Dutka, ja ću svoje dijete i fizički usmjerit; neću ga bit, tući, mlatiti, ali ću ga zaustaviti, stisnuti, dati blagu čvrgicu po ručici ako ručica ide u krivom smjeru. Neće ga to boljet, ali će shvatit znak. Ima tijelo kojim radi debilanu, pa će isto to tijelo osjetit da nije dobro to što radi; blago, bez boli, bez udaranja, ali čisto fizički, da.
Da ih pustim?! Da nauče krivo?! Da se dovedu u opasnost?! Da pomisle da mama nema snage, hrabrosti, odlučnosti?! Noup, stara, noup.
Nije ti nikad frendica, muž, dečko, mama... upotrijebila ruku, prodrmala ti ramena, primila za ruku, zagrlila te i držala u zagrljaju i kad to nisi htjela - u nekom stresnom trenu, kad si zabudalila, kad si se pogubila?!
Znaš, kad izbezumljenoom čovjeku uhvatiš dvije ruke i prodrmaš ih? Znaš taj znak?!
Tako se i djecu - koja su u odnosu na odraslog čovjeka puno sklonija burnim emocijama - koje jedan tren jesu, jedan nisu (nakon što opereš ruke na silu, sljedeći tren se mogu dovatit nečeg i bit najsretniji na svijetu - što on zna da mu je mama oprala ruke - to je bilo bitno taj tren, sljedeći tren je prazna kutija od cipela najvažnija, i ugrizo bi rođenu mater da je se domogne - ako ga primi ludilo... ovisno o dobi, naravno) - prodrma - riječima, nasilu, kvrgicom po ručici (koja ne boli, ali itekako znači djeci da su prekardašila, znaš kako skuže...)... strogim pogledom...
Ja ne znam kako vi, al moja su djeca znatiželjna, živahna, pametna i učas bi izmislila cijeli jedan svijet svojih vlastitih pravila, treba ih pustit jedan dan pa da stvore alternativnu kulturu, i takvu djecu jednostavno puno stvari učiš - nasilu. To je danas neka kao ružna riječ, valjda jer nema druge da se odvoji ono što je nasilje, oštećivanje, povređivanje od onoga što je zaštita, prijateljstvo, pazi slavko metak, hvala slavko spasio si mi život i te fore. Kako bi se drugačije to reklo? Ma nikako. Radiš što treba da u datom trenutku dijete dobije ono što mu je najpotrebnije.
Ja sam odvukla, Dutka, sina u školu rolanja jučer nasilu - jer on taj tren ne bi. On bi učio rolati, i to voli najviše na svijetu, ali baš je htio lijepiti neke CD.e na svoj auto, štojaznam. Njemu je vremenska linija nepoznanica. I onda kažeš da mora ostaviti sve i ići na školu rolanja, nema šanse, neće. Ali mu kažeš da mora i gotovo, pošalješ u kaznu ako se krene derati, potrpaš u auto i voziš. I onda on uživa tamo ii smije se, i na koncu si najbolja mama jer si ga dovela, njemu je to super. A bilo je nasilu. A ti vidi... ili ćeš pustiti dijete da nauči ići negdje na neke aktivnosti u osamnaestoj godini?! Ili ćeš mu u petoj godini tumačiti načela odlaganja gratifikacije? Ne, to se uči tako da ga prisiliš da odgodi gratifikaciju, i amen. Ostavim lijepljenje, i desi mi se nešto lijepo. To je tako. To je život.
Isto i malena. Ona bi sad plazila po podu, ali kad joj daš ručak (nakon borbe sa rukama, npr.) presretna je - i baš joj je sjelo.
Dječica žive u svom svijetu kojeg treba poštivati, ali isto tako mozak njihovog života smo ipak mi do neke dobi. I ako treba primijeniti silu da se to poštuje - pa nego što ćeš, draga moja?!
I na koncu - ako ja ne podviknem - ne gubeć živce, nego usmjereno, jasno - što će se dogoditi kad podvikne trener, učiteljica, susjed?! Dijete ne može tražiti da će uvijek oko njega biti savršeni svijet - i ako zna da kad mama viče (ja kad sam svoja vičem trenerski... kad poludim i kad više nisam svoja, naravno, vičem ko i svaka druga baba...) iza toga slijedi nešto što je u konačnici dobro za njega (ili - iako nekad viče život mu je većinom solidan, lijep, i dobro mu je) onda će znati dekodirati i vikanje, prijekor, potrebnu silu drugih važnih ljudi. I isto tako će znati razlikovati "dobro" vikanje i silu od one loše - umjesto da mu je - heeej, stani, digni se, što radiš, na klupu (npr. sa treninga) u istoj razini kao neko pravo nasilje.
Život je sustav pun pravila i to je tako. I neće te nitko mazit po dupetu i objašnjavat ti zašto se sad vodi lijevom rukom, a sad desno - zato. Jer trener zna sustav treniranja, a ti ne znaš. Nećeš slušat - doviđenja. Ali kod mame i tate nema doviđenja - mama i tata moraju imati dijete koje će slušati, učiti, slijediti - pa ma što o tome u danoom trenu mislilo. A mislit će svašta. Nek misli. I mi smo mislili svašta, pa tek nakon tridesete kužimo neke stvari koje su nam do jučer bile čudo neviđeno... a nije.
Pa nisu roditelji dati djetetu da mu budu osobni njegovatelji.