. Pjevam joj kroz suze drhtećim glasom. Moram na zrak. Zovem MM. Osjećam da nešto nije dobro. Vraćam se, ali ne mogu više do nje jer dolazi dijete iz sale. Čekam. Prije odlaska mi dr. kaže da su ju stavili na respirator. Tijekom noći zovem da vidim kako je. Reanimirali su ju dva puta. MM nije svjestan što se događa. Stojim u kuhinji, pričam sa primariusom.
„Dva puta smo ju vratili, nisam siguran da ćemo treći puta uspjeti“.
„Šta da ja sad radim?“, pitam ga držeći se za kuhinjski ormarić jer sam taman krenula kuhat kavu. „Dajte mi broj mobitela, zvat ću vas. I popijte nešto za smirenje“.
MM ustaje i pijemo kavu.
„Ljubavi, ona će danas umrijeti“, kažem mu.
On misli da pričam gluposti. Odlazimo do MM tetke. Sjedimo za stolom. U 10:20 mi zvoni mob. Prepoznajem broj. Rebro. Ne mogu se javit. Javlja se MM. Znam što je. Napustila nas je.
„Moja majka ju je sada ovako dočekala“, kaže tetka kroz plač ispruženih otvorenih ruku.
Kako dalje? Moram mislit na Davida. Odtugujem u kratkom roku. Znam da to nije dobro, ali moram dalje.
Vrijeme prolazi, a David baš i nije spreman za susret. Iskreno, nisam ni ja. I on to zna. Prošao je i termin i odlazimo češće na kontrole. Pratimo protoke, količinu plodne vode. Dok je sve u redu, čekamo. Zapao je velik snijeg i jedva gmižemo po autocesti. Jedan petak dolazim na kontrolu kod dr. Fare jer jer dr. J odsutan. On predlaže hospitalizaciju i dovršavanje trudnoće sljedeći tjedan jer je termin prošao i zbog još nekoliko razloga kojih se ne sjećam. Uz negodovanje doktora i sestre odbijam uz jasan razlog da nisam psihički sposobna za to (ne pada mi na pamet opet čamiti na patologiji okružena kojekakvim pričama i u predblagdansko vrijeme biti odvojena od obitelji).
Dolazi Badnjak i dr. J predlaže indukciju.
„Ne hvala, ja bih još malo pričekala“, kažem.
“ U redu, ali ne možemo još dugo čekati.“

[kljucic]

Subota je. Štefanje. Punim 42 tjedna. U 5 ujutro me budi lagana menstrualna bol. Svakih 20 min. Odlazim na WC. Ako se čistim, to bi moglo biti to. Budim MM, zovem Maju. Kaže da stiže pa ako su i lažnjaci, lako se vrati doma. Stiže i svi popijemo kavu. Pakiram još nekoliko stvarčica u torbu i oko 8 odlučimo krenuti za Varaždin. Ionako smo trebali danas na kontrolu i dr. J je dežuran. Trudovi su lagani i pravilni. Sigurna sam da nije lažna uzbuna.
U Varaždinu smo se smjestili u jednom pansionu udaljenom 500 m od bolnice. Rekli smo na recepciji zašto smo došli i iako smo htjeli uzeti jednokrevetnu sobu (koja je u pokrovlju), oni su nam velikodušno ponudili dvokrevetnu koja je bliže na prvom katu (za istu cijenu). U sobi sam se presvukla u nešto komotnije. Maja čita knjigu, MM gleda TV i ja povremeno s njim. Ne možemo naći naše programe pa gledamo Discovery sa slovenskim prijevodom. Ja se malo krećem, malo sjedim na stolcu glavom naslonjenom na naslon zagrlivši jastuk, malo ležim, malo grickam neke integralne kekse i pijuckam vodu. Kroz glavu mi prolaze one lijepe priče sa poroda koje sam čitala u jednom dahu. Više puta odlazim do WC-a, a u jednom odlasku primijetim da lagano krvarim. Sretna sam. Sve ide super i kako treba. Zovem dr. J i kažem mu da je počelo.
„Već sam bio zabrinut gdje ste i htio sam tražit broj po mobitelu da vas nazovem. Dođite kroz par sati.“
Maja prati trudove. Ja sam dezorijentirana. Ne mislim na vrijeme jer je to njen posao. Oko 18 su trudovi na 3-5 minuta. Odlučujem da krenemo za rodilište jer očekujem da će se ondje cijela stvar usporiti.
Na prijemu poznato lice. Sestra me „obradi“, predam joj sve papire sa planom poroda i zove dr. J. Trudovi su se očekivano prorijedili. On me pregleda. Otvorena za cm. Bila sam preuzbuđena i presigurna da će sve teći glatko pa mi nije na pamet pala pomisao da ga pitam da se vratimo u pansion i tamo odradimo ostatak „otvaranja“. Dolazi sestra iz rađaone.
„Pa gdje ste vi? Cijeli dan vas čekamo.“
A meni upitnici iznad glave. Predstavljam se sestri ne bi li ju ponukala da se i ona predstavi. Rekla mi je ime, ali se ne sjećam. Pozdravljam se sa MM i sa Majom odlazim u rađaonu. Klizmu i brijanje odbijam jer sam to sama obavila. Ulazimo u rađaonu, zamračenu prostoriju sa zatvorenim vratima. Taman je smjena i dolazi druga sestra. Prvi flashback. Neodoljivo me podsjeća na jednu sestru sa Rebra s kojom si nisam bila baš najnaj. Priključuje me da snimimo inicijalni ctg. Drugi flashback. Ležim na stolu i ugledam sjajne metalne instrumente na zelenoj kompresi. To me podsjeti na operacijsku salu u Petrovoj i briznem u plač. Nakon nekog vremena se poželim ustati. Dolazi sestra i kaže da moram još malo ležat i da sonda za trudove ništa ne očitava. Znala sam da ću se opet susresti sa glupim aparatima koji ili krivo očitavaju ili alarmiraju bezveze (naravno da me to odmah podsjetilo na aparate na intenzivnoj). Na sreću, ubrzo dolazi i dr. J i kaže da se slobodno krećem i izađe van. Vraća se sestra i skida sondu za trudove. Ulazi dr. J i kaže da se malo porječkao sa sestrom oko ctg-a. Kod kretanja mi sonda cijelo vrijeme klizi, pada. Kad moram na WC, moramo zvati sestru da ju skine i ponovno stavi. Smeta mi. Sestra povremeno dođe provjeriti ctg zapis. Na jednom mjestu uoči brahikardiju i kaže da ako se to ponovi da moram natrag na krevet. Eto, to je ta glupost aparata. Pa naravno da zapis ne valja kad se krećem i sonda se miče.
Pokušavam se opustiti. Slušamo glazbu i pričamo. Grickam i pijuckam. Malo šećem, malo sjedim na lopti. Ali misli mi nisu tamo. Cijelo vrijeme mislim na MM, gdje je, što radi, je li dobro. Maja me pokušava usmjeriti da mislim na porod, sebe, trudove. Ne želi da stimuliram mozak pa ne želi da puno razgovaramo. Ja ju stalno ispitujem da li se javio MM. Iza ponoći dolazi dr. J, pregleda me na stolčiću da se ne penjem u trudovima na krevet i ustanovi da sam otvorena 3 cm. Za sada dobro napredujemo. U drugom dijelu noći sam nešto sitno između trudova odspavala jer su trudovi još uvijek dosta rijetki. Pred jutro sam već jako...ne znam. Mješavina nervoze, straha, umora, bespomoćnosti, tuge... Gledam na glupi ogromni sat na zidu i vidim da se bliži vrijeme kraja dežurstva dr. J i to me obeshrabruje. Kroz prozor vidim da sviće i to me podsjeti na studentske dane kad sam pisala seminar u zadnji čas do jutra. Mama me je odvezla na faks da ga mogu što duže doma pisati. Popile smo kavu i kupila mi je nekakav kolač u kafiću do akademije dok sam ja još dodavala završne note. I naravno da me čekala dok ne završim sa izlaganjem, odvezla doma i polegla u krevet da nadoknadim san.
„Ne volim kad dočekam jutro da svane, a ti?“, komentirala sam Maji.
Trudovi nisu bili ništa drugačiji, a ja sam ih ipak osjećala jače. Počela sam ispuštat malo glasnije zvukove. Mislim da me nije toliko boljelo koliko sam htjela nešto izbaciti iz sebe. Ne fizički, to sam ionako trebala, nego psihički. Vrtim se po sobi. Dižem pa spuštam krevet, oslanjam se na njega, penjem se i vješam na uzdignuto uzglavlje. Silazim. Sjedim na lopti, ali imam osjećaj da tako usporavam trudove. Sjedam na stolčić. Tu me trudovi rasturaju. Vješam se za rub prozora i molim Davida da izađe.
Dr.J dolazi oko 6 i kaže da sam i dalje otvorena 4 cm. Predlaže prokidanje vodenjaka jer se presporo otvaram. Odlazi.
Hvata me očaj. Atmosfera se na hodniku zahuktava. Dolazi nova smjena. Ulazi nova sestra, ja taman žvačem štapić jer me žgaravica ubija (pred kraj trudnoće sam promukla koliko mi je spalila glasnice) i kaže da ne smijem ništa jesti ni piti.
„Samo hoću svog muža i svoju mamu! Nije da mi nije drago da si ti tu, puno mi to znači.“, kažem Maji koja je isto već umorna. Vidim da je i njoj dosta.
„Možemo otići natrag u sobu u pansion ili kod D. doma.“
Mislim da mi time samo želi dati do znanja da ne budalim i da je situacija takva kakva je, kad se već nismo odmah vratili onda je sad za sve prekasno.
Oko 8 dolazi dr. J i uz detaljno objašnjenje i moj pristanak mi prokida vodenjak. Kroz glavu mi prolaze plusevi i minusevi, nema straha od prolapsa pupkovine jer se glavica već spustila, amniotomija ubrzava porod jer glavica pritišće ganglije tralalala. Mislim da jedobra odluka i koliko god čudno zvučalo, ulijeva mi nadu da će se stvari pokrenuti. Pozdravljamo se.
Trudovi se ništa ne pojačavaju, a ja i dalje čekam da se nešto počne događati. Nakon par sati dolazi dr. Špoljarić, pregledava me i kaže da nema pomaka. Ja kažem da bih još pričekala. Jako ljubazno poštuje moju odluku. Još uvijek trudove odrađujem svakako. Nemam mira, vrpoljim se, kaos mi je u glavi. Slušam druge rodilje. Zapomaganje, urlanje i onda plač djeteta. I tako nekoliko puta. Kaže sestra da im je gužva. Zato ženama daju drip i evo, već ih se šest porodilo, a ja nikako. Pa si mislim, dokle tako. Nije ni to najveće zlo. I kod sljedećeg posjeta dr. Š pristajem na drip (i opet je ponavljala „Ne možemo mi ništa protiv vaše volje“). Ionako mi ne mogu dati puno jer je VBAC. Možda pomogne da konačno cijeloj priči dođe kraj. U 14 uključuju drip i kaže da se vidimo za 3 sata. Ne znam šta se događalo u ta tri sata. Znam da je bilo bolno, ali su trudovi i dalje bili jako rijetki. Znala sam da to nije dobro.
Na vratima se pojavljuje dr. M. Brzinski me pregledava, jedva da je pričekao da mi prođe trud. Kaže da sam otvorena 2 cm i predlaže carski.
„Kako 2 cm???“
„Cerviks se može i preplašiti pa se stisne“, kaže Maja.
No, krasno. Ali već sam ionako preumorna. Psihički, ne fizički.
Hvata me strah od anestezije. Paničan strah. Ne znam koju bih izabrala. Znam kako izgleda opća anestezija. Ne želim zaspati i pitati se da li ću se probuditi. Strah me intubacije. Znam što ti sve rade u općoj. Sada previše toga znam. A sama pomisao da pod spinalnom budem svjesna za vrijeme operacije mi je brrrrrrr. Molim dr. M da mi da pola sata da se skockam. Ali ubrzo me salijeću sestre i pripremaju za zahvat. Na suho mi brije rez i skida bocu s dripom. Maja me smiruje i ja se psihički pripremam na činjenicu da moj VBAC nije uspio. U 17:30 mi dr. M stavlja kateter. Na tu blagodat sam skoro zaboravila. Dolazi anesteziologica i objašnjava mi da nema potrebe za općom i da je spinalna super jer ću biti prisutna na vlastitom porodu. Kao da sam izašla iz vlastitog tijela! Pa tako se i osjećam. Jako je draga, topla i ulijeva mi povjerenje.
Odvode me u salu koja je 3 m od rađaone. Iznenađuje me jer uopće nije ni nalik onoj hladnoj, ogromnoj derutnoj sali iz Petrove. Doduše, nema glazbene pozadine (zadnje čega se sjećam prije opće anestezije u Petrovoj je neka pjesma od The Corrsa), ali je manja i nekako manje bolnička. Moram se popet na stol. Požuruju me, a ja čekam da me prođe iritacija od postavljanja katetera pod izgovorom da imam trud. A trudova već odavno uopće nema. Sjećam se da sam se u Petrovoj jedva popela na stol koji je komatozno uzak i visi na jednu stranu. Sjedam na stol i anesteziologica mi sve detaljno objašnjava što će mi raditi. Ubod nisam ni osjetila. Legnem i stavljaju mi kompresu ispred glave. Osjećam da me „peru“ tj. dezinficiraju. Ugledam jednog doktora sa bijelom dugačkom pregačom. Majko moja, izgleda ko mesar. Još uvijek me je strah. Desna ruka u džep, lijeva ispružena za tlakomjer i davanje terapije.
„Ali ja još uvijek osjećam noge.“, govorim i hvata me strah da anestezija nije primila. Anesteziologica me umiruje. Tada se pojavljuje neonatologica i ne mogu vjerovat. Ta je dr. bila na specijalizaciji na Rebru i primila nas je kad smo na hitnu došli s Leonom kad je imala peritonitis. Da li moram spomenuti da si nismo baš bile najnaj?

[kljucic]

Tu počinjem razgovor sa anesteziologicom o Leoni. I dok me oni režu, ljuljaju, drmaju, čupaju, ja se koncentriram na priču. U jednom trenutku mi se zavrti i uplašim se, ali mi kažu da od anestezije padne malo tlak. I odjednom čujem plač. U 18:00 rodio se David. „Pa ja imam sina!“, kažem i zaplačem.
Čujem kako ga aspiriraju. Donesu mi ga i prislone uz obraz. Malo se tako mazimo. Odnose ga i čujem mjere: 4020 g i 51 cm. I ne vjerujem svojim ušima.
Odjednom se dr. B naviri preko komprese:
„Planirate imati još djece?“
„Da, ako Bog da“.
„Onda ću vam popravit rez.“
Čula sam da su nešto pričali da im je gužva i da ne znaju gdje će nas smjestiti i da možda nećemo moći biti zajedno na što je anesteziologica rekla:
„Dajte ženi sobu gdje će moći biti sa svojim djetetom!“, vjerojatno ponukana mojom pričom o Leoni. I na tom sam joj vrlo zahvalna.
Nakon šivanja me odvoze iz sale. Ispred me čeka MM (koji je doletio iz Zagreba uz policijsku pratnju, ali to je druga priča) i Maja. Pozdravljam ih s osmjehom na licu i neizmjernom srećom u srcu. Smjestili su me u sobu 10 m od sale i tamo me je već čekao mali smotuljak zabundan u dekicu i jastuk. Radoznalo je promatrao svijet oko sebe i trpao rukice u usta. Da li moram reći da je navalio na ciku kao profesionalac? Tko sretniji od mene.
I tamo smo uživali zajedno 5 dana. U novu 2010. sam ušla sa smotuljkom u naručju, osmjehom na licu i suzama u očima.

[jelena.O]

Lijepo !

[partyka]

Prekrasna priča o ljepoti života, snazi čovjeka i Božjoj volji - mislim da sam se isplakala kao nikad.

[sirius]

[Vishnja]

Evo, i ja čitam i plačem.
Predivno, ključić. Bog vam je zaista otvorio prozor, i to širom...

[XENA]

Predivno kljucic, zasuzile su mi oči. Hvala ti što si sa nama podijelila svoju priču.

[čokolada]

Ključić

[mfo]

[dani1]

[Dragonfly]

Ajme ključić
Divim se tvojoj snazi...
I još jednom, iskrene čestitke na Davidu!!

[Marsupilami]

Nemam rijeci....

[grom]

[Smajlić]

kljucic,

[bijelko]

Tebi i tvojoj obitelji želim svu sreću!

[KayaR]

[lidać2]

predivna prica....

[a72]

I ja se divim vasoj snazi, i zelim vam od sada samo lijepe i sretne dane i godine....i cestitam jos jednom na vasem sinu!

[Nia_Zg]

[Audrey]

Ključić !

[Forka]

Ajme, Ključić...

[kikic]

Pročitala u jednom dahu... Sretno!

[kajsa]

[dunja&vita:-)))]

Toliko tuge i toliko sreće.... hvala ti što si s nama podijelila svoju priču.

[ninanuna]

Jao ključić!Pročitala sam ovo u jednom dahu i pošteno se naplakala.Divim se tvojoj i muževoj snazi.Evo i MM je zaista u šoku. Vaša priča jest doista primjer kada Bog zatvori vrata, uvijek otvori prozor. Vama i Vašem Davidu

[laumi]

[summer]

kljucic

[Iva M.]

[romi]

Prekrasna prića, želim svima sve nabolje i čestitke na malom Davidu!

[MoMo]

[tomita]

[mihim]

[EvaMONA]

Čestitke na malom smotuljku i tvojoj velikoj majčinskoj snazi.

[piplica]

Draga Ključić

[Romana]

Uopće ne znam šta bih rekla, osim da vam želim puno sreće, ljubavi i zdravlja, zdravlja, zdravlja...
Priča je prekrasna.

[manal]

svaka čast na tvojoj snazi, hvala na ohrabrujućoj priči i svako zamislivo dobro vam želim!

[kole]

cestitam vam na snazi i malom smotuljku draga

[srecica]

Koliko zenske snage ima u ovoj prici
kljucic hvala ti sto si podijelila sa nama ovo iskustvo

Prekrasno!

[kli_kli]

[Trina]

Dirnula si me do kraja svojom pričom.

[sis]

[BusyBee]

kljucic

[joy]

Kljucic

[cvijeta73]

ključić, ravno u srce

[kovrčava]

Rasplakala si me..............

[leonisa]

:suze u ocima:

[litala]

[jadro]

[apricot]