Ne znam da li ovo pripada ovdje, ako ne, moderatorice će već premjestiti.
Nisam osoba koja druge ljude zamara svojim problemima, ali sad mi je došlo do grla i neznam kud i kako dalje i eto moram izbaciti to sve iz sebe a nemogu s nikim od obitelji i prijatelja o tome razgovarati.
MM se nalazi u istražnom postupku zbog optužbi koje je protiv njega iznijela njegova bivša. Optužbe su takve da mu prijeti zatvor. Saznali smo za to ljetos. Prošli ispitivanja na policiji i mislili da je to sve odbačeno jer nas mjesecima nitko nije kontaktirao.
Ali je on prošli tjedan dobio poziv na istražno ročište kod istražnog sudca. Tražili su iz odvjetništva i pritvor ali je sudac odbio jer smatra da nema osnove da ga se pritvara.
Uzeli smo odvjetnika jer se u ovakvim stvarima nemože braniti sam, naprosto zato što nismo ni kompetenti niti uopće znamo kako i što napravit.
U samom postupku bit će uglavnom njena riječ protiv njegove. Policija je nakon što nas je sve ispitala utvrdila da nema dokaza da je on počinio to kazneno djelo ali je odvjetništvo ipak pokrenulo istražni postupak. Socijalna radnica koja je također bila ispitana izjavila je da ne vjeruje da bi ikada takvo nešto mogao napraviti. Psiholozi su također izrazili sumnju u vjerodostojnost njenih izjava, ali sve to nije dovoljno da se optužbe odbace.
I on i ja smo u takvom stanju da nemožemo spavati, razmišljati, raditi....baš ništa.
Došlo nam je do grla i neznamo kud bi sa sobom. Po cijele dane se samo vrtim u krug, nemogu ništa konkretno započeti i konkretno raditi.
Jadna sam i ogorčena.
Njegova djeca iz braka s tom ženom žive s nama, a nas dvoje imamo još jedno dijete. Gledam tu djecu i dođe mi da puknem po šavovima jer se bojim što će biti s njima ako on ne uspije pobiti te njene izjave i dokazati svoju nevinost. Gledam ih i razmišljam kako ćemo dalje ako dođe do onog najgoreg. Što će biti s njegovom djecom? Da li ću se uspjeti izboriti da u tom slučaju ostanu samnom ili ću ih morati dati njoj?
Znam da ne bih trebala razmišljati o najgorem, ali si nemogu pomoći. Obuzeo me je prevelik strah i užasno mi je teško.
Pokušavam imati razumijevanja za njega, pokušavam mu dati podršku i utješiti ga. Govorim mu da će sve biti ok, da imamo mišljenja psihologa, socijalnih radnika i policije u našu korist, a za to vrijeme u sebi plačem jer se bojim da će se naši životi raspasti i da više nitko od nas nikada neće živjeti normalno.
Pred nama je užasno teška borba, psihički teška i financijski skupa, a nemamo druge nego trpiti i izdržati to sve, samo što sam ja već sad slomljena zajedno s njim.
Ne znam što da napravim, osjećam se bespomoćno, jadno i ogorčeno.