Drage forumašice, prije 2 tjedna rodila sam preslatku, živu i zdravu curicu. Imala sam dosta težak porod, jako sam puno iskrvarila pa sam morala i transfuziju primiti. Sve sam to izdržala. Taman kada smo se doma spremali, pedijatar je rekao da bebiva ima žuticu i da će morati u inkubator, što me malo potreslo. Zapravo, najviše me pogodilo kada su mi je donijeli na dojenje. Bila je skroz zamotana (rukice joj čak nisu bile slobodne) a po očima je imala polijepljene flastere. Taj me prizor šokirao. Tada su se po prvi puta javili majčinski osjećaji, plakala sam i osjećala da sam je zavoljela kao majka svoje dijete. Kad smo napokon došli doma svi su se okupili vidjeti bebicu i sve je bilo super. Problem je nastao kada smo ostali muž i ja sami sa bebicom. Osjećala sam da mi se nešto čudno događa. Tu noć nisam oka sklopila, ali ne zbog bebe, već zbog mog psihičkog stanja. Osjećala sam neki neopisivi strah, tjeskobu, bila sam nervozna, i shvatila sam da su svi osjećaji nestali. Svi oni osjećaji koje sam imala prema svome djetetu-ishlapili su. ŠOK. Svakim je danom bilo sve gore, bojala sam se sama sa bebom ostati, bila sam bezvoljna, rastuživala me pomisao na to da svome djetetu neću moći pružiti ljubav jer je ne osjećam. Mislila sam da ću poluditi. Potražila sam pomoć jer više nisam mogla izdržati tu situaciju. Dijagnosticirana mi je postpartalna depresija. Doktor mi je dao par savjeta, te sam se nakon razgovora s njim već osjećala malo bolje. Imam osjećaj da me nitko ne razumije. Ni moj muž, ni mama, ni svekrva, nitko. Nikad nisam mogla ni pomisliti da će mi se ovakvo što dogoditi jer nisam osoba sklona lošem raspoloženju. A i toliko sam željela ovo dijete i toliko mu se veselila kroz cijelu trudnoću. Povrh svega još, izgubila sam mlijeko, tako da je sada hranim adaptiranim mlijekom. Još se sa time ne mogu pomiriti. Imam osjećaj da je zakidam za nešto. Veliki osjećaj krivnje nosim u sebi.... Toliko želim biti dobra mama i voljeti svoju bebu , a u ovom stanju to ne mogu.
Dali je netko od vas prošao kroz ovakvo što? Kako ste si pomogle?
Nadam se da će me netko razumijeti. I oprostite što je sve ovako s brda s dola napisano, teško mi je uopće koncentrirati se na nešto.