Cvijeto, ja ću ti reć šta mislim, a ti se onda nađi razuvjerenom ili ne
.
Mislim da je situacija negdje između američkih filmova i naše situacije ovdje. Ne mislim nikako da svakome treba stručna pomoć, ali mislim da ovim roditeljima treba. Ako je tako jednostavno reći djetetu ne i znati da ne smije gledati crtiće cijeli dan, zašto ti roditelji to ne znaju? Vide problem, ali ne znaju kako dalje. Okolina pomaže tako da svako malo kaže da je dijete razmaženo. Je li to pomoglo? Nije. Znaju li si sami pomoći? Ne znaju. Jesu li se našao prijatelj koji im je uspio pomoći? Nije. Je li im ti pomogla svojim stavom da bi se svak sam ili uz pomoć bližnjih trebao izvući iz svake situacije? Nisi
.
Ja sam osobno bila po jedamput kod vrtićke pedagogice/psihologice za svakog od sinova, i to vezano za neke dileme oko tekućih životnih situacija u odgoju s kojima sam se našla u nedoumici, i prošle godine s A. vezano za darovitost. Svaki put mi je bilo od pomoći. Smatram da takve osobe imaju znanje i iskustvo rada s velikim brojem djece i da mogu mene i moje dijete usporediti s ostalima, što ja ne mogu. I ne mogu biti objektivna. S prijateljima mogu razgovarati, i jesmo si od pomoći, ali A. je, recimo, najstarije dijete u mom širem krugu prijatelja (a ja najmlađa mama) i tu se svi nalazimo na istom putu traženja odgovora. Ne mislim da svakome treba terapija, ali ne mislim ni da stručne osobe služe samo za teške krize.