on udara glavom ... ja ludim... help!

[magda_]

drage mame,
moj djecak (2,3) nikako da prodje fazu udaranja glavom o pod, ali i od sve sto mu se nadje pri glavi: zid, sto, stok, radijator, plocice, lavabo, beton... i to traje vec skoro godinu dana. uvijek ima modrice (uz moje cuvanje) po celu. ja vise naprosto ne znam sta da radim i cnini mi se da ovo traje vjecnost i da ce dugo trajati. zaista ludim!

i to su ujedno ti izljevi bijesa koji su vrlo ucestali, svakodnevno se desavaju i za svaku sitnicu.
vrlo je ziv i energican, kao da umjesto nogica ima federe. uvijek negdje mora da se penje, skace, zavlaci, provlaci, jase, trci i u svemu veliki je brzac... i to nije toliki problem, mada ne nalazim vremena ni za sta osim za njega i nista ne stizem uraditi (a kuci sam po cijeli dan), ali ... malo nesto neka mu nije po volji pocne da place, skici i automatski udara glavom, ali tako jako da je to prestrasno.

probala sam svasta, razgovorati, ljutiti se, ignorisati, sprecavati ga silom da ne udari, prepadati izmisljenim likovima, pa cak par puta pljesnuti po guzi da ga dozovem iz tog bjesnila (nazalost jer ludim i ne mogu vise da se kontrolisem) jer me ne cuje koliku paniku pravi, ali nista.
sto se tice ignorisanja, ne dolazi u obzir, vjerujte da bi razbio glavu za bolnice, toliko jako zamahne.
ali, on naprosto MORA udariti u nesto kad ga uhvati bijes, dok mu tako branim fizicki da udari on govori: udalim gavom, udalim gavom! cupa me za kosu, pokusava ogrebati, udariti (barem nikad nije ujedao i tako se "cerupamo" duze vrijeme. cini mi se da za sada jedino to i mogu.
dakle udaranje glavom problem br. 1.

2. problem je ponasanje na ulici.
ne da ruku (iako sam se satrla insistirajuci), trci ko metak, ide cik cak, ulazi u svaku prodavnicu, apoteku, cevabdzinicu, butik..... razgovara sa ljudima unutra, nesto im prica, objasnjava, pita... ganja i dira cuke mace, ne boji se... a ako ga podjemo omesti u tome imamo onaj bijes i udaranje glavom. zato vrlo rijetko i izlazimo u "setnju" gradom, soping i sl. sa njim.
inace vrlo dobro prica, sve moze reci sto mu treba. vrlo je komunikativan.

zbog cjelodnevnog jurcanja za njim i oko njega, moga dragog i duuuugo cekanog bejbija, ja ne mogu razmisljati, mozak mi je spljosten... sve sto sam ranije citala i pripremala se za roditelja, palo je u vodu, zato molim iskusne roditelje da mi pomognu, daju neku ideju za prevazilazenje ovih problema, za pravilno postupanje koje ce, pa makar i za godinu i pet godina, dati dobre rezultate, ako ne brze. barem da ja ne pravim stvari gorim, barem. nadam se da neko ima slicna iskustva i korisne savjete.

ocekujem da uskoro pocnem raditi, a on ce u obdaniste aBd, u sto polazem velike nade da ce pomoci u svemu ovome.

[majoslava]

he he, pa tvoje dijete nije nista neobicno, djeca su cesto takva. normalno je da se djeca penju da jurcaju okolo, da istrazuju i sl. nista neobicno sa djecom tog uzrasta da moraju uc u svaku trgovinu, da ne zele hodati mirno uz tebe i poslusno slusat svaku tvoju rijec... nemam drugog savjeta osim, strpljenje i vrijeme, lijece takvo ponasanje...
sto se tice izljeva bijesa... djetetu treba naravno dozvoliti da se ljuti, to je njegovo pravo da protestira protiv tvojih nepravednih odluka. najbolje sto mozes uciniti je da ga pustis dok ga bijes ne prodje, izbjegavati svadju s njime i lupanje po guzi, ponuditi utjehu. ako te bas jako smeta kad vec lupa s glavom okolo, lijepo ga dignes kao paket i probas ga smiriti, ali to je vrlo tesko sprijeciti ako dijete bas se navelo na to, nemoguce je dijete zatvoriti u u 'neozljedivu sobu' ili zavezati, to je vec zlostavljanje... moras se pouzdati u to da ga ipak boli kad se lupa i da se nece ozlijediti pretjerano, osim modrica...

[Marsupilami]

... moras se pouzdati u to da ga ipak boli kad se lupa i da se nece ozlijediti pretjerano, osim modrica...

Ovo potpisujem, nece se on sam ozljediti tako jako da bi zavrsio u bolnici.
Moj mladji sin je autist i njegov prag boli je puno veci nego u ostale djece, on je takodjer imao fazu lupanja glavom.
To kada vidis imas osjecaj da ce mu glava puknuti, ali iskreno, nikada nije zaradio vise od modrice a jedini nacin kojim smo uspjeli tu fazu proci je - ignoriranje.
Znam da je tesko to gledati, ali dokle god on svojim lupanjem postize ikakvu reakciju kod tebe on ce to i dalje raditi.

Ja sam znala kada bi ga uhvatio takav bijes, sjesti na pod i poceti se igrati s njegovim igrackama (onako ful zaneseno )
Uvijek bi nakon par minuta prestao i dosao vidjeti sto radim ili jednostavno primio se neceg drugog kada skuzi da ga ne fermam

[n.grace]

Draga magda, potpuno razumijem tvoju zabrinutost... Trenutno imam sličnu situaciju i nikako se ne mogu pomiriti s tim da samo ignoriram takvo ponašanje kad zaista imam dojam da će se ozlijediti. Tada ju odvedem u sobu, stavim u kinderbet, malo pazim da se ne ozlijedi u toj navali bijesa, i čekam da prođe. Obično to bude dosta brzo.
Misli na to da je takvo ponašanje samo faza odrastanja koja će proći. Znam da ti je jako teško, ali sjeti se da se s tim susreće velik broj mama. Svog sina puno mazi, govori mu koliko ga voliš - najvažnije od svega je da se svaki dan osjeća voljenim. Želim vam sve najbolje!

[Peterlin]

I mi smo imali lupanje glavom.... Moj stariji je to radio dok je bio u dobi između prve i druge godine.

Pomagalo je odvlačenje pažnje.... igra s kvačicama, davanje starog raubanog mobitela, bilo što bezazleno I PRAVO (ne igračke, u našem slučaju). I dakako, ignoriranje pretjerivanja. Radila sam ovo što i n.grace - utrpala ga u kinderbet i obično izjurila iz kuće (provjeriti poštu) da ga ne slušam kako urla.

Ako bih mu posvećivala pažnju u takvom trenutku, stvari bi obično postale još gore. Pomislio bi da mama MORA doći svaki put kad on mlatne glavom o tvrdi kuhinjski pod. Došla sam k pameti kad sam ga ostavila na miru da sam sebi nađe granicu boli. I da sam shvati da sebe ozljeđuje (to ne može ako si uz njega). Brzo je prestalo.

[cokolada_83]

Nemam odgovor na situacije udaranja glavom,moj je to probao jednom i posteno se udario i odplakao i nikad vise.Ali sto se tice ponasanja na ulici e sa tim vec imam iskustva.I ja sam gubila zivce jureci za njim i noseci bebu u marami dok mi jednom nije puko film, krenuli u park i on poceo sa trcanjem i bjezanjem,ja opomenila,a on po svom,uzela za ruku i vratila u stan i ostvila na 10 minuta sa tatom a seku odvela "u park".Srce mi se kidalo kolko je urlao ali zato je sad dovoljno da opomenem i spomenem da cu ga vratiti kuci i odmah prestne sa bjezanjem po cesti.

[magda_]

hvala vam, curke.

majoslava, ma znam da on nije neobicno dijete, ali da spada u zafrkane decke, definitivno spada

joj, to da ga pustim dok ga bijes ne prodje...hm... pokusat cu opet, pokusavala sam i ranije, naredila svima okolo da ucine isto - ignoriraju, ali bojim se ipak, on ne odustaje, udara desetine puta i sve jace i jace, tacno znam kad zaplace od boli, ali udara opet. nema sanse da mu podmetnem nesto mekano, on ide i trazi tvrdo. pokusala sam otici u drugu prostoriju, ali cujem kako i dalje udara.

do sada sam najvise koristila metodu "podici kao paket" i boriti se dok se ne smiri.
ja znam da sam u zacaranom krugu s tim.

cokolada_83, vezano za ponasanje na ulici, kontam da je jos mali 2,3 da skuzi zasto ga vracam kuci, pa cekam da jos malo naraste da pocnem. a mozda se i varam?

AAAAALI, zato veoma sam sretna kako sam rijesila problem "necu u sjedalicu" (i to je bilo nesnosno), a pomogle su mi rode, ne moze covjek svega da se sjeti... otkako sam jednom rekla da auto ne moze upaliti/krenuti dok se ne sveze i odglumila to, odtad vise nemamo taj problem, sjeda i veze se bez pogovora.

u svakom slucaju, lakse mi je sto ste podijelile iskustva samnom. znam da nisam jedina sa ovim problemima, ali kad ne razgovaras sa drugima i to ti se nekad ucini, jer potrefi se, ko za inad, da samo ja i MM jurcamo ulicom za djetetom, dok drugi roditelji mirno voze djecicu u kolicima ili ih drze za rucicu i setkaju, sjede piju kafu i sl.

danas sam i ja manje nervozna, spremnija docekala jutro, pa je i on bolje volje . sve su to faze, izgleda, i moje i njegove

[Marsupilami]

AAAAALI, zato veoma sam sretna kako sam rijesila problem "necu u sjedalicu" (i to je bilo nesnosno), a pomogle su mi rode, ne moze covjek svega da se sjeti... otkako sam jednom rekla da auto ne moze upaliti/krenuti dok se ne sveze i odglumila to, odtad vise nemamo taj problem, sjeda i veze se bez pogovora.

Ako je shvatio ovo zasto ne bi i ovo?

cokolada_83, vezano za ponasanje na ulici, kontam da je jos mali 2,3 da skuzi zasto ga vracam kuci, pa cekam da jos malo naraste da pocnem. a mozda se i varam?

Varas se naravno, kuze oni vise nego sto mi mislimo

[magda_]

hm... danas je moj "gimnasticar" skocio u fontanicu u sred grada!!!
priredio je pravi spektakl za gledaoce, a bogami i za nas dvoje. tek sto smo pored jedne baste ugledali fontanocu u kojoj pliva plasticna patkica, moj malac je bio u njoj, i to iz zaleta, skokom na guzu, u vodu do vrata!!!. malo se iznenadio, uzdahnuo zbog hladne vode, pogledao nas i uhvatio patku (a tako bi i da je bila prava, sigurna sam) a onda je nastao problem kako ga odvojiti odatle:"patka, hocu patku, hocu patkuuuu!" jedva smo ga unijeli u auto i pravac kuci (naravno,presvukli smo se odmah).
sve vrijeme u autu je govorio: "necu nikad (s)kociti vodu, necu dilati patku..." ... a Bogami, cisto sumnjam :/

borba, pa borba...

[Peterlin]

hm... danas je moj "gimnasticar" skocio u fontanicu u sred grada!!!
priredio je pravi spektakl za gledaoce, a bogami i za nas dvoje. tek sto smo pored jedne baste ugledali fontanocu u kojoj pliva plasticna patkica, moj malac je bio u njoj, i to iz zaleta, skokom na guzu, u vodu do vrata!!!. malo se iznenadio, uzdahnuo zbog hladne vode, pogledao nas i uhvatio patku (a tako bi i da je bila prava, sigurna sam) a onda je nastao problem kako ga odvojiti odatle:"patka, hocu patku, hocu patkuuuu!" jedva smo ga unijeli u auto i pravac kuci (naravno,presvukli smo se odmah).
sve vrijeme u autu je govorio: "necu nikad (s)kociti vodu, necu dilati patku..." ... a Bogami, cisto sumnjam :/



borba, pa borba...

Cirkus!

Ali to je tak tipično.... čak i za "pitomu" djecu kakav je moj stariji. Taj se zatrčao u Jarun u toj dobi. Bilo je to vrijeme kad se bez torbe s kompletnom presvlakom nismo micali ni 5 metri od kuće.

A moj mlađi je tvrdoglav do boli i s njim smo često imali kojekakve okršaje slične tvom opisu.

Kod nas su se stvari privele normali kad je mlađi napunio tri godine i kad mu se moglo riječima dokazati ovo i ono. Do tada - palila je samo metoda 1-2-3...

[magda_]

uh, znam da je normalno i tipicno, ali taaako mi je lakse kad mi to jos neko kaze, hvala ti peterlin sto si "dio rjesenja..."
a ovo najbolje mogu razumjeti oni koji prolaze ili su prosli isto.

zaboravila sam pitati - kako se postaviti u situaciji kada malac udari glavom o nesto u ovim izljevima bijesa o kojima sam govorila gore, a onda, kad sam ja to pocela ignorirati, pridje mi da ga tu poljubim (posto smo do sada uvijek kada se slucajno udari, padne, zagrebe... ljubili ozlijedeno mjesto "da prije prodje"). da li da jednako ljubim ili da ignorisem (a srce me boli), bojim se da ce me sad na taj fazon loviti i nastaviti sa udaranjem?

peterlin, molim te da mi detaljnije pojasnis primjenu metode 1-2-3

hvala svima!

[dani1]

Moj najsariji je prvo lupao glavom u sve živo iz bjesa, a onda je brzo skužio da time skreće pažnju, pa je to radio uredno za skretanje pažnje. Kod mene je pomoglo jedino doslovno ignoriranje. Teško je za gledati, ali nema druge. Nisam ljubila jer sam mu htjela pokazati da sam ljuta radi toga, a ako bih ga ljubila u mjesto gdje se udario mislim da poruka nebi bila jasna. Cura je isto počela lupati s glavom, odmah sam počela s ignorianjem tajvog ponašanja i doista ju je brzo prošlo. Sad imamo trečeg, pa eto čekam još malo dok i on uđe u fazu lupanja. Nikad kao posljedicu lupanja glavom nisu imali niti masnicu niti čvorugu (čini mi se da ipak odmjere koliko će jako lupiti).

[magda_]

... Sad imamo trečeg, pa eto čekam još malo dok i on uđe u fazu lupanja.

uh...

[/QUOTE]Nikad kao posljedicu lupanja glavom nisu imali niti masnicu niti čvorugu (čini mi se da ipak odmjere koliko će jako lupiti).[/QUOTE]
vjerujte mi da moj ne odmjeri, on ima cvoruge i masnice po celu, kao i one sitne krvave tackice, zavisi u sta i koliko zgadja.

ali, ono sto mi zasad najbolje pomaze, jeste da se ispalim u drugu prostoriju sto prije, prije nego se zalaufa i razbije glavu. vrisne on dobro kad ga zaboli, ali nastavlja. Jos nisam docekala tu njegovu krajnju granicu, bojim se, zaista, posljedica.

[magda_]

nisam nikad svjestila visestruke citate, al nema veze

[Peterlin]

peterlin, molim te da mi detaljnije pojasnis primjenu metode 1-2-3

Radi se o knjizi (zapravo knjigama, ima jedna za roditelje i druga za odgajatelje) Thomasa Phelana koja se zove 1-2-3 uspjeh: http://www.izloog.com/1-2-3-uspjeh--...na-110438.aspx

Metoda je jednostavna, a sastoji se od brojenja do tri prije nego dijete pošalješ na mirno mjesto (krevetić, stolac, kut). Nije baš neka popularna metoda. Mom starijem sinu trebalo je doslovce 2 puta odbrojiti i on je shvatio i prihvatio stvar. S mlađim je trebalo nešto dulje (jer je bio manji kad smo počeli) ali radi se o tome da se u startu zaustavlja neprihvatljivo ponašanje inače slijedi kazna. Nije to neka kazna tipa "klečanje na kuruzi" ali mojoj djeci je bilo dovoljno na prste prebrojivo puta da shvate da NEKE stvari ne smiju raditi i da sam JA roditelj, da moraju poslušati i to je bilo ok.

Naravno, ne mogu sad tu u 5 rečenica opisati cijelu metodu. To nije tak zločesto ni okrutno kak izgleda iz ovog opisa. Radi se u prvom redu o tome da MI SAMI moramo sebe odgojiti tako da preuzmemo vlastitu roditeljsku odgovornost, postavimo 2-3 jednostavna pravila od kojih nema odstupanja (tipa: na namještaj se NE penje, druge ljude se NE udara, preko ceste se NE trči) i to je to. Treba biti oprezan i ne prečesto primjenjivati metodu brojenja jer mala djeca će je brzo početi ignorirati. Igra je u tome da dijete (kad ga se stavi u izolaciju) treba razmisliti što radi krivo i zašto. Tek nakon što se smiri, ponovno mu posvećujemo pažnju.

Kod nas je to bilo jednostavno za primijeniti jer ja sam doma bila sama s dečkima, popodne mm i ja sami s njima, pa ih je bilo lako npr. ubaciti u krevetić da se srede. Nismo to zlorabili. Češće smo znali (ako bi podivljali vani) ODMAH otići doma i to je odlično palilo. Problem bi bio petljanje drugih ljudi (obično se radilo o bakama) koji bi nenamjerno rušili koncepciju. Nema veze.... Brzo su se uspostavila neka pravila kojih se i dan danas držimo. TOme treba dodati i fiksni dnevni red (nije bilo preskakanja dnevnog spavanja, jer je kod moje djece umor često bio trigger neprihvatljivog ponašanja, a kod mlađega i žeđ - ali to svaki roditelj nauči prepoznavati).

Za detalje pročitaj knjigu. Kad savladamo vlastitu nedosljednost, sve je puno lakše. Sad mi se čini da je ta faza "brojim ti do tri" trajala izuzetno kratko, možda pola godine, ali dok je trajala, bila je relativno neugodna. Ipak, debeeeelo nam se isplatilo.

[magda_]

Peterlin, hvala ti puuuno
svakako cu potraziti knjigu cim prije.
hvala!!!

[Peterlin]

Ja sam svoj primjerak knjige našla u lokalnoj knjižnici.

I još nešto - toplo se nadam da će ti pomoći, jer nije za svaku obitelj i svako dijete prikladna svaka metoda. Može se dogoditi da će tebi trebati nešto drugo....

Meni je pomoglo, utoliko što sam sama sebe natjerala na dosljednost, a to se brzo isplatilo i kod djece. Sretno!

[blond lady]

za vrijeme adaptacije na vrtić h. je udarala glavom od zid, pod ali je to prošlo poslje 3 tjedna a sve ostalo još uvijek traje, ne daje ruku, trči, bježi ja je ganjam itd.

[magda_]

mislim da mogu reci da ova nasa straaasna faza udaranja glavom, nekim cudom, jenjava. u zadnjih 15-ak dana desilo se svega par puta. kad sam dosla do ludila i mislila da nikad nece, ono tad prestaje. ne znam da je nesto posebo uticalo na to, da sam primijenila neke posebne metode.
ali, Bogami, trajalo je dooobrih godinu dana i vise.

medjutim, sada imamo samaranje i pljesanje. i kad je ljut i kad nije udara nas, jednostavno nekad iz cista mira "sveze" nam samarcinu. nesto mu to interesantno. a kad je ljut onda posebno, nece se smiriti dok nas ne isamara

uh te faze... ali sretna sam da je udaranje glavom o pod proslo/prolazi.

a ovo sto blond lady kaze - ne da ruku, trci, bjezi... ta faza stoji i nukud ne mice. otkako je prohodao tako je. mi nismo pristali nigdje sa djetetom, samo prostor namijenjen djeci, strogo ogranicen...igraona, stan, ogradjena livada. ulica i dr. javna mjesta nisu za nas. i sto je najgore, sve hoce sam, ne da se cuvati, dotaknuti, inace pravi scene. cak mi kaze na ulici: "idi mama kuci, idi, sam setam (u prijevodu: trcim)".