RAZGOVOR - Dr. ALEKSANDAR ŠTULHOFER, PROFESOR SOCIOLOGIJE SPOLNOSTI I SOCIOLOGIJE KULTURE
Mediji nameću seks kao kriterij uspješnosti
Mediji su danas izrazito erotizirani, oni prikazuju seks kao imperativ i kriterij uspješnosti - da bi bio “pravi” muškarac ili “prava” žena, moraš biti hiperseksualan ili barem tako djelovati. To je nešto što na početku seksualnog života mladih ljudi može izazvati određene probleme - nije lako pokušavati ostvariti medijske ideale i modele koji su za veliku većinu nedosezljivi
Razgovarao IVICA NEVEŠĆANIN
Snimio MILIVOJ KEBER
dr. Aleksandrom Štulhoferom, profesorom sociologije spolnosti i sociologije kulture na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, razgovarali smo neposredno nakon završetka njegova predavanja Seksualnost u 21. stoljeću, održanog na Zadarskom sveučilištu u okviru projekta gostovanja Dodiri koje organizira Klub studenata sociologije Antifjaka.
Rekli ste da nakon modernizacije seksualnosti u 20. stoljeću, čiji je fokus bio na seksualnom užitku, postmodernizacijom seksualnosti u 21. stoljeću seksualnost postaje prostor igre i identifikacije. Može li se doista povući granica seksualnosti između 20. i 21. stoljeća?
Stručne literature koja povlači razliku između 20. i 21. stoljeća jednostavno još nema, tako da je moja priča prigodničarska, ali to ne znači da ne treba početi s pitanjima o razlici između 20. i 21. stoljeća kada je seksualnost u pitanju. Prvenstveno zato što mi se čini da je 20. stoljeće u velikoj mjeri postiglo gotovo sve ciljeve koji su još početkom stoljeća bili postavljeni, u smislu liberalizacije i oslobođenja seksualnosti, spolne jednakosti u sferi seksualnosti, položaju seksualnih manjina. U tom smislu 21. stoljeće dolazi u momentu kada su glavne bitke završene, kada se najveći problemi čine riješeni. Doista je pitanje što će se zbivati u tom novom vremenu, na što će sličiti, imamo li u vidu da su “veliki protivnici” seksualne slobode i užitka poraženi. Seks je zabavan, seks je ravnopravan, seks je različit i rijetko tko će to danas dovesti u pitanje.
Pojasnite što znači da je novi fokus seksualnosti ne igri i identifikaciji?
Ako nagađamo što će se zbivati sa seksualnošću u 21. stoljeću, promjene u seksualnom ponašanju i vrijednostima vezanim uz seks zapravo ne proizlaze iz seksualnosti same, već iz određenih društvenih fenomena, osobito onih koji su vezani uz promjenu intimnih odnosa, preciznije uz ono što nazivamo krizom braka i obitelji. Riječ je, zapravo, o širem kontekstu kulture individualizma koja ne samo da je dovela stare vrijednosti u pitanje nego ih je izbrisala.
Seksualnost se, s jedne strane, našla u sjajnoj situaciji, jer je dobila slobodu izražavanja. S druge strane, novonastala je situacija problematična, jer se čini da intimne veze više nemaju stalnost, stabilnost. Jednostavno su postale krhke. Odgovorne su za nagle emocionalne uzlete, ali isto tako i strmoglave padove. U tom smislu, čini mi se da seksualnost počinje sve više dobivati karakter igre, igranja sa svim mogućim društvenim pravilima i modelima koji postoje, odnosno korištenje seksualnosti za istraživanje vlastitog identiteta. To nije posljedica toga što smo se na bilo koji način zasitili seksualnih sloboda, premda je činjenica da više ne možemo biti seksualni revolucionari, nego je riječ o reakciji na situaciju u kojoj se veza između seksa (koji se ipak najčešće zbiva u intimnoj vezi) i veze počela gubiti - zato što su veze sve kratkotrajnije i nestabilnije. Prestali smo vjerovati u ideje kao što su povjerenje, intimnost, prava veza, ljubav, trajni odnos ili ih relativiziramo. Mislim da smo ljubav stavili u zagrade, kao nešto što je, na posljetku, ipak kulturološki mit. I onda, kad smo prestali vjerovati u sve to, suočili smo se s činjenicom da seksu moramo pronaći novi smisao, novu interpretaciju.
Prestali smo vjerovati u ideje kao što su povjerenje, intimnost, prava veza, ljubav, trajni odnos ili ih relativiziramo. Mislim da smo ljubav stavili u zagrade, kao nešto što je, na posljetku, ipak kulturološki mit.
I onda, kad smo prestali vjerovati u sve to, suočili smo se s činjenicom da seksu moramo pronaći novi smisao, novu interpretaciju
Ako smo prestali vjerovati u te vrijednosti ili ih relativiziramo, jesmo li zbog toga slobodniji ili shizofreniji? Postoji li model seksualnosti koji pomiruje (kombinira) individualnost i zajedništvo? I što se događa s odnosom seksa i ljubavi?
Nestalnost intenziteta veze je nešto s čim se svi suočavamo i što nas sve muči, na ovaj ili onaj način. To je jedan od temeljnih problema održanja veza danas, jer smo opsjednuti važnošću intenzivnih emocija i osjeta u intimnoj vezi. Onoga što po definiciji ne može potrajati. E sad, zašto neke veze traju duže nego druge... - ponekad su razlozi vrlo banalni, recimo ekonomska nužnost. Ono što u situacijama blagostanja doista jedino može osigurati trajnost veze jest plivanje protiv struje, što se zbiva u vrlo malom broju slučajeva. Koliko god mi se osobno to čini teško ostvarivim, vidim oko sebe ljude koji u tome uspijevaju. Ne mogu to pojasniti, jer niti sebi to ne uspijevam rastumačiti. No, nije li utješna pomisao da neki uspijevaju održati vezu? Bez obzira što nam nije jasno kako u tome uspijevaju.
Jesu li tomu modelu ispunjenja seksualnih želja i konvencionalnih formi bliži brakovi s ljubavnicom ili ljubavnikom, ili pak svingeri?
Vrlo zanimljivo pitanje. Nikad zapravo nisam razmišljao o tome, ali bi se ta hipoteza u svakom slučaju mogla postaviti. Zašto ne mogu odgovoriti sa da ili ne? Trenutačno vrlo malo znamo o kvaliteti onog neseksualnog dijela veze svingera. No, činjenica je da su u svingerskoj supkulturi žene te koje najčešće izlaze iz cijeloga aranžmana, što daje naslutiti da su bile nagovorene od partnera. Premda bi, dakle, to možda i mogla biti strategija očuvanja visokog intenziteta seksa, čini se da to nije jednako prihvatljivo za oboje.
Što mislite o krizi seksualnog liberalizma Michela Houellebecqa po kojoj “neki imaju raznovrstan i uzbudljiv erotski život, drugima preostaje masturbacija i samoća”. Hoće li ta razlika biti prisutna i u 21. stoljeću?
Jako sam malo čitao Houellebecqa. Ono što sam čitao, uklapa su u ideju da je seks prestao biti potraga za užitkom. Seks je postao mješavina dosade, nečega što treba odraditi, iz čega se može izvući kakav-takav užitak, ali zapravo je sve to zajedno puno interesantnije za cinično komentiranje nego stvarno prepuštanje senzualnom iskustvu. Naravno, seks koji opisuje Houellebecq sasvim sigurno nije seks koji izaziva bilo kakav tip intimne povezanosti među partnerima, dapače on ga prije onemogućuje.
Slažem se s vašom interpretacijom kako se u njegovu pisanju zapaža razlika između 20. stoljeća, dakle stoljeća modernizacije i oslobođenja seksa, i 21. stoljeća, kao vremena u kojem počinje, barem naizgled čudno, svaštarenje sa seksom. Ideja liberalizacije seksa u 20. stoljeću u centru je imala važnost seksualnosti i seksualnog užitka za vezu, intiman odnos između dvoje ljudi. Vezu je - i kroz seks - trebalo učiniti potpuno ravnopravnom, učiniti sretnom kroz potpuno ostvarivanje osobnih potencijala. U trenutku kada prestajemo vjerovati da je ta intimna veza moguća kao nešto trajno (a nešto što nije trajno uvijek je manje vrijedno), seksualno prosvjetiteljstvo gubi tlo pod nogama. Seks prestaje biti vezan uz dvoje ljudi i postaje obilježje pojedinca. I u tom smislu kažem da seks sve više zadobiva funkciju igre, postaje igrom, odnosno načinom traženja identiteta, pokazivanje sebe drugima - način ostvarivanja projekta ega kao neponovljivog i drukčijeg od drugih.
Kako se hrvatsko društvo snalazi u tim promjenama seksualnih fokusa?
Naše je društvo u tom smislu i dalje duboko u 20. stoljeću, stoljeću modernizacije seksa. Ono što se može primijetiti kod nas jest stvaran porast seksualnih prava žena, izjednačavanje prava na seksualni užitak i slabljenje dvostrukog standarda, premda je i dalje prisutan - čak i među mladima. Muškarcima se još uvijek priznaje nešto veće pravo na seksualni užitak i eksperimentiranje nego ženama. S druge strane primjećuje se porast snošljivosti prema seksualnim različitostima i seksualnim manjinama, osobito homoseksualnim muškarcima i ženama. To je, barem prema mom sudu, jedan od važnih kriterija za procjenu razine demokratičnosti, kulturne razvijenosti i civilnosti sredine. Dakle, kod nas se danas vode posljednje bitke za oslobođenje seksualnosti od tradicionalnih zabrana i percepcije seksualnosti kao isključivo heteroseksualne.
Hoće li rasti tolerancija prema seksualnim manjinama?
Siguran sam da je odgovor pozitivan. Naravno sporo, za to će trebati dosta vremena. Čak i u zemljama u kojima je dopušten homoseksualni brak još uvijek postoji značajan segment populacije za koji je homoseksualnost neprihvatljiva. Ali taj se postotak “netolerantne” populacije stalno smanjuje. U zemljama koje su u tom smislu tradicionalnije, ti procesi idu sporije, ali utjecaj duha vremena jest globalan, univerzalan i ne može se vratiti unatrag. Hrvatska će i dalje biti katolička zemlja, no to ne znači da će tolerancija prema seksualnim manjinama slabjeti ili ostati ista. Naprotiv, mislim da će i dalje rasti.
Mnogi su očekivali da će srž vašeg predavanje biti posvećena budućem razvoju veze između tehnologije i seksa tzv. virtualnom seksu. Međutim, ne samo što o tome niste rekli ni riječi nego ste njenoj popularnosti u 21. stoljeću pretpostavili medikalizaciju seksa?
S jedne strane, digitalnu revoluciju sam jedva spomenuo jer mi se čini da su erotski dometi Interneta već dosegnuti. To su gotovo sveprisutna pornografija i različite mogućnosti virtualne erotske komunikacije. Možda griješim, no mišljenja sam da ta vrst tehnologije neće imati rastuću ulogu u seksualnosti 21. stoljeća. Ono gdje mislim da će tehnologija, odnosno biomedicinska tehnologija, imati utjecaj jest proces farmakološke seksualne revolucije, odnosno medikalizacija seksualnosti. Mislim da će rasti pritisak da koristimo različite preparate ne više da bismo otklonili ili ublažili kakav seksualni problem, nego zato da bi naš seksualni učinak bio u skladu s novopostavljenim standardima. Mislim da bi taj proces koji je već otpočeo, doista mogao dovesti do velikih promjena u načinu na koji mislimo o seksualnosti, načinu na koji procjenjujemo što je dobar, a što loš seks i, na posljetku, načinu na koji nastojimo biti uspješni u seksu.
Na bolje ili na gore? Hoće li ispunjenje seksualnih želja preko medikamenata istisnuti ili povratiti vjeru u ljubav i sreću?
Naravno da je središnja dimenzija ljudske seksualnosti zadovoljstvo i sreća. Hoće li novi momenti nužno smanjiti ili povećati sreću, ne znam, ali sam siguran da će pritisci sigurno porasti. U svakom slučaju, razvit će se ponešto drukčiji načini na koje seksualnost ostvaruje sreću. Ako je za nekoga to nekad bila revolucionarna borba za prava lezbijki, možda će to danas biti mogućnost da samoga sebe, premda je riječ o muškarcu, promatra kao ženu i da ga to seksualno uzbuđuje. I u jednom i drugom slučaju ljudi mogu biti sretni i zadovoljni, ali su motivi različiti. Mislim da će ono jednostavno zadovoljstvo ili čisti seksualni užitak uvijek postojati - kao što je to vjerojatno uvijek i postojalo - jer je seksualnost i stvar biologije, odnosno činjenice da smo životinje. Bazična potreba za seksualnim užitkom tako je uvijek negdje prisutna.
Je li hrvatsko društvo seksualno educirano?
Ono što dobivamo preko medija više je nego što smo ikada dobivali, međutim, kada je to najpotrebnije – pri odrastanju, u ranoj adolescenciji - nemamo sustavnu seksualnu edukaciju. To sasvim sigurno treba promijeniti jer su, recimo,
Nizozemska i Švedska dobri primjeri kako ozbiljna seksualna edukacija dovodi do izrazitog smanjenja broja adolescentskih pobačaja, trudnoća i spolnih bolesti. Umjesto da se stalno zgražamo nad neodgovornim ponašanjem mladeži, seksualnu bi edukaciju što prije trebalo uvesti u osnovne i srednje naše škole.
U nedostatku sustavnog seksualnog obrazovanja tu su ulogu preuzeli brojni mediji, među kojima je, čini se, najutjecajniji Internet. Kako mediji seksualno obrazuju mlade?
Činjenica je da klinci danas imaju više informacija nego prethodne generacije. Češće o tome razgovaraju i s roditeljima. No, isto je tako činjenica da su mediji danas izrazito erotizirani. Mediji prikazuju seks kao imperativ i kriterij uspješnosti. Da bi bio “pravi” muškarac ili “prava” žena, moraš biti hiperseksualan ili barem tako djelovati. To je nešto što na početku seksualnog života mladih ljudi može izazvati određene probleme. Nije, naime, lako pokušavati ostvariti medijske ideale i modele koji su za veliku većinu, zapravo, nedosezljivi. To je poglavito problem koji opterećuje mlade djevojke, ali mi se čini da sve manje zaobilazi i mladiće.