Ustvari ne znam mnogo o tome, jednostavno mi tijelo i um govore da nesto ne valja.
Prije 2 mjeseca sam imala spontani, par dana kasnije dobila otkaz, imala svadu sa svekijima, cijele dane sam sama s malcem jer je muz na terenu po 3 tjedna....
U pravilu sam osoba koja izbacuje iz sebe frustrcije na ovaj ili onaj nacin, i ustvari se sad ne osjecam frustrirano, al osjecam da tonem, da sam drukcija, reagiram uzasno burno na neke stvari koje prije nebi ni primjetila, isto tako me strasno vesele neke gluposti, onako, bas imam izljev srece. Dnevno promjenim raspolozenje bezbroj puta, cas malca obozavam kao i svaka majka, cas urlam na njega (ok, ne bez razloga). Ponekad me i nervira, onako, bas da mu kazem "dosadan si". Nikad to prije nisam radila, i ono sto je najgore, ne bude mi zao. Bar ne taj tren. Taj dio me ustvari najvise brine.
Uljenila sam se uzasno, apsolutno mi se nista neda, Cak ni druzenje s ljudima.
Uzasno sam zaboravljiva, koncentracija mi je na nuli.
Imam osjecaj da me cijeli svijet kritizira, da nisam dobra ni zena ni supruga ni majka.
I primjecujem poglede okoline, rodbine i bliskih prijatelja kad napravim nesto sto nisam ja. Evo npr. danas sam bila kod mame, odem na wc, operem ruke i nadem njen crveni ruz i nasminkam se iako u zivotu nisam stavila crveni ruz i iako se u zivotu nisam sminkala tudim ruzem niti mi je to palo na pamet.
Zasto sam ja to napravila? Nemam pojma, al takvih je sitnica sve vise svaki dan.
Pozitivno je to, barem mislim, sto ja prepoznajem da postoji problem, neki problem, ne znam kako bi ga definirala. Ali i imam osjecaj da cu se uskoro slomit, da ce se nesto dogodit, da ovo stanje ima neki veliki vrhunac.
Moze li to biti slom zivaca ili ja, eto, pretjerujem?