nesto kontam u zadnje vrijeme o toj "socijalizaciji"...
pa me bas zanima sto se o tome misli...
cesto se spominje potreba djeteta da u nekoj dobi krene "u svijet" i da se "socijalizira". ne bih sad o tome je li to zbilja potrebno, u kojoj je dobi potrebno i koliko je ljudi prihvatljiva granica socijalizacije (jel druzenje s dve sestricne socijalizacija ili ne, npr.).
ja osobno nisam nikad smatrala da je socijalizacija - konkretno polazak u vrtic ili skolu - neka "frka" i nije mi se cinilo da je djeci problem mijenjanje "skupina" ili razreda ili kakvog vec kolektiva...
sto me to, ustvari, zanima? pa konkretno ovo - toliko se prica o tome da se dijete socijalizira i onda kad krene u vrtic ili skolu - od te se socijalizacije napravi - druga "obitelj". nedajboze da se promijeni teta u vrticu ili ucitelj/ica u prva cetiri razreda (pa makar i ona iz boravka) ili da se promijeni skupina (vrticka) ili cijeli vrtic ili razred ili skola... a zbog - soka od promjene?
zasto se predmnijeva taj sok? zasto se smatra da ce djetetu biti toliko tesko promijeniti skupinu koja ionako nije njegova prava obitelj (zato sam to gore i nazvala "obitelji" - jer time sto se skanjivamo ista talasati od te skupine slucajne djece mi na umjetan nacin forsiramo nekakvo "stalno stanje" kao u pravoj obitelji gdje uobicajene fluktuacije i nisu nesto dramaticne)...
dodatno me na razmisljanje potaklo i to sto smo se mi, igrom slucajnosti zvane zivot , nasli u situaciji da nam djeca sad idu u skolu (na drugom kontinentu, na drugom jeziku, nebitno sad) koja funkcionira na nacin da se od predskolskog razreda (kod nas bi to bio nulti razred) do kraja skolovanja razredi svake godine iznova formiraju tako da se sva djeca iz generacije jednostavno pomijesaju i stvore se novi razredi (ima neke logike i pravila u tom mijesanju, nije to bas random proces ) i svake godine djeca imaju drugog ucitelja/icu.
s time da tijekom skolske godine djeca (iste generacije, dakle drugi razredi, treci, peti...) cesto rade u grupama iz dva-tri paralelna razreda - pomijesani. s nekim totalno drugim uciteljem/icom (koji opet moze biti trenutno ucitelj/ica u toj generaciji a ponekad i nije) - znam da zvuci konfuzno, ali recimo ovako: pomijesaju se djeca iz trecih razreda i oformi se pet grupa koje obradjuju zadatke iz matematike (tezina zadataka ovisi o grupi - u grupi su djeca priblizno istih sposobnosti) i onda tri "jace" grupe vodi ucitelj koji ove godine vodi peti razred a dvije uciteljice trecih razreda preuzmu svaka jednu grupu "slabijih" matematicara i s njima intenzivnije rade na savladavanju problema... peti razred recenog ucitelja u to doba je u knjiznici i s knjiznicarkom obradjuje neku knjigu
sto sam iz svega ovog htjela reci? cini mi se, sad kad gledam, da je nas domaci nacin (1.-4. ista uciteljica, a 1.-8. i isti sastav razreda) prilicno skucen i ne bas socijalizirajuc. sjecam se svoje generacije i cinjenice da se mi s dva paralelna razreda nismo prakticki uopce poznavali do ekskurzije pocetkom osmog razreda gledam sad svoju djecu (njih troje) i vidim da su u skoli opusteni, da im godi to sto svih znaju, sto su im svi ucitelji poznati i sto i njih gotovo svi ucitelji znaju po imenu (ok, skola nije prevelika, obicno po dva razreda u generaciji).
kako se vama cini?