Propitkivanje roditeljskog "ne"

[RozaGroza]

Često se desi teška zbrka jer ljudi drugačije dozivljavaju pojedine izraze. Sto tebi Roza znaci slusati svoje roditelje? Meni takva konstrukcija znaci izostanak propitivanja i izostanak slobodne volje djeteta, odnosno dozivljavam tu konstrukciju kao vrlo autoritativnu. Prema svim tvojim postovima koje sam procitala nekako mi je tesko vjerovati da mislis na to, pa prije rasprave bi mozda bilo bolje razjasniti sto znaci slusati roditelje. Da ne odemo opet u kupus ko s onim nesretnim treningom.

Pa jednostavno, da me sluša. Npr. kad mu rečem da nešto prestane raditi (što smatram da je loše) da prestane - bez da moram pet puta reči, i ne duri se i ne buni protiv mene, nego da se skulira, prihvati da sam ipak ja mama, i koliko god to bilo "out" reči, ja sam ta koja određuje večinu pravila i da sigurno ne govorim nešto iz razloga da ga maltertiram nego jer je to stvarno najbolje u određenoj situaciji.
Kad govorim o slušanju roditelja, to slušanje na koje mislim je NEMOGUČE bez apsolutne međusobne ljubavi, povjerenja i poštovanja. Ja želim postiči to da me djete iz ljubavi sluša a ne iz straha.

Ali, iako mi je jako važno imat ovakav odnos sa djetetom, jednako mi je važno i ona druga strana medalje, a to je igranje i ludovanje i maženje...jedno bez drugog ne ide. Jer ako djete nije zadovoljeno u svim pogledima onda ono niti ne može željet bit poslušno, jer je nezadovoljno i automatski postaje buntovno! A ako ono ima sve što mu treba, i zadovoljene sve njegove potrebe, onda mu nije ni problem poslušat mamu, jer od mame dobija toliko da i on želi njoj nešto dati, a to je poslušnost. Ako me kontate, nisam ja baš nešto vična ko Ifi u objašnjavanju svega toga.

[cvijeta73]

kontam ja tebe roza moja, al javi se za koju godinu kapu ćemo ti svi skinuti ako postigneš ovo -

bez da moram pet puta reči, i ne duri se i ne buni protiv mene, nego da se skulira,

bez terora i bez straha.

to slušanje na koje ti misliš, ja mislim da je APSOLUTNO nemoguće postići bez terora i straha.

A ako ono ima sve što mu treba, i zadovoljene sve njegove potrebe, onda mu nije ni problem poslušat mamu, jer od mame dobija toliko da i on želi njoj nešto dati, a to je poslušnost

kad bi djeca bila tako razumna, ne bi više bila djeca, bojim se.

kad špiro bude htio ostati duže u parku, šta misliš da će se sjetiti da ga mama jako jako voli, da mu fino kuha, da se s njim igra i ludira, pa će te poslušati?

[cvijeta73]

a gledam ga kako već sad fakinski viri iz ovog tvog avatara

[RozaGroza]

a gledam ga kako već sad fakinski viri iz ovog tvog avatara

Ha ha čekala sam ko če to spomenut

A ne znam, ja se nadam da ču to postiči, bar približno, vidjet čemo. Ako bude na tatu doduše, čisto sumnjam, ali ja ču se trudit

[tajuska]

ok, kuzim
ja ne razmisljam puno o tome kako bi me trebala slusati nego vise o tome kako postaviti nekakve okvire da njeno ponasanje ide u ok smjeru bez da ja puno govorim nemoj ovo i daj ono. sad kad vec svasta hoce dirati vise pazim da je okruzim sa stvarima koje su za nju okej, a maknem stvari koje nisu i ne dovodim je u situacije da dira ono sto za nju nije okej. u buducnosti vise zelim da ona cuje sto joj govorim nego da me poslusa. al lako je filozofirati s osmomjesecnim djetetom s kojim sam jos miljama od toga

[Anemona]

cvijeta je sve to lijepo sažela.
Sve to što ti Roza navodiš, može se postiči negdje kaaaaasnije. (Evo moj sad sa 3 godine, sasvim dobro sluša).
I ne može se postiči nikakvim treningom (ili kako to več želimo nazvati) u ranijoj dobi.
I to što moj sad sluša sa 3, uopće se ne zanosim time da će slušati i u pubertetu, ali prilagođavamo se i mi kao roditelji i on kao dijete.

[Beti3]

Roza, to što ti pišeš bilo bi idealno, ali... I cvijeta ti je točno rekla, oni ne bi bili djeca da tako slušaju.
Nadam se da ćemo biti tu i za par godina, pa pročitaj ovaj svoj post, nasmijat ćeš se sama sebi, vjeruj mi.

Što su pametniji više se bune protiv bilo kakvih ograda.

Budi bez brige, bit će u obitelji itekako ljubavi i poštovanja i ako djeca ne poslušaju na prvu, petu, desetu. Djeca su i moraju iskušavati granice, a mi smo roditelji i moramo im ih postaviti. Bilo bi dosadno da nema suprotstavljenih mišljenja.

A Špiri iz okica viri toliko pameti da ćeš morati slušati to svoje divno dijete. I bit ćeš sretna, jer je on sretan.

[RozaGroza]

ok, kuzim
ja ne razmisljam puno o tome kako bi me trebala slusati nego vise o tome kako postaviti nekakve okvire da njeno ponasanje ide u ok smjeru bez da ja puno govorim nemoj ovo i daj ono. sad kad vec svasta hoce dirati vise pazim da je okruzim sa stvarima koje su za nju okej, a maknem stvari koje nisu i ne dovodim je u situacije da dira ono sto za nju nije okej. u buducnosti vise zelim da ona cuje sto joj govorim nego da me poslusa. al lako je filozofirati s osmomjesecnim djetetom s kojim sam jos miljama od toga

Da, zato nisam ni želila previše ulazit u ovu temu, vidjet čemo za par godina...ali odgajanje i vodi ka tome da on/ona kasnije anticipiraju što smiju a što ne bez da ja idem za njim stalno i trubim što smije, što ne - a također želim da nauči koje su njegove obaveze, i s godinama ih počme izvršavati bez mog prevelikog uplitanja. Primjer: ako je njegova obaveza brinut se o svom konju (he he) napisat domači, izvest psa, složit svoju robu - da onda on sam sebi isplanira dan i odradi sve to.

Ah, vidjet čemo...možda uspijem

[Ms. Mar]

Po ovome ispada da oni ljudi koji discipliniraju svoju djecu i žele od njih da ih slušaju nisu sređene osobe

Ja bih odgovorila (odnosno rekla kako ja to vidim) jednim lijepim citatom: "Disobedience is not an issue if obedience is not the goal" Daron Quinlan

Istina je ovo, što tajuska kaže da je moguće da govorimo o različitim stvarima, koristeći isti izraz, a često bude i obrnuto. Dok nekima riječ poslušnost priziva sliku suradnje, druge asocira na pokornost (ne kažem da hrvatske riječi sami po sebi imaju nedostatak da ih se svakojako može tumačiti, ali u praksi se to dešava). A moguće je da većina nas pliva negdje između ta dva pojma i da ni sami nismo sigurni što očekujemo od naše djece (a oni bi trebali znati).

Ali sigurno je to da djetetu možeš reći: 'moraš slušati', ali ne možeš mu reći: 'moraš surađivati'. A suradnja je ono što se odvija samo po sebi. I ako odem dalje doći ćemo opet do Juula i 'ja želim i ne želim' pa će tek onda biti 100 različitih tumačenja iste stvari...

[vitekova mamuška]

kontam ja tebe roza moja, al javi se za koju godinu kapu ćemo ti svi skinuti ako postigneš ovo - bez terora i bez straha.

to slušanje na koje ti misliš, ja mislim da je APSOLUTNO nemoguće postići bez terora i straha.



kad bi djeca bila tako razumna, ne bi više bila djeca, bojim se.

kad špiro bude htio ostati duže u parku, šta misliš da će se sjetiti da ga mama jako jako voli, da mu fino kuha, da se s njim igra i ludira, pa će te poslušati?

Potpisujem Cvijetu i dodajem pobuna djeteta kad osjeti da smo nepravedni, pregovaranje kad pokušava dobiti ono što želi, suprotstavljanje svojeg mišljenje tvojem i sl., što mi najčešće doživljavamo kao jako naporno, može biti znak povjerenja i bliskosti jer dijete koje je slobodno sve to izraziti pred svojim roditeljem je upravo to, slobodno Druga je stvar želimo li mi to baš svaki put slušati i povrijeđuje li to naš ego.
A djeca koja uvijek slušaju svoje roditelje i toliko su razumna da to rade iz pobuda koje ti opisuješ su mi nepoznanica
I još samo, za promišljanje, dobre namjere i iskustvo nas starijih nam ne daje za pravo da mislimo da znamo uvijek najbolje za svoje dijete. Odluke koje donosimo za njih, jer su premali da ih oni donose, donosimo zbog odgovornosti koje donosi roditeljstvo, jer moramo, a ne zato jer su predodređene za uspjeh.

[vertex]

Nemam kad pisati, čitam vas i svašta super pišete .

[BusyBee]

ako je njegova obaveza brinut se o svom konju (he he) napisat domači, izvest psa, složit svoju robu - da onda on sam sebi isplanira dan i odradi sve to

S koliko godina racunas/ocekujes da cete ovo postici?

[Ifigenija]

S koliko godina racunas/ocekujes da cete ovo postici?

Meni je 34 i nisam još to sve skupa postigla... barem ne uvijek, ne svaki dan, i ne svaki put na nivou.

[BusyBee]

Meni je 34 i nisam još to sve skupa postigla... barem ne uvijek, ne svaki dan, i ne svaki put na nivou.

Zato i pitam. Kod nas je slicno.

[Ifigenija]

..ali odgajanje i vodi ka tome da on/ona kasnije anticipiraju što smiju a što n



da on/ona kasnije e bez da ja idem za njim stalno i trubim što smije, što ne - a također želim da nauči koje su njegove obaveze, i s godinama ih počme izvršavati bez mog prevelikog uplitanja. Primjer: ako je njegova obaveza brinut se o svom konju (he he) napisat domači, izvest psa, složit svoju robu - da onda on sam sebi isplanira dan i odradi sve to.

Ah, vidjet čemo...možda uspijem

Nećeš uspjeti. Nitko nije, pa nećeš ni ti

Ali ono prvo - da anticipira tvoje želje - uh, to možeš samo ako si toliko luda, alkosica ili nešto ZLO pa je dijete prestravljeno i nema ništa od života nego samo gleda kako da ne razgoropadi divlju mater.

Djeca ne anticipiraju ništa - osim da će se dočepati bombona iz vrećice iz Konzuma dok ne paziš, ili kako će sakriti igračke ispod kauča da ne mora pospremati, pa će u miru gledati crtiće.

I to je u redu.

Mi smo tu da anticipiramo za njih, i da uračunamo faktor dječje zaigranosti, njihovog mozgića koji je još uvijek kreativan, slobodan, da se zabaviti svačim, može vidjeti ljepotu i čudo u svemu čega se dotakne.

Svaka mama zna koliko treba da petogodišnje dijete obuje cipele. Nekad se obuče sam od glave do pete u roku keks. Nekad kažeš sto puta jer promatra vezice, razmišlja o Svemiru, pa ima jednu cipelu obuvenu, a gleda u strop, nekad putem nešto žica, pa ide gol i bos... i stoput ćeš reći, a da to nije nikakav odgojni propust, nego činjenica života

I zapravo i mi trebamo učiti od njih. Zaigrati se u trenu, otići za leptirom, uživati u tenisicama... nasmijati se, pokazati da smo tužni i zatražiti da ludilo života stane, a da mi osjetimo blizinu s nekim, makar to znači da zajedno plačemo...

Disciplina je samo okvir, bitno je između redaka.

[Ifigenija]

Pa jednostavno, da me sluša. Npr. kad mu rečem da nešto prestane raditi (što smatram da je loše) da prestane - bez da moram pet puta reči, i ne duri se i ne buni protiv mene, nego da se skulira, prihvati da sam ipak ja mama, i koliko god to bilo "out" reči, ja sam ta koja određuje večinu pravila i da sigurno ne govorim nešto iz razloga da ga maltertiram nego jer je to stvarno najbolje u određenoj situaciji.
Kad govorim o slušanju roditelja, to slušanje na koje mislim je NEMOGUČE bez apsolutne međusobne ljubavi, povjerenja i poštovanja. Ja želim postiči to da me djete iz ljubavi sluša a ne iz straha.

Ali, iako mi je jako važno imat ovakav odnos sa djetetom, jednako mi je važno i ona druga strana medalje, a to je igranje i ludovanje i maženje...jedno bez drugog ne ide. Jer ako djete nije zadovoljeno u svim pogledima onda ono niti ne može željet bit poslušno, jer je nezadovoljno i automatski postaje buntovno! A ako ono ima sve što mu treba, i zadovoljene sve njegove potrebe, onda mu nije ni problem poslušat mamu, jer od mame dobija toliko da i on želi njoj nešto dati, a to je poslušnost. Ako me kontate, nisam ja baš nešto vična ko Ifi u objašnjavanju svega toga.

Jel me netko spomenuo?

Draga, sve bi bilo moguće što ti kažeš kada bi dječji i roditeljski život bio samo dijete-roditelj, kada dijete ne bi imalo sto drugih odnosa, interesa, unutarnjih i vanjskih zbivanja.

Što hoću reći? Nekad će ti dijete reći da neće ovo ili ono, ili lupiti vratima jer je doživjelo da ga je netko povrijedo u parku. I bunit će i svadit - jer ne zna reć, jer ni samo ne zna što ga točno muči, nekad treba priče i priče da se pronađe uzrok nekom groznom ponašanju. Možeš ga, naravno, slomit tom bezuvjetnom poslušnošću (koju nekad treba zahtijevati, naravno, nije moguće uvijek staviti dijete u apsolutni centar), ali time ga osamljuješ i ogorčavaš, i ne pomažeš mu.

Nekad dijete nešto neće i grozno se ponaša jer je bolesno.

Nekad mu je nešto tako strašno, grozno, ili kontra njemu,da mora reć ne ili ne poslušat.

Nemreš ti posadit biljku pa da svaka njezina grančica raste uvijek kako ti hoćeš. Gledaš tu svoju biljku kako cijelu sezonu raste kako ne valja, i moraš je obrezat - i dijete isto tako, moraš ga oblikovati, suzbijat loše, poticat dobro, ali ne možeš ništa učiniti da od starta i uvijek bude kako želiš... ona raste kako raste, jest kakva jest. Samo suradnjom između nje i tebe možeš s vremenom dobit pa barem približno ono što si htio. I kad dobiješ oblik koji hoćeš, onda će opet počet bezveze bujat, pa opet moraš rezat - ili opominjat, ponovno uspostavljat granice... I ne, ne treba odustat, mi MORAMO tu svoju djecu vodit, i usmjeravat, i oblikovat, ali to je mukotrpan, nezahvalan i težak posao. Nije ti isto usadit poslušnost dvogodišnjaku, i mislećem desetogodišnjaku. U svim prijelazima između faza dijete će imati faze ispitivanja svojih i tuđih granica i bit će narodski rečeno nemoguće. Tvoje, moje, svačije. Da ne znam što napraviš - neće uvijek biti cvijeće od djeteta. Jedino kad je riječ o ludom roditelju ili ovisniku dijete može postati robot, jer jedino tako može preživjet.

Imat ćeš dijelova života gdje je užasno teško dobiti dijete da surađuje. I nemoj da te to pokoleba ili uplaši. Svi imaju. Pa ćeš kopati dok ne nađeš rješenje, dok oboje ne osjetite u zraku onaj klik, ono - aha, ovo radi. Ili ćeš skužiti da nešto ne možeš, i da zapravo u sebi trebaš izbaciti ideju da to tražiš. Ili se pomiriti da ti dijete nije i neće biti ni idealno ni svima dopadljivo ni ništa. I uvijek će griješiti, to dijete. I ti.

Ali temelj tog odnosa je sigurnost. Da si tu, kakva god jesi, da si uz njega - kakvo god jest. Da nakon svake debilane slijedi pomirenje, i da nakon svake dobre faze slijedi neka ravnodušna, ili tužna ili ljuta... dijete živi svoj život, roditelj svoj, a vole se dovoljno da pripuste jedno drugo sebi blizu, pri čemu roditelj usmjerava i postavljenjem svojih granica uči dijete da postavi svoje. Ako staviš labavo - neće svirat. Ako prezategneš - puknut će, kaže Buda, a ja se slažem... Srednje... i sluša i ne sluša, i skidaš ga sa susjedove višnje, i oduševi u muzičkoj školi sviranjem gitare i razbije prozor i sudjeluje u župnoj pomoći siromasima... i pripremi robu, i spremi trulu koru banane u cipelu. Sve je to opis dobrog djeteta, i sretne obitelji...

[Anemona]

I zapravo i mi trebamo učiti od njih. Zaigrati se u trenu, otići za leptirom, uživati u tenisicama... nasmijati se, pokazati da smo tužni i zatražiti da ludilo života stane, a da mi osjetimo blizinu s nekim, makar to znači da zajedno plačemo...

Disciplina je samo okvir, bitno je između redaka.

Ovo je toliko točno.
Nastupilo je toliko olakšanje kad sam shvatila da nema ničeg lošeg ako krenemo npr. po kruh i umjesto da se to obavi (kako čovjek očekuje) za 5 minuta, mi to obavimo za 105 minuta.
Kad lijepo krenemo, pa dijete poželi u park, pa do potočića, pa zastati i pogledati cvijet, pa se diviti velikom kamenu, pasjem dreku na putu,...
Zato uvijek ostavim vremena za takve stvari.
Meni je toliko ljepše druženje s djetetom od kad nemam očekivanja, nego samo sitne osnovne ciljeve koje želiš da su obavljeni do kraja dana.

Imam i primjer od neki dan, nekome možda totalno pogrešan pristup, meni odličan.
Sretnem u dućanu prijateljicu, i ona se čudi kako moje dijete mirno sjedi u dućanskim kolicima, a ja obavljam kupnju, on ne traži ništa.
A kod nas je to tako jednostavno riješeno.
U običnoj kupnji ne traži ništa, jer nije ljubitelj slatkog. Ja mu ponudim malu čokoladicu, ako želi super, ako ne opet dobro.
A u kupnju u veliki dućan (jednom na mjesec - gdje su i igračke) ako ga vodim, dogovorimo se da će si odabrati neku sitnicu.
Uđemo, nađemo za njega sitnicu (cca 20 kn) i on dalje sjedi i igra se.
Princip je bio od malena ako mu ne mogu kupiti sitnicu, ne želim ga voditi u dućan i mamiti silnim igračkama pred očima.
Nemam potrebu dresirati ga i navažati ispred igračaka, pa neka očeliči i nek zna da ne može ništa dobiti.
Ovako je miran, zna da će nešto dobiti, jer sam mu obećala, nema potrebu cviliti za svaku igračku da ju želi,...

[blackberry]

uh...dobra tema..
mene je recimo, bilo dugo strah imati dijete, dok neke stvari nisam raščistila sama sa sobom. to bi značilo, dok nisam raskrstila sa nekim stvarima iz svog djetinjstva, dok nisam osjetila da sam spremna rasti uz vlastito dijete i mijenjati se zajedno s njim. kad kažeš tako nešto, misliš da je jednostavno. a primječujem zaista, da većina roditelja ne doživljava djecu na takav način. bilo je punooo odgojnih metoda koje sam smatrala izuzetno pozitivnima, po pitanju razvoja poslušnosti i discipline, uh što ne volim te riječi...prije nego sam rodila. sve su nekako s vrmenom pale u vodu. jer, te tzv "metode" zaista dolaze same od sebe ukoliko imaš vremena osluškivati svoje dijete svaki dan iznova. i činiti ono što je za njega dobro u ovom trenu i sada. ne radi toga što će to biti dobro za njega sutra. jer koliko se god trsili i brinuli oko tog sutra...ne znamo kakvo će biti.
ono što sam sama primjetila jest činjenica da se problemi zaista rješavaju kad se obje staranke preispituju...u ovom lučaju mislim na preispitivanje sebe kao roditelja i situacije iz pozicije samog djeteta. ja se recimo uvijek stavljam u poziciju djeteta i pokušavam dokučiti što može shvatiti, osjećati....i kako ono gleda na mene u trenutku kad ja želim sprovesti neku svoju volju..
moj muž ne. on ima ideju da ga dijete treba slušati jer je on tata. to bi trebao biti dovoljan razlog za poslušnost. pa se trenutno borim na dvije fronte... nego..zaista kad preispitaš sve iz svakog kuta, shvatiš da je najčešće samo u tebi problem, pa kad ga riješiš, problem s djetetom riješi se sam od sebe....
kad smo već kod "razumne" dijece....ja sam jedno takvo...na žalost. i to me strašno smeta u životu. razum nameće odgovornost, a sve to zajedno oduzima djetinji duh.
ja sad ne komentiram Rozin post. samo mi se tema svidjela..i svašta ste lijepo napisale. i zaista bih se složila sa svime što su vertex i ifgenija napisale. ja sam onaj žustri zagovornik propitkivanja bilo kakvog ne...pa mi se ne bi svidjelo da moje dijete makar malo ne propitkuje.
baš mi vas je gušt čitati

[BusyBee]

nije moguće uvijek staviti dijete u apsolutni centar

Dijete nikad ne bi smjelo biti apsolutni centar. Prevelik je to teret.

Dan kad sam oslobodila i rijesila se vlastitih ocekivanja prema djetetu (tad sam imala samo curu), dan je kad sam se prestala zivcirati i kad smo se prestale natezati (ne 100% vremena, ali znacajno). Postoji neki okvir mojih granica (zivotno vaznih i onih koje su meni vazne da ih djeca usvoje) koje korigiram (ne ocekujem da ih odmah usvoje i ne ocekujem da ih ne preispituju), a unutar njih se trudim nemati ocekivanja. I kad nastane kratki spoj, najcesce proizadje iz mog ocekivanja, zelje i potrebe da se nesto dogodi bas tad i bas na odredjeni nacin. Kad to osvijestim i oslobodim, opet se vratimo u ravnotezu.
Samo, trebalo mi je 5-6 godina s prvim djetetom da usavrsim odmicanje same sebe od ocekivanja koje ionako nije fer nametati djeci. Sad mi je prekrasno lagano s drugim djetetom, a moja 9-godisnjakinja sad krci neke druge staze i uci me novim stvarima (ajme!) u suzivotu s predpubertetlijom.
I nista nije onako kako sam si zamisljala da ce biti kad sam bila mama jedne male bebe.

[Ms. Mar]

i činiti ono što je za njega dobro u ovom trenu i sada. ne radi toga što će to biti dobro za njega sutra.

Ovdje je napisano toliko dobrih stvari, ne mogu sve citirati i komentirati. Ali ovo mi se čini baš važno. I sve više vjerujem da je ono što je (istinski) dobro za nekog sada, baš najbolje i za sutra.

[RozaGroza]

Puno pametnih stvari slažem se.

Ali meni je fascinantno kako svi roditeljstvo mjerite isključivo po sebi, pa tako Ifi govori, puna samopouzdanja mjerne jedinice majčinstva, da nema šanse nešto postiči jer nitko nije: Pa sorry ali ja imam veoma bliske RL frendove koji jesu. I to BEZ terora i ucjena, samo sa puno strpljenja, ljubavi, upornosti i sa uvjerenjem da se može (imaju 6 djece, najstarija 21, najmlađa 6). Njihova djeca su mi najnevjerovatnija djeca koju sam upoznala - pristojna, dobra, poštena, poslušna, a opet djeca puna duha, veselja, željna zabave, učenja, nepodopština, slušaju iz prve!...i ne mogu vjerovat da vi taj "fenomen" nikad niste vidjele??? Fakat čudno, a postavljate se kao iskusne osobe, bar dovoljno iskusne da me uvjeravaju da ono što želim nije moguče i nema šanse...

Sa vašim stavovima izgleda kao da djete uopče ne treba odgajati jer če ionako sve bit kako bude. A to da se djete buni samo onda kad smo nepravedni - HELLO pa što je sa pobunom kad želim da složi svoju razbacanu robu ili igračke a on to ne želi? Nema tu nikakve nepravde, sam si je napravio nered i sam si ga ima složit - ali djete se svejedno buni. Buni se protiv kelja, radije bi čokoladu, buni se protiv učenja radije bi igru...itd.

I stvarno mi je smješno da je riječ poslušnost postala skoro pa ko i psovka, pa da rečem: djete ti je jako poslušno ravno je tome da sam rekla: djete ti je budala a ti terorist. Mislim, od kad je poslušnost izgubila na vrijednosti??

Mogu vam reč, kao netko tko je odrastao bez čvrste discipline i strogosti, neče vas djeca manje voliti ako želite da budu poslušni. Baš suprotno.

[cvijeta73]

roza, revolucionarka u odgoju

nemoj mi reć da ovi sa šestero djece imaju toliko puno strpljenja, ljubavi i upornosti - sa svih šest.

da imam šestero, bome bi i moji bili poslušni. nema druge. ono što bi izgubili na strpljenju i upornosti, posvećivanju majke ilitiga mene - dobili bi jer ih je šest, pa bi se to iskompenziralo nekako

ajde daj, zamisli da sad dok učiš špira strpljenju na nesretnom kauču, da drugo dijete mora pišati, a bezpelenaš je, treće dijete se prolilo s onom hranom i žlicom koje si mu dala iz prijašnjeg primjera, četvrto pali televiziju, a strpljivo mu moraš objasnit da taj program nije za njega, peto ima problema sa zadaćom, a šesto se sprema vani i strpljivo mu moraš objasniti da nije baš prikladno odjeven za zimske uvjete.

glava me zabolila odmah. pitaj malo te frendove pa nam prenesi - kako????

iako, moram priznati da baš ne razumijem ni ovaj dio:

Postoji neki okvir mojih granica (zivotno vaznih i onih koje su meni vazne da ih djeca usvoje) koje korigiram (ne ocekujem da ih odmah usvoje i ne ocekujem da ih ne preispituju), a unutar njih se trudim nemati ocekivanja. I kad nastane kratki spoj, najcesce proizadje iz mog ocekivanja, zelje i potrebe da se nesto dogodi bas tad i bas na odredjeni nacin. Kad to osvijestim i oslobodim, opet se vratimo u ravnotezu.

kako nemaš očekivanja? kad morate iz kuće izaći u deset minuta, a oni neće. i neće pa neće. odustaneš od izlaska? ovo s osvješćivanjem i oslobađanjem je valjda previše za moj mozak pa ne kužim niš.

[BusyBee]

Ajme cvijeto....
Nemam ocekivanja da ce sve ici po spagici, da ce mi djeca biti razumna i poslusati iz prve, biti razumna svaki put (ako su jednom imali prosvjetljenje) kad to situacija zahtijeva, nemati ispade jer smo se sve unaprijed dogovorili, lagano danas zaspati jer su tako zadnjih x dana, biti "dobra" svaki dan jer su, eto, jucer zvijezde bile poslozene tako da je vladala harmonija, da ce starija svaki tjedan jednako lako/rado pristati sredjivati sobu jer prosli tjedan je ... ne znam kako bolje objasniti.

Oko izlazaka.. nikad se ne spremamo tako da nam je 10 minuta do neceg kad moramo izaci/biti negdje. Da dodje do takve situacije, ili bi se MM i ja podijelili pa bi jedan otisao s djetetom koje mora van, ili bi uzela dijete u ruke i otisla kamo trebam. Tu mi je veci problem s 9-godisnjom magaricom, koju ne mogu skupiti na ruke i odvesti kamo treba nego je trebam uvjeriti da negdje mora ici (kad mora, kad ne moze ostati kod kuce).
Razlika je u tome da se ne bih uzrujavala jer sam ocekivala potpunu suradnju jer inace vole ici van i odmah su spremni, a nisam je dobila.

[tajuska]

pa što je sa pobunom kad želim da složi svoju razbacanu robu ili igračke a on to ne želi? Nema tu nikakve nepravde, sam si je napravio nered i sam si ga ima složit - ali djete se svejedno buni.

nikad mi nije bila jasna opsesija moje mame s urednoscu MOJE sobe. i moram priznati da smo se puno bolje slagale od kad je ona odlucila "nauciti" me pameti i pustiti me da zivim u neredu "dok se ne ugusim" a sada kad moje prijateljice dodu k meni doma se cudom cude kak mi je uvijek sve pospremljeno. svaka ti cast na entuzijazmu, ali ja sam unaprijed odlucila da necu voditi izgubljene bitke. a onda ce jednog dana moje dijete na nekom novom forumu pricati kak joj je nedostajalo discipline i strogoce

[Ifigenija]

Lako imati civiliziranu djecu kad je najstarije 21 - a odgajao si normalno (znači svakako). I nemojte majke velikih obitelji misliti da podcjenjujem (ne, ja se klanjam, i divim, i svjesna sam veličine vašeg pothvata) kad kažem da nakon nekoliko djece stvari postanu automatske - jer ovaj od deset će zašusat ovog od pet kad krene s nekim ponašanjem koji ugrožava njega ili druge. To je divota velike obitelji - realnost. Nema da mrviš, jer ovaj mora usisat, nema da pojedeš tuđe jer si razmažen, nema da gnjaviš mamu (jer mama ionako ne stigne), nekako su granice tako jasne, i ponavljaju se iz dana u dan - djeca djeci, a onda su i tu roditelji.

I na koncu konaca ti su ljudi imali itekako puno prilika za griješiti, i naučiti. I onda se to pošlihta, nova djeca liječe rane starijih, i sve izgleda divno. Znam i ja takve obitelji. Na koncu - znam mnoge divne obitelji, ali će ti one iskrene priznati kojekakve nedolične ispade i svoje i dječje, i žute minute, i jade, i probleme. Divnu djecu se da odgojiti, al je teško, i ne ide preko koljena, niti pukom poslušnošću. Iako meni poslušnost nije prosta riječ, dapače, kod mene doma imamo i pravilo - poslušaj iz prve, ako se prekrši - slijedi kazna. Jedino je stvar u tome da to nije ni svakodnevno, ni za sve. I poslušnost ima svoje kategorije - od tamo gdje treba biti iz prve i apsolutna, preko toga da dijete donekle uvažni što tražiš uz pregovor, do situacija gdje se zapravo može i pregovarati.

I nadam se da će se i druge mame složiti - ima i onih situacija kad bi TREBALO tražiti poslušnost, ali ti se ne da, pa biraš bitke. Puštaš da dijete negdje i šiklja, jer znaš da će neke stvari prerasti....

[Ifigenija]

r
ajde daj, zamisli da sad dok učiš špira strpljenju na nesretnom kauču, da drugo dijete mora pišati, a bezpelenaš je, treće dijete se prolilo s onom hranom i žlicom koje si mu dala iz prijašnjeg primjera, četvrto pali televiziju, a strpljivo mu moraš objasnit da taj program nije za njega, peto ima problema sa zadaćom, a šesto se sprema vani i strpljivo mu moraš objasniti da nije baš prikladno odjeven za zimske uvjete.

Posebno me nasmijao nesretni kauč, a i cijela situacija... više za plakat, nego za smijat se, al volim crni humor...

Mislim da je temeljna stvar koju imaju majke više djece poniznost; znaju da ne mogu, i isto tako daju te grube crte, a djeca sama raspisuju, pa su valjda i pametnija, sretnija i bolje odgojena od djece nas koje bdijemo i pravimo ekspertizu iz svake debilane.

[tajuska]

Nemam ocekivanja da ce sve ici po spagici, da ce mi djeca biti razumna i poslusati iz prve, biti razumna svaki put (ako su jednom imali prosvjetljenje) kad to situacija zahtijeva, nemati ispade jer smo se sve unaprijed dogovorili, lagano danas zaspati jer su tako zadnjih x dana, biti "dobra" svaki dan jer su, eto, jucer zvijezde bile poslozene tako da je vladala harmonija, da ce starija svaki tjedan jednako lako/rado pristati sredjivati sobu jer prosli tjedan je ... ne znam kako bolje objasniti.

ja sam imala ova ocekivanja, i mala mi ih je uspjela ubiti vec u prvih 6 mjeseci

[Beti3]

Ne treba ih šest, dovoljno je i troje, pa da veći paze i odgajaju mlađe, pogotovo kad je veća razlika. I da bude kako to Ifigenija kaže. A nikad nije sve idealno, pa ma kako to izvana izgledalo. Možda ipak ima obitelji u kojima djeca bespogovorno slušaju. Ja ih još nisam srela.

Djeca vole kad je mama dobro raspoložena, a ne da plače i urla po kući, jer jednostavno više ne može od posla, a oni ne slušaju. Pa se dogovore da slušaju, bar dok mama ne postane onakva kakvu oni žele. Jedincu je, mislim, to puno teže jer nema podršku u suprotstavljanju roditeljima. Pa je možda poslušniji zbog drugih razloga.

A i poslušnost jako ovisi o djetetu. Ja sam osobno bila silno poslušno dijete, jer mi je odgovaralo da napravim što mi se naredi i onda budem u svom svijetu mašte i knjiga, na miru i sama.

Napraviti čovjeka od djeteta je cilj svakog roditelja i svatko to radi na svoj način, ali treba učiti kako to što bolje učiniti. Naravno i promijeniti svoj stav, ako se vidi da nije kako treba.

Propitkivati roditeljsko "NE" jednostavno moraju, jer inače ne bi bili djeca. Kad poslušaju, slušaju zato što time nešto dobivaju ili mislite da djeca ne razmišljaju tako.

I slažem se s Ifigenijom da postoje situacije u kojima bi se poslušnost trebala tražiti, ali idem linijom manjeg otpora i popustim, iako znam da ne bih trebala, ali sam preumorna i jednostavno nemam snage za još jednu bitku riječima.

[vertex]

Sa vašim stavovima izgleda kao da djete uopče ne treba odgajati jer če ionako sve bit kako bude. A to da se djete buni samo onda kad smo nepravedni - HELLO pa što je sa pobunom kad želim da složi svoju razbacanu robu ili igračke a on to ne želi? Nema tu nikakve nepravde, sam si je napravio nered i sam si ga ima složit - ali djete se svejedno buni. Buni se protiv kelja, radije bi čokoladu, buni se protiv učenja radije bi igru...itd.

Ja ni slučajno nisam ovako nešto rekla, a ni drugi. Nisu jedine opcije strogoća i raspašoj (da ne kažem nemar). Djeci treba vodstvo, to je neupitno.
Nadalje, ja nisam rekla da se djeca bune samo ako smo mi nepravedni. Kad sam rekla "nemogući", mislila sam na one momente kad osjetiš da nešto stvarno ne ide po dobrom, generalno.
A što se razbacane sobe tiče, možeš tražit da bude sređena odmah i bez pogovora.
Možeš odlučit poslušat kakav plan dijete ima s tom sobom, možda je savim razuman i nema razloga da bude baš kako si ti zamislio, jer je to njegovo jednako dobro, ili bolje.
Možeš malo pažljivije poslušat, pa recimo saznat da kad se nađe pred razbacanom sobom, a ti mu kažeš: sredi je, on se osjeća sasvim nemoćno, kao da se bori s vulkanom. Pa možeš zaključit da ga zapravo treba malo pažljivije naučiti kako se soba sređujem jer ako je tebi jasno, ne znači da je njemu, i on to zapravo ne zna, iako se čini lako. Pa onda uložiš malo više truda (pazi, TRUDA, a ne lako ćemo i sve ja haj haj i bajno i cvrkutavo) i savladaš nekako s djetetom tu sobu, aktivno, tako da si ga slušao, razumio, shvatio da ti je početna postavka da je nemoguće derište koje hitno treba dovest u red poprilično plitka i manjkava, i na kraju ga nečemu naučio. Onda drugi put on i zna šta bi s tom sobom, ali mu se brate baš i ne da, i prijatelji su tu, pa kažeš: ok, ali onda sutra ujutro, i zovi ako zapneš. Onda otkriješ da njemu i nije uvijek na umu izbjegavanje obaveza (iako ponekad nesumnjivo jest), jer se ujutro sjeti obećanja, ili spremno prihvati obavezu nakon što ga podsjetiš. I tako, malo naprijed, malo nazad, soba nije uvijek uredna, ali učimo se, i uz to smo, kako je ono bilo: bliži i sretniji. Umjesto da ne znamo da nam se dijete pred neurednom sobom osjeća kao da je sam pred vulkanom, i da zato šizi, odugovlači, izbjegava, jer mu je nešto tu grozno što ne zna imenovati, a grozno mu je zapravo naše očekivanje koje prelazi njegove trenutne mogućnosti. A mi nismo ni primijetili, jer smo bili o tako pravednički strogi.
Eto, to su neki mali prizori iz našeg doma.

[vertex]

Možeš malo pažljivije poslušat, pa recimo saznat...

Nje toliko presudno, ali "poslušat" nije pravi izraz. Mislila sam reći: razmislit, pokušat ispitat, istražit, dokučit. Ne radi se o nečemu što ti dijete tek tako kaže, nego o nečemu što trebaš sam nanjušit - da je dijete znalo kako, već bi ti bilo reklo. Naravno, nanjušit možeš tek nakon što odbaciš pretpostavku da imaš derište koje pod hitno treba dovest u red, prije negoli sve ode nizbrdo pravo do maloljetničkog zatvora .

[RozaGroza]

Možeš odlučit poslušat kakav plan dijete ima s tom sobom, možda je savim razuman i nema razloga da bude baš kako si ti zamislio, jer je to njegovo jednako dobro, ili bolje.
Možeš malo pažljivije poslušat, pa recimo saznat da kad se nađe pred razbacanom sobom, a ti mu kažeš: sredi je, on se osjeća sasvim nemoćno, kao da se bori s vulkanom.

A nemojmo pretjerivati, neuredna soba je neuredna soba. Nije se osječao pred vulkanom kad ju je razbacao, ne vidim zašto bi se osječao kao pred vulkanom jer mora staviti stvari na svoje mjesto. I naravno da prvih nekoliko godina to radimo zajedno, i ja mu pokazujem kako i gdje da vrati stvari, plus valjda mu pokazujem i primjerom ako je ostatak kuće čist i uredan, takva treba biti i njegova soba (al ajde ne mora bit apoteka, al bar da se može normalno hodat i da nije roba po podu itd itd). Mislim da nema previše mudrovanja oko spremanja sobe...ili ipakima...ne znam......samo znam da ja stvarno gledam na stvari malo drugačije...al usudit ču se reči ne i neispravnije od vas. Mislim da nisam u krivu kako Ifi kaže, jednostavno želim druačije stvari a moguče da će moje djete također htjeti drugačije stvari, nije svatko isti.

[vertex]

Evo me opet .

Meni je ovo sve ovako živo sad u glavi jer je to znanje koje sam imala, pa ga na neko vrijeme nekako pogubila, pa ga ponovo otkrila (pomogla mi AdioMare, tako da računajte ko da ona piše pola mojih postova ). Nije sad toliko važno zašto sam ga pogubila, nego je važno da mi je to dalo priliku da se naočigled uvjerim kako taj posredni mehanizam djeluje (sredi odrasle oko djece da bi sredio djecu). I retrospektivno sam mogla pohvatat konce tog procesa kad smo nas dvoje bili nedovoljno dobri, a onda smo dječje reakcije na to (koje su se nadogradile, naravno, na njihov urođeni živahni temperament + osjetljivi razvojni moment kod mlađeg), a onda se bedirali oko toga kako nam djeca nisu kako treba. Naravno da nije pomoglo kad smo ih odlučili sad i odmah dovest u red, i sva sreća da sam im ono prije dala krila da se bune i rade nered dok mi ne shvatimo šta nam je raditi.

[RozaGroza]

E zaboravih da ipak ne bude preozbiljna ova tema!

[vertex]

A nemojmo pretjerivati...

Ajde dobro, nemojmo pretjerivati . Osjećao je da mu je dan zadatak koji nadmašuje njegove snage, dok svi podrazumijevaju da je to nešto lako što bi on trebao znati. Dakle, vulkan je ovdje bio simbol nečega što je puno jače od tebe. Sobu razbacivati je lako i zabavno, i događa se kroz igru spontano. Sređivanju sobe su te učili, ali možda ne dovoljno puta, ili ne dovoljno polako, ili tko zna što.

Naravno, ako napraviš uvijek sve prave korake na vrijeme, za svaku novu situaciju u vašem životu, nećeš upasti u takve probleme s djecom.

Uostalom, ja sam ispričala situacije iz moje obitelji, a nisam rekla da je upravo takav scenarij neizbježan u svakoj obitelji. Nema se tu što dokazivati, to je jednostavno jedna pričica iz života.

[vertex]

Kažeš "ne vidim zašto bi se osjećao kao...". Pa o tome se i radi, čini mi se. Djeca su osobe, sa svojim temperamentima, emocijama, mislima. Dijete nije prazna ploča koju oblikuješ po svojoj volji. Neće njegova emocija nestati jer ti misliš da je neprikladna i nema tu što raditi. Možeš je uvažiti i tražiti načine da dijete bude voljeno, učeno, odgajano uz uvažavanje toga kakvo ono jest, ili možeš smatrati da se "nema zašto tako osjećati" i zanijekati mu pravo da bude osoba. E, to je, po mom sudu, loš i po dijete štetan pristup i tu mi nema relativiziranja tipa nismo svi isti.

[Cubana]

Ono jaje ga je živciralo jer nas nije vidio, pa smo uzeli onu veliku AS 0-24 kg.

OT, kakva je ovo AS a da tako malo dijete smije biti u njoj? Nisam još čula za takvu.

[Anemona]

Puno pametnih stvari slažem se.

Ali meni je fascinantno kako svi roditeljstvo mjerite isključivo po sebi, pa tako Ifi govori, puna samopouzdanja mjerne jedinice majčinstva, da nema šanse nešto postiči jer nitko nije: Pa sorry ali ja imam veoma bliske RL frendove koji jesu. I to BEZ terora i ucjena, samo sa puno strpljenja, ljubavi, upornosti i sa uvjerenjem da se može (imaju 6 djece, najstarija 21, najmlađa 6). Njihova djeca su mi najnevjerovatnija djeca koju sam upoznala - pristojna, dobra, poštena, poslušna, a opet djeca puna duha, veselja, željna zabave, učenja, nepodopština, slušaju iz prve!...i ne mogu vjerovat da vi taj "fenomen" nikad niste vidjele??? Fakat čudno, a postavljate se kao iskusne osobe, bar dovoljno iskusne da me uvjeravaju da ono što želim nije moguče i nema šanse...

Sa vašim stavovima izgleda kao da djete uopče ne treba odgajati jer če ionako sve bit kako bude. A to da se djete buni samo onda kad smo nepravedni - HELLO pa što je sa pobunom kad želim da složi svoju razbacanu robu ili igračke a on to ne želi? Nema tu nikakve nepravde, sam si je napravio nered i sam si ga ima složit - ali djete se svejedno buni. Buni se protiv kelja, radije bi čokoladu, buni se protiv učenja radije bi igru...itd.

I stvarno mi je smješno da je riječ poslušnost postala skoro pa ko i psovka, pa da rečem: djete ti je jako poslušno ravno je tome da sam rekla: djete ti je budala a ti terorist. Mislim, od kad je poslušnost izgubila na vrijednosti??

Mogu vam reč, kao netko tko je odrastao bez čvrste discipline i strogosti, neče vas djeca manje voliti ako želite da budu poslušni. Baš suprotno.

Moram se nadovezati na ovo, a ostale postove ne stignem sad čitati.
Roza, mislim da si nas/mene krivo shvatila.
Mislim da nitko od nas (barem ja nisam) nije rekao da disciplina djetetu nije potrebna. Smatram da je itekako potrebno da dijete zna tko je roditelj.
Isto tako sam napisala da smatram da moj trogodišnjak sasvim lijepo sluša. Ok, ne posluša ko dresirani pas svaku moju zapovijed, ali to ni ne želim.
Sluša ono što mi je bitno i smatram dovoljno za njegovu dob. Npr. da digne nešto kad ga zamolim, da ako počne raditi neku glupost, nakon što ga upozorim prestane, ustvari bezveze mi sad nabrajanje, bolje da sumiram - poslušan je toliko da možemo lijepo i ugodno provoditi zajedničko vrijeme bez trzavica, dernjave, vrištanja, vikanja, kažnjavanja,...
Time sam sasvim zadovoljna.

Ono za što sam ja tebi rekla da nema šanse, je treniranje poslušnosti i očekivanje da dijete ne propitkuje tvoje NE. Toga nema, to ne postoji, odnosno postoji kod slomljene djece.
Da bi dijete slušalo, ono jednostavno mora proči nekakvo razdoblje propitivanja roditeljskih odluka.

Ja bih to kronološki na našem primjeru rekla ovako:
- do 1. godine nekakve specijalne poslušnosti nema
- od 1. do 2. godine se oko večine stvari lome koplja (npr. ti bi doma iz parka, dijete veče neeeeeee,...) To zna biti naporno razdoblje, ali mislim da smo ga mi uspješno prevladali na način da sam mu popustila u nevažnim stvarima, kako je več netko napisao, ako je trebalo nešto na brzinu obaviti, a postojale su velike šanse da to ne bude baš tako išlo, onda smo to odgodili, ili se podijelili MM i ja, u park smo išli kad smo stvarno imali vremena vrludati onih ekstra pola sata,...
- od 2. do 3. godine je kod nas nastupilo razumnije razdoblje - tu je več lagano išlo u moju korist, iliti bilo je više poslušnosti, uz manje objašnjavanja
- od 3. na dalje je sve više i više razumnosti, poslušnosti,... sve je lakše

Naravno, uvijek ima dana kad se poklopi umor, glad, jad,... i dan se okrene naopako.

I naravno da ne očekujem da će razdoblje blagostanja duuugo potrajati, svako malo se izmjeni nekih tjedan dana bunta, ali ja si to tumačim da dijete nešto novo i važno uči, pa mu treba vremena da procesuira podatke.

[RozaGroza]

OT, kakva je ovo AS a da tako malo dijete smije biti u njoj? Nisam još čula za takvu.

Malo dijete od 9 i pol kila? Cubana, a ajmo malo propitkivat i moju AS, kad več propitkujemo sve što ja napišem! Baby on guard AS, 0-24, svijetloplava sa crno sivim šarama

Vartex ma slažem se sa tobom da uređivanje sobe može bit "jači" zadatak od uneređivanja, očit i treba ih pripremiti na to, naučiti kako da se s tim nose, i da shvate da je uređivanje posljedica uneređivanja, i ne planiram ga to učiti bar do nekih 4-5-6 godina. ALi ako budemo išli logikom da mu je neuredna soba vulkan, pa što če se mom Š onda dogoditi dok se bude igrao na livadi oko naše kuče i naleti mu lisica ili zmija?! Ako mu je soba regular size vulkan, onda če mu ovo valjda bit Popokatepetl, i sumnjam da če se znati snači u toj situaciji ako se sledi pred uređivanjem sobe.

Možda sad pretjerujem sa ovom lisicom i zmijom, al svakako moram razmišljat o takvim stvarima, pošto se selimo na selo.

[BebaBeba]

Rozice - moja klinka s godinu dana UVIJEK i bez greske pospremi igracke za sobom! Ima preslatku veselu šarenu kutiju u kojoj stoje, i vjeruj mi da ih sa velikim zadovoljstvom sprema i još kad završi sama sebi plješće
A to sam postigla u mjesec dana, tako da smo svaki put nakon igranja zajedno spremale igračke jednu po jednu u kutiju i poslije svake si dali pusu i pljeskali "bravo"

[tajuska]

Roza, sorry, ali gledas iz svoje perspektive. Mozda te cak iznenadi njegova prisnost sa lisicom, mozda mu padne na pamet useliti ju u svoju sobu, ali pospremiti sobu mu bude ko let na mjesec. Zapravo, meni se to cak cini vjerojatnije.

[BusyBee]

Iz mog skromnog iskustva, dok djeca shvacaju pospremanje (igracaka) kao igru, najcesce nema problema. To ionako bude u dobi u kojoj i roditelj pomalo pomaze. Problem nastane kad dijete (koje sad vec ima svoju sobu) pospremanje vise ne gleda kao igru + mi roditelji pocnemo podrazumijevati da je zrelo za redovito pospremanje i preuzimanje pospremanja svoje sobe na sebe kao redovitu obavezu.

Roza, zaboravila si napisati je li AS montirana suprotno ili u smjeru voznje. :p

[Ifigenija]

Ja bih to kronološki na našem primjeru rekla ovako:
- do 1. godine nekakve specijalne poslušnosti nema
- od 1. do 2. godine se oko večine stvari lome koplja (npr. ti bi doma iz parka, dijete veče neeeeeee,...) To zna biti naporno razdoblje, ali mislim da smo ga mi uspješno prevladali na način da sam mu popustila u nevažnim stvarima, kako je več netko napisao, ako je trebalo nešto na brzinu obaviti, a postojale su velike šanse da to ne bude baš tako išlo, onda smo to odgodili, ili se podijelili MM i ja, u park smo išli kad smo stvarno imali vremena vrludati onih ekstra pola sata,...
- od 2. do 3. godine je kod nas nastupilo razumnije razdoblje - tu je več lagano išlo u moju korist, iliti bilo je više poslušnosti, uz manje objašnjavanja
- od 3. na dalje je sve više i više razumnosti, poslušnosti,... sve je lakše

Naravno, uvijek ima dana kad se poklopi umor, glad, jad,... i dan se okrene naopako.

I naravno da ne očekujem da će razdoblje blagostanja duuugo potrajati, svako malo se izmjeni nekih tjedan dana bunta, ali ja si to tumačim da dijete nešto novo i važno uči, pa mu treba vremena da procesuira podatke.

[Ifigenija]

Kažeš "ne vidim zašto bi se osjećao kao...". Pa o tome se i radi, čini mi se. Djeca su osobe, sa svojim temperamentima, emocijama, mislima. Dijete nije prazna ploča koju oblikuješ po svojoj volji. Neće njegova emocija nestati jer ti misliš da je neprikladna i nema tu što raditi. Možeš je uvažiti i tražiti načine da dijete bude voljeno, učeno, odgajano uz uvažavanje toga kakvo ono jest, ili možeš smatrati da se "nema zašto tako osjećati" i zanijekati mu pravo da bude osoba. E, to je, po mom sudu, loš i po dijete štetan pristup i tu mi nema relativiziranja tipa nismo svi isti.

[tajuska]

Gore sam mislila vjerojatnije naprosto, ne vjerojatnije za Špiru, da me se nebi krivo shvatilo. Ponavljam, meni je Rozin entuzijazam i inzistiranje na onome kaj joj je vazno super, iako neke metode ne razumijem

[Cubana]

Malo dijete od 9 i pol kila? Cubana, a ajmo malo propitkivat i moju AS, kad več propitkujemo sve što ja napišem! Baby on guard AS, 0-24, svijetloplava sa crno sivim šarama

Ajd ne skači.
Nikad nisam čula za sjedalicu od 0-24kg.
Jel može u smjeru vožnje i naopako?

[vertex]

Mom je djetetu soba težak zadatak. Nekom drugom nije. Pa ne može se tako doslovno preslikavat situacije. Poanta nije bila u univerzalnosti primjera, nego u tome da strogost može biti sasvim promašena, kao što bi u tom našem slučaju bila. Drugo dijete, druga obitelj - sasvim druge stvari na kojima se zapinje. Inače, D. (taj isti sa vulkan-sobom) je do tri-četiri godine spontano slagao svoju odjeću i poravnavao cipele da stoje sasvim simetrično, moljakao krpicu da obriše prašinu i sve slušao, samo si mu trebao reći. Najstariji je imao svoj razvojni put buntovnika od rođenja.

[MamaRibice]

Iz mog skromnog iskustva, dok djeca shvacaju pospremanje (igracaka) kao igru, najcesce nema problema. To ionako bude u dobi u kojoj i roditelj pomalo pomaze. Problem nastane kad dijete (koje sad vec ima svoju sobu) pospremanje vise ne gleda kao igru + mi roditelji pocnemo podrazumijevati da je zrelo za redovito pospremanje i preuzimanje pospremanja svoje sobe na sebe kao redovitu obavezu.

x
I moje su s godinu dana veselo pospremale. Sada im to vise nije igra

[RozaGroza]

Brijem da ne ide suprotno od smjera vožnje, na uputstvima je nacrtano da se pritisne o sic. Ima 4 položaja, od onog koje je kao jaje ležeči, do full sjedečeg. Ima podlogu za manje bebe a to se skine kasnije kad beba naraste. 1100 Kn na nekakvoj akciji u panda shopu, skupa sa mega velikom bazom - a kaže mm da nije od 0-24 nego od 8-28 my bed my bed priznajem

vertex prvotno napisa Kažeš "ne vidim zašto bi se osjećao kao...". Pa o tome se i radi, čini mi se. Djeca su osobe, sa svojim temperamentima, emocijama, mislima. Dijete nije prazna ploča koju oblikuješ po svojoj volji. Neće njegova emocija nestati jer ti misliš da je neprikladna i nema tu što raditi. Možeš je uvažiti i tražiti načine da dijete bude voljeno, učeno, odgajano uz uvažavanje toga kakvo ono jest, ili možeš smatrati da se "nema zašto tako osjećati" i zanijekati mu pravo da bude osoba. E, to je, po mom sudu, loš i po dijete štetan pristup i tu mi nema relativiziranja tipa nismo svi isti.

Meni se ovo apsolutno podrazumjeva i mislim da se možda malo previše hvatamo za svaku riječ doslovce i seciramo postove. Nemojte me hvatat na političku korektnost...dajte mi šansu i provajte isčitat što stvarno pišem. Naravno da je moje djete osoba za sebe i naravno da ima svoje interese, karakter; moguče da on bude zaista osjetljiv, a možda bude puno jača osoba od mene, ko zna. Ja ču svoj odgoj prvenstveno prilagodit njegovom karakteru, pa neču dijete koje je po prirodi povučeno i lagano submisivno trenirat da sjedi na kauču i nametat mu neki odgoj koji bi ga samo još više povukao u sebe, jer on očito treba drugačiji pristup da bi naučio normalno funkcionirati u zajednici. Ali ja vidim da je moj Š mali farabut, uporan je i sve moje metode su za sad njemu jako zabavne i smješne iako me posluša, al ja vidim da je za sad to sve iz zabave, mogu si ja tuvit u glavu da je to zbog moje konzistentnosti koliko hoču moš mislit, činjenica je da moj malo stroži odgoj neče ni na kakav način utjecat na njegov identitet i duh, trebalo bi valjda 10 mene da njega slome na način na koji vi mislite da ja to želim, a NE ŽELIM!

Ja sam veoma open minded, vidila sam svega i svačega, prošla svašta, upoznala svakakvih ljudi, i ako ništa, sve mi je to pomoglo da budem malo kompletnija osoba, i da zaista shvačam ovo što mi govorite - nisam glupa i ne negiram očito, djeca u djeca, ali isto tako sam odlučna da od svog djeteta, u granicama normale, napravim dobro djete koje če me slušat i neče podizat revoluciju protiv mene - jer to je upravo ono što puno djece radi svojim roditeljima - samo što je danas takvo vrijeme da kad vidiš buntovno djete koje je frend sa starcima, to ti je simpa i morate priznat da je danas to "in"...e pa koliko god da sam ja modernih načela, to je jedna stvar gdje ču postupati kao moja none radije nego kao moja super cool i moderna frendica - jer vidim plodove i jednog i drugog pristupa i imam svoje mišljenje o oba.

[Mima]

I mojoj je pospremanje igračaka težak zadatak, najteži, i tako je oduvijek, a oduvijek smo je učili pospremanju kroz igru.
Baš vidim užas i nemoć koji je obuzmu kad proglasimo da je vrijeme za pospremanje.
(a sjećam se da je i meni bome bilo tako)

[cvijeta73]

Nemam ocekivanja da ce sve ici po spagici, da ce mi djeca biti razumna i poslusati iz prve, biti razumna svaki put .

a to, kužim sad, krivo sam te shvatila.
je, slažem se, ja ta očekivanja nisam nikad ni imala, pojave mi se tu i tamo, kao npr. danas ujutro, kad sam zaspala, probudila se u sedam i pol, i dvoje djece i sebe morala obuć, proprat, utrpat u auto i razvest svakog u svoju instituciju.
a od kad smo se ko opareni digli iz kreveta, J je počeo plakat da kakva sam to mama, da zbog mene kasni u školu, M je počela plakat da se neće obući, ni svući i onda joj se još kakalo. pa sam skoro ja počela plakat.
i tako, utopijski sam očekivala da će se oboje dići, shvatit ozbiljnost situacije, obući se u roku 5 minuta i svi stižemo na vrijeme.
na kraju smo i stigli (odnosno samo sam ja kasnila), al je M u piđami došla u vrtić, pa smo se tamo presvukli.

eto vam mala crtica iz mog života