Malo sam se pogubila

[vissnja]

Baš kao što kaže naslov. Nađa ima 3.5 godine. Oduvek nam sa njom nije bilo lako, da li zbog nas, ili zbog nje, ne znam
Ali zadnjih meseci ona je.... pa da je gledam sa strane, rekla bih: nevaspitano derište.
Oduvek je sve sa njom bilo na ubeđivanje. Svako oblačenje (počela je sa nekih 9-10 meseci da mi beži kod menjanja pelene, i još uvek SVAKI PUT beži gola), obuvanje, odlazak na spavanje nam je prava agonija! Ona se pri svemu tome smeje, glupira.... I mi se često sa njom glupiramo, ali postoje trenuci kad za glupiranje nema vremena. Nikakva motivacija, ubeđivanje, obećavanje.... nije dovela do toga da ona npr. sarađuje pri oblačenju. Ume sama da se obuče, ali ni to ne želi. Onda ja dreknem, toliko da se zatresu zidovi, i ona se obuče. Ali to traje.....
I tako nam je, na žalost deračina postala svakodnevica.
Onda sam ja rešila da prestanem da vičem, ali ni to nije dalo nikakve rezultate.
Čak ni ono što nije obaveza, već zabava je natezanje. Za svaku sitnicu cvili, plače, urliče. Ja još ni ne završim rečenicu ona je već počela: nećuuuuuuuuuuuuu, aaaaaaaaaaaaaaaaaaa, ne želiiiiiiiiiiiiiiiiiim!
Npr. pogleda dva crtaća (toliko se dogovorimo) i ja dođem posle i ugasim TV. Ona cvili, plače, ljuti se. Ok, razumem, htela bi još da gleda. Podsetim je na dogovor, ali ona je i dalje ljuta. Zovem je da se igramo, da idemo napolje, ona neće. I tako može satima da se ljuti. Da ona meni npr. traži da pogleda još jedan crtani, pa da pregovaramo.... ali ne. Ona nema nikakvih zahteva, samo se ljuti. I onda kad je ja pitam da li hoće da pogleda još jedan crtani pa da idemo napolje, ona besno kaže da hoće da gleda crtani ceo dan i neće nigde da ide.
Najgore od svega mi je uspavljivanje. Obavimo ritual, ugasimo svetlo i onda počinje..... vrti se, okreće, pokriva, otkriva, peva, priča, igra se sama sa sobom. Pre neki dan smo tako ležale skoro 2h pre nego što je zaspala.
To ludilo, otpor za svaku sitnicu i cviljenje traje sigurno od proletos. U međuvremenu je pošla u vrtić i ja sam strepela kako će sve to izgledati. Ali adaptacija je prošla odlično, već 20 dana ona tamo ide vesela (samo je prvih par dana bila malo tužna), tete je hvale, ona je oduševljena. Kažu da tamo spava, jede, oblači se bez problema.

Ko je uopšte uspeo da pročita ovaj kilometarski post neka da konkretna rešenja za krizne situacije jer meni ponestaje ideja i strpljenja!!!
I da, ako je faza, recite mi kad će proći????

[Strobery Shortcake]

Ja se predbilježavam za rješenje.
Meni je utjeha kad vidim da nisam sama. Kod nas se ova faza ciklički ponavlja, s tim da oblačenje i razvlačenje ne prestaje. Oponiranje se povlači i vrača kao plima i oseka.

[*mamica*]

Ja se mogu samo praviti pametna pošto moje dijete ima godinu dana. I mogu samo govoriti napamet, ali ovako odokativno rekla bih - puno pregovora, puno ponuda, dealova, podsjećanja.

Ona osjeti tvoju nesigurnost, da ne kažem strah od nje i to debelo iskorištava. U nekim stvarima mislim da stvarno treba postupiti strogo, autoritativno i hladnokrvno, pa ako ćeš plakati - plači (pogotovo u njenim godinama).

Primjećujem da se kod moje približava terrible two i da počinje ispitivati moje granice, ali kad postupim na ovaj način, vrlo brzo prestane.
I, npr., danas je dirala utičnice za koje zna da ne smije - samo sam je strogo, jakim glasom (ne deranjem!) zazvala imenom i kratko rekla "ne to raditi" i onda je išla na sjedenje na kauču 1 minutu (ma ni toliko). Više im se ne približava. Bez cincili-mincili i plakanja.

Isto tako, uzimam u obzir da su pojedina djeca lakše ili teže odgojiva. Ali evo, bez obzira na to, ja bih tako postupala s njom.

[lukava puščica]

draga višnja, moram priznat da mi je lakše kad vidim da nisam jedina s takvom pričom. nemam pametan savjet, i ja sam puna pitanja. samos am ti željela reći : ima nas još.

moj mali ima 3 god i 4 mj, protestira burno na mnogo toga, svaki dan neće skinut cipele iako smo o tome 1000x raspravljali, nekad se mm zainati i tjera ga da se izuje pa su na ratnoj nozi, mali se valja po podu i cvili, dere, mm mu prijeti da će dobiti po guzici al ni jedan ne popušta. meni je to strašno. isto tako s pranjem ruku, spavanjem, hodanjem uz stepenice...
puno puta ja se sslužim tehnikom odvlačenja pažnje, počnem uživljeno pričati da sam vidila lopova il da nam je sova na balkonu il o susjedu kojem je došla policija, on izbeči oči i često taj čas prestane cvilež,on potpuno zaboravi šta ga je ljutilo, ja skinem cipele, operem ruke, sve samo da ne slušam cvilež i ne natežem se po tisućiti put.

[Beti3]

Mislim da ti je *mamica* dobro savjetovala.
Prvo, odluči što ti je bitno da ona učini kako ti želiš. I onda to odlučno provoditi. Ne sve, ne odmah, ali ona mora znati da u tome nema pregovora. Ako je to oblačenje na miru, onda to. Ali, treba stvarno misliti u sebi da treba baš tako, jer ako mali pametnjakovići vide oklijevanje, sve opet jovo nanovo.
Baš i nisam prava za davati savjete, jer kod mene vlada slogan "živi i pusti živjeti", ali ipak ima situacija u kojima moram biti kao narednik. Djeca žude za granicama, iako izgleda da ne. Već sam pisala, ako sam dosljedna i ne padam na njihove lijepe oči, nakon kratkog vremena jednostavno shvate da im je bolje po moju. I uvijek se pitam zašto shvate. Ma, valjda me toliko vole da su sretni kad sam ja zadovoljna. I meni je tako s mojom mamom iako ima već puno godina.

I sad ovo pišem, a u pozadini vodim razgovor:

Ja idem van!
Može, ali pospremi kauč za sobom!
Ne stigneeeem! Čekaju mEEEE!
Neka čekaju, pospremi.
Ali daaaj,zakasnit ćuuuu!
Jednostavno ne može biti nered na kauču i moraš.

Ja pišem , a kauč pospremljen u 20 sekundi. Vuk sit i ovce na broju, rekli bismo. Znam da sam mogla ja, znam da ne radim ništa nego pišem na forumu, ali možda sam ipak u pravu kad nešto i očekujem da bude kako treba.

[meda]

moj ima iste fore. samo ga ja stalno podsjecam da mu je to sad zadnji, i prije nego ugasim ga podsjetim, ako negoduje sama ponudim jos jedan i gotovo. ali ne pitat bi li htio. tu joj vec ostavljas preveliku slobodu. ako se ljuti, neka se ljuti, ti imas svog posla ako vec nece nista s tobom.

uspavljivanje, isti scenarij. ako nakon petog upozorenja da se smiri ne posustaje, onda se ja lijepo dizem i neka se sam uspavljuje, ili se okrenem na drugu stranu da neka me pusti da spavam. onda se brzo skulira i trazi da ga zagrlim.

oblacenje isto. stalno ga podsjecam da ja sebe oblacim i ako cu i njega zakasnit cemo ili ce netko morat ic u gacama van, a ja bome necu. i tak ga stalno podsjecam, vidi ja sam skoro gotova, a ti si jos u gacama. naravno, neke stvari mu pomognem obuc, ali barem nesto mora sam obuc (to ovisi koliko je umoran, koliko nam se zuri itd).
kod raznih glupiranja, recimo prije spavanja. ok, mozes se ti glupirat i prat zube jos pola sata, al ja cu onda bit preumorna za pricu i/ili cicu pa ti vidi.

[seni]

pa mislim da ti dijete porucuje, da si njoj prepustila "vodenje" vase obiteljske svakodnevnice.
ako ti je to u redu sve 5. dakle ako ti je ok oblacenje koje traje sat vremena, imas vremena za to / smatras da je to uvijek u redu, onda to moze tako ostati. i iza te odluke trebas stajati.

ako nije, onda moras preuzeti vodstvo vase svakodnevnice. i u to vodstvo moras biti sigurna.
istovremeno je bitno naglasiti da vodstvo nije vikanje, nije deracina, te nije stalna nesigurnost tipa: ubijam li ja njenu kreativnost ako zelim da se obuce za neko suvislo vrijeme? vodstvo takode nije despotsko provodenje samo svoje volje.
vodstvo je dobrohotno, zraci sigurnoscu, te je sposobno sagledati sire okvire.

takode ako u necemu odlucimo prepustiti djeci/djetetu vodstvo, onda to mora biti dosljedno, a ne cik cak.
dakle ako njoj prepustas odluku o gledanju crtica (jer dolazis ponovo s ponudom da ipak pogleda i treci crtic), onda joj to zaista prepusti i budi spremna na to da cijeli dan gleda crtice.
ako pak mislis da su dva crtica uvr glave, onda to mora zraciti iz tebe. djeca to po mom misljenju jako dobro osjecaju. ovako, mislim da je zbunjujes, jer joj das da malo bude po njenom, pa po tvom, te dijete zapravo ne zna po kom se sustavu treba ravnati.

[maria71]

seni u sridu !

[mama pticica]

hahaha, odličan opis cure!

i naša je frajla 3,5 g. i u fazi je istoj, samo ipak srećom malo blažoj, jer mi se čini da smo mi mrvicu manje pregovarački raspoloženi pa ženska inače nema puno manevarskog prostora

hint s naše strane, nema pregovaranja i dogovaranja oko stvari za koje ne želite pregovarati i gotovo.

ako 2 crtića, onda 2 crtića i to recite sa smješkom i smireno, provjereno može se
(ja sam se uvjerila na smiješnom primjeru: kad doma nečeg nema, npr. soka onda tako smireno mogu reći da joj ne mogu dati sok jer ga nema i njezina je reakcija savršena - prihvaća bez pogovora i bez ljutnje..
isti takav stav primjenjujem na sve situacije gdje ne želim pregovaranja, jednostavno si ne dopuštam nijednu drugu opciju osim one koju sam izabrala)
samo da odmah kažem, uspješno je samo ako odmah tako krenem, ako dopustim pregovaranje - gotova sam, odma me pokopa...

a ako je zaista frka, onda se primjenjuje stara dobra klasična motivacija - mito slatkiš ili nešto sitno ..
i to pali savršeno, samo što mito koristimo zaista samo kad stvarno nemamo vremena, da se fora ne potroši

[bauba]

Ista stvar i s nama-3g, 3mjeseca.
Ali zaista nedam i ne popuštam u oblačenju, higijeni, crtićima.. da ne nabrajam ostale svakodnevne situacije.
ljuti se, naravno-tuli kao sirena za opću opasnost. ali se i odmah smiri jer valjda zna da je to nužno-da ne može gol na balkon, npr.
Stvari u kojima sam samo jednom popustila jer JA nisam imala živaca-e to me dotuklo već u slijedećoj situaciji.
zato-seni mudro zbori.
vrati konce u svoje ruke.

[vissnja]

Da.... mamica i seni, definitivno ste u pravu. Trebalo mi je da neko sa distance sagleda naš haos i definiše ga.
Ona je u jednom trenutku počela debelo da ispituje granice, provocira i kidiše na zabranjene stvari. To je dovelo do toga da je ona po ceo dan bila zbog nečeg ljuta, a skretanje pažnje ne pomaže baš. Pa se ona durila i plakala a meni je bilo žao da dete celo popodne provede plačući, pa sam išla da pregovaram.... i tu negde je sve otišlo u kupus

[vissnja]

Razmišljam o svemu pa mi nadolaze pitanja: da li biste vi ovako velikom detetu na silu oprali ruke ili ga obukli? Jer ako je pranje ruku kod nas obavezno kad se uđe u kuću (a jeste) i ako ja u kupatilu stojim i čekam a ona beži po kući, ulazi u orman, smeje se, glupira.... da li da dreknem, zapretim ili je samo uzmem za ruku i odvedem u kupatilo (ovo treće se nameće kao rešenje ali onda tu sledi plač, urlanje i ja nećuuuuuuuuuu aaaaaaaaaaaaaaaaa). Naravno, kad smo ušli u zgradu još sam najavila: sad ćemo da se izuejmo i operemo ruke, bla, bla....

[*mamica*]

Pa ja kada moramo ući u kuću sa šetnje, a ona na to počne plakati i otimati se, učinim upravo to - hladnokrvno je uzmem u naručje i unesem u kuću, bez riječi. Vrlo brzo prestane plakati, da ne kažem odmah. Pa bi i ja upotrijebila tu treću opciju, brzo će je proći plakanje i deranje kada vidi da joj nema druge. Ne trebaš joj niti najavljivati to, barem ja ne bih, samo joj daješ vrijeme da se pripremi na cirkus

[Val]

svakako treća opcija. nakon trećeg puta, oprat će ih i sama.

primjenjujem tu metodu jer bih inače, s trojcem, pukla ko šibica.

[vissnja]

Da, i meni se to nameće kao rešenje, ali onda opet, kad pogledam koliko je to stvari u toku dana koje treba uraditi na silu.... dođe mi nekako žao.

Čitam i razmišljam, pišite mi još

[meda]

ako joj par puta napravis nesto na taj nacin, nece biti potrebe da to radis u vezi ostalih stvari. ili ce biti dovoljno upozorenje, da moze lijepo na miru sama oprat ili ces ju ti uzet na silu.

ja nisam protiv pregovora, u odredenim situacijama cu popustit, ne treba bit prestorg. ali je bitno kako se to prezentira. ako to prezentiras kao svoju odluku, onda je ok.
najvaznije je da joj prestanes nudit stvari na nacin pitanja, bi li htjela i slicno. moras korigirat svoj govor, sto manje pitanja. moze izabrat obuc crvene ili roze hlace, ali hoce li obuc hlace se ne stavlja u pitanje.

[meda]

meni se cini da si ti vec imala slicnih nedoumica, ako me sjecanje ne vara, ne mogu sad nac tu temu, nije bila tvoja nego nesto o zahtjevnoj djeci, steta ako je izbrisana. hocu reci da ako to tako sve dugo traje trebat ce vremena da se i ti i ona priviknete na drugaciji pristup. ti moras prvo korigirat svoj nastup, prvenstveno mislim nacin izrazavanja, a onda ces nakon nekog vremena poceti razmisljati na taj nacin i steci sigurnost.

to se odnosi na svodenje pitanja na najmanju mogucu mjeru. kad vidim za sto roditelji danas sve 'traze dopustenje'...priznajem da sam i sama bila takva, pa jel bi papao, pa jel bi isao van, pa jel bi isao doma...trebalo mi je dugo da se reprogramiram na 'sad odi to i to, idemo tamo i tamo, evo ti, uzmi itd'

[dutka_lutka]

Razmišljam o svemu pa mi nadolaze pitanja: da li biste vi ovako velikom detetu na silu oprali ruke ili ga obukli?

Pa, ne bih baš. Što onda s djetetom od 7 godina? Njega već neće biti lako savladati. Mislim da bi trebalo usvojiti obrasce odgoja koji su održivi i kasnije.
Čini mi se da fizička sila nije način na koji želim usmjeravati dijete. A svakako ga trebam usmjeravati.

Jer ako je pranje ruku kod nas obavezno kad se uđe u kuću (a jeste) i ako ja u kupatilu stojim i čekam a ona beži po kući, ulazi u orman, smeje se, glupira.... da li da dreknem

Ovo isto tako ne bih preporučila, jer dijete kopira naše obrasce ponašanja, pa onda počinje u nekim situacijama vikati na nas. A to je nešto što ne bih nikako mogla podnositi.
Ustvari, prema djetetu bi se trebalo odnositi s poštovanjem, kao što želimo da se i ono odnosi prema drugima, a to ne uključuje vikanje.

ali onda tu sledi plač, urlanje i ja nećuuuuuuuuuu aaaaaaaaaaaaaaaa

Ovo prekidam riječima (smirenim tonom): "Ne treba urlati, ništa se nije dogodilo. Sad idemo oprati ruke." Čisto kao iznošenje svog stava prema situaciji.

zapretim

E, to da. Bila sam prije 2 i pol godine na Rodinoj radionici "Ne! po guzi!". Kako odgajati dijete bez batina. Voditeljice su nam postavile pitanje koji je nama problem u odgoju. Ja sam pitala kako postići poslušnost. One su savjetovale da djetetu u slučaju neposluha uskratimo neku privilegiju.
I funkcionira. Mislim, nije mi baš drago što moram tu i tamo prijetiti, vrlo rijetko sam i prisiljena neku igračku spremiti izvan dohvata na neko vrijeme.
Kod nas bi to bilo ovako: - Ljubavi, idemo sada prati rukice.
- Ne bi sad prala...
- Moramo prati da mi ne budeš bolesna, ruke su prljave, bile smo vani. Ako ne peremo ruke, pa stavimo prste u usta, dođu nam bakterije. (Za vrijeme ovoga je nježno usmjeravam u željenom smjeru, gurkajući je ispred sebe prema kupaonici.)
Ona začuđeno sluša, ulazi u kupaonicu. (Ovo se kod nas već zbilo.)

Ako to ne bi pomoglo, rekla bih: - Onda će mama morati oduzeti novu slagalicu.
U tom slučaju moja malena obično popušta. Ako ne, ja stvarno slagalicu odnesem, nema je. Samo, treba uzeti nešto do čega je djetetu stalo.:Unsure:
Barem kod nas, ovo funkcionira bez greške. Ne želim da moje dijete ostane bez svih igračaka. Ali ne želi ni ona.

[dutka_lutka]

EDIT
Trebalo je biti:

Samo, treba uzeti nešto do čega je djetetu stalo.

[ana.m]

Moj Janko je sličan..Još uvijek tražim riješenje! Hm!
I ima 6 godina i još se plače za svaaaaku sitnicu! UŽAS!

[dutka_lutka]

Naravno, prvo se uvijek trudim da (ukratko) objasnim zašto nešto moramo napraviti. Jer razlog postoji, a nije nikakva tajna. I dijete i samo uvidi neke stvari.
Druga je mogućnosti da se družite s drugom djecom koja već neke stvari rade (peru ruke, slušaju roditelje), pa da se malena ugleda na njih.
Inače dijete neke stvari radi i kad vidi roditelje da ih radi (govori: molim, hvala...).
Ako ni objašnjenje ne upali, uvijek ostaju sankcije (oduzimanje privilegija, dakle onoga što nije djetetova primarna potreba, a roditelji mu pružaju).
Idealno bi bilo da dijete radi neke stvari zato što razumije razlog zbog kojeg se tako radi, a ostale stvari da radi iz ljubavi i poštovanja prema roditeljima.

Dobro je i da roditelj dijete nekad "posluša", da dijete preslika i taj obrazac ponašanja. Može se reći i: -Vidiš, sad sam ja tebe poslušala, a i ti trebaš slušati mene, pogotovo što sam ja mama, a ti moje dijete.
Ovo, naravno, zvuči infantilno, ali moja cura je navršila tek 4 godine.

Kod Nadje mi se čini da je jako zaigrana, i da bježi ne zato što ne želi prati ruke, nego zato što se želi igrati lovice. Možeš reći: -Ljubavi, poslije ćemo se igrati, kad operemo ruke. JA se želim igrati tek kad operemo ruke.

[Mima]

Ovo sa oduzimanjem slagalice su savjetovali na Rodinoj radionici?

[Mima]

Moj Janko je sličan..Još uvijek tražim riješenje! Hm!
I ima 6 godina i još se plače za svaaaaku sitnicu! UŽAS!

Ha ha i Lea je slična.

(nedavno mi je jedna vrlo stručna osoba rekla da je odustala od odgoja djece pa si sve mislim da ću i ja)

vissnja sve su ti ovo OK savjeti, dijete stvarno treba "vidjeti" da ozbiljno misliš i da ima stvari oko kojih se ne popušta i ne vode pregovori, i ta odlučnost i čvrstina sigurno imaju za posljedicu poslušnost (ja vidim jasne razlike između slušanja mene i MM-a), samo nemoj baš očekivati da će te poslušati treći put .. ono, prije će poslušati tri puta u godinu dana

[cherry]

i meni ovo s oduzimanjem nije baš najlogičnije,
a u mom slučaju ne bi bilo ni efikasno...

ja puno manje derem po poslušnosti s malom nego sam sa sinom,
sad samo idem dalje, radim što mi je već na redu, odlučna sam i preskačem je dok se inati/baca po podu/duri,
i gle čuda, brzo me posluša
mislim da je dobro dat im malo vremena da se zainate,
a ako je 'zeitnot', grabim na silu, ali ne smijem se ljutiti ako vrište i usput me ogrampaju po nosu
(vidi:juul )

[Strobery Shortcake]

Seni, ovo tvoje mi se čini trenutno najprivlačnije i najizvedivije. Krećem u realizaciju.

[vissnja]

Seni je definitivno u pravu, bar što se naše situacije tiče. Ja sam po prirodi dosta inertna a moja cura temperamentna i traži stalno vodstvo. Ja se jedno vreme dobro držim, imam sve konce u rukama (meda jeste, nama se to moje gubljenje konaca povremeno ponavlja) a onda se malo pogubim i ovakva usmeravanja su mi zaista korisna.
Danas sam je npr. stavila na spavanje bez puno frke, jer sam juče videla kako nam izgleda veče kad je pustim da ne spava preko dana. Zato danas na njeno: nećuuuuuuuu da spaaaaaaaaaaaaavaaaaaaaaaaaaaaaaaam nikaaaaaaaaaaaadaaaaaaaaaaaaaaa, samo sam rekla: o da, hoćeš, sinoć nije bilo baš zabavno tvoje urlikanje kad si bila preumorna.
I da, ni kod nas nikakvo oduzimanje privilegija, igračaka ni bilo čega drugog ne pali.... Ona kad je ljuta može mirno da gleda kako sve njene igračke bacam u đubre, i dalje će se duriti i vikati: baš me briga!!!!

[srecica]

Meni se isto svida ovo sto Seni pise.
Mislim da u puno stvari treba biti dosljedan kad imas i kad nemas vremena, jer ako se glupiramo dok se oblacimo kad imamo vremena, njoj nije najjasnije zasto se ne glupiramo kad nemamo vremena i obicno se tad posvadamo. Isto tako kad sam ja sigurna da nesto nije kako treba, onda i ona pruza puno manji otpor i suraduje i dogovaramo, a ako ja bas nisam nacisto sa svojim zahtjevom, tada ona tu moju nesigurnost skuzi prije mene i u stanju me 'izluditi' dok ne popustim u njenom smjeru.

Naravno svi smo mi ljudi i grijesimo i nije uvijek sve idealno.
I htjedoh dodati, vissnja, ne bih zanemarila ni da je ovo ipak neka reakcija na vrtic, tamo nitko njoj nije posvecen 100% kao kad ste vas dvije jedan na jedan ... mozda da uzmes u obzir da je dio ljutnje i zbog toga. Tamo se oblaci jer je svjesna da ako se ne obuce ode drustvo u dvoriste bez nje, a doma zna da ti neces nikuda.

[MarikaPika]

Uh, nije lako, znam, vršnjakinje su, te i mi sa Pikom prolazimo kroz slične situacije. Trudim se da sprovodim "govori tiho i nosi psa sa sobom"...pali češće meni nego tati, jer tata nije uvek dosledan i shvatila je šta kod njega prolazi, a šta kod mene. Ja nju mirne savesti pustim da se ljuti i kuliram je u svakom smislu kada ne ispoštuje dogovor, ali je ona na mene, nema šanse da se ljuti duže od 5 minuta :dobričina:. Neka bude ljuta, i to je stanje koje mora da oseti i u toku kojeg ili razmišlja, pa uvidi gde greši bez da joj ja lamentiram pola sata, ili se zaigra nečim i potpuno zaboravi zašto je izdramila Kad mi se ponovo obrati, trudim se da ne zvučim ljuta i sačekam zgodno vreme za analizu. Mislim, dreknem i ja, naročito kad negde žurimo a ja sama spremam njih dve, pa me ona sabotira trčanjem ,penjanjem i skakanjem po krevetu, neoblačenjem...a sestra odmah krene da je oponaša U poslednje vreme mi se strožijim čini da poluglasno, strogo i sporo procedim kroz zube zahtev koji treba da ispuni, i obično ucvika i odradi to što treba. Mada, ja sam baš nekako tužna zbog tih situacija, jer mi je još sveža njena poslušna faza, koja se zapravo smenjuje sa ovom neposlušnom, jer znam koliko je malena odgovorna i savesna i da zaista možemo na lep način i dogovorom da postignemo cilj. Možda je i Nadja trenutno u bunt fazi, ili je ona pojačana zbog polaska u vrtić. Razumem da je tamo sve ok, ali dete ipak mora na neki način da ispolji reakciju na promenu.
Ali doslednost, kao što cure gore rekoše, i jasno postavljanje svojih granica jesu jako važni. Baš zbog toga što maleni uče od nas. A to ne znači da se ti prema njoj inatiš i da nisi dobra mama. Ma seti se onog predavanja Milice Novković ili prelistaj malo "Porodični bukvar", mislim da ćeš i tamo naći dobre savete. :hugz:
Seni, amin!

[Melita]

Vidim da nisam sama u ovom kaosu u kojem živim već, pa ima pola godine.Mali mi je nemoguć.Pročitala sam sve vaše postove, al nisam pročitala rješenje za svoju situaciju.Naime, imam sina od 4,5 godine i njegovo ponašanje od navršene 4 godine je u najmanju ruku ubitačno.Svaki dan je borba i natezanje.Inače je prije 4,5 mjeseci (hm, sve nešto 4,5,ha,ha) dobio sekicu, al ajmo reći da se do sada priviknuo na situaciju.Svjesna
sam da će to bit cjeloživotna borba, al ajmo reći da smo se sad nekak uhodali.Neću rješavati situaciju tučnjavom, al sam opasno na rubu da ga izmlatim.Ne znam kak da se postavim.Kad idemo prat zube onda on mora staviti pastu na četkicu, al da stoji, a ne da se razmaže pa ne uspije pa deračina pa mu ja kažem daj meni da probam pa ja stavim, al mi malo pređe pa deračina i tak svaku večer.Onda, oblačenje, uf!I stalno govori ne tak ovak, ne tak, ovak i ja već luda pa kak hoćeš? pa ajmo ispočetka pa opet ne tak neg ovak i ja već na rubu živaca jer mu tipa oblačim čarapu već 10 minuta, a žurimo.Objašnjavamo mu i muž i ja 500 puta, al on opet 501 put na isti način reagira.
Moji starci su mi već rekli kak imam strpljenja za takvo njegovo ponašanje i da imam tonu živaca, a sam već na rubu da puknem.Svaki dan natezanje oko nečeg.
Hoće li to već prestat jednom?Razumijem ja faze od tjedan, dva pa i mjesec, al ovo traje već pola godine.
Evo situacija od jučer: cijeli dan nam je bio ok i predvečer se spremamo van na šetnju i on mene zove da pogledam kak je nešto napravio super u sobi i ja njemu kažem evo me za sekundu sam da cipele obučem i ja došla kad sam obukla cipele i lom.Lupio me vrhom cipele u nogu dva puta tak da danas imam šljive po nogama i ja njemu uzela za kaznu najdražu igračku i rekla nema igranja do sutra, a on meni: i još bolje, više se ne želim igrat s time.
Ne znam kaj da radim.Oprostite na dugačkom postu, al kad sam vidjela da je i vama slično pomislih: ima nas još, nisam ja jedina.Oprostite i ak sam na momente nesuvislo nešto napisala, al tak je slično i uživo.Ponekad je deračina i zbog nečeg što on trenutno vrti u glavi, a ja pojma nemam o čem.

[Peterlin]

Kod nas je povremeno palio razgovor "kao s velikima" ali klinci svih dobi stalno testiraju naše granice, s povremenim baš jakim ispadima...

Ja se onda zapitam što mi je baš bitno i tu nema ni pregovora ni razgovora - ruke se peru, cipele i vlastite stvari se spremaju, a je li tanjur odložen u sudoper ili stavljen u suđericu - to mi već nije toliko bitno. Bitno je da nije ostavljen na stolu. Stvar funkcionira, s tim da djecu STALNO treba podsjećati na to što nam je bitno. Ima sličan topic za veće - ringišpil očiju se zove, pa pogledajte da se to ne događa samo roditeljima djece ove dobi, nego i roditeljima starije djece.

Bitno je kako se postavimo. Mi se trudimo biti dosljedni, ali brate mili, ima dana kad me boli glava, kad mi se žuri i svakakvih situacija, pa je i ta dosljednost donekle rastezljiv pojam. Trudim se da ne bude prerastezljiv - zna se kad se ide u krevet, zna se da se zadaća piše prije nego se ide gledati televizija i slično. Kad su bili manji, to je vrijedilo za pranje ruku (sad je to uglavnom automatska radnja, a to je i bio cilj) i brisanje nosa - sve primjereno dobi. Morala sam prvo "dresirati" sebe da mi nije bitno ako bace torbu u kut, ali da mi je bitno da ne ulaze u cipelama u spavaću sobu. Djeca čuju odjednom samo 3 rečenice i daljnje kvocanje je besmisleno. Dakle, prvo najbitnije, onda sve ostalo. I POHVALITI kad napravi kako treba.

Moji dobro znaju da prava idu u paketu s obvezama i to je u našoj kući zakon. Svake godine ispituju se nove granice i taj proces raste zajedno s djecom. Bit stvari je naučiti ih samoregulaciji, tj. da sami procjenjuju što je važno, a što ne. Najprije nauče da su mami i tati NEKE stvari važne, ne sve... I da mogu nešto tražiti od nas tek ako su podmirili najnajnajvažnije obveze. To JEST uvjetovanje, ali daje rezultate. Po ženevskoj konvenciji - naša sloboda ograničena je slobodama drugih ljudi. Amen.

[meda]

ja mislim da sankcije moraju biti povezane s konkretnom situacijom. jer imam osjecaj, barem je moje dijete takvo, da uopce ne razmislja tako daleko da bi on povezao pranje ruku s necim sto nema veze s time. al ako kazem da ako ne opere ruke nece moc jest nesto odmah kad udemo u kucu, a sto nosimo izvana onda mu to nesto znaci. ili ako nece pospremat igracke, lijepo mu kazem da meni tolike igracke ne trebaju i da ih nemam namjeru toliko puno pospremat pa cemo ih nekom il poklonit ili odnest u kucu gdje imamo vise mjesta il spremit u podrum. ne mora to cak bit ni prijetnja, nego cinjenica. ako mu kupim 50-ti auto, necu imat novaca za nesto drugo sto zeli.

dobro je nekad pustit dijete da nauci na svojoj kozi (ako nije nesto opasno). kao ovo sa spavanjem popodne, pa podsjecanjem koji je kaos jucer bio zbog toga. i nama i djeci to dobro dode.

treba vidjet i da djetetu nije neka promjena u tijeku, da mu ne treba vise neke stimulacije, da mu ne treba nekih drugih zanimacija, da nije obiteljska dinamika kako narusena (recimo, jedan roditelj previse odsutan)

[Melita]

Peterlin, slažem se s tobom u potpunosti.Sve to što si nabrojala i ja sama provodim kod sebe.I razgovori kao da smo veliki i to da mi nisu važne neke stvari, a neke su važne.Zbilja čitam sve dostupno od literature što je važno za tu dob, al očito negdje griješim.Ili neznam "čitat" svoje dijete.Nisam ni sama pametna što da radim.
Evo, naprimjer meni je totalno neprihvatljivo stavljanje nogu na stol i to sam mu branila od početka kad je to počeo raditi i stalno ga opominjem, a ima tome već dobra godina dana.Svaki tjedan on ima par epizoda sa stavljanjem noge na stol makar zna da to ne smije i da ću ga opomenut.Ne derem se ja, nego mu lijepo kažem da makne nogu jer to nije higijenski dobro i nije kulturno ponašanje i on za sat vremena opet.
Nije mi ni ok da ulazi u cipelama po stanu, al to znamo napraviti muž i ja pa mi je glupo inzistirat da on svaki put pobožno skida cipele.Kažem mu da ćemo svi paziti da skidamo cipele, al ak koji put udjemo, nije mi smak svijeta.
Ma mogla bi tako nabrajat milion situacija, al je stvar u tome da zbilja više ne znam kaj da radim, a da i ne kažem da imam malu bebu koja je totalno zapostavljena dok se ja tak natežem s njim.Mislim, je on malo ljubomoran na nju, al su sve te nabrojane situacije kad ona nije prisutna.Nije da on traži pažnju jer ju dobiva.Trudimo se da nit ne osjeti da je beba tu, al ju ipak uključujemo.
Pohvaljujemo mi njega inače.Čitala sam negdje da za jednu negativnu kritiku moramo reći bar 5 pozitivnih u danu, pa se trudimo da tih pozitivnijih bude više, ne baš 5 po svakoja negativnoj, al da ne ispadne da on sebi stvori mišljenje da je zločest.

[meda]

takode ako u necemu odlucimo prepustiti djeci/djetetu vodstvo, onda to mora biti dosljedno, a ne cik cak.
dakle ako njoj prepustas odluku o gledanju crtica (jer dolazis ponovo s ponudom da ipak pogleda i treci crtic), onda joj to zaista prepusti i budi spremna na to da cijeli dan gleda crtice.
.

mislim da je ovo najveca greska koju roditelji mogu napraviti. ne popusiti niti jednom i niti malo jer to valjda povlaci za sobom da ce morati tako uvijek. ne daj niti jedan prst jer ces morati dati cijelu ruku, tako nekako. a prepustiti djetetu odluku u cijelosti u vezi necega je odustajanje od odgoja i povlaci dalekosezne posljedice.

ako pokazem djetetu da sam fleksibilna i spremna nekad njemu malo popustiti, onda ce i meni dijete ponekad popustiti, recimo oprati ruke i kad je mrtvo umorno. na kraju krajeva, 2 ili 3 crtica, velika razlika. a nije dijete glupo da ne kuzi i samo i tako samo moze dobiti lekciju o inacenju i jos se vise inatiti.

[vissnja]

Što se tiče vrtića moguće je da ima veze sa tim, naravno. Ali ova naša rovovska borba traje puno pre polaska u vrtić, i na tom planu se ništa nije promenilo pre polaska i sada.

Ja sam definitivno pelabava i previše nedosledna, takav mi je karakter. Trudim se da se prmenim, jedno vreme to ide OK, a onda nekako zaglavim, krenem linijom manjeg otpora, pa onda zaglibimo tu gde jesmo.
Ne znam koliko su za N dobre te promene, ali ja se stvarno iz sve snage trudim, dok mi iste ne ponestane.

[pepito]

moj sin ima 3. još od kad je počeo puzat sa 10-ak mjeseci postoje stvari koje nesmije radit, dirat, bacat. uvjek sam ga upozoravala i takvo je ponašanje usvojio. Prva kazna je bilo oduzimanje igračaka (on jako pazi na svoje igračke i stalo mu je kad kažem da ću mu uzet i spremit ako je neposlušan), i to prakticiramo još uvjek, sad još i zabrana crtića i nama to odlično funkcionira. svoje obveze (higijena, oblačenje, pospremanje igračaka, odlazak vamo, namo) izvršava bez problema, a kad iz nekog razloga neželi nemolim ga previše naredim mu, a ako krene plač uzmem ga npr. obučem i pustim da prestane s plakanjem ja u međuvremenu radim daje svoj poso i on se smiri jer mu plač ne vodi nikud i nikada ne dobije stvari od mene plačući! odlasci u dućan, doktoru bez ikakvih problema!
primjetila sam da se drugačije odnosi prema tati (MM), tata je podložan njegovim suzama pa mu popusti pa se s njim češće dolazi do takvih situacija!
znam da postoje lakše i teže odgojiva djeca pa nevolim previše pametovat, al definitivno se mora znat tko je "gazda" u odnosu roditelj-djete, dosljednost je uvjek najlakši način za odgoj al ako se nije dosljedno provodila pa je djete postalo "neposlušno" tad smatram da roditelj treba preuzet ulogu "gazde" i neke stvari napravit preko djetetove volje dok se ne postigne odnos "kad nešto kažem da posluša bez dramatiziranja!"
Ispričavam se ako sam malo nabacala, pokušala sam od jednom prenijet svoje iskustvo i mišljenje

[mikka]

imam i ja jednu malu nadju ovdje

skuzila sam neke stvari bas oko tog mog odnosa prema njoj, posto je uvijek stvar u meni--a i kod fedjinih izljeva bijesa pomaze. kad stanem i dobro razmislim sto mi je taj tren bitno, pa onda to i kazem/napravim. ma da, jasno da budem odvratna ponekad, ali jbg, coek sam i cesto sama s njima, zivceki su mi malo stradali.

oblacenje joj konkretno ne najavljujem unaprijed, nego kad smo f. i ja obuceni na vratima onda nju na brzinu ubacim i idemo, jer, naravno, ako joj najavim odlazak i oblacenje dajem joj sansu da mi se pocne protiviti i bjezati, a sebi dam sansu da dobijem slom zivaca. i redovno se prijetim da cu ju ostavit doma. grozna sam.

sad imamo problem s nosenjem, ona nece hodati, vice "bole me ledja", "ne mogu hodati" i place ko ljuta godina. pitala sam danas frendicu kako je ona podnjela takve drame, ali kaze da njezina nije bila toliko uporna. to je najveci problem, izborit se s tolikom upornoscu, covjece, ona je u stanju plakati valjda 5 sati i traziti da ju nosim. a meni na prvi zvuk njenog placa zivci pocnu titrati. kako da se izborim s njom, pitanje je sad? jer ja stvarno cvrsto odlucim da ju necu nositi. i kazem to. i necu. ali ona place i place i place i urla i place i lije krokodilske suze. i ja polako krenem dalje, ona i dalje isto. i ja joj ponudim da odmorimo, ali onda plac prelazi u histeriju. onda ju vucem za ruku dok ona place ko daju kolju. i tako svaki svakcati dan, ista prica.

i tako. istina je da se s djecom moze, ali u neku djecu treba uloziti 200 puta vise energije (i fizicke snage) nego u neku drugu.

[vissnja]

uh da, mikka to je baš to
uporna do bola
a meni želudac skače na to njeno cviljenje
i svaka popodnevna šetnja se pretvori u agoniju, i svaki odlazak negde nam propadne
i onda mi žao i nje, umesto da smo se igrale u parku ona je cvilela

[mikka]

a jel se ti nerviras na nju, mene moja izbacuje iz takta otkad se rodila, md je recimo skroz kul i njemu nikad nije takva. bit ce da zna da se on ne nervira, pa ni ne pokusava. dok kod mene recimo radi totalni kaos, otkad ustane iz kreveta. mozda joj je zanimljivo dovodit me do ruba. iako mi je ta teorija sumnjiva. ali sa mnom se definitivno najgore ponasa.

[*mamica*]

Ja sam se naživcirala dok sam vas čitala Kamoli da sam na vašem mjestu... Držim vam fige!

[*mamica*]

Mikka, općepoznata je činjenica da djeca najviše testiraju granice onih ljudi s kojima provode najviše vremena i koji ih odgajaju. I da na njima iskaljuju sve ono što nikada ne bi na drugima. Jednostavno se s tim ljudima osjećaju najotvorenije, najkomotnije, imaju najviše povjerenja i mogu se opustiti.

[marta]

Mikka, općepoznata je činjenica da djeca najviše testiraju granice onih ljudi s kojima provode najviše vremena i koji ih odgajaju. I da na njima iskaljuju sve ono što nikada ne bi na drugima. Jednostavno se s tim ljudima osjećaju najotvorenije, najkomotnije, imaju najviše povjerenja i mogu se opustiti.

Ja se bas i ne mogu sloziti s tom opcepoznatom cinjenicom. Mislim da to iskaljivanje dobrim dijelom ima veze s karakterom djeteta i nasim karakterom i s uskladjenoscu ta dva, jelte, karaktera. Najteze mi je s djetetom koje ima slican karakter mom, jer u njemu se ogledaju moje prednosti i mane, pa nekako lakse dolazimo u konflikt, jer ja previse toga predmnijevam, kakti, iz vlastitog iskustva.

[Peterlin]

Peterlin, slažem se s tobom u potpunosti.Sve to što si nabrojala i ja sama provodim kod sebe.I razgovori kao da smo veliki i to da mi nisu važne neke stvari, a neke su važne.Zbilja čitam sve dostupno od literature što je važno za tu dob, al očito negdje griješim.Ili neznam "čitat" svoje dijete.Nisam ni sama pametna što da radim.
Evo, naprimjer meni je totalno neprihvatljivo stavljanje nogu na stol i to sam mu branila od početka kad je to počeo raditi i stalno ga opominjem, a ima tome već dobra godina dana.Svaki tjedan on ima par epizoda sa stavljanjem noge na stol makar zna da to ne smije i da ću ga opomenut.Ne derem se ja, nego mu lijepo kažem da makne nogu jer to nije higijenski dobro i nije kulturno ponašanje i on za sat vremena opet.
Nije mi ni ok da ulazi u cipelama po stanu, al to znamo napraviti muž i ja pa mi je glupo inzistirat da on svaki put pobožno skida cipele.Kažem mu da ćemo svi paziti da skidamo cipele, al ak koji put udjemo, nije mi smak svijeta.
Ma mogla bi tako nabrajat milion situacija, al je stvar u tome da zbilja više ne znam kaj da radim, a da i ne kažem da imam malu bebu koja je totalno zapostavljena dok se ja tak natežem s njim.Mislim, je on malo ljubomoran na nju, al su sve te nabrojane situacije kad ona nije prisutna.Nije da on traži pažnju jer ju dobiva.Trudimo se da nit ne osjeti da je beba tu, al ju ipak uključujemo.
Pohvaljujemo mi njega inače.Čitala sam negdje da za jednu negativnu kritiku moramo reći bar 5 pozitivnih u danu, pa se trudimo da tih pozitivnijih bude više, ne baš 5 po svakoja negativnoj, al da ne ispadne da on sebi stvori mišljenje da je zločest.

Ma sve je to divno i krasno.... Cipele su samo primjer. Ako tebe ne smeta i ako si hodaš po spavaćoj sobi u cipelama, naravno da to moraš dopustiti i djetetu. Moja djeca su u tom pogledu ODGOJILA MENE - morala sam se sama ponašati upravo tako kako sam htjela da se oni ponašaju. Do treće godine gotovo da i nema drugog načina. Zapravo, netočno... NEMA drugog načina. Odgajaš primjerom. Riječi u toj dobi znače ništa.

Kasnije možeš primijeniti ono "razgovor kao s velikima".

A što se tiče pet pohvala na jednu kritiku, to si objesi mačku o rep. Ja sam to isto čula i čitala, ali po mom zdravorazumskom mišljenju to je glupo. Pa ne bumo sad brojili pohvale... Uostalom, pohvale imaju smisla isto do treće godine. Kasnije, pohvale BEZ KRITERIJA gorje su od kritike. Stvaraju u djetetu krivu sliku o njemu samom. Ne vidi se realno, misli da je mali princ/princeza i teško mu pada suočavanje sa stvarnim svijetom (vrtić, park, igraonica) gdje ga drugi ljudi ne tretiraju kao princa nego kao sebi ravnu osobu koja je sastavni dio društva.

Ja sam isto hvalila, pa prestala, jer to naprosto nije dobro. Iskrenost mi se pokazala boljim putokazom - pohvalim dijete kad me stvarno ugodno iznenadi, kažem "ok" kad napravi nešto što se od njega očekuje (bez puno filozofije), dignem obrvu kad vidim da se sprema na nešto što ne odobravam, a mrštim se kad mi se ne sviđa. Serviram "jezikovu juhu" kad mislim da treba (kratko, jer duljenje nema efekta) i očekujem povratnu informaciju da je dijete razumjelo što se od njega traži. Nismo si partneri - ja sam roditelj, moji sinovi su djeca. Ja imam roditeljske odgovornosti, oni nemaju. Ja imam svoje obaveze, oni svoje. Možemo se zezati kad je vrijeme za zezanje, ali u svim ostalim situacijama oni znaju tko je roditelj i kakva je uloga roditelja. To se odnosi na dvije stvari - jedno je povjerenje, a drugo okvir. Dakle, dijete zna da ću ja kao roditelj uvijek biti tu za njega, da ga podržim i zaštitim. Isto tako zna jako dobro gdje su granice koje se ne prelaze. I amen. Djetetu trebaju granice jer bez toga ne funkcionira. A ako su dobro postavljene do treće godine (kad je to relativno lagano) kasnije samo rastu skupa s djecom.

[lukava puščica]

istina je da se s djecom moze, ali u neku djecu treba uloziti 200 puta vise energije (i fizicke snage) nego u neku drugu.

ovo potpisujem, to je u biti jedan bitan faktor koji prožima cijeli ovaj problem.

sa svim ovdje iznesenim stavovima i savjetima se slažem, ali isto tako moram priznati da mi neki djeluju onako malo svisoka i pritom sumnjam da su ti isti ljudi imali u kući djecu koja su bila jednako tvrdoglava.
vidim svakodnevno u užoj obitelji (od sestre) primjer djece kojima se ne treba puno objašnjavati, pregovarati niti zaprijetiti, nego gotovo sve čine odmah. a moj sin je otkad se rodio bio u svemu drugačiji u odnosu na nećakinje. možete vi sad misliti da smo ja i moja seka dijametralno suprotne i da sam ja puno toga zeznula, al sumnjam, viđamo se svakodnevno, puno toga radimo zajedno i podosta smo slične u ponašanju i stavovima. i ona sama kaže da je moj mali veseljak tvrd orah, da njene cure oko nekih glupih detalja nikad nisu dramile. evo raspisala sam se, a htjela sam samo potvrditi da su nam klinci jaaaaako različiti i da neki roditelji moraju dati 200x više snage , vremena i volje da bi postigli nešto što se kod nekih postiže dok si rekao keks.

[pepito]

ma sve je to divno i krasno.... Cipele su samo primjer. Ako tebe ne smeta i ako si hodaš po spavaćoj sobi u cipelama, naravno da to moraš dopustiti i djetetu. Moja djeca su u tom pogledu odgojila mene - morala sam se sama ponašati upravo tako kako sam htjela da se oni ponašaju. Do treće godine gotovo da i nema drugog načina. Zapravo, netočno... Nema drugog načina. Odgajaš primjerom. Riječi u toj dobi znače ništa.

Kasnije možeš primijeniti ono "razgovor kao s velikima".

A što se tiče pet pohvala na jednu kritiku, to si objesi mačku o rep. Ja sam to isto čula i čitala, ali po mom zdravorazumskom mišljenju to je glupo. Pa ne bumo sad brojili pohvale... Uostalom, pohvale imaju smisla isto do treće godine. Kasnije, pohvale bez kriterija gorje su od kritike. Stvaraju u djetetu krivu sliku o njemu samom. Ne vidi se realno, misli da je mali princ/princeza i teško mu pada suočavanje sa stvarnim svijetom (vrtić, park, igraonica) gdje ga drugi ljudi ne tretiraju kao princa nego kao sebi ravnu osobu koja je sastavni dio društva.

Ja sam isto hvalila, pa prestala, jer to naprosto nije dobro. Iskrenost mi se pokazala boljim putokazom - pohvalim dijete kad me stvarno ugodno iznenadi, kažem "ok" kad napravi nešto što se od njega očekuje (bez puno filozofije), dignem obrvu kad vidim da se sprema na nešto što ne odobravam, a mrštim se kad mi se ne sviđa. Serviram "jezikovu juhu" kad mislim da treba (kratko, jer duljenje nema efekta) i očekujem povratnu informaciju da je dijete razumjelo što se od njega traži. Nismo si partneri - ja sam roditelj, moji sinovi su djeca. Ja imam roditeljske odgovornosti, oni nemaju. Ja imam svoje obaveze, oni svoje. Možemo se zezati kad je vrijeme za zezanje, ali u svim ostalim situacijama oni znaju tko je roditelj i kakva je uloga roditelja. To se odnosi na dvije stvari - jedno je povjerenje, a drugo okvir. Dakle, dijete zna da ću ja kao roditelj uvijek biti tu za njega, da ga podržim i zaštitim. Isto tako zna jako dobro gdje su granice koje se ne prelaze. I amen. Djetetu trebaju granice jer bez toga ne funkcionira. A ako su dobro postavljene do treće godine (kad je to relativno lagano) kasnije samo rastu skupa s djecom.

slaŽem se!

[pepito]

ma sve je to divno i krasno.... Cipele su samo primjer. Ako tebe ne smeta i ako si hodaš po spavaćoj sobi u cipelama, naravno da to moraš dopustiti i djetetu. Moja djeca su u tom pogledu odgojila mene - morala sam se sama ponašati upravo tako kako sam htjela da se oni ponašaju. Do treće godine gotovo da i nema drugog načina. Zapravo, netočno... Nema drugog načina. Odgajaš primjerom. Riječi u toj dobi znače ništa.

Kasnije možeš primijeniti ono "razgovor kao s velikima".

A što se tiče pet pohvala na jednu kritiku, to si objesi mačku o rep. Ja sam to isto čula i čitala, ali po mom zdravorazumskom mišljenju to je glupo. Pa ne bumo sad brojili pohvale... Uostalom, pohvale imaju smisla isto do treće godine. Kasnije, pohvale bez kriterija gorje su od kritike. Stvaraju u djetetu krivu sliku o njemu samom. Ne vidi se realno, misli da je mali princ/princeza i teško mu pada suočavanje sa stvarnim svijetom (vrtić, park, igraonica) gdje ga drugi ljudi ne tretiraju kao princa nego kao sebi ravnu osobu koja je sastavni dio društva.

Ja sam isto hvalila, pa prestala, jer to naprosto nije dobro. Iskrenost mi se pokazala boljim putokazom - pohvalim dijete kad me stvarno ugodno iznenadi, kažem "ok" kad napravi nešto što se od njega očekuje (bez puno filozofije), dignem obrvu kad vidim da se sprema na nešto što ne odobravam, a mrštim se kad mi se ne sviđa. Serviram "jezikovu juhu" kad mislim da treba (kratko, jer duljenje nema efekta) i očekujem povratnu informaciju da je dijete razumjelo što se od njega traži. Nismo si partneri - ja sam roditelj, moji sinovi su djeca. Ja imam roditeljske odgovornosti, oni nemaju. Ja imam svoje obaveze, oni svoje. Možemo se zezati kad je vrijeme za zezanje, ali u svim ostalim situacijama oni znaju tko je roditelj i kakva je uloga roditelja. To se odnosi na dvije stvari - jedno je povjerenje, a drugo okvir. Dakle, dijete zna da ću ja kao roditelj uvijek biti tu za njega, da ga podržim i zaštitim. Isto tako zna jako dobro gdje su granice koje se ne prelaze. I amen. Djetetu trebaju granice jer bez toga ne funkcionira. A ako su dobro postavljene do treće godine (kad je to relativno lagano) kasnije samo rastu skupa s djecom.

slaŽem se!

[Anemona]

Ja bih samo napisala jednu kratku crticu, koja mi je samo potvrdila da djeca nas itekako slušaju i upijaju, bez obzira što se nama čini da ne čuju (jer ne rade prema našim očekivanjima).

Malenom peremo svaku večer zube i nema odustajanja, ali svaku večer pregovori, pregovori, pregovori,... ali na kraju zube lijepo operemo, jer jednostavno ne odustajem.
Jednu večer je bio užasno umoran, cendrav, lagano šmrkav i jedina misao mi je bila da ga čim prije stavim u krevet da zaspi, da dođe k sebi. Odlučila sam da tu večer ne operemo zube, jer stvarno nisam imala snage za natezanje.
Nisam mu ništa spominjala, nego ga stavim u krevet, poljubim,... klasika, kao i svaki dan i izlazim iz sobe, a on viče: maaaaama, a zubi???
Jel moram reči da mi je srce bilo do neba veliko?
Naravno da sam se odmah vratila i čudila, pa kako smo samo zaboravili i pohvalila ga da me je podsjetio,...

Sad zube peremo bez nekih specijalnih problema.

[pikula]

Anemona odlična poanta! Ja sami isto skužila da je jako bitna kombinacija dosljednosti i strpljenja, ali i truditi se da oni znaju od početka što je njihov zadatak a što mamin. Moji kad skuže da ih ja ne slilim da naprave nešto samo jer se mora zbog npr karijesa, nega da očekujem da se brinu za svoje zube i da budu uredni onda to naprave i još se natječu tko će bolje.
Recimo prva faza -radimo nešto novo tipa slažemo veš i njima je zabavno,
druga faza -dosadilo im je i ja "gnjavim", ali ne odustajem,
treća faza- objasnim im točno okvire zadatka svatko slaže svoj veš i nosi ga u ladicu, dok ja peglam ostalo i na kraju ja dođem i pogeldam kako su složene ladice i oni presretni, traže ocjene, zvjezdice, svašta nešto
Di čak zna iz čista mira presložiti sve svoje ladice jer su joj preružne i razbacane. Jer su njezine moraju biti ljepe, preslatka je s tim.
To smo počeli recimo kad je Di imala oko 4 godine,Do oko 6 (on je s ti mstvarima puno manje spretan,r ecimo dvije s ugodine razlike, a u isto vrijeme su naučili obući štrample) do tad su samo čupkali svoj veš iz hrpe ili skidali sa štrika i tako. Ponekad zašmiraju jer im se žuri na crtić ili nešto drugo i naguraju ispod nečeg (Do češće), ali onda mora sve van i ispočetka, bez ikakve ljutnje, nakon dva-tri puta više i ne pokušavaju. Mislim sigurno će biti još tih fora, ali pazim da im to ne bude zamorno, nije to svaki dan i da riješavaju oni hrpetine veša ili tako nešto. Što hoću zapravo reći od kad točno znaju što je njihov zadatak jako se vole hvaliti s tim i pred gostima, neki nas gledaju kao zašto oni to moraju, ali ja stvarno ne mislim da je to neka tlaka, da imam vrt brali bi krastavce samnom, nemamo vrt pa radimo skupa što možemo

[pikula]

Malo sam fulala odgovor na vissnjin post, sori, nadovezala sam se na Anemonin post.
Vissnja možda tvoje popuštanje ima veze s tim što je krenula u vrtić, možda jeadaptacija dobro prošla u vritću, ali se svi skupa još niste sasvim navikli na novu organizaciju vremena imam konkretnu ideju:
prvo zapiši kak ovam je izgledao dan prije vrtića, hranjenja, spavanja, maženja, igre itsl
onda probaj par dan bilježiti što radite, od buđenja do spavanja
za vikend sjedni na miru i probaj usporediti što se promjenilo, možda jse stvanro neko vrijeme za maženje ili spontano igranje ispalo iz vida, možda nešto treće što ovako dok si "unutra" ne vidiš i ne primjećuješ.
onda napravi plan za dan u koji će biti uključeno sve što misliš da je vama potrebno i stav isve realne stvari i gledanje crtića i pospremanje, daj si vremena da to bude slika dana koji stvarno odražava vaše potrebe i u kojem nećeš biti nesigurna dali je curka sve dobila što treba i da ti nis iscprljena i sl
Uzmi to kao idelanu sliku i kad nešto odudara budi kao hrast, ne daj se, ako znaš da jto dboro za nju i za sve vas, nek isplače nek se pomiri s tim,utješi je idite dalje. Naravno daleko od toga da bi to trebamo biti raspored koje g se držiš kao pijan plota, više slika koja te inspirira i daje ti snagu, ali opet što konkretnije riješiš stvari to će ti biti lakše.
I tako za svaku novu fazu, jer faze neprolaze samo od sebe niti se pojavljuju same od sebe, nego ih mi često instinktivno riješavamo pa nam se čini da se samo riješilo.
Mene je u svim tranzicijama od vrtića, selidbi,rada, nerada- uvijek spašavao papir i olovka izmešu ostalog Puno outa sam ne kužiš gdje je problem dok ne staviš stvaris pred sebe i sagledaš ih sve skupa.

[pikula]

Sad to zvuči kao da je sve kod mene super. Di se još nedavno bacala na pod, a ovo s nehodanjem i slično itekako, samo kad sam se prestala osjećat jadno od toga (barem malo manje) i isprobavat različite pristupe našelo se riješenje. I činjenica to se nije riješilo dok nisam tome posvetila 200 posto vremena i snage. Dok sam to radila usput dijete mi se bacalo po podu, a ja sam bila očajna.

[martinaP]

Razmišljam o svemu pa mi nadolaze pitanja: da li biste vi ovako velikom detetu na silu oprali ruke ili ga obukli? Jer ako je pranje ruku kod nas obavezno kad se uđe u kuću (a jeste) i ako ja u kupatilu stojim i čekam a ona beži po kući, ulazi u orman, smeje se, glupira.... da li da dreknem, zapretim ili je samo uzmem za ruku i odvedem u kupatilo (ovo treće se nameće kao rešenje ali onda tu sledi plač, urlanje i ja nećuuuuuuuuuu aaaaaaaaaaaaaaaaa). Naravno, kad smo ušli u zgradu još sam najavila: sad ćemo da se izuejmo i operemo ruke, bla, bla....

Ova treća opcije, svakako. Kad mu 20 puta na silu opereš ruke, 21. put će prestati drečiti (i naći nešto drugo da se dere )

Cijeli tvoj post je kao da sam ga ja pisala. Za utjehu, ipak s vremenom postaje puno lakše (Andrija ima 4 god i 2 mjeseca). Negdje oko 3 godine bilo nam je s njim užasno teško. Ali sada zbilja sa svakim mjesecom postaje lakše. Više se ne natežemo oko pranja zubi i tuširanja (urlao je godinu i pol dana svaku večer , iako zna da mora to obaviti), rijetko oko pranja ruku, dogovori oko crtića i sl. uglavnom savršeno funkcioniraju. Zanimljivo, oko odlaska u krevet nismo nikad imali problema.