Briga o šestogodišnjem djetetu

[cvijeta73]

ma vi ste mene skroz krivo shvatile. vjerojatno jer sam tako nespretno napisala.
kao prvo, ja se sigurno na zgražam nad urlajućom djecom, jer su moji oboje zdravi pa se mogu zamisliti u opisanoj situaciji u autobusu. i kad je riječ o djeci, istina, ne pomišljam odmah na dijagnoze, ali mi stvarno ništa nije strano. nikakvo ponašanje. da sam promatrač u autobusu, vjerojatno ne bih pomislila da dijete ima autizam, nego bih se nasmijala s :coldrex: pogledom.
dakle, znajući tvoju situaciju, odmah sam skužila na šta ciljaš.
a da ne znam tvoju situaciju, odgovorila bih ti, da ukoliko je riječ o zdravom djetetu, da bih se ozbiljno naljutila na takvo ponašanje.
vjerojatno bih izašla na slijedećoj stanici vani, i onda na neki način sankcionirala takvo ponašanje. i ono o čemu raspravljam s medom (čini mi se da me je ona dobro skužila) je to da me taj tren uopće ne bi bilo briga da li je umoran, gladan, ili nešto treće.
napisala sam već da poremećaje u ponašanju o kojima pišeš, a naročito autizam, ne mogu komentirati, jer ne znam ništa o tome, i ne znam kako odgajati djecu s poremećajima u ponašanju. tu bih sigurno potražila pomoć.
ali, ovdje se radi o zdravom djetetu.
ispravite me ako griješim, ali ako dijete ima poremećaj u ponašanju, onda taj poremećaj ne nestaje ako mame nema u blizini. dok je dijete u vrtiću. on ga ima stalno.

druga stvar, ovdje potpisujem bubicu i anemonu.
iskreno, meni sve ovo navedeno, ne zvoni na uzbunu.
i ne znam, vertex razuvjeri me ali nije mi jasno kako to odjednom imamo toliku potrebu za stručnom pomoći. od kud to? bili su nam smješni američki filmovi i kako svatko ima svog shrinka
treba nam stručna pomoć da bi rekli djetetu NE? treba nam psiholog koji će nam reći da nije baš ok da dijete cijeli dan gleda crtiće?

a ovu prepisku s kolicima preskačem, ako roditeljima odgovaraju kolica (i djetetu), a ja ne vidim ama baš nikakvog zla u tome.

[Arijana]

Nije poanta da svakom roditelju treba stručna pomoć (neko dijete gleda previše crtiće, neko još nosi pelene, neko je sebično...), nijedno dijete, a nijedan roditelj nije savršen. Problem je kad imaš previše toga što "nije u redu" u djetetovu ponašanju, a očigledno je da se majka tu ne snalazi baš najbolje i kako vrijeme ide.... problemi mogu postati samo veći i veći...

[*mamica*]

Anemona, tvoj post neću ni komentirati iz dva razloga: 1. sve si pogrešno shvatila i sve su ti pretpostavke netočne, 2. poznajem s foruma tvoju naviku da raspravljaš i svaku riječ seciraš na bezbroj stranica, ne da mi se Žao mi je što sam morala iznositi toliko detalja jer, opet ponavljam, i dijete i roditelji su mi vro bliski i dragi ljudi i ne želim da ispadne da imam bilo što protiv njih. Da rezimiramo:

Literatura: Jesper Juul, "Znati reći ne mirne savjesti"
Akcija: Tijekom razgovora, ako ide u tom smjeru, predložiti razgovor s pedagogom na način da to ne bude miješanje i zabadanje u nos... Uglavnom, na neki bezbolan način.

Uistinu se nadam da će biti rezultata

[Mima]

Misliš psihologom.

[*mamica*]

Misliš psihologom.

Ii dječjim psihologom ili pedagogom, samo što znam pouzdano da u našem mjestu ima dobrih pedagoga, ali ne poznajem dječje psihologe, to će se oni morati sami raspitati ako žele.

[Mima]

Gdje ima pedagoga, ne kužim. Što radi dječji pedagog?

[*mamica*]

Napisala sam gdje - u mjestu gdje živimo. Rade u školi i pomažu u odgoju djece, slično kao dječji pedagog. I ako dijete ima nekih problema u školi, upute ga pedagogu.

[Mima]

Nisam mislila gdje u smislu u kojem mjestu nego u kakvoj ustanovi. Naime, naravno da znam da pedagozi rade u vrtićima i školama, no nikad nisam čula da bi se pedagogu dolazilo 'izvana' tj. izvan institucije na pregled i terapije.

[vertex]

Cvijeto, ja ću ti reć šta mislim, a ti se onda nađi razuvjerenom ili ne .
Mislim da je situacija negdje između američkih filmova i naše situacije ovdje. Ne mislim nikako da svakome treba stručna pomoć, ali mislim da ovim roditeljima treba. Ako je tako jednostavno reći djetetu ne i znati da ne smije gledati crtiće cijeli dan, zašto ti roditelji to ne znaju? Vide problem, ali ne znaju kako dalje. Okolina pomaže tako da svako malo kaže da je dijete razmaženo. Je li to pomoglo? Nije. Znaju li si sami pomoći? Ne znaju. Jesu li se našao prijatelj koji im je uspio pomoći? Nije. Je li im ti pomogla svojim stavom da bi se svak sam ili uz pomoć bližnjih trebao izvući iz svake situacije? Nisi .
Ja sam osobno bila po jedamput kod vrtićke pedagogice/psihologice za svakog od sinova, i to vezano za neke dileme oko tekućih životnih situacija u odgoju s kojima sam se našla u nedoumici, i prošle godine s A. vezano za darovitost. Svaki put mi je bilo od pomoći. Smatram da takve osobe imaju znanje i iskustvo rada s velikim brojem djece i da mogu mene i moje dijete usporediti s ostalima, što ja ne mogu. I ne mogu biti objektivna. S prijateljima mogu razgovarati, i jesmo si od pomoći, ali A. je, recimo, najstarije dijete u mom širem krugu prijatelja (a ja najmlađa mama) i tu se svi nalazimo na istom putu traženja odgovora. Ne mislim da svakome treba terapija, ali ne mislim ni da stručne osobe služe samo za teške krize.

[vertex]

Ajme, svašta sam zbrljala gore. Ispričavam se! A. mi nabija nervozu jer čeka svoje vrijeme za računalom.

[cvijeta73]

Cvijeto, ja ću ti reć šta mislim, a ti se onda nađi razuvjerenom ili ne .
Mislim da je situacija negdje između američkih filmova i naše situacije ovdje. Ne mislim nikako da svakome treba stručna pomoć, ali mislim da ovim roditeljima treba. Ako je tako jednostavno reći djetetu ne i znati da ne smije gledati crtiće cijeli dan, zašto ti roditelji to ne znaju? Vide problem, ali ne znaju kako dalje. Okolina pomaže tako da svako malo kaže da je dijete razmaženo. Je li to pomoglo? Nije. Znaju li si sami pomoći? Ne znaju. Jesu li se našao prijatelj koji im je uspio pomoći? Nije. Je li im ti pomogla svojim stavom da bi se svak sam ili uz pomoć bližnjih trebao izvući iz svake situacije? Nisi .
Ja sam osobno bila po jedamput kod vrtićke pedagogice/psihologice za svakog od sinova, i to vezano za neke dileme oko tekućih životnih situacija u odgoju s kojima sam se našla u nedoumici, i prošle godine s A. vezano za darovitost. Svaki put mi je bilo od pomoći. Smatram da takve osobe imaju znanje i iskustvo rada s velikim brojem djece i da mogu mene i moje dijete usporediti s ostalima, što ja ne mogu. I ne mogu biti objektivna. S prijateljima mogu razgovarati, i jesmo si od pomoći, ali A. je, recimo, najstarije dijete u mom širem krugu prijatelja (a ja najmlađa mama) i tu se svi nalazimo na istom putu traženja odgovora. Ne mislim da svakome treba terapija, ali ne mislim ni da stručne osobe služe samo za teške krize.

ajd dobro, ima smisla.

[Anemona]

Anemona, tvoj post neću ni komentirati iz dva razloga: 1. sve si pogrešno shvatila i sve su ti pretpostavke netočne, 2. poznajem s foruma tvoju naviku da raspravljaš i svaku riječ seciraš na bezbroj stranica, ne da mi se

Ma nema problema, ne bi vjerovala, ni ja nemam volje, mada kod mišljenja i dalje stojim. Nekoliko forumašica je napisalo vrlo slično što i ja, ali nemam ništa protiv da sam ti iritantna i da mene preskočiš.

[maria71]

mamice na svakom forumu će ti se naći netko tko će ti oponirati na tebi i nekima bjelodano jasnu situaciju.

nekima je to sport, navika, a neki stvarno imaju drugačije poglede.

kako god, iz onog što si ti napisala ja ne iščitavam mračnu zavjeru, već dijete koje je odgojeno ( tj neodgojeno ) permisivno i bez granica.

isto tako , sad ili nikad da se ti obrasci ponašanja donekle dovedu u neki mainstream.

naravno postoje i djeca sa posebnim potrebama, ali mislim da na ovoj temi nema potrebe njih stavljati u komparaciju i korelaciju sa curicom iz uvodnog posta ili bilo kojim primjerom djeteta odgojenog bez autoriteta i granica.

ona je jednostavno tako usmjerena od strane svojih odgojitelja , a oni su posebni.

[Anemona]

Da pokušam pojasniti bez seciranja tuđih postova.
mamice, pretpostavljam da si me krivo shvatila, nisam rekla da izmišljaš, ili da iz nekog razloga nabrajaš stvari bezveze, nego sam mišljenja da svaka osoba zvuči "pogrešno" "čudno" ili u ovom slučaju za gotovo svako dijete kad nabrojiš nekoliko detalja na jednom mjestu možemo reči da je "problematično" ili "razmaženo".

Za primjer, znam dijete koje je znači do dobi od 6 godina pilo Čokolino na flašicu i cuclalo palac, koje se nije htjelo odlijepiti od roditelja (odnosno nigdje prespavati bez njih do 2. srednje, za koje su uvijek svi govorili da "ima suze u rukavu" (odnosno da sve što želi može izmamiti suzama - dakle čista proračunata pokvarena ucjena), kojem se je uvijek nešto dogodilo ako tate nije bilo kod kuće (dijete slomilo ruku, razbilo glavu, peglom opeklo obje ruke, rasjeklo nogu,... - možemo protumačiti kao neko ekstra privlačenje pažnje,...),... Da nabrajam dalje?
Eto to dijete sam bila ja, a odgojena najnormalnije kao i moj brat koja je čista suprotnost.
Ovako na jednom mjestu zvuči kao čista patologija, a ustvari sam bila prilično normalno dijete omiljeno u društvu, i u školi,... često predsjednik razreda,...
A eto i dan danas se sjećam onog osjećaja kad nešto želiš pa počneš plakati, a roditelji te pokušavaju izignorirati, jer znaju da "glumiš", pa pokušavaš plakati sve jače i jače, pa kome prvo dojadi. Što reči - bila sam uporna i iritantna (izgleda da neke osobine ostaju), jedino što nisam secirala postove.

Isto tako znam dijete (isto u dobi od 6 godina) čista dobrica, svi su se divili kako divno i poslušno dijete, od njega niti slova krivo, surađuje, ma prekrasno, a pozadina je bila da je dijete bilo u ogromnom strahu od mame. Ne onom "zdravom strahu", nego nečem sasvim drugom.

Isto tako znam dijete (blizu 6 godina), koje još uvijek ima dudu, još uvijek se popiša u gače, voli leči u kolica da ga se vozi, voli da ga se hrani, voli da ga se njiše na njihaljci i ne voli nove situacije, u puno mlađoj dobi je obožavalo da mu se čitaju slikovnice i u svakodnevnom govoru je bacalo ko iz rukava cjelokupne citate iz slikovnica.
Ovako napisano zvuči katastrofa, ali to su mali segmenti - nesvakodnevni. Dijete je inače izuzetno inteligentno, razumno, spremno na suradnju, puno prekrasnih osobina, puno ljubavi prema drugoj djeci, manjim bebama, odlično funkcionira u društvu, čak što više intelektualno je "nadmočnije" i uklopi se u sekundi u društvo bilo koje dobi.

Ono što sam htjela reči je da ne mora biti sve tako crno kako izgleda, ne bih se lovila nikakve patologije, nego jednostavno djetetu treba malo vodstva.
I mislim da bi roditeljima bilo lakše da se posavjetuju sa stručnom osobom, nego preko literature.

E da, i ono što sam napisala da se tebi to tako čini od kad si dobila dijete - to nije bila kritika/optužba, nego isto tako gledam po sebi. U trenutku kad sam dobila svoju bebu, nekako ti "padnu na listi prioriteta" mali rođaci. Ne mislim da ih ignoriraš ili nešto takvo, nego jednostavno ti nisu više oni centar, nego tvoje dijete i onda kad se maknu iz centra lakše vidiš "nedostatke".

[meda]

pa nij strucna pomoc zato sto ti roditelji ili dijete imaju psihickih problema (barem ne jos) nego da ih neko strucan uputi kak da se postave, jer ocito se mama pita kud to sve vodi i jel to normalno. s razlogom

slazem se da neke stvari izvadene iz konteksta mozda zvuce zabrinjavajuce, meni kontekst izgleda zabrinjavajuce! neke specificnosti ima svako dijete. pa cak i moje

[*mamica*]

Anemona, nisi mi iritantna, dapače, volim pročitati tvoje postove i u dosta stvari se slažemo, ali me ubije u pojam kad se zakvačiš i protegneš raspravu na nekoliko stranica, što mogu Kada si pisala o sebi i o toj drugoj djeci, mogu zamisliti kakve su roditelje i odnos s njima imali - ponešto i iz vlastitog iskustva, ali vrlo dobro znam da ovdje to nije u pitanju i da roditelji dijete definitivno ne ignoriraju, dapače.
Ali većina ovoga što sam ja napisala, stvarno se događa svakodnevno. I nije taj problem prepoznat od drugih, kao što si ti pretpostavila, tek sada, nego ooooodavno (to sam i napisala - da su je pod pritiskom obitelji bili upisali u vrtić).
A što se tiče bebe, nisam ja jedina koja ju je dobila, u obitelji nam se zaredalo nekoliko beba u godinu dana (radišni ljudi, što reći ) i stvarno ih sve volim kao vlastitu djecu. I već sam ti rekla da bez problema svoju malenu ostavim toj curici da se igraju, samo sam joj zabranila da je udara, štipa i uništava joj igračke i zna da neću imati milosti prema njoj :D.
I već sam napisala više puta - nisam se ni zgražala ni miješala, u razgovoru s roditeljima kada smo razgovarali o njoj rekla sam da je razmažena, odnosno potvrdila ono što su i sami u tom trenutku govorili, dakle nije to bio kao nabijanje na nos. A u nekim situacijama, kao kad vidiš da dijete sebe udara ili da mu se roditelji ispričavaju dok im se ona ne smiluje - kako možeš suspregnuti emocije na licu? Uvijek sam pažljiva i trudim se, jer znam da im je već dosta i vlastitog jada i okoline koja im pametuje, pokušavam ih shvatiti, ali ova agresivna epizoda odnedavno me potaknula na otvaranje teme.
Žao mi je što sam na taj način morala pisati, bojim se da bi to povrijedilo njenu mamu, a to ne želim jer ih uistinu volim i stalo mi je do njih, ali, kao što sam već rekla, ovdje sam puno naučila o djeci i o sebi, o roditeljstvu i htjela sam naći odgovore. Eto, to je to.

[pomikaki]

I mislim da bi roditeljima bilo lakše da se posavjetuju sa stručnom osobom, nego preko literature.

Ovo je i meni palo na pamet kad se spomenuo J. Juul.
Dobro ga je pročitati, ali je problem što ga mnogi pokušavaju tumačiti na način koji im odgovara (bilo da ga pokušavaju osporiti ili slijediti). A on ne pokušava dati univerzalno rješenje - što ljudi obično traže. Tako da netko tko se uhvati za onaj dio koji mu odgovara može potpuno zastraniti.

Ta priča o kompetenciji djece, na primjer, mnogi je žele shvatiti na način da djetetu treba dati da odlučuje. Dok je poruka upravo suprotna, roditelj mora biti taj koji odlučuje i koji je odgovoran.

Mislim (ali ne moram biti u pravu) da bi ovoj ženi sjajno došlo nešto kao u onim rijaliti emisijama (zaboravila sam kako se to zvalo, i moram priznati da nisam baš puno ni gledala) gdje dolaze dadilje u kuću da bi riješili problem u odgoju djece. Naravno, samo bez kamera. Trebao bi joj netko stručan tko bi malo promatrao njen odnos s djetetom i pokušao je uputiti kako da promjeni stvari koje ne štimaju.

[vertex]

ajd dobro, ima smisla.

Lijepo da si tako razumna .

[VedranaV]

Meni je super izjava jedne mame iz Švedske u jednoj TV emisiji u kojoj se obrađivala tema slična ovoj: "There is a lot of love in a no." Pa ako ta mama misli ili osjeća da uskraćuje ljubav kćeri ako joj kaže "ne", možda joj to pomogne.

[meda]

Ovo je i meni palo na pamet kad se spomenuo J. Juul.
Dobro ga je pročitati, ali je problem što ga mnogi pokušavaju tumačiti na način koji im odgovara (bilo da ga pokušavaju osporiti ili slijediti). A on ne pokušava dati univerzalno rješenje - što ljudi obično traže. Tako da netko tko se uhvati za onaj dio koji mu odgovara može potpuno zastraniti.

Ta priča o kompetenciji djece, na primjer, mnogi je žele shvatiti na način da djetetu treba dati da odlučuje. Dok je poruka upravo suprotna, roditelj mora biti taj koji odlučuje i koji je odgovoran.

Mislim (ali ne moram biti u pravu) da bi ovoj ženi sjajno došlo nešto kao u onim rijaliti emisijama (zaboravila sam kako se to zvalo, i moram priznati da nisam baš puno ni gledala) gdje dolaze dadilje u kuću da bi riješili problem u odgoju djece. Naravno, samo bez kamera. Trebao bi joj netko stručan tko bi malo promatrao njen odnos s djetetom i pokušao je uputiti kako da promjeni stvari koje ne štimaju.

slazem se.

sad me ovo podsjetilo na jednu izjavu voditeljice Treninga roditeljske kompetentnosti, kad njoj ljudi kazu da je Juul 'diiivan', odmah joj je jasno da ga nisu skuzili