Nije mi gotov cijeli nalaz vec samo posteljice. Valja nisu u Hrv svugdje jednako brzi. Nije ni meni sasvim jasno sta jos mogu doznati,pretpostavljam nista. Vidjet cemo.
Za dugice nam treba jedan :rainbowbaby: smajlic
 |
|||
|
|
|||
Nije mi gotov cijeli nalaz vec samo posteljice. Valja nisu u Hrv svugdje jednako brzi. Nije ni meni sasvim jasno sta jos mogu doznati,pretpostavljam nista. Vidjet cemo.
Za dugice nam treba jedan :rainbowbaby: smajlic
I Ives da ne preskocim ovo. Nisi jednim djelom majka vec u potpunosti. Majka si. Nedaj da ti itko kaze suprotno jer nasi su andeli stvarni koliko i mi svi. Postojali su i tjelesno a postojat ce i duhovno zauvjek.
Majka si i tocka
Carmina
hvala ti na tome
I slažem se..trebalo bi imati smajlije i za dugice ^^
Tješim se svaki dan ovom pjesmom.. Celin je to tako lijepo rekla..
https://youtu.be/NaGLVS5b_ZY nadam se da će ugrijati i vaša srca kao što svaki dan grije moje. Snažne su ove riječi.
A New Day Has Come"
I was waiting for so long
For a miracle to come
Everyone told me to be strong
Hold on and don't shed a tear
Through the darkness and good times
I knew I'd make it through
And the world thought I'd had it all
But I was waiting for you
Hush now I see a light in the sky
Oh it's almost blinding me
I can't believe I've been touched by an angel with love
Let the rain come down and wash away my tears
Let it fill my soul and drown my fears
Let it shatter the walls for a new sun
A new day has come
When it was dark now there's light
Where there was pain now's there's joy
Where there was weakness I found my strength
All in the eyes of a boy..
Hush now I see a light in your eyes
All in the eyes of a boy
I can't believe I've been touched by an angel with love*
Hush now
A new day
Ova pjesma me svaki put podigne
U spomen svim našim anđelima i u čast svih malih dugica
Posljednje uređivanje od Ives000 : 09.01.2016. at 13:43
Mi smo majke od trenutka kad vidimo + ili II, od prvog uzv, a onda zauvijek.
I moj phd bio nakon 3 tjedna potpun, ne samo posteljica. Ovisi o stupnju trudnoce, nalazima na koje naidju tijekom postupka, svaki je phd kao mali znanstveni rad, nema jednostavnog recepta. Mi smo imali poznate na patologiji pa cim je nalaz poslan na odjel, zvala sam odjel na kojem su se cudili zasto zovem kad su rekli za 6 tjedana. Mirno sam ih zamolila da provjere i ispalo je da me nalaz ceka. Slobodno zoves i pitas sto se radi, meni su sekvencijalno bili javljali kad je neki dio obrade bio gotov, te sam informacije zeljno cekala. Iako, na kraju sam shvatila i prihvatila ono sto sam cula vec pri dolasku u bolnicu, phd nije nesto novo otkrio.
Mama28,
Sve smo mi svijesne da nalazom ništa što već ne znamo nećemo otkriti. Samo, taj papir je zadnje što nam ostaje od tvog djeteta... i to iščekivanje nalaza mi je jako dobro poznato. Po nalaz sam išla kao da idem na strijeljanje..tresla sam se, znoj me prao, bila sam nervozna ko pas.. a kako sam izgledala kad sam ga primila u ruke.. ni sama nisam svjesna..muž me zagrlio i tako smo hodali od doktora do auta dok sam ja držala običan papir umjesto svog djeteta i plakala kao da sam sama na svijetu. Nisam marila za ljude oko sebe.. plakala sam i na putu do kuće.. smočila sam cjeli papir od suza .. jer sam gledala opis svojeg djeteta po zadnji put.
Ako suze čiste dušu, onda je naša čista poput dijamanta.
Posljednje uređivanje od Ives000 : 09.01.2016. at 13:52
Ives, i moja reakcija po primitku nalaza bila je ista ko tvoja, nevjerica da je to sad to, bol, tuga, nervoza... i da, isto nisam marila za nikog oko sebe, citala xy puta putem do auta, u autu, doma, i danima poslije... Prokomentirala ga s nekoliko ginekologa. Ta nemoc da se, u mom slucaju, nesto predvidi i poduzme je ono sto dodatno boli, nista ni jednom trenu nije ni upucivalo na takav ishod, iz svih super nalaza tijekom 20 tjedana, odjednom krah... I u phd sve ok, brisevi poslije ok, ciklus kao da je samo resetiran. Kao sto pises, umjesto smotuljka u rukama, ostao mi je taj papir.
Citajuci praksu iz drugih zemalja, vezano uz takve situacije, gledajuci Return to Zero, shvacam koliko sam zapravo zakinuta, iako su svi prema meni u bolnici bili jako ljubazni, neuobicajeno za hrvatske uvjete. Tu mislim na onaj trenutak kad mi nisu dali ni da ju vidim, brzo me sjurili na kiretazu, opca anestezija... Probudila sam se kroz 4-5 sati, prazna. Ono sto je ipak bilo u svemu manje tesko je sto je MM bio sa mnom cijelo to vrijeme.
Zelim da nam svima brzo prodje ovo tesko vrijeme, da budemo hrabre i snazne za dalje!
Drago mi je da si i ti imala svog muža uz sebe, kao što je i moj bio i kao što je još uvijek uz mene. To jako puno znači u tim trenutcima. On je i sada razlog mog postojanja jer da njega nemam ne bih ovo sve izdržala. Ne bih sama mogla nositi ovaj teret. I često puta se pitam..ma od kuda mu samo toliko snage. Ali hvala Bogu da je ima.. tko bi me podignuo svaki put kad padnem....zadnji put kad me uhvatila tuga plakala sam u krevetu došao je odmah zamnom i zagrlio me..i rekao : plači.. preživjela si to sve i dovoljno si bila jaka, a sada ću ja biti jak za oboje, plaći!!! Svaki put ostaje uz mene i ne miće se od mene dok god ne dođem k sebi. Nikada mu neću moći zahvaliti na svoj pažnji i ljubavi koju mi pruža.
Samo sam ga jednom vidjela da plaće a to je bilo uz moj krevet u bolnici, kada su me vratili u sobu nakon poroda. Plakao je jer mu je bilo žao mene. Srce mi je prepuklo kada sam ga vidjela takvog ranjivog , nemočnog, preplašenog i utučenog, to je bilo samo jednom i trajalo mi je kao cijela vječnost, jer ga nisam mogla utješiti...mogu samo mosliti koliko mu je teško gledati me kada izgubim tlo pod nogama , i onda se zahvaljujem po tisučiti put dragom Bogu što ga imam. I što sve to prlazi samnom. Mnoge na žalost nemaju svoje muževe uz sebe. I ne mogu si ni zamislit kako one nose svoju bol. Nadam se da im Bog dragi daje snage.
Carmina...ako ti pišeš duge postove onda ne znam kakve ja tek knjižurine pišem
A ja dosla po nalaz na glavna vrata. U full opremi. Obukla se fino,make up,frizura,suncane cvike. Da nije smjesno bilo bi tragicno.
Srela jednu primalju koja me primila na odjel. Oci su joj bile pune suza toga dana jer je znala koliko je kobna moja situacija,al suzdrzavala se ispred mene. Ali ja sam vidjela da ju je pogodilo. Nisam joj se predstavila jer ne bih se mogla sastrugati s poda da me ista upitala.
Zapitam se nekad zasto moram u nekim situacijama biti takva. Kao da sam taj dan bila u nekoj ulozi,a ona prava slomljena uplakana ja je ostala kod kuce. Nekada sam kao robot.
Smijem se sama sebi i dok pisem ovo. Isla sam sama samcata po taj nalaz jer da je itko isao samnom vise ne bih mogla odigrati tu ulogu....neke druge osobe koja ne poznaje takav gubitak
Slomila bih se sigurno
A zene drage..sta je zivot
Šaka suza vrića smija
Sve mi koliko god htjele ili ne igramo uloge..da bi opstale. Samo Bog zna kako je to sve nositi na leđima. Ovo je tvoj način i ako se ti tako bolje nosiš sa svojom tragedijom nastavi tako. Ti znaš kako najbolje funkcioniraš. Sada moramo spoznati i upoznati neku drugu sebe.
I nastaviti živjeti najbolje što možemo
Da. To mi je valjda obrambeni mehanizam kad sam s "nepoznatim ljudima"
Sa bliskima sam opet ja
Poštovane pridružila sam se forumu na poziv jedne divne majke naime i ja sam izgubila bebu ima 3 mj...uzasno mi je bilo kroz cijelu trudnocu znali su da nije nešto uredu te su mi brze bolje predlozili spontani kao ti jos mozes to zakonski!!!Presmjesno kakav zakon???Tko sam ja da ubijem svoje djete koje ionako nije moje nego Božji dar meni i muzu..Upitala sam ginekologa da mi objasni zasto mi predlaze pobacaj ako nezna obrazloziti sto se dogada nakon toga??Ljudi moji ubiti nevino stvorenje...eto cemu sluzi struka rjesi se i to je to!Rekla sam NE!!!I zapisali su to u moju knjizicu da se ograde haha,,,strava...Rodila sam 1.10.15.nažalost naš mali emanuel je preminuo...teska tuga i bol s ljudske strane..a sa Vjerske takav mir i spokoj znam da je moj djecak s isusom da ga vise nista ne boli i da samo ON zna zasto mi ga je uzeo zato sto mu je sigurno bolje gore bez boli...i ceka trenutak kad ce mo svi zajedno biti u vjecnosti....to je drage moje moj nacin gubitka i nošenja s istim...boli s ljudske strane ali s druge strane su nasi andeli sretni i cekaju nas dolazak!!!NE BOJ SE JER JA SAM S TOBOM!
Draga Ivana, slažem se s Carminom. Najbolje bi bilo kada više nitko ne bi prolazio kroz tu neizdrživu cijeloživotnu bol.Jako mi je žao što si i ti izgubila svog anđela. Srce malo
Nekada u životu ne znamo zašto nam se nešto loše dogodi.. nema opravdanja.. a često niti odgovora na naša pitanja.. a opet nastavljamo sa životom, jer nas vodi vjera, nadanje, i ljubav prema bližnjima i Bogu. Nadam se da ćeš uskoro pronaći način da nekako nastaviš dalje. I tvoj anđeo bi to želio. Sigurna sam.
Piši.. što god ti je na srcu!! Bol, tuga, ljubav, sreća.. sve je to nama dobro poznato. Ovdje smo za tebe. Skupa smo jaće i pametnije. Naši anđeli nisu u našim rukama, ali ja čvrsto vjerujem da su kod dragog Boga na sretnom i lijepom mjestu.
Blago ožalošćenima: oni će se utješiti!
*
*********** Proglašavajući sretnima ili blaženima one koji su žalosni, Isus naglavačke okreće sve ono što smo vjerovali o ovom svijetu, o uspjelosti, vrijednosti i smislu ljudskog života. Ali ipak poznajemo situacije i ljude koje možemo nazvati sretnima upravo stoga što su mogli plakati. Dugo su i previše potiskivali povrede, prezire, nerazumijevanje, strahove, gotovo su se okamenili u svojim osjećajima. U takvim situacijama suze su spasonosne.
*********** U brojnim se društvima stvorilo uvjerenje da plaču samo slabići. Neki futuristički filmovi prikazuju društvo u kojem nema tuge i suza, ali ni fantazije, snova, sućuti i pokajanja. To se društvo naziva trajno nasmijanim. Ali potiskivanjem i izbjegavanjem svake patnje, žalosti, boli i tuge, put do istinske radosti samo se produžuje, postaje sve neprohodnijim. Pritisak da se pred očima javnosti pokažemo „uspravno“ stvara sve brojnije i sve veće blokade. Ipak su suze neizmjerno ljudskije od savršenstva i neumoljive hladnoće i čvrstine. One dobivaju snagu kad povjerujemo da je Bog s nama u našoj dolini suza, da ona nije bezizlazna. Izlaz joj je u pouzdanju u Boga koji nam daje pravo da budemo slabi, da kriknemo svoju bol, da isplačemo svoju patnju. Bog patnju i tegobe pretvara u Misi u sakrament, sveti znak svoje nazočnosti i našeg spasenja.*Patnju egipatskog ropstva*Bog je pretvorio*u put oslobođenja. Patnju prolaska kroz pustinju pretvara u sakrament njegova hoda s narodom. Muku i smrt Isusa Krista pretvara u sakrament uskrsnuća.
************Blaženstva su srce Evanđelja i kao srce ulaze u temelj života. Kroz blaženstva Bog se učinio bližim ljudima ponajviše onima koji trpe, koji su žalosni, tužni... I sam Isus bio je tužan i plakao je nad Jeruzalemom, nad mrtvim prijateljem, plakao je i zbog tvrdoće ljudskih srdaca, žalostan je bio osobito u Getsemaniju, na Maslinskom brdu. Tuga nas uvijek upućuje na gubitak nekoga ili nečega. Nije svaka tuga jednaka! Niti je svaka tuga „po Božjoj volji“. Sveto Pismo nam otkriva različite tuge... Sigurno svi znate zgodu kad je Isusu pristupio jedan bogati mladić i upitao ga što sve mora učiniti da postane njegov učenik i zadobije život vječni (Mt 19,16-22). Kad mu je Isus rekao neka razdijeli siromasima sve što ima, mladić se okrenuo i žalostan otišao. Želja mu je ostala neispunjena. Tugovao je, ali jer nije imao snage odbaciti čari bogatstva. Bogatstvo ga je učinilo nemoćnim, ovisnim. Za takvu mladićevu žalost možemo reći da je to „žalost svijeta“. I kad pogledamo svijet oko sebe, toliko toga ima što nas čini potištenima, pritisnutima; zbog bolesti, bešćutnost za bližnjeg, razorene obitelji, nemira u svijetu, mržnje, straha, depresije, suicida... i to sve čini čovjeka žalosnim. I tu se često doživljava nemoć. Drugi je primjer kad sv. Petar gorko plače zato što je zanijekao, zatajio Isusa (Lk 22,62). Petar jeca jer je izgubio nešto puno više od blaga i bogatstva. On osjeća da je „izgubio“ Isusa, iznevjerivši ga... Petrova žalost je istinska tuga zbog odvojenosti od Isusa! Stoga, svaki bi se čovjek tijekom života trebao pitati tuguje li samo zato što mora ostaviti i izgubiti primamljivosti ovoga svijeta u koje je ulagao, pa je doživio ovisnost i nemoć odijeliti se, ili tuguje zbog nemoći nositi se sa „žalostima“ koje nije skrivio ili pak tuguje što osjeća da je zatajio u odnosu prema Isusu! Na sva ta pitanja Isus daje neočekivani odgovor:
„Blago ožalošćenima.“
************Što je to lijepo u suzama i patnji? Najveći dar kojega je Bog žalosnom čovjeku mogao dati jest Getsemani. Getsemani je mjesto u koje bismo trebali poći sa svojim žalostima i depresijama, te njihovu tamnu stranu predati, sjedinjujući se s Onim koji moli Oca da se ne vrši njegova već Očeva volja.
*********** Suočavanje*s vlastitom žalosti i strahom*jednako je prihvaćanju križa. U redu! Neka bude! Ima i onih koji pred tim križem ne bježe u alkohol, drogu, u konzumerizam i požude, već taj svoj križ prihvaćaju i nose ga. Jer iza tog križa nazire se onaj križ po kojem je došlo spasenje ovome svijetu. Nazire se, naime, Onog koji reče: Moje breme je lako. I upravo preko suza, patnje, križa dolazi se u konačnici do Uskrsnuća.
Izvinite na podužem postu. Ja sam u njemu pronašla neki mir, pa sam ga zato odlučila podjeliti sa vama.
Kako smo curke ?
Evo kod nas napokon zasjalo sunčeko pa sam i ja odmah bolje volje.
Danas idemo po prvi puta u babinje kod prijatelja i baš osječam nekakvu tremu.
A ja bas htjela reći da je taj post bas pogodak sta se mene tiče. Stvarno nakon kiše nekako i sunce bolje sija i trava je zelenija. Samo treba čekati.
Sretno u babinju. Tu ti bas nemogu puno pomoći kao ni sebi. Raduj se s njima,budi koliko mozes sretna sto nemoraju upoznati ovu nasu bol. To mene drzi kada sam sa svojim trudnicama. Uostalom svatko nosi neki svoj kriz..kako uopce znati ciji je tezi. Sve je valjda u tome kako ga prihvatimo. Drzi se cvrsto. Znaj da je Nebo uz tebe uvijek
Hvala ti na ovome Carmina. Prekrasno si ovo sročila. Znam i nekako sam smirenija od kad u to vjerujem. Nebo je uz sve nas.
Javim dojmove. Baš se veselim što ću upoznati tu malenu dušicu.
Držite mi se curke. Šaljem
I meni post nije predug, dira u srce, u pravo vrijeme. Hvala ti sto si ga podijelila s nama.
Za babinje... Samo hrabrilice saljem, uvijek si mislim samo neka sam ja "preuzela" onaj teski dio da svi drugi oko mene ne moraju, nek ne osjete tu bol i gubitak pa mi bude toplo u srcu veseliti se onda s njima.
Evo mene..dojmovi su još sviježi pa da ih odmah podjelim sa vama. Cijelo vrijeme sam bila radosna i uživala sam u tom malom predivnom čudu koje je gugutalo, i gledalo u mene onim malim crnim okicama. Med medeni. Rastopila sam se kad sam ga vidjela.Dok god smo bili tamo držala sam ga u naručju, na kraju je i zaspao kod mene. Drago mi je zbilja od sveg srca što imaju tu malu prelijepu ljubav u svojim životima...baš mi se uvukao pod kožu.
Nismo niti jednom riječju spominjali našu bol ili sve što smo prošli.. teme su nekako dolzile same od sebe i nismo se okrenuli i već je bilo vrijeme za poći kući. Osjećam da smo sada nekako probili led i mislim da će mi sada biti sve lakše i lakše.
Ja sutra idem na pregled kod dr. pa ću vidjeti što će mi reći. Nadam se da ćemo uskoro kontrolirati briseve i krenuti po naše malo čudo. Ljubim vas
Posljednje uređivanje od Ives000 : 13.01.2016. at 19:19
Super, Ives! :happy:
Jako sam sretna i drago mi je zbog tebe i drzim da je ovo jos jedan veliki korak naprijed.
Nek ti vrijeme brzo prodje da krenes pod svoj smotuljak cim prije! :hug:
Hvala ti draga
Kako si mi ti ?
Bas mi je drago da je sve tako dobro proslo. Upravo si probila led kako si i sama rekla.
Ponekad mi se cini da nam samo treba malo snage da ne potonemo u nekim svojim osjecajima. Da nas zapravo ne preuzmu i ne odvedu u krivi smjer. Neznam jesam li uopce uspjela objasnit sto sam htjela reci. Da si danas odustala od tog babinja propustila bi dobro drustvo i ugodnu vecer. Bas sam sretna da se eto nekako sve dobro drzimo i u mogucnosti smo biti oslonac jedna drugoj u nekim kriznim trenutcima. Ma blebetam vec al znam da me kuzite.
A smotuljak naravno sto prije. Boze daj :hug:
Sent from my iPhone using Tapatalk
Kako se nositi s gubitkom djeteta i što dalje 4
Ja sam ovih dana skroz bolje, bila i malo na godisnjem, cijela obitelj jako opustena, sve pozitiva neka. 8)
Nekad prije par mjeseci mi se cinilo da vrijeme stoji, ali evo pokrenulo se. No sve nekako gledam drugacije, sve kao da vise cijenim sto sam prije samo podrazumijevala, povremeno se bojim da ne zaglibim i previse u tom smjeru. Mislim da je to na tragu Carmininog promisljanja preuzimanja osjecaja i krivog smjera...
Jutros napravila test i dobila "+", no jos ne mogu vjerovati, presretna sam i bojim se jako... Znate o cemu pricam. I molim se nek ovaj put sve bude dobro, rano je, ali sad to jos i nas mali andjelak gore nadgleda... :moli:
Posljednje uređivanje od mama_28 : 13.01.2016. at 22:04
Ajme milaaaa
Carmina, baš to. Nekada nam treba tako malo da ne potonemo. Taman kad mislim past ću opet, onda samo krajićkom oka vidim mm kako mi viće , jesi dobro? Zašto si zamišljena?? Jadan strepi već ćim dulje od min. gledam u neku točku.. i to je sasvim dovoljno da shvatim da se ne smijem opet slomiti..zbog nas. I tako iz svakog novog dana učim ponovno kako preživjeti . U svakom novom danu tražim novu motivaciju i radost. I kao što kažeš carmina ..i meni je neopisivo mi je drago što je svaka od nas uspjela naći naćin i snagu i da sve još uvijek vjerujemo u dobro . I ako je još dalek put pred nama. Mislim Carmina sa smo sve krenule u dobrom smjeru.
Posljednje uređivanje od Ives000 : 13.01.2016. at 22:53
Meni je bas srce zatreptalo za +
Budi sretna i sto je moguće opustenija. Svaki je + nova prica i radost. Bit ce nas jos koji ce sklopiti ruke za vas
Kako ste mi drage moje? Ja se polako oporavljam od nekakve viroze.
Nadam se da ste mi vi dobro. šaljem zagrljaje svima
Odmaramo.. I kod nas se izredale bolestine. I tuga i sreca su nam svakodnevni pratioci. Nakupovala prekrasnog umjetnog cvijeca i spremam se ovih dana sloziti jedan trajni aranzman za moga andela.
Mi u ustaljenom ritmu svakodnevnih obaveza, uz malo kasljucanja. Ja u iscekivanju prvog pregleda danas... Ne znam vise opisati taj osjecaj: kao neki mir, ocekivanje dobre slike na pravom mjestu i s pravim zvukom jer to sad sve moj mali andjelcic nadgleda
Svima veliki hug...
Carmina,
Mama: sretno na prvom pregledu danas, sigurna sam da će se vaš maleni anđeo pobrinuti da sve bude u najboljem redu.
Javi kako je prošao pregled.
Mama28 sretno
Da sve bude dobro
Hvala vam, puno mi znaci sto ste sa mnom, drugaciji je to osjecaj i pogled.
Pregled/UZV inace super: mala mrvica je na dobrom mjestu, ocekivanih mjera i kucajeva srceka, zasad sve kako treba.
Idemo dalje...
Bas volim dobre vjesti.
Bravo
Drage moje dani prolaze. Zivot poprima neki drugi oblik,neki drugi smjer. Sve je novo i nikada vise isto. Isti snovi, iste želje. Iste.. ali i neke nove borbe. Nadam se da ste dobro. Da ponovo volite život za sve one koji nas vole,za nase anđele. Nadam se da ste snažnije od tuge a vjerujem da jeste. Vide to sve naši anđeli. Sretni su nad svakom našom pobjedom. Citam knjige..nekima vjerujem nekima ne. Ali i dalje sam sigurna u ono sto sam cvrsto vjerovala oduvjek. A to je da su oni sada sretni i nadam se da cemo se sve u to jednog dana na svoje oči uvjeriti.
Carmina, draga.. jako mi je drago da si pronaša neki smiraj u životu. I super je što ćitaš knjige. Znaći da si jaća i da si puno bolje
Sto god krenem citati nekako sam puna cinizma pa samo zaklopim knjigu. Ista stvar i sa okolinom u kojoj se nalazim. ljude nekako drugacije gledam.
Trenutno sam okupirana pregledima, folikulometrijama i brojanjem ciklusa pa mi dani nekako brze prodju.
Svaku vecer zapalim svijecu za moju jedinu i zamolim Boga da je cuva kad ju vec ja nisam mogla cuvati..
Sigurna sam da su nase bebe dobro i da su na sigurnom.
Bodre i mole za nas. Anđeli naši mali
Carmina,
Sve je novo jer gledam nekim drugim ocima. I ja nekako zaobilazim ljude koji su me u cijeloj prici samo jos vise rastuzili, vjerojatno kad su me htjeli utjesiti, bas bi rekla da biram puno vise nego ikad prije. A o maloj andjelici pricam jedino s kceri, ona s njom zivi cijelo vrijeme, to smo valjda mi zene; i sama sa sobom. I da, palim joj s vremena na vrijeme svjecicu, da bude s nama barem tako dok se ne nadjemo na boljem mjestu.
Citam svasta, stillbirth videa na youtube sam pregledala nebrojeno i prestala... Utjesila me jedna stranica, netko je ovdje stavio link, na kojoj "zapalis" svjecicu s posvetom i dodjes ju pogledati kad zelis. :silent:
Meni vi ovdje dajete snagu, a da, bol ne prolazi, bas kao sto pises, Ives, samo smo dovoljno osnazile da ju bolje nosimo. :hug:
Ives, zelim ti sto skoriji bas pobjednicki ciklus, onako skolski tocan i uspjesan!
Hvala ti dragamama_28 prvotno napisa
Ives, zelim ti sto skoriji bas pobjednicki ciklus, onako skolski tocan i uspjesan!
Da samo znate koliko mi puno znaćite na ovoj temi i ovom podforumu.
Hvala vam drage moje što ste tu. I ja sam tu za vas.
I da svaka od vas koja zeli dugicu sto prije ostvari svoju želju
Hvala
Ovo je link: http://www.thelostones.co.nz/?pg=candles&id=0
“Najbolji lijek za sve one koji se boje, usamljeni su ili nesretni, je da izađu van, negdje gdje mogu biti sasvim sami s nebom, prirodom i Bogom. Jer jedino onda čovjek osjeća da je sve onako kako treba biti i da Bog želi vidjeti ljude sretne. Sve dok to postoji – a to će sigurno uvijek tako biti – znam da će uvijek biti utjehe za svaku tugu, ma kakve bile okolnosti.” - Anne Frank
Posljednje uređivanje od Ives000 : 10.02.2016. at 00:12
Ives :hug:
Ana Frank
Bila je tako mlada..a mnogi još uvijek mogu od nje puno naučiti.
Kako ste žene? Nadam se dobro. Jel se vama događa da ugledate "onaj" pogled? Onaj..kao da vas netko pogleda i misli "to je ona žena..."
Meni se dogodi često. Možda ja i fantaziram ali ponekad mi se stvarno čini da to vidim ljudima u očima. Ne uzimam ja to za zlo,znam da je ljudima žao. Ni ne smeta mi. Nemogu ja sad pobjeć od toga da sam sad ja "ona žena"
Čak sam prije par dana na jednom stranom forumu pročitala pričicu "that women" i pomislila kako je ona tocno u mojim cipelama,a ja u njenim. Uskoro se vraćam na posao pa me sve to čeka x10. Valjda ću se naviknut s vremenom
Draga Carmina, cesto osjetim "onaj" pogled, ili kad se oprezno pocne pricati i necijoj trudnoci, jer ja sam pored, osjetim/cujem to zaljenje, ali ne reagiram. U prvim takvim situacijama bi mi bilo tesko, do suza, pa bi se najcesce povukla i bila tuzna, a danas, kad sam ipak malo cvrsca, preokrenem taj osjecaj u dodatnu dozu ljubavi prema maloj andjelici, samo iz maminog srca.
Sjecam se svog prvog dana na poslu i tog straha. Zamislila sam da cu se zatvoriti u sobu i biti zasticena, ali nisam. Prosla sam hrabro hodnicima, nakon dubokog uzdaha, i prezivjela, i tako drugi i svaki sljedeci dan. I kad mi je bilo tesko, plakala bi u toaletu. I kolegice koje su imale slicno iskustvo, prepoznale bi tu tezinu i samo me zagrlile, hvala im na tome, trebalo mi je takve zastite. Ispadne mi cudno kako sad vijesti o tudjim trudnocama na poslu do mene dodju puno kasnije, kao da bi me netko povrijedio ako mi kaze, to mi je zao jer ja se zaista iskreno svakoj toj vijesti poveselim i bas to i pokazem pa se nadam da ce s vremenom to prestati. Pogotovo sad kad sam ponovo trudna (danas okruglih 9 tt i bas u skladu s tim se i osjecam: pospana, ali zadovoljna) i kad ja svoju vijest podijelim. :moliinadase: Zelim ti samo pozitivne situacije na poslu!
Sent from my iPad using Tapatalk
I meni se ponekad učini da vidim 'taj pogled', ustvari nekad sam sigurna u to...sreća u nesreći je da se to ne dešava često, uglavnom sa poznanicima koji znaju, a ne govore, osim tim pogledom, da znaju...i dobro je jer još mnogo ljudi ni ne zna, ili se ne srećemo...Ja se, često, osjećam kao druga vrsta, jer mene i mm često ljudi izbjegavaju, tj.više su u početku, sad manje, jer su već shvatili da sve manje s njima pokušavamo da pričamo o tome...primjetim da se štrecnu kada nešto spomenemo, tada se javi onaj drugi pogled-da im je tesko slusati o tome. I ja se trudim da sve to ne zamjerim, donekle i razumijem. Da, na poslu je moguće da će biti tako, ali ne mora da znači. Meni se nekad čini da poznanici lakše i prirodnije pričaju o tome, bez tih pogleda, nego prijatelji-vjerovatno jer se više boje da nas ne povrijede i više razmišljaju o nama.
Ja se nadam da će taj pogled jednog dana prerasti u onaj drugi-to je ona žena koja je uprkos svemu ostala čitava, postala bolja i hrabrija, usudila se da ponovo želi i uspjela da ponovo postane mama.
Carmina i meni se to događa. A tako ne volim taj osjećaj.
Znam da nisu krivi zbog ičega što nam se dogodilo ali opet toliko me nervira
kada me gledaju sa šutnjom i izbjegavaju kao da sam zarazna pa će se i njima to dogoditi.
(baš se tako osjećam)
jako puno ljudi mi se prestalo javljati..
(ljudi-prijatelji) ili (instant prijatelji kako ih sada od ''milja'' zovem)
Sada kada ih i ja i moj muž najviše trebamo. Nemamo baš nikoga od njih. A bili smo svi tako ''veliki'' prijatelji!!!
Očito smo zarazni
Svi su bili tu samo dok ih je zanimalo što se dogodilo, sada su svi nestali bez traga.
A kad nas vide ili slučajno sretnu u gradu onda nam upute baš te grozne poglede o
kojima govorite. I ako imamo hvala Bogu šačicu dragih ljudi koji još uvijek brinu da li smo dobro.
i na tome im bezgranično hvala.
Sve to me stalno baca na razmišljanje o svemu i tako da sam jučer opet rekla mm , i mi ćemo jednom biti sretni, znam da hoćemo. A tada će
uz nas biti samo ovi dragi ljudi koji su s nama prolazili sve ove teške dane i trenutke. Drugi mi više ne trebaju. I ne želim ih u našoj blizini.
A kakva ću tada biti u očima svih onih koji su nam sada okrenuli leđa ili slučajnih prolaznika koji su saznali kroz što smo prošli, to me niti najmanje više ne zanima.
Drage moje mene zanima samo kakvi su pogledi ljudi koji nas vole, ljudi koji s nama prolaze kroz najteže trenutke u našim životima.
Jer u njihovim očima mi smo heroine, i hrabrice, i majke. I znaju da mi to sve možemo.
''Tužno sam ptiče slomljenih krila
Za posmatrače tako sam čudan
U snu se može, svemogući Bože
Sve osim jedno - ostati budan
Nedostaješ
Tako mi nedostaješ
Za sve što prošlo je
Nedostaješ''
i tako se opet pronađem u pjesmi
Pravila pisanja postova
