Naša komunikacija kao da ide nizbrdo otkad je L u jaslicama. Prvo je tamo tetama počela odbijati sjesti na tutu. Možda nisu kužile signale pa bi ju stavljale u krivo vrijeme ali ne znam baš da je to svaki put bio slučaj. Ona obavezno piški poslije spavanja a ni tu nije htjela surađivati.

Uskoro je s tim krenula i doma.
Sad to izgleda ovako: ona da znak a neće sjesti na tutu osim ako ju s nečim ne "zableušim", kakvom super interesatnom novom stvari koju treba proučiti. Onda sjedne i najnormalnije obavi svoje.
E sad, ponestaje mi novih stvari po kući. MM predlaže da ju jednostavno pustimo nek se popiški u pelenu u tim slučajevima ali bojim se da ju to ne počne zbunjivati. Šta da radim?

Vjerojatno je bitno napomenuti da smo više doma na bolovanju nego u jaslicama pa se nikad nije pošteno adaptirala i svaki put kad ozdravi bude tamo maksimalno 5 dana i onda se opet razboli.
Možda je ovo neki protest? Jer nije da ona više ne javlja (iako se zna zaboraviti ili zaigrati), zna da joj je sila ali kad dođe red da mi obavimo svoje = podmetnemo tutu, ona to odbija. Probali smo i s držanjem iznad koječega ali taj položaj joj nikad nije bio posebno drag.