kod nas ne pali nikakvo odvraćanje pozornosti sa bilo čim drugim, kada nešto žele doslovno vrište i suze frcaju dok god to ne dobiju

ne daju se ni smiriti, zagrliti, ma ništa, samo jure za jedan za drugim i trgaju stvar iz ruku

ja sam do sada igrala ulogu sudca, skužim tko je kome šta zdipio, pa pokušavam po milijardu puta objasniti da se sad braco igra, da ćemo mi uzeti sad ovo drugo, pa pokušavam da se zajedno igraju sa tim nečim, pa svašta nešto izmišljam

ponekad pustim da vidim kamo će sve to odvesti, ali najčešće ne izađe na dobro, moram urgirati jer se ruše, čupaju, čak zamahuju rukom jedan na drugoga iako mi nije jasno od kud im to, nema šanse da su to ikad igdje vidjeli, ne odvajamo se skoro nikad, vidjela bi da su negdje pobrali takvo ponašanje