godinu dana zakona - kako ste ju proživjeli?
Prošlo je već godinu dana od donošenja jedinstvenog Zakona o medicinskoj oplodnji.
Tko je „zaslužan“ za ovakav Zakon? U prvom redu bezosjećajni i ignorantni ministar kojemu nije nimalo stalo do ljudske patnje, ali i svaka pojedinačna osoba koje se 17.7.2009. nije digla i otišla sa sjednice Sabora i tako je svojim ostankom u Saboru osigurala kvorum i izglasavanje zakona saborskom manjinom. To je bila i Zdenka Čuhnil, predstavnica češke i slovačke manjine, žena koja je glasala suzdržano. To je bio i Šemso Tanković, predstavnik bosanske manjine i SDA, i Memedi, predstavnik Roma, i Šoja, predstavnik mađarske manjine. To su bili nadasve i predstavnici Hrvatske seljačke stranke koji su s izuzetkom Mirjane Petir glasali PROTIV zakona, a svojim glasom protiv zakona zapravo osigurali njegov prolazak. I svaki pojedinačni saborski zastupnik HDZ-a koji je tim činom pokazao stranačku stegu bez obzira na to što se među njih 60-tak sigurno dade naći barem polovina koji imaju nekoga u obitelji ili krugu prijatelja s istim problemom neplodnosti koje su tom slijepom poslušnosti teško kaznili.
Ovih godinu dana bilo je najcrnje u mom životu.
Ne, mene ne dira Zakon osobno. Ja živim vani, svoju djecu već imam, čekam treće. Ali dira tolike moje virtualne prijateljice i njihove muževe, a posredno i članove dalje obitelji, njihove braću i sestre, očeve i majke, prijateljice, kolegice, liječnike. Dira me NEPRAVDA, učinjena iz čiste zlobe, tvrdoglavosti, kratkovidnosti i neznanja. Ne postoji opravdanje za donošenje zakona tri mjeseca NAKON što je identični zakon u Italiji proglašen neustavnim zbog kršenja temeljnih ljudskih prava i sloboda.
Ja sam s liječenjem neplodnosti počela još 2004. Baš u to vrijeme donesen je talijanski zakon. Borba protiv tog zakona – odnosno ograničenja oplodnje na tri jajne stanice – trajala je 5 godina. Ja sam još davno studirala u Italiji, govorim talijanski i kad sam pratila forume neplodnosti u tri zemlje, vidjela sam iz prve ruke što to talijansko ograničenje znači za pacijente. Vidjela sam egzodus iz Italije u Španjolsku i mnogo manjim dijelom Švicarsku, Sloveniju, Cipar i Češku na normalno liječenje, baš kao što se sad iz Hrvatske bježi u Sloveniju i Češku. Plakala sam nad pismom objavljenim u najvećem dnevnom listu žene kojoj su vratili tri zametka protiv njezine volje, koja je provela nekoliko mjeseci na strogom mirovanju, a trojke svejedno izgubila. Kako su se moji neuspješni postupci redali jedan za drugim, tako sam suosjećala s ženama i parovima kojima su šanse za uspjeh smanjene zbog zakona – žene u godinama, muškarci s teškim faktorom, parovi s rijetkim kromosomskim poremećajima; i drugima, mnogim drugima, za koje se utjecaj zakona na njihov neuspjeh neće nikad niti pomenuti niti saznati.
U Italiji su se svi ujedinili protiv zakona – pacijenti, liječnici, etičari. Organizirali su referendum (koji je propao); apelirali su na političare (to je palo na gluhe uši); i podigli su niz tužbi koje su na kraju kulminirale presudom i ukidanjem nepravde čak 5 godina kasnije.
Ja nemam iluzija oko toga da je išta slično moguće u Hrvatskoj. Kao prvo, liječnici koji bi trebali javnosti objašnjavati loše strane zakona to nikad neće učiniti. Prvi čovjek MPO-a u Hrvatskoj, dr. Šimunić, veliki borac za slobodu kontracepcije istovremeno priča o prekrasnim uspjesima novog zakona i velikom broju zamrznutih zametaka zbog kojih se ovakav zakon morao donijeti, bez da ijednom riječju javno spomene ZAŠTO tri jajne stanice za sve nije dovoljno (iako mu se mora priznati stidljiv prijedlog za ukidanje ograničenje za najteže slučajeve). Ostali (uz par izuzetaka) pričaju o uzrocima neplodnosti koje samo pojačavaju predrasude koje već postoje u javnosti i zbog čega je neplodnost i liječenje neplodnosti još uvijek jedna sramota. Ili daju pismenu podršku Milinovićevim lažima o uspjehu novog Zakona. Ili su ucijenjeni sudskim procesima koji se protiv njih vode zbog nemara u liječenju ili još neizdanim licencama.
.................................................. ......
Oprostite, ne mogu obuzdati ogorčenje koje izvire iz mene kad vidim apatiju na svim stranama.
Radujem se svakoj novoj trudnoći postignutoj usprkos, a ne zbog, novog zakona.
I žalim za svim nadama, snovima, satima provedenim u čekaonicama, danima potrošenim u iščekivanju i razočaranju, svih mojih supatnica s ovog foruma. Ne postiram često, ali vas čitam, plačem s vama i ponekad, dosta rjeđe, radujem s vama. I divim se hrabrosti da se nakon neuspjeha dignete, da bodrite druge, da svoj neuspjeh prikrijete, smanjite, sakrijete, samo zato da se drugi ne bi obeshrabrili. Zapalila bih jednu virtualnu svijeću na godišnjicu zakona ne samo za pacijente u Hrvatskoj, nego i za jednu slobodnu, liberalnu, normalnu Hrvatsku koje više nema - Hrvatsku bez straha od političara i stranačke diktature na radnom mjestu, Hrvatsku bez srama pred okolinom zbog medicinskog liječenja, Hrvatsku u kojoj ljude nepravda dira i potiče na obranu drugih, čak i ako sami nisu pogođeni zakonom. Zapalila bih svijeću i za jednu malu, sićušnu nadu da se pacijenti ujedine, pronađu zajednički glas, zajedno bore za vlastita prava i da u drugoj godini ovog zakona zajedno uspiju u artikulaciji i ostvarenju svojih opravdanih zahtjeva.
Kako ste vi provele godinu dana novog zakona? Koliko ste imale postupaka, koliko ste imale jajnih stanica, zametaka, suza ili radosti? Da li vas dira ovaj zakon i kako?
 |
|||
Odgovori s citatom
. Nema 
pino prvotno napisa
), jer sam uvijek prigovarala protiv nepravde i taj Kalimero i danas čuči u meni i boriti ću se sve dok ovaj loš zakon ne padne.
i onda napokon na AIH, 3 puta, rezultat nula 
(otplakala i nastavila dalje) Upravo sam ponosna samopikalica za 1. IVF i naravno da se nadam pozitivnom ishodu, ali sam isto tako i ogorčena što ću morati prolaziti neke nebulozne stvari (odluka o broju) koje žene vani niti ne sanjaju 
