Ukoliko nisam direktno upitana za mišljenje - šutim i ne komentiram. Ne povlađujem (ne divim se kako "već hoda") ali niti ne kritiziram. Poslije komentiram s MM kako nisu normalni
.
Radim po svom, onako kako ja mislim da je najbolje za moje dijete - i indirektno, svojim odabirom pokazujem što mislim o odabirima drugih. Ako me netko pita za mišljenje, nastojim ga iznijeti na pristojan način. Recimo, moj brat i šogorica sa svoja oba sina (koji su vršnjaci mojih) prakticiraju cry-it-out pri uspavljivanju. Meni je to preprestrašno. Kada su tražili moj komentar, rekla sam im da se meni taj prisup ne sviđa i da to ne želim raditi svojoj djeci. Slično je i sa vožnjom u AS - ne komentiram kada se djeca mojih prijatelja ne voze u AS, ali ne dozvoljavam da se moja djeca tako voze.
Kada mi se pokušava sugerirati da bi trebala raditi nešto što ja ne želim (recimo davanje sokića), smireno ali odlučno kažem da smatram da to nije potrebno.
Savjete dijelim samo kad me netko zatraži.