Malo sam se pogubila

[pomikaki]

Pa mislim da ti i nije dala loše savjete, samo je pristup malo više tehnički nego psihološki. Ja bih slično postupila (odnosno tako postupam kad moram), samo bih još u to uključila malo razgovora nakon krize. Dakle ne bih to sve radila kao da je sve što se događa najnormalnije na svijetu a ja sam tu da glumim robota, nego bih djetetu dala do znanja da mi je teško kad imamo takve scene. Dala bih mu do znanja da mi je jasno da ni njemu nije lako i kasnije bih uključila pokoji zagrljaj i smirivanje.

....o tome kakvim se ja roditeljem osjećam i smatram dok mi dijete čitave dane plače i vrišti na sve što ja kažem i zahtjevam (radi se naravno samo o normalnim aktivnostima tipa - mijenjanje pelene, svlačenje/oblačenje, kupanje, pranje zuba, vezanje u AS, spavanje...) - to očito uopće nije bitno

Možda si je i to trebala pitati Moj odgovor bi bio da se slobodno osjećaš kao vrlo strpljiv i požrtvovan roditelj.

[lola_34]

Sa svim se slažem što ti je psihologica rekla, manje više bih i ja tako postupila, jedino još nemrem izvesti onaj dio da ne vičem.

To mi još ne ide, ali radim na tome. Ako ništa drugo, naknadno spoznam problem i bude mi žao ...

[Serpentina]

T. je super dok ovo čitam.
MI pregovaramo u letu, dogovaramo se, smišljamo zajedno taktike kako bi ovce bile na broju i vuk sit. Zadnja ideja kako bi nešto dobila je započeti rečenicu riječima i "ortaci smo si" tonom: "Mama, a ja imam jednu ideju. Hoćeš čuti? E vidi ..." i onda mi kaže što je naumila. Najčešće su to male preinake mog prijedloga.
Ono što mene muči je što njezina užasna sporost.
Od izlaska iz auta do oblačenja. Sve je natenane, polako, ne zafrkava se nego stalno zastajkuje kako bi mi nešto rekla.

Sve što radimo joj objašnnjavam - ruke se peru jer smo vani dirali svašta i na rukama imaš "male ljude" - bakterije - od kojih se mozes razbolit. Nikad nije odbila. To joj se čini razumnim objašnjenjem.
Kad puknem, a puknem često, vičem ko sumanuta (nakon dijela o tome što je krivo učinjeno ide dio gdje ja praznim baterije, to zna da nije upućeno njoj - disklejmeri su majka mudrosti :D ) i kontam da to nije ok, ali s obzirom da sam solo s njom po cijele dane mislim da je to neka normalna reakcija.

Ali mi imamo taj neki objašnjavajući odnos oduvijek, i kad nije ništa razumijela a počele smo sa tim "običajima" koji se prakticiraju sam objašnjavala kako i zašto.
I da, ako se žurimo, čeka je frendica, što duže budemo doma jer ona komplicira oko garderobe, bit će kraće sa frendicom (npr. do mraka) - ili neće niti ići jer će bit prekasno. Par puta smo ostale doma i sad se žuuuuri u park.

Ima tri i 7 mjeseci.

[pikula]

Potpis na sve postove od Peterlin, ali bih ipak dodala, da ako je nezadovoljstvo i cendranje preuzelo veći dio dana, onda ipak treba naći uzrok. Pnekad je to nešto jako prozaično, npr moja Di je nakon nekih viroza i antibiotika razvila vrlo osjetiljivu probavu s puno nadimanja u crijevima kako kolike recimo i bila je grozno kenjkava prije spavanja i najvše samnom, a prolo je nakon intenzivne kure probiotika. I sad je sklona tome povremeno samo sad zna reći i ja sam već naučila skužiti, ali to je bilo jače oko dvije, dvije i pol i ja sam mislila da je terrible twos da se nisu smirili probiotikom
Ako nije nešto takvog,možda igranje dvadesetak minuta na miru (floor time) u kojem ona inicira igru otkrije što je trenutno zanima i smeta

[Serpentina]

Zapravo, sad me Pikula podsjetila - nije bolest, ALI - malena od prijateljce je divno stvorenje :anđelčić:
No, dosta dugo je bila mala napast, derat se, cendrat, cvilit, plakat - pričale smo i pričale i nikako otkrit uzrok. Par puta je provela dan kod nas i nikako na zelenu granu. Na svako pitanje: "Je li doručkovala?"
Ona bi odgovorila: "Opet nije htjela, samo komad kruha"

Dok nisu okrenuli ploču s tim doručkom, ne znam na koju foru, ali očito malenoj više paše kuhano nešto - sad se najede i nakon pol pečenog vola i bistre juhe bude savršena, do marende nakon slabog ručka je sve ok - onda opet ogladni.

Banalno je, ali stvarno ta neka glad zna bit okidač.
T. ako ne doručkuje neku juhu ili varivo, dan je naopako.

[pikula]

Mojoj Di jako paše da jede non stop pomalo zbog osjetljive probave i to isto kuhano, domaću klopu ne gluposti, sad doručkuje doma, pa u vrtiću doručak, užina, ručak, pa doma užina i večera od našeg ručka i onda voće ili mljeko prije spavanja i do kad jede tih 7 obroka puno joj je bolje raspoloženje, nema nekih padova energije. I kad smo doma cijeli dan navikli smo da Di jede kad je njoj vrijeme i kad god netko drugi jede i da sa svima ruča LOL Ma pikači su mali i ono što nama prođe neprimjetno može njima baš biti teško. Nekako mi se čini da se pravovremenim maženjem, spavanjem, igranjem i papanjem može puno toga riješiti dok su mali.

[vissnja]

Hvala na hintovima, obraticu malo paznju na to kad je sita-gladna. Jer Nadja ima dane kad jako slabo jede, a ima dana kad se razvaljuje, bukvalno. Mozda tih dana kad ne jede joj nesto ne odgovara a ipak je gladna....

[*mamica*]

Uz to, ona cvili, plače i inati se oko svake sitnice. I ja ne mogu da nađem više dovoljno zanimljivih stvari-priča-štagod da je preveslam.
Baš smo pre neki dan imale ovako nešto: kažem joj da uskoro izlazimo napolje, idemo u prodavnicu i parkić. Ona odmah cvili da ne želi. Moramo u nabavku. Ona neće da se obuče. Pričam 1001 priču, malo se takmičimo, malo ubeđujemo i obukla se. Ali hoće da ide u papučama. Napolju je hladno, objašnjavam, ubeđujem, animiram. Cvili, počinje da skida teškom mukom obučene stvari. Kažem joj da može da se obuje lepo, ili ću je ja obuti. Ipak se obuva pa izlazimo iz stana. Plače jer nije ona otvorila vrata (nikad do sad to nije tražila). Onda plače jer ne želi da izađemo iz zgrade na ulicu, već hoće u dvorište.... Onda, na ulici plače jer ne želi na dole, već na gore.... Tu je uzimam za ruku i vodim na dole. Ilitiga primenjujem silu. I naravno, već samo luda od svega, potrošile smo previše vremena, sad nemamo vremena za parkić, ali ona cvili i vrišti. Tu popuštam, odlazimo u parkić i ostajemo bez ručka za taj dan......

Opet ja sa svojim pametovanjem... Nemojte me pogrešno shvatiti, ali meni je opet ovdje previše pregovora, pitanja "hoćeš li", objašnjavanja, ubjeđivanja, animiranja. Sve mi se to ovdje čini suvišno. Dakle - stvari kod kojih ne možeš drukčije, kao što su kupnja hrane za ručak, moraju se obaviti i to je nešto gdje nema mjesta za pregovore.

Ja bi jednostavno uzela dijete bez riječi, obula je i obukla (ništa ne najavljujući unaprijed i ne govoreći, jer, kao što sam već napisala, time joj samo daješ vremena za pripremu za cirkus). Tj., vidim da je tvoje dijete već samostalno po tom pitanju - rekla bih joj "obuj se i obuci sada", ako neće poslušati, a ti znaš da morate sada ići, to bih sama učinila, ne obazirući se na eventualni otpor. I samo laganini dijete za ruku i u kupnju. Da, možemo razgovarati ako se dijete ponaša normalno, ako protestira - bez razgovora, objašnjavanja i sl.

Dakle, sa stavom i čvrsto, da vidi da joj nema druge.

A savjeti od Stijenine psihologice su mi izvrsni, samo što, istina je što kaže Stijena, kako li se ona osjeća kao roditelj kad joj dijete non stop plače i protestira.

Da ne bi ispalo da sam ja savršena mama... Da, ne mogu govoriti iz svojih cipela, stvarno imam zasad lako odgojivo i nezahtijevno dijete. Ali ja ovako i postupam sa njom - nikada je ne pitam "hoćeš li se obući" ili "hoćeš li jesti". Ako i sama vidim da više ne želi jesti, ne dajem joj. Ali, i mene je užasno strah protesta i onog "neću, tko si ti, što mi možeš", iz osobnog iskustva sa svojom mamom.

Ili npr., kada prolijeva vodu iz bočice, što joj ja uporno zabranjujem, oduzmem joj je odmah čim vidim da to radi i više je ne može dobiti. No pritom uvijek osjećam strah od njezine burne reakcije i protestiranja i uvijek osjetim iznenađenje i olakšanje kada do toga ne dođe. Najgore mi je što je moje mišljenje da djeca osjećaju te naše strahove, ja se nadam da ću ja prevazići svoje i da ona to neće osjetiti.

I i ja se grozno osjećam kada moje dijete plače i kada burno protestira - u tom trenutku nadolaze mi osjećaji nesigurnosti, straha, ne znam ni ja čega... Ali onda sama sebi kažem: "Ti si mama, znaš da postupaš ispravno i da ona mora naučiti ono što je ispravno, ne daj se".

A na kraju, moram reći i da ne gnjavim puno, da ne bi ispalo da sam bitch mama... Nisam, držim se dosljednosti i principa u stvarima koje se moraju odraditi i koje su neodgodive u tom trenutku, ali te stvari se događaju par puta dnevno. U ostalim stvarima sam fleksibilna i puštam djetetu na volju

[mikka]

ja se nemrem utjesiti da je glad u pitanju, kod mene je potvrdena stvar da je to karakter, jbg, bikica, luda i rogata. moze ona biti sita i naspavana, pa opet imamo drame. evo danas u gradu. meni su zene prilazile i govorile mi "znam kako vam je". ja nisam mogla vjerovati. nakon sto smo se dogovorile i ponovile dogovor da se od trga do cvjetnog hoda (jer rikavam dok ju nosim, ako mi je na vratu ne mogu disati, ako nije otpadaju mi ruke i koljena), ona je u neboder prolazu pocela urlati i bacati se po podu. za 15 minuta smo bile na cvjetnom (inace se taj put prede za 1 min), ona se toliko drala da sam mislila da ce dobit srcani udar, svi zivi su nas gledali a ja vise nisam znala sta da radim. eto tako kod nas izgleda obicni, prosjecni dan.

onda sam joj rekla da ja vise to ne mogu trpiti i da cu ju pocet ostavljati kod dede dok idem u grad. sutra ima jos jednu sansu da vidim jel skuzila i to je to. sva sreca da imamo dedu--inace ne znam kako bi otisla po f. u vrtic

[mikka]

ma joj, ne znam, ja se od takvog i tolikog placa uzrujam i da sam bila najmirnija na svijetu. i onda pocnem pucati jer ne znam sta da radim. danas sam jedva jedvice zadrzala mirnocu, cak sam i dobila samar od nje, a 20 minuta kasnije sam se rasplakala od napetosti. sto je vissnja rekla--ja nisam tip za tolike borbe. mene to fizicki i psihicki iscrpljuje. ja sam na pola dana koma. i vec u nekom razgovoru s njom se pocnem doslovce bojati njezinih reakcija jer ce to mene dotuci, ja cu zavrsiti divlja i bijesna i opet urlati, prijetiti i raditi stvari koje ne zelim jer sam van takta (blago receno).

[vissnja]

mikka ovaj zadnji post potpisujem svako slovo

mamica, da, pitanje hoces se obuci je definitivno pogresno, treba samo da joj kazem da se obuce. to sam sad i pocela da radim, samo je obavestim da treba da se obuce i obuje.
ali za jelo uvek pitam, i nikad joj ne dajem ako ne kaze da je gladna
nekako mislim da bi ipak trebala da nauci da nas obavesti kad je gladna, mada jos uvek nece sama traziti
ali kad je neko vreme za obrok ja pitam: da li si gladna? i ona u vecini slucajeva kaze da jeste

[maria71]

Tko je od vas mama, tko je odrastao, tko je odgovoran ?

Ako , bez trunke sumnje kažete, ja , onda je to to.

Moderan, permisivan i nesiguran odgoj ,stvara nezadovoljnu i kenjkavu djecu.


A sad raspalite .... navikla sam

I Marko je imao tantrume, i svašta , nije dobio po guzici, nije mu uskraćivan tv i igračke , nije bio izložen represivnim i frustrirajućim mjerama ( oduzimanje igračaka i sl ) , pa je sad sve ok..


Neću pisati o svojim odgojnim metodama, jer ima ovdje dežurnih forenzičara koji jedva čekaju skenirati moje postove, ali opet ponavljam:-


tko je mama, tko je odgovoran za odgoj djeteta ?

fala, do slušanja.

[Peterlin]

maria, pun pogodak!

vissnja, ovo s hranom mi nikako nije jasno... Dijete te dobi treba imati uredne obroke (i spavanje), uvijek u isto vrijeme, s jasnom dnevnom strukturom. I to funkcionira bez pogreške. Tek kasnije, krajem osnovne škole, djeca su se sposobna sama regulirati potpuno samostalno.
Obrok se ponudi. Ako nije gladna, neće pojesti pun tanjur. A bit će gladna ako nije pojela hrpu čipsa i koječega između obroka. Dan treba učiniti predvidivim. Izbor oko jela (što će se jesti) kod nas je dugo bio sužen na 2 moguća (pitanje glasi "Hoćemo li kuhati poriluk ili grah?" a ne "Što bi vi danas jeli?" jer roditelj je odgovoran za zdravu i primjerenu prehranu. Ne možeš to prepustiti djetetu još dugo godina, a ne možeš mu prepustiti ni da odlučuje kad je gladno, a kad ne... Moj sin mlađi do škole nije bio svjestan da je uzrok njegove zlovolje glad (nizak šećer u krvi). Tek je zadnjih godinu-dvije počeo to prepoznavati, uglavnom uz našu pomoć (zapamtio je kako mi rješavamo te situacije, pa ne čeka da mu se servira juha nego pita kad će ručak). Uostalom, u vrtiću su isto obroci u određeno vrijeme.

Oblačenje je ista stvar - nakon ustajanja je oblačenje. I gotovo. Ja sam svojevremeno učinila veliku pogrešku sa svojima kad sam im davnih dana dozvoljavala gledanje tv-a nedjeljom u pidžami. To me koštalo još toliko godina da ih "dresiram" da se obuku odmah nakon ustajanja, jer su mi redovito spominjali da nedjeljom vrijede drugačija pravila. I dan danas plaćam cijenu labavosti - idu u školu i nema vremena za zafrkavanje, a oni bi se razvlačili u pidžami. No, tu je uskočio mm koji po potrebi 2x mjesečno zagalami "OBLAČENJE, SAD!" i nema odstupanja.

Djetetu je potrebna naša čvrstoća, osjećaj da "mama i tata znaju bolje", iako će redovito testirati granice sve do odrasle dobi. Ništa zato - to je poligon za vježbu. Bio je onaj topic "smeta li im ako im nešto branimo" - tamo ima dosta korisnih savjeta.

[Anemona]

mikka, ja bih se nadovezala na tvoj primjer, možda pomogne, a možda te samo iznerviram.
Moje dijete se voli nositi, odnosno puno puta mu se ne hoda, ima cca 16 kg, ako ga nosim za vratom, odmah mi se vrti u glavi, tako da to otpada, a ako nosim stvari iz trgovine, ne mogu i njega.
Mi smo se naviknuli, ako idemo u trgovinu, žuri nam se, a vidim da bi mogao biti umoran i tražiti da ga nosim, jednostavno uzmem kolica i problem je nestao.
Znam da vjerojatno ne koristite kolica i da ima još sigurno nekoliko razloga, zašto ne možete postupiti slično, ali ovo je samo primjer, a tako postupamo u večini situacija. (Pokušavam unaprijed predvidjeti problem).

[Anemona]

Uletjela mi Peterlin, slažem se da djeci treba nekakva opipljiva struktura dana. Mi ju imamo, ako ne radi djeteta, onda radi mene. Ja sam ovisnik o planu.
Mi smo kao u vojsci.
Ako sam doma, onda:
- buđenje, meni kava, djetetu mlijeko (sve u krevet), onda pijemo i rastežemo se u piđami po krevetu do cca pola 10, onda je oblačenje
- u 10 je doručak (obilan)
- u 12 je voće
- oko 14 je ručak
- negdje popodne međuobrok ili dva, ovisi o gladi
- 19.30 večera
- 20 kupanje (krenuli smo na vrijeme, pa nije umoran i ima dovoljno vremena da se kupa do mile volje)
- 20.45 odlazak u krevet
Ako ja radim, čuva ga baka i raspored je vrlo sličan, skoro jednak.

Uglavnom ga ne pitam da li je gladan. Obrok je tad i tad, vjerojatno mu se organizam naviknuo da se tada jede. Ako je manje gladan pojede manje, ako je jače gladan, pojede više.

[Stijena]

ma joj, ne znam, ja se od takvog i tolikog placa uzrujam i da sam bila najmirnija na svijetu. i onda pocnem pucati jer ne znam sta da radim. danas sam jedva jedvice zadrzala mirnocu, cak sam i dobila samar od nje, a 20 minuta kasnije sam se rasplakala od napetosti. sto je vissnja rekla--ja nisam tip za tolike borbe. mene to fizicki i psihicki iscrpljuje. ja sam na pola dana koma. i vec u nekom razgovoru s njom se pocnem doslovce bojati njezinih reakcija jer ce to mene dotuci, ja cu zavrsiti divlja i bijesna i opet urlati, prijetiti i raditi stvari koje ne zelim jer sam van takta (blago receno).

ovo mi je tako poznato, ali ipak kad se uspijem suzdržati, taj tren je teško, ali kad "kriza" prođe, osjećam se puno bolje nego kad sam znala puknuti - zato u posljednje vrijeme ja ne vičem - viču oni. Koliko je meni od toga lakše - ne znam, ali mantram da je to "odobreno" od strane psihologice i da to valjda onda tako mora biti, koliko mi god to ne sjeda iz ovih ili onih razloga. ja bih htjela (ali tko mene pita) da se sve uspijemo dogovoriti, ali ne uspijemo - ne svaki put.

još jedan savjet psihologice je da se u svrhu kazne uzme (ta stalno spominjana) igračka i da se stvarno baci u smeće - koliko sam puta krenula i nikada je nisam baš bacila-bacila, sve u nadi da ćemo ipak uspjeti naći zajednički jezik

btw. mikka, vidjela sam vas neki dan kako se nosite (iz auta) - vidjelo se da ti je dosta svega

ja osobno ne živim po nekim ustaljenim rasporedima: kad mi se vikendom bude u pidžami - budem, kad mi se dulje spava ili ne radi nešto jako korisno - pustim si na volju, pa ne mogu djeci nametati nekakav raspored koji bi možda njima trebao, a koji ni sama nemam - opet, ne živimo svi isto - mislim da se djeca trebaju uklopiti u obiteljski život (koji bi opet bar trebali kreirati roditelji), a ne živjeti po knjigama i savjetima, ali opet kao da to i jest nekako najveći problem

[vissnja]

Moderan, permisivan i nesiguran odgoj ,stvara nezadovoljnu i kenjkavu djecu.

Maria, slazem se. Teorija mi ne steka, ali praksa da. Zato trazim primere.

Peterlin slazem se da neki red treba da postoji. Ali ni ja ne mogu da zivim po nekom strogom rasporedu niti mogu da jedem kad nisam gladna, pa cak iako je vreme obroka.
Na ishranu strogo pazim, kod nas se junk ne jede, ali ona ipak nekad nije gladna u vreme obroka. Dodatna stvar je ta da smo nas dve same kod kuce 90% vremena pa tu nema onog klasicnog porodicnog obroka, mi jedemo, ona se prikljuci pa ako je gladna jede, ako nije ne jede. Nego nas dve jedemo kad je ona gladna.

Djetetu je potrebna naša čvrstoća

ali ja uopste nisam cvrsta osoba, mislim jednostavno nisam takva, ne umem da treniram strogocu (ovo mislilm u pozitivnom kontekstu)

[Anemona]

Da ne bi bilo zabune, planirano vrijeme obroka ne znači da se jede kad nisi gladan.
To definitivno kod mojeg djeteta ne pali.
Meni osobno je jednostavno potreban neki plan, na primjeru obroka, mi plan jako odgovara radi planiranja kad kuham i što, a moje dijete od malena pokazuje da mu totalno odgovara plan, pa smo se tu nekako našli.
On je od rođenja bio dijete koje se točno budilo, imao je točno određeno razdoblje budnosti, pa opet spavanje,... po njemu si mogao sat navinuti. Takav je od prvog dana.
Mi smo jednostavno nastavili njegovati ono što njemu odgovara (hvala Bogu da sam ja tu slična) i tako smo našli zajednički jezik.

[mikka]

da, ja ne mogu kolica jer i tu idu peripetije. ustvari, ne mogu nositi i kolica i bicikl istovremeno , imam manjak ruku i snage.

kuzim da sam ja roditelj a ona dijete ali i ja imam svoje issues, nisam buda jebiga. buddha, mislim. treba se znat postavit s takvim djetetom, a ja to tek ucim. zato je md-u puno lakse s njom, on nema nerijesenih problema sa sobom, u svakom trenu zna sta hoce a sta ne i to je puno laksi start za njega.

mislim super je sto ona mene uci da rijesim svoje probleme, ali se svejedno nerviram i bude mi dosta svega

[la_mama]

mikka, vissnja, da li vam u šetnji pale štapići ili neke druge zubne zanimacije ? nama još uvijek pomažu i rješavaju puno frustracija.

dogovori i objašanjavanja kod mlađe ne pale, nisu ni kod starijeg kad je bio njenih godina. stariji je skroz druga priča, već se s njim da većina stvari dogovoriti - ali je do toga trebalo par godina treninga

[la_mama]

u zadnje vrijeme mi je gušt pogledati emisiju šaptač psima, na NG-u je vrte uglavnom u večernjim satima, i povlačiti paralele s odgojem male djece - ima ih više nego što sam mislila

[gita75]

Evo da se pridružim sa svojim nemogućim ženskim potomkom. To je hodajući užas. S tim da ona ne kenjka i ne cmolji, ona urliče! Mislim da ju čuju SVI susjedi u zgradi.
Moje metode se svode na jednostavno ignoriranje i objašnjavanje kad dođe sebi. S tim da se ona naduri, ali nema šanse da bi rekla zašto. To mi je glavna frustracija, dok saznam šta ju je uvrijedilo prođe sat vremena.
Te urlajuće epizode su sad već kraće, prije godinu dana je znala revat po sat vremena.
Ja jednostavno duboko dišem i čekam da visoki c pređe u nešto nižu intonaciju (da bi me mogla čuti kad joj se obraćam). E onda fino kažem da prestane urlati i da mi kaže šta joj je pa da to sredimo ili ću ja morati izaći iz kuće bez nje jer me bole uši kako se dere. Uglavnom kaže neki razlog koji nema veze s vezom (valjda izmisli), a li prestane đrečat i dalje se normalno ponaša (barem pola sata).
meni je glavni izazov ostati mirna, ali sad sam se već dobro istrenirala. Jednostavno me (gotovo) ništa ne može iznervirati. Ako nešto mora napraviti bit će to milom ili silom, ako ne mora... ko ga šiša. Pa ne mogu se nervirati cijeli dan.
Ima dana kad neće u park nego samo gledati crtiće-nek gleda. Navečer se sjeti da bi u park, prošo voz. Sutra ju samo podsjetim da ako hoće u park treba krenuti. Ona kaže- samo da pogledam crtani do kraja i sama gasi tv. Ja u čudu...

[mikka]

ja joj se u takvim trenucima bojim ista ponuditi da ne bude jos gore

ok, malo sam si poslozila prioritete, i sad to glasi--ne isplati mi se istjerivat dogovor za toliku histeriju. kad ju mogu nosit, nosim ju, kad nemrem, odmaram se. valjda bu bolje. danas je bilo super veci dio dana, dok nije dobila slom zivaca u tramvaju. ali uspjela se smiriti.

uglavnom--uvijek je problem u meni, as I said

[pikula]

[QUOTE=vissnja;1719026] Dodatna stvar je ta da smo nas dve same kod kuce 90% vremena pa tu nema onog klasicnog porodicnog obroka, mi jedemo, ona se prikljuci pa ako je gladna jede, ako nije ne jede. Nego nas dve jedemo kad je ona gladna.
QUOTE]
Kod nas se pokazalo da to nije bila dodatna stvar nego osnovni problem. Kad sam ja bila solo doma s klincima nakon nekog vremena sam neprimjetno (za mene) počela sve orjentirati oko njih i to nije bilo dobro. Nisam imala svoju čvrstu točku u danu i to klinci jako osjete. Između ostalog ja sam primjetila da sam poslje podne počela s njima razgovarati kao s odraslima. A do sedam navečer kao s bratom i sestrom LOL Kad sam si zapisala raspored i sve obroke i izlaske i igre i počela to planirati večer unaprijed ili ujutro ako se ranije dignem i sve ide puno lakše. U praxi-
prije
duet: "Idemo u igraonicu!!! Kiša je moramo!!!"
ja: "Hmmm, možda poslje ručka, ako bla, bla"
duet /svakih 5 minuta/: Idemo, kad idemo, idemo u ovu ili onu, ja hoću haby,ne ja hoću bibo- svađa
ako odemo natezanje dok ne odemo
ako ne odemo Di tantrum, Do tuga velika
poslije
duet: "Idemo u igraonicu!!! Kiša je moramo!!!"
ja: DA idemo nakon ručka u bibo na jedan sat
duet: kad je ručak
ja: Poslje doručka,pospremanja i kuhanja,ako mi pomognete idemo prije
ili
ja: NE,ne idemo, radit ćemo s glinom ili s temperama poslje ručka izaberite

s tim da sam sve isplanirala pa imamili glinu ili auto za otić u igraonicu

mislim sad imam nove izazove, a i ovo povremeno zanemarim pa se opet nađem u gabuli, tek toliko da se podsjetim kako to može biti kaotično

[pikula]

ja joj se u takvim trenucima bojim ista ponuditi da ne bude jos gore

ok, malo sam si poslozila prioritete, i sad to glasi--ne isplati mi se istjerivat dogovor za toliku histeriju. kad ju mogu nosit, nosim ju, kad nemrem, odmaram se. valjda bu bolje. danas je bilo super veci dio dana, dok nije dobila slom zivaca u tramvaju. ali uspjela se smiriti.

uglavnom--uvijek je problem u meni, as I said

Kad je moja di imala to bacanje po cesti a bila već prevelika za dizanje, ja sam stajala kraj nje dok se ne bi umorila i vrištanje prešlo u tužan plač i umor, onda bi je pokupila žličicom s poda, utješila i išla dalje. Jednom me gledala frizerka u ulici i rekla da me časti kavom, jer su svi u prolazu imali komentare, pokušavali joj se obratiti, mlade cure su se zgražale i tak, a ja stojim ko gljiva na kiši i čekam jer inače će me izlupati nogama i rukama i ništa što kažem ne pomaže. Sama sam si bila kriva,ostali sm opredugo u parku bila je umorna i gladna i plakala je jer želi u "veliki dućan kupovati" a ne u žitnjak koji nam je usput koji sam ja uplanirala. Dakle dijete leži na betonu i vrišti "hoću veliki dućan" ja stojim i gledam u prazno, a prolaznici dobacuju. A kaj ćeš... Drugi put kad je rekla uparku "još malo" lansirala sam je doma prije nego se okrenula

[Serpentina]

Drugi put kad je rekla uparku "još malo" lansirala sam je doma prije nego se okrenula

Mislim da se većina situacija upravo tako može spriječiti. Ok, osim kod Mikke

Kao što je već tisuću puta rečeno, roditelj je osnova svega, može dijete biti "teško" "zahtjevno" ili, da - "razmaženo" -ali, čuješ, radi koga/čega je takvo?
Jednim dijelom je naše/dječje ponašanje uvjetovano okolinom, neovisno o nekim "postavkama" i nažalost, ne može se resetirati. Ko je jamio...
Ponavljanje je majka mudrosti. I odabir - između maksimalno dvije stvari.
Npr. idemo kod doktora:
Ja ne želim.
Dobro. Nemoj. Ali, bolesna si. I možeš biti samo gore. Idemo kod dok. da te pregleda. Tamo možeš stić na dva načina: derući se dok te ja nosim i da nam iskustvo bude neugodno, ili na miru obavit što se mora i lagano dalje kamo smo naumile, sretne i zadovoljne. Žalila se putem. Ali s njega nije skretala.
Pohvaljena je na mirnoći i razumnosti. Rečeno je: "Svako dijete može biti razumno, ali za to treba puuuuno živaca." (i vremena i otkrivanja taktike - ali lako meni maloljetnoj s jednim djetetom )
Na to sam odgovorila da se spremam po normabele.

Na tragu sam mrzovoljne Marie i Pikule po svim pitanjima. :kineski_zid:

[Beti3]

Dakle dijete leži na betonu i vrišti "hoću veliki dućan" ja stojim i gledam u prazno, a prolaznici dobacuju. A kaj ćeš...

Pikula .

Narast će i nećeš se ni sjećati toga, zato je cool taktika najbolja. Shvatit će da im ne uspijeva iznervirati mamu ( a uspijeva li?), pa će prestati.

Ili, valjda smijem napisati, rugati im se kako su glupi, jer nitko pametan ne izvodi takve pi****ije.

Po mome, djetetu se jednostavno ne smije dozvoliti da urla i baca se po podu. Roditelj je pametniji i mora naći način da to spriječi i prije nego se pojavi. Za svako dijete je poseban recept, mislim da univerzalnog nema.

Ili biti doma prvih pet godina.

[meda]

Htjela sam još dodati da moje dijete ima "poštapalicu" mama, može još samo minuticu? - vidim da mu je ta minutica jako bitna i ja ju poštujem. Pazim da je to stvarno minutica, da se ne rastegne u nedogled, a time njemu dajem na važnosti, jer sam uvažila njegovu molbu.

eh, tako je moj imao 'moze jos jednom?'...u zadnje vrijeme je preslo u 'moze jos jedn...ne, ne, moze jos dva puta?'
i jos prstima pokaze 2, valjda za slucaj da nisam skuzila

[meda]

Ili, valjda smijem napisati, rugati im se kako su glupi, jer nitko pametan ne izvodi takve pi****ije.

:

ko je glup, ne kuzim

[Stijena]

Po mome, djetetu se jednostavno ne smije dozvoliti da urla i baca se po podu. Roditelj je pametniji i mora naći način da to spriječi i prije nego se pojavi. Za svako dijete je poseban recept, mislim da univerzalnog nema.

moji hdB nikada bar to nisu izvodili - oni su ono: po vani anđelčići, po doma nadoknađuju što nisu vani....
vezano za to - u nekom stručnom časopisu pročitala sam da ukoliko se djetetu dozvole takve epiziode bacanja i onda se nakon toga popusti i još ga se i nagradi time zbog čega se bacalo, jasno mu se šalje poruka da je takvo ponašanje ne samo prihvatljivo, nego i poželjno i u budućem odraslom životu postaje sklono manipulacijama da dobije što hoće, a i nekontroliranim emocionalnim ispadima....baš lijepo!

[pikula]

Iskreno uopće ne mogu zamisliti kako možeš djetetu kojem je pregorio osigurač u prepunom dućanu npr zabraniti da se baca po podu. Meni je to potpuno normalno za jednog dvogodišnjaka za kojeg takve gužve i gungule i nisu, a što kad moraš s djetetom u dućan jer moraš. I potpuno mi je normalno da roditelji od djetetove druge do recimo treće četvrte godine pomognu malom djetetu da ljepše i lakše izražava svoje velike osjećaje riječima umjesto aralukanjem i bacanjem. I to što utješiš dijete nakon što se izvikalo ne znači da ćeš mu dati to zbog čega urla, nego to da ćeš reći "Žao mi je da ti je teško i što si tužna ali sad moramo na blagajnu " ili što već moraš i gotovo. Ruganje uopće ne smatram pristojinim ikad, moja mama se znala smijati Di kad se bacala i to je ponekad upalilo jer se čudila toj reakciji, ali ja ipak ne bih ruganje uvodila jer kad krene to je zarazno kao i svako nepristojno ponašanje nakraju ti negdje bude jako neugodno i to baš u nekom trenutku koji je tebi važan.

[pikula]

Samo da naglasim moju di je ta faza prošla, sad samo digne bradicu i stisne šakice kad se duri, ima već 5 godina, bacanje je iza nas.

[gita75]

Spriječit bacanje po podu, moš mislit... Kako se to radi? Jedino da iz pročitam iz kristalne kugla, graha, soca od kave.. di će nju šiza uhvatiti i zbog čega. Jednom bi popi***** jer nije prva otvorila vrata, drugi put ista scena ali ona je luda jer ja njoj nisam otvorila vrata. Danas neće ni pogledat mahune, sutra ja jedem ostatak, a ona poludi jer je ona to jučer htjela jesti.
Imam dvoje, L. nije uopće imao te epizode, ali mi je M. sve nadoknadila.

To je neka ravnoteža u svemiru, ak se s jednim provučeš, s drugim nagrabusiš.

[pikula]

Da, ako je to do stava, zašto onda jedno dijete u istih roditelja ima te fore a drugo nema? Ja mislim da svako dijete ima svoje mušice i da nije upitno da li ih ima, nego kako se mi prema tome odnosimo. Moje je dijete jako pametno i imalo je tu fazu i ja se uopće ne osjećam kao loš roditelj zbog toga, drugo dijete nikad nije imalo tu fazu nego neku petu i to smo riješili i naučili bolje i sad se gombamo s nečim sedmim, pa to nam je posao kao roditelja, ne? Uopće ne kužim zašto očekivati da će ti sva djeca koju rodiš biti divna i slatka na svim poljima u životu, ja to ni od sebe ne očekujem.

[Stijena]

mislim da poanta nije bila u tome da se spriječi bacanje, možda eventualno da se na neki način prevenira (masa roditelja zna da npr. ne smije u dućan s umornim ili gladnim djetetom koje će zbog toga biti nervozno i raditi scene, ili npr. da mu se već na ulazu uvali neka zanimacija...), bit je više u tome da ako se već baca, da se ne popusti i bacanje sprečava upravo time zbog čega je počelo npr. kupovanjem igračke ili slatkiša, nego je opet stvar u dosljednosti

[vertex]

Ma to bacanje po podu nije nikakav bauk. To je samo roditeljima jako neugodno jer su svi okolo uvijek puni komentara i većina se zgraža. A kad se dijete duri i ne govori ni sa kim sat vremena, onda fino nikome ne smeta i svi mogu dalje o svom poslu. Jedno i drugo su samo nezreli, dječji način nošenja s emocijama, činjenicama, životom.
A. se bacao uredno po podu, od godinu i po do dvije i po najžešće, a mislim da su se do četiri još događale takve epizode. To je bio izraz njegovog temperamenta, nemam u to nikakve sumnje, čak ni s ove vremenske dostance. (Recimo, u pojavljivanju nekih napornih ponašanja mlađega mi snosimo dio odgovornosti). Nikad nije na taj način dobio traženo, ali nikad. Jako sam pazila na prevenciju takvih situacija. I ipak su se događale dnevno, barem jedna, a i više. Ja sam bila stup čvrstine, s tim da su granice njegove slobode bile vrlo široke.
Zanimljivo je kako su mnogi bliski ljudi ili sasvim zaboravili tu njegovu fazu, ili konstatiraju kako se on sasvim promijenio. Jer prije je bio strašan, a mi za žalit ili za se zgražat nad nama (često, ne uvijek i ne od svih), a sad je nekako nevjerojatno zreo, pa razuman, pa sve nešto divno. A zapravo je on baš onaj isti, sa svojim istim temperamentom, samo naravno - zreliji, odrasliji, naučeniji, iskusniji. Pa se ja pitam: zašto ne možemo kolektivno malo bolje poznavat tu djecu, pa priznat tu njihovu nezrelost i činjenicu da odrastanje i odgoj traju godinama, nego se tako rado naprečac donose zaključci, i o djeci i o roditeljima? Svaki par roditelja ispočetka otkriva kakva to čudna vrsta ta djeca uopće jesu, a većina zaboravi čim njihova odrastu.

[dutka_lutka]

Ovo sa oduzimanjem slagalice su savjetovali na Rodinoj radionici?

One su savjetovale da djetetu u slučaju neposluha uskratimo neku privilegiju.

Savjetovalo se, ako nas dijete ne posluša, da čučnemo tako da nam oči budu u visini djetetovih očiju, i ozbiljnim glasom mu kažemo: "Slušaj me dobro. Sada moramo (...) zato što (...). Poslije toga ćemo (...), ako želiš."
Jedna mama je upitala što ako nas dijete ipak ne posluša.
Tada je odgovoreno: "MOŽETE mu na neko vrijeme oduzeti neku privilegiju, dakle neku igračku, ili uskratiti neku aktivnost." Možete. Ali ne morate. To je, dakle, u prilici kad roditelj više ne zna što bi, nema više vremena ili snage, pa da se izbjegne udaranje djeteta ili primjena sile (npr. pranje ruku na silu).
Oduzimanje privilegija metoda je discipliniranja. Discpliniranje je prevladavajuća metoda autoritarnog odgoja, no za njom se ponekad poseže i u autoritativnom modelu. Ja sam to savjetovala vissnji, jer mi se činilo primjerenim u njenoj opisanoj situaciji.
Iznimka: u slučaju ugroženosti djeteta tijekom prelaženja ceste nužno je odmah reagirati i fizički zaustaviti dijete jer nema drugog izbora.

[Mima]

Ne razumijem baš zašto kolutaš očima, a jako mi je neobično da se takvo što savjetuje na Rodinim radionicama - naprosto zato što sam o njima imala bolje mišljenje. Oduzeti djetetu igračku jer nije opralo ruke za mene je potpuno besmisleno, i prilično okrutno - kako god se odgoj koji to propisuje nazivao.

[dutka_lutka]

dutka, mislim da se kad govorimo o zloupotrebi sile i zlostavljanju djece govori o batinama...

Pa vidim da to misliš...
Preporučujem ti da čitaš kako je napisano. Formulacija je jasna:

6. Djeca i mladi imaju pravo na dobar odgoj. Njihovi roditelji ili odgajatelji ne smiju primjenjivati silu.

Problem s nasiljem i jest taj što je ono u našem društvu toliko ukorijenjeno da neke njegove oblike više i ne doživljavamo kao nasilje.

i prilično sam sigurna da bi, kad bih rekla da ću joj sakriti najdražu bebu ako ne opere ruke (a ništa drugo je ne bi previše diralo), to bilo gore nego da je uhvatim, operem joj ruke dok protestira i nakon toga smo svi mirni. Uostalom, ne bih imala srca provesti taj naum, tako da nema smisla ni da se prijetim uzalud.

Svi mirni? Pa lijepo. Meni se ovo za dijete čini velikim poniženjem.
Je li lutka djetetova primarna potreba? Nije. Slagalica još i manje. Ali djetetov fizički integritet jest djetetova potreba.

Prostor oko sebe čovjek dijeli na:
- intimni prostor - udaljenost 45 cm i tu imaju pristup samo bliske osobe
- osobni prostor - od 120 cm, na toj udaljenosti komuniciramo s ljudima prilikom društvenih susreta i zabava
- socijalni prostor - do 370 cm, koristimo za službenu komunikaciju i poslovne odnose
- javni prostor - od 370 cm, interakcija govornika i publike.

Intimni prostor je prostor na udaljenosti kontakta od 15 do 45 cm od nas. U tom prostoru, kontakt dozvoljavamo samo osobama kojima u potpunosti vjerujemo, što znači da se odvija između supružnika, zaljubljenih, djece.

Dakle, pranjem ruku na silu i sličnim radnjama ulazi se u djetetov intimni prostor da bi ga se na silu savladalo. Čini mi se da to ne može dobro djelovati na samopoštovanje tog djeteta.

Naprotiv, oduzimanjem privilegija dijete samo donosi odluku da će nešto ipak učiniti (npr. oprati ruke). Odluka je djetetova, samo se figure (kao u šahu) postave tako da je u tom trenutku to najbolja odluka za dijete. Dijete je, dakle, ovdje kompetentno donijelo odluku. Kasnije neke stvari (poput pranja ruku) prijeđu u naviku, pa do dvojbe niti ne dolazi.

[Stijena]

nije mi jasno kako dvogodišnjak koji je vani doslovce puzao po podu (javnoj površini gdje ljudi hodaju i pljuju, a npr. psi izvršavaju nuždu) može biti kompetentan donijeti odluku da kad dođe doma ne želi oprati ruke, ali želi sjesti za stol jesti. Jesam li ja kao roditelj ako to dopustim i ne poduzmem ništa (ne nužno prisilom) odgovorna za to ako mi dijete završi na zaraznoj s teškom crijevnom virozom ili onda dvogodišnjaku možda mogu objasniti da je to posljedica njegove kompetentne odluke.

Ovo ne pišem kao nikakvu provokaciju već me stvarno zanima rješenje, budući da ja u takvoj situaciji ne znam postupiti ispravno (očito). Koliko sam uspjela iščitati, samo se uporno spominje da se ruke ne smiju prati na silu - s čim se u potpunosti slažem, a ne spominje se i rješenje te, po meni vrlo česte i svakodnevne situacije.

Problem s nasiljem i jest taj što je ono u našem društvu toliko ukorijenjeno da neke njegove oblike više i ne doživljavamo kao nasilje.

S ovim bih se itekako složila. Jer, naime, zanima me je li nasilje kad je roditelj pun šljiva i uštipaka koje mu nanesu djeca i je li ispravna reakcija da to roditelj dozvoljava i ne reagira. Ne mislim naravno da bi roditelj to trebao vratiti, ali recimo koliko god ja molila i kumila svoju djecu da mi ne skaču (doslovce) po glavi, ne štipaju, ne "lome" mi rebra i bubreg jer me to boli, oni u tome ko da vide još veći izvor zabave upravo zato jer mi nanose bol. Zanima me koja je ispravna reakcija na to, a sasvim sam sigurna da je potrebna i da ona postoji jer po meni i ovo je vid nasilja koje roditelj sasvim sigurno ne mora trpiti.

[dutka_lutka]

Koliko sam uspjela iščitati, samo se uporno spominje da se ruke ne smiju prati na silu - s čim se u potpunosti slažem, a ne spominje se i rješenje te, po meni vrlo česte i svakodnevne situacije.

Kopiram s prve stranice:

Kod nas bi to bilo ovako: - Ljubavi, idemo sada prati rukice.
- Ne bi sad prala...
- Moramo prati da mi ne budeš bolesna, ruke su prljave, bile smo vani. Ako ne peremo ruke, pa stavimo prste u usta, dođu nam bakterije. (Za vrijeme ovoga je nježno usmjeravam u željenom smjeru, gurkajući je ispred sebe prema kupaonici.)
Ona začuđeno sluša, ulazi u kupaonicu. (Ovo se kod nas već zbilo.)

Ako to ne bi pomoglo, rekla bih: - Onda će mama morati oduzeti novu slagalicu.
U tom slučaju moja malena obično popušta. Ako ne, ja stvarno slagalicu odnesem, nema je. Samo, treba uzeti nešto do čega je djetetu stalo.
Barem kod nas, ovo funkcionira bez greške. Ne želim da moje dijete ostane bez svih igračaka. Ali ne želi ni ona.

S ovim bih se itekako složila. Jer, naime, zanima me je li nasilje kad je roditelj pun šljiva i uštipaka koje mu nanesu djeca i je li ispravna reakcija da to roditelj dozvoljava i ne reagira. Ne mislim naravno da bi roditelj to trebao vratiti, ali recimo koliko god ja molila i kumila svoju djecu da mi ne skaču (doslovce) po glavi, ne štipaju, ne "lome" mi rebra i bubreg jer me to boli, oni u tome ko da vide još veći izvor zabave upravo zato jer mi nanose bol. Zanima me koja je ispravna reakcija na to, a sasvim sam sigurna da je potrebna i da ona postoji jer po meni i ovo je vid nasilja koje roditelj sasvim sigurno ne mora trpiti.

Moja malena vidjela u vrtiću da se djeca tuku, grizu itd. Jednom joj nešto nije bilo po volji, pa me udarila.
Ja (iznenađeno): Mamu si udarila? Zašto?
Malena: Jer si ti rekla da (...) / nisi mi dala (...)
Ja (strogim tonom): Tako nećemo moći. Mamu se ne smije udariti. Ni ja tebe ne tučem. Je li tako?
Malena (kima glavom, obara pogled)
Malo mi je bilo žao što se posramila, ali stvarno ne želim dobivati batine.
Dogodilo se poslije još par puta, u razmaku od par mjeseci, ali moja reakcija uvijek je ista. (Ne podnosim nasilje.)

Odlični su mi postovi seni i Peterlin.

[dutka_lutka]

Aha, zaboravila sam napisati kraj te epizode. Nakon njezinog kimanja glavom, ja je grlim i govorim: "Dobro, mama te voli. Nećemo se tući, u redu? Nikoga se ne smije tući."

Možda na ovoj temi ispada da sam Atila, Bič Božji , ali ovdje opisujemo epizode neposlušnosti, dječjeg udaranja itd. Inače malenoj dosta popuštam. Primjerice, ako nema prepreke nečemu, npr. nema razloga zašto ne bismo mogle sada čitati slikovnicu, uvijek joj udovoljim. Bila sam s njom doma 3 godine. Ako je bolesna, nije u igri ni baka, niti teta čuvalica. Još dojimo, zajedno spavamo.
U zadnje vrijeme često mi iznebuha da "pusu" , ili kaže da me voli. Možda zato što to i ja radim. Recimo, krenem u kupaonicu, a prije toga je podragam po kosici, ili dam pusu u glavicu.
Jedino ne dopuštam nasilje, a ni od neposluha u osnovnim stvarima ne vidim velike koristi. Za dijete samo.

[Stijena]

Kopiram s prve stranice:
Kod nas bi to bilo ovako: - Ljubavi, idemo sada prati rukice.
- Ne bi sad prala...
- Moramo prati da mi ne budeš bolesna, ruke su prljave, bile smo vani. Ako ne peremo ruke, pa stavimo prste u usta, dođu nam bakterije. (Za vrijeme ovoga je nježno usmjeravam u željenom smjeru, gurkajući je ispred sebe prema kupaonici.)
Ona začuđeno sluša, ulazi u kupaonicu. (Ovo se kod nas već zbilo.)

Ako to ne bi pomoglo, rekla bih: - Onda će mama morati oduzeti novu slagalicu.
U tom slučaju moja malena obično popušta. Ako ne, ja stvarno slagalicu odnesem, nema je. Samo, treba uzeti nešto do čega je djetetu stalo.
Barem kod nas, ovo funkcionira bez greške. Ne želim da moje dijete ostane bez svih igračaka. Ali ne želi ni ona.

Hvala, fakat nisam primijetila i OK ovo je na pdfu 3-6, ali potpuno neprimjenjivo na dvogodišnjaka koji je meni problematičan. Jasno da ako se djetetu može nešto objasniti, primjena bilo kakve vrste prisile (makar i ove psihičke da mu se oduzima nešto što mu je važno - naglašavam prisile, ne nasilja) nije potrebno. Starijeg je ta faza prošla s neke 3-4 godine, ali što do tada?

Kako mi je psihologica "odobrila" primjenu sile, ali ne pregrube, dok ga vežem u AS jer to se iz masu razloga mora, a on se buni i vrišti ko da ga netko kolje jer ne razumije da je to za njegovo dobro, tako bih rekla da je i ovdje valjda isti slučaj - dakle, odvagati koliko mu štete može nanijeti to što će neopranih ruku s ceste jesti i vrlo vjerojatno se razboljeti u odnosu na primjenu (ne pregrube) sile da mu se operu ruke.
Iako, za tu primjenu "sile" nemam svaki put ni (psiho ni fizičke) snage jer to nije "malo ću zaplakati", nego "trgat ću se do besvjesti dok ne skuži da ću glavom udariti u pločice pa će sigurno odustati", tako da dobru alternativu odigraju i antiseptičke maramice za ruke koje se, čak i da se počne buniti, mogu primijeniti i u blizini tepiha, a ne pločica

[pomikaki]

Ili, valjda smijem napisati, rugati im se kako su glupi, jer nitko pametan ne izvodi takve pi****ije.

Ovo, bar po mom mišljenju, nikako ne bi trebalo raditi (ako sam dobro shvatila, misliš na djecu koja se bacaju po podu). Može donijeti kratkotrajni efekt ali mislim da razara samopouzdanje&samosvijest&štovećidestimukompletu , pogotovo ako se više puta ponavlja.

Dakle, pranjem ruku na silu i sličnim radnjama ulazi se u djetetov intimni prostor da bi ga se na silu savladalo. Čini mi se da to ne može dobro djelovati na samopoštovanje tog djeteta.

Možda, ali nismo li mi stalno našoj djeci, u toj dobi do neke 4-5 godine, u njihovom intimnom prostoru?

Naravno da preferiram da opere ruke sama, i da neke stvari obavljamo na silu tek kad vidim da nema druge. Slično je s oblačenjem čarapa na hladnom podu. Zima, grijanje samo u nekim prostorijama a ona trči bosa po pločicama i ne da si dokazati, uporno skida čarape. E sad, malo po malo se sve više mogu dogovarati, ali negdje s 1,5 godine nije bilo šanse - bježala je, otimala se, skidala ih odmah nakon što bih joj ih navukla na silu. I ja bih je pustila i da malo protrči bosa i da se izgušta, ali bi me uskoro bilo stah nekih ozbiljnijih bolesti, ne samo prehlade. Možeš li djetetu od 1,5 g objasniti da će ostati bez igračke ako ne obuče čarape? Kada počinju taj prostor oko sebe doživljavati kao intiman? S tri godine oblačimo čarape na razne načine, nekad ona sama, nekad ja uz njen pristanak, a nekad i na silu. Kako vrijeme ide sve više surađuje. S pet godina nadam se da će ih oblačiti isključivo sama. Ali s 1,5 g jednostavno bih mogla pregovarati cijeli dan a ona bi za to vrijeme bila bosa.

Ili, nisi nikad silom odvukla dijete da ne ide prema cesti, razdvojila ih da se ne tuku? Ili jednostavno vukla dijete za ruku jer ti se žurilo na bus a ono je baš imalo šizu i htjelo leći kraj kontejnera za smeće?
Ja sebe vidim kao prilično strpljivu osobu, rijetko vičem, nikad ne udaram, objašnjavam, uvjeravam, dogovaram se... ali baš da mogu odgajati dijete samim pregovorima? Nekad se nema vremena, a nekad je dijete u takvom stanju - gladno, umorno, nervozno, razigrano - da jednostavno nema šanse da ga dobiješ da opere ruke. A bila je vani, igrala se s mačkama, kopala po zemlji, ručak je na stolu, kod svekrve smo, imamo i goste, gužva na sve strane, ona bježi po hodniku i vrišti dok joj ja govorim zašto treba oprati ruke. I ja joj mogu koju god privilegiju oduzeti ali ona u tom času neće donijeti tu odluku da ode oprati ruke. Krasno je i pametno dijete, ali i to se događa.

A možda sam i ja tako previše razbacana pa mi život baš ne liči na partiju šaha.

[ms. ivy]

Možda, ali nismo li mi stalno našoj djeci, u toj dobi do neke 4-5 godine, u njihovom intimnom prostoru?

ovo je i meni palo na pamet. uostalom, da se moje dijete pita, da mu nisam ušla u intimni prostor koristeći (pri)silu on bi od rođenja do drugog rođendana bio u istoj pokakanoj peleni i odjeći. odvraćanje pažnje kod njega vrlo rijetko urodi plodom, a racionalna objašnjenja trenutno (2,5 g) stoje negdje na 10% uspješnosti.

što se tiče oduzimanja privilegija, ja ću umjesto otimanja igračke/crtića radije posljedicu povezati s ponašanjem - dok ne opereš ruke, neću ti dati večeru jer ne želim da se razboliš. /u idealnom slučaju uz priču o bakterijama ćemo i oprati ruke, ali što kad zaključi "ok, baš me briga što nema večere" i ode se igrati s tim prljavim rukama?/

ili, želi se sam popeti u sjedalicu. sve ok ako imamo vremena, ali ako žurimo/auto je parkiran uz rub ceste/nešto treće? odverglaš svoje "želim da... jer...", a on i dalje po svojem jer mu je to u tom trenu važnije. ne živimo u idealnom svijetu iz knjiga.

[cvijeta73]

ovo je i meni palo na pamet. uostalom, da se moje dijete pita, da mu nisam ušla u intimni prostor koristeći (pri)silu on bi od rođenja do drugog rođendana bio u istoj pokakanoj peleni i odjeći. odvraćanje pažnje kod njega vrlo rijetko urodi plodom, a racionalna objašnjenja trenutno (2,5 g) stoje negdje na 10% uspješnosti.

što se tiče oduzimanja privilegija, ja ću umjesto otimanja igračke/crtića radije posljedicu povezati s ponašanjem - dok ne opereš ruke, neću ti dati večeru jer ne želim da se razboliš. /u idealnom slučaju uz priču o bakterijama ćemo i oprati ruke, ali što kad zaključi "ok, baš me briga što nema večere" i ode se igrati s tim prljavim rukama?/

ili, želi se sam popeti u sjedalicu. sve ok ako imamo vremena, ali ako žurimo/auto je parkiran uz rub ceste/nešto treće? odverglaš svoje "želim da... jer...", a on i dalje po svojem jer mu je to u tom trenu važnije. ne živimo u idealnom svijetu iz knjiga.

potpis.

dutka lutka, bez obzira što si to čula na rodinoj radionici, kritički odmak nikad nije za odbacit. daj malo života, tvoji postovi su kao prepisani iz nekog priručnika za odgoj. lošeg.
ova rečenica - onda će mama morati oduzeti novu slagalicu - meni osobno je - grozna.
prvo ništa ti ne moraš, drugo slagalica nema veze s prljavim rukama, treće dijete je premalo da bi ta kazna djelovala na njega - odgojno, u smislu da shvati povezanost slagalice i prljavih ruku. a last but not least, ovaj govor u trećem licu mi je već sam po sebi odbojan.

[Serpentina]

potpisujem cvijetu koja potpisuje ivy

kod nas su prljave ruke nešto za što nema kompromisa. Kada dogovor nije funkcionirao a nisam imala volje za ulazak u njezin intimni prostor (srećom da sam van njega dok je tuširam i perem joj guzu ) smo skupa kupile neki "dječji" sapun za ruke na princeze ili što već.

[vissnja]

potpisujem Serpentinu, cvijetu i ajvi

Nije da ja nisam probala ucenu, tj. oduzimanje privilegija. ALI u trenutku kad ne zeli da opere ruke, Nadju u zivotu ne zanimaju igracke. Btw ona uopste nema omiljenu igracku, ja sad da sklonim sve sa kojima se igra i donesem druge, nema igracke za kojom bi patila. Nema vecere? Bas je briga....
Znaci imali smo i mi ovakvu sliku:
ulazimo u kucu, skidamo jaknu i cipele
ja krecem ka kupatilu: ajmo da peremo ruke
N (koja je do tada skroz veselo pricala sa nama) pocinje: necuuuuuuuu, aaaaaaaaaaaaaaa, neeeeeeeeeeeeeeeeeeee
ja pricam pricu o prljavim rukama, bakterijama i bolestima
ona se smeje i bezi po kuci, stavlja ruke na usi i vice necuuuuuuuuuuuu
ja idem za njom i kazem: nema crtaca posle rucka ako ne operes ruke
ona meni vice: bas me brigaaaaaa i smeje se
onda ja kazem: mozes da dodjes lepo da operemo ruke, da sama pustis vodu, da izaberes sapun
ili mogu ja da dodjem po tebe i da ti operem ruke na silu
ona bezi i smeje se
ja je uzimam za ruku, tu pocinje da se dere, ide u kupatilo i dere se: necuuuuuuuuuuuuuuu, bas me brigaaaaaaaaaaaaa, aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa, necuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuu
zavrcem joj rukave, sapunjam ruke, ona mi onda bezi sa nasapunjanim rukama, ja urlam, ona se smeje
uhvatim je, isperem joj ruke i onda ona odlazi KAO DA SE NISTA NIJE DESILO, NORMALNO RAZGOVARA SA NAMA, UZIMA NEKU IGRACKU ILI SEDA ZA STO, NAJNORMALNIJE
a ja bih posle takve epizode mogla ili nekog da zadavim ili posteno da se isplacem
naravno, crtani posle rucka nije dobila, objasnila sam joj zasto, ali se epizoda sa pranjem ruku ponovila i to vece, i sutradan.......

[ms. ivy]

je l' to ona voli stiskati tvoje gumbiće da vidi kad ćeš pošiziti?

[vissnja]

Pikula super mi je ova ideja sa dnevnim planom! To bi svakako meni pomoglo da zauzmem stav jer imam sve isplanirano.

Nisam imala svoju čvrstu točku u danu i to klinci jako osjete

da, to je to
i meni je sad lakse kad je N deo dana u vrticu, onda ja zavrsim nesto po kuci i isplaniram popodne