Obojala kosu s 12 godina!

[kekis]

Mitovski - moje misljenje je da nisi bas najispravnije postupila i prema maloj i prema šogorici. Prvo - danas curice puno ranije ulaze u pubertet, danas su stvari koje su prije bile neprihvatljive potpuno prihvatljive u tim godinama... Ja ne vidim da je neki veliki bed sto se mala pofarbala sa 12, a nije cekala do npr. 14 godina (sto bi mozda bilo drustveno prihvatljivije). Mozda je tu stvar toga sto je prihvatljivo u kojoj sredini...?
Ali to je stvar svacje percepcije i koliko je netko averziran prema necemu, svatko ima pravo na svoje misljenje sto bi on napravio/la da joj njezino dijete dodje s tom idejom.
A sto se tice toga da si necakinji isla govoriti kontra stav od njezine mame - to mislim da ti nije u redu bez obzira na tvoju ulogu u toj familiji. Prvo - zbunjujes malu i ocito po njezinoj reakciji si je povrijedila, drugo - da sam na mjestu šogorice ja bi se naljutila na tebe. Svoju djecu odgajaj kako hoces - ali u tudji odgoj se nemas pravo petljati.
Razumijem tvoje porive i da si htjela sve najbolje, to vjerujem nitko ne sumnja - ali mislim da si postupila na krivi nacin i ocito polucila krivi efekt.
Eto - to je moje misljenje...

[meda]

nisam mislila zgrazanje nad necakinjom, nego nad njenom majkom. sogoricom. za koju si vise puta spomenula da se ne slazes s njenim odgojem. to je pretpostavljam onda kci tvoga brata. a sto on na to kaze, opcenito, na cijelu situaciju?

mozda ti se moj stav cini preostrim. ali, vjeruj, bila sam u slicnoj situaciji. sa svojom sestrom. i puno puno toga sam joj zamjerala, i jos joj zamjeram, ali sutim. i to sutim otkad imam svoje dijete i znam kako je to slozena svar, i kako ti ide na zivce kad ti netko izvana ide dijeliti savjete sto i kako bi trebao s djetetom. ali to je njihov odnos i njihova stvar. isto kao sto prihvacam pozitivno, recimo moja necakinja je inace jedan od najboljih ucenika na skoli i u glazbenoj pa me sad poducava solfeggio, isto tako moram prihvatiti i negativne strane, da na primjer kad ona dode nema zdrave hrane za njih jer oni to jednostavno doma ne jedu i ova mlada ne voli i nema sanse da pojede ista sto nema u sebi hrpu E-ova nego ce radije biti gladna cijeli dan

[BusyBee]

Osobno, puno mi je prerano da curica boji kosu s 12 godina.
ALI, ako moje dijete bude inzistiralo (i nakon razgovora i ubjedjivanja) i ne odustajalo od bojanja kose, radije cu joj pomoci u odabiru i boje (ili frizera) i pomoci u bojanju, nego da si unisti kosu i sl.

Tako sam ja zeljela s 13 izdepilirati noge.
Mama nije dala pa sam brijala noge tatinom britvicom - godinama sam cupala dlake ne bi li ih istanjila, nakon tih prvih par godina brijanja, a tata se cudio zasto se svaki put kad se brije iskasapi do krvi.

[jelena.O]

za matematiku i fiziku u OŠ nikom ne trebaju instrukcije za dvojku.
što će se točno dogodit od ofarbane kose? Čisto gonjanje principa.

a koliko sam ja klinaca podučavala od 5-8 razreda za tu bijednu dvojku, masu njih.

[Peterlin]

Lako je sad, kad je gotovo, govoriti što je trebalo i kako...

Mene baš ne brine bojenje kose ili bilo što drugo. Nije toliko bitan ČIN na koji je mitovksi nećakinji rekla svoje mišljenje. Možda je mogla izabrati bolji NAČIN (npr. reći nešto u stilu "Da sam ja na tvom mjestu, to još ne bih učinila... bla bla"+razlozi).

Inače, bojenje kose nije nikakva drama. Moj sin je za svoj 9. rođendan imao obojenu kosu u zeleno, na prugice kao nogometno igralište, jednokratnom bojom... Budući da mu nismo branili,(nije doduše ni pitao za trajno bojenje, mislim da ga to baš ne privlači) ispunio si je želju i bio faca na jedan dan, a kosa se poslije oprala.

Čak i trajno bojenje nije nešto strašno ako je napravljeno na pravi način. Slažem se s Busybee - da moji sinovi baš jako zapnu za tako nešto, radije bih im pomogla nego se zgražala. Ali tko zna, možda me djeca preduhitre i samo mi dođu doma ofarbani... Ne bih se oduševila, ali mislim da me ne bi ni zaprepastilo. (S druge strane, pobrinuli smo se da im objasnimo kakve sve rizike za zdravlje nosi npr. piercing i djeci smo rekli da ne bismo voljeli da nas time iznenade - ako baš mora biti, želim znati gdje i na koji način, a ne u nekom podrumu i upitnim higijenskim uvjetima.)

Jedinice su nešto drugo - u našoj kući to ne stanuje i djeca to znaju. Da sam se nedajbog našla u takvoj situaciji kao mama, vjerojatno bih dozvolu za bojenje kose uvjetovala boljim ocjenama. To je mogla biti dobra mrkva/batina da se dijete malo trgne i počne učiti. Sad je gotovo - nema veze... Svakome od nas se može dogoditi da se prenagli, a da poslije razmisli. To je tako i u ovom slučaju, jer inače topic ne bi bio ni otvoren.

[Snjeska]

Naivno vjerujem da će mi dijete sa 12 godina još biti djevojčica, a smatram da djevojčice ne nose štikle (Suri i ekipa), ne šminkaju se i ne farbaju kosu.
I nadam se da ću kao roditelj tu uspjeti povući granicu i da će granica biti koliko-toliko prihvaćena.
Ne mislim da je izgled male Dvornikove i Begovićke nešto što je mojoj obitelji u toj dobi prihvatljivo.

Baš sam se spremala napisati ovakav post, sad cu ga samo potpisati.

Djevojčice od 12 godina su djeca, a djeca se ne farbaju, ne šninkaju, nemaju dečke...

[Deaedi]

Djevojčice od 12 godina su djeca, a djeca se ne farbaju, ne šninkaju, nemaju dečke...

Možda kada smo mi imale 12g, danas više nije tako...nažalost. Ali to treba prihvatiti i nastojati se prilagoditi, te postupiti najbolje što znaš.

[Suzizana]

Baš sam se spremala napisati ovakav post, sad cu ga samo potpisati.

Djevojčice od 12 godina su djeca, a djeca se ne farbaju, ne šninkaju, nemaju dečke...

X

[Mima]

Pa ne znam sa 12, ali se dobro sjećam da se negdje u sedmom razredu jedna curica u mojoj školi pofarbala, a jedna je dala minival - a kad sam ja išla u sedmi razred to je bilo ohoho davno, skoro da je još i drug Tito tada bio živ.

Istina da su bile izvrgnute ruglu jer je moja škola bila hašomanska pa je šminkanje i farbanje bilo predmet rugla; ali već u prvom srednje su se cure tako šminkale, farbale i frizirale da sam sigurna da je u njihovim sredinama to bilo skroz normalno i u osnovnoj.

Tako da i ja mislim da ovo farbanje te curke i nije njen glavni problem (osim ako se pofarbala u recimo kričavo rozo, tada bi se moglo razmisliti pokušava li nekako privući pažnju na sebe). Ja sam u prvom srednje farbala nokte plavom olovkom za oči a preko prozirnim lakom pa su se milostive prijateljice moje mame zgražale nada mnom - ali bila sam turbo odlikašica, a danas uopće ne posjedujem lak za nokte.

[meda]

ja sam s 12 imala decka. shame on me!

[Peterlin]

Izgleda da sam ja jedna od rijetkih koju je mama snubila da se pofarba (pramenovi) i slične stvari u srednjoj školi, a ja nisam htjela. I danas je tako.... Netko će se mazati i farbati od 12. godine do smrti, a nekome to ne odgovara. Meni to nije bilo naročito bitno ni u 12-18 godini, a ni danas. S druge strane, sjećam se kak su me mama i dvije tete (mamina sestra i tatina najmlađa sestra) često nagovarale na šminkanje, ženstvenu odjeću, visoke pete i blablabla razne "ženske" kerefeke ali nije me se baš dojmilo ni prije 35 godina, isto kao ni danas. Znala bih im udovoljiti (i tad bi si nakopala gomilu lovnih cucki na leđa - užas) a opet - to nisam bila ja. Treba do toga dorasti. Netko je JA s ofarbanom kosom, netko je JA s nečim drugim... Ja sam bila JA sa sajmonicama i tatinim košuljama. Obožavala sam izgledati odrpano, a moja mama se užasavala. Farbanje me se nije dojmilo, a vjerojatno bi to moja mama puuuno lakše probavila (štikle, šminku i farbanje) nego "hašomanski" izgled koji je mene oduševljavao. Gledam danas svoje sinove i nehajni (da ne kažem odrpani) izgled pomalo oduševljava mog mlađeg sina. Stariji je tatino dijete i vrlo konvencionalan.

Ali četvorka u imeniku - uff, to me bogme nije oduševljavalo, bez obzira na izgled, ali to s mojim roditeljima nije imalo puno veze. Do četvrtog osnovne već sam imala sliku o sebi kao o prilično dobrom učeniku.

Dijete od 12 godina definitivno se traži i to će činiti još dugo. Treba ga polako i nenametljivo usmjeriti u to što je bitno (ocjene, ponašanje), a što je "nadgradnja" (boja kose, stil odijevanja).

[Audrey]

I neke moje učenice boje kosu, ali ja ne govorim svoje mišljenje, niti roditeljima govorim zašto su to dopustili. Kod šminkanja kažem da u školu dolaze bez šminke, a kod kuće mogu biti nalarfane kako žele.

Bez namjere da provociram, zanima me zašto se farbanje kose tretira drukčije nego šminkanje. I u školi i u roditeljskoj kući.

[Zdenka2]

kosa je totalno irelevantna
dvije zaključene jedinice nisu.
moje mišljenje.

Također. Ne treba se šokirati zbog kose, odjeće i sličnih banalnosti. Još dok su mi djeca bila sasvim mala odlučila sam da se zbog toga neću s njima sukobljavati. Nek' ima kosu kakvu hoće. Naravno da objektivno dvanaestgodišnjakinji lijepe, zdrave kose i prirodne boje ne treba umjetna boja i ne može biti ljepša od njezine prirodne, ali to će sama već shvatiti, a kosa raste i neće biti uništena. Jedinice su druga stvar, o čemu bi trebali voditi brigu prvenstveno mama i tata, ali i teta može dodati svoju.

[Vlvl]

A mene je šokiralo što je nakon jedinica u školi i nekih drugih stvari dobila i nagradu a to je bojanje kose

Moje su mnoge prijateljice na faksu išle frizeru baš nakon što padnu ispit - to je kao nekakva utješna nagrada, način da u šugavom danu/tjednu nešto bude lijepo.

Ma njena obojena kosa je možda i reakcija na jedinice, školu, roditelje, bilo što... pa 12 godina je, pubertet do ludila.

Naš je sin obojio kosu s 12 godina, nakon petog razreda. Bilo je to dosta teško razdoblje za njega i nas, u školi i u našim odnosima. Kad je krenuo izražavati upornu želju da oboji kosu bilo mi je to razumljivo. Razgovarala sam s razrednicom, ona je sugerirala da bojenje pričeka ferje, pa smo tako i napravili, a pred početak škole ošišao se na kratko. Nakon šestog razreda opet je obojio kosu i ošišao pred sedmi.
Kasnije je kao srednjoškolac obojio kosu u nezamjetno različitu boju od svoje prirodne, što mi je bilo pomalo smiješno, ali u toj dobi očekivano eksperimentiranje s vlastitim izgledom.
Kod onih prvih bojenja, ranijih nego sam očekivala, brinulo me što je to iskaz nekakvog nezadovoljstva sobom kao takvim, i traženja rješenja u brzim vanjskim promjenama. Ali osjećala sam da mu to treba omogućiti - zabrana ne bi pomogla, samo bi fiksirala ideju bojenja kao nedostižan cilj koji rješava sve probleme.

[SikaPika]

Potpisujem Cubanu.
Ni meni nije lijepo da djeca te dobi farbaju kosu, šminkaju se i općenito izgledaju starmalo.
S druge strane, kada je bojom kose, odjećom ili lakom za kosu izražen stav (punk, dark, emo, što li...) to mi nekako ima drugu notu. No, opet mi nije baš prihvatljivo u toj dobi.
Mitovski, vjerujem da bih na tvom mjestu isto postupila. Ostala bih pomalo šokirana, no pogotovo s djecom u toj dobi treba biti jako taktičan. Sjećam se sebe. Bila sam jako osjetljiva zato stvarno treba paziti što i kako.
A ocijene...
Sad kada vas čitam... Ne znam. Ja sam u 7. i 8. osnovne stalno imala nekakve jedinice, a do 5. osnovne sam bila najbolja učenica u generaciji. Moja teta je bila učiteljica u toj istoj školi, kolegice su joj govorile da sam problematična. Nije mi se dalo učiti. Bila sam kampanjac. No, kada sada sagledam stvar iz drugo gledišta, tko zna što je uzrokovalo takvo ponašanje. U 5. osnovne mi je umrla mama, počeo je rat, teta (koja me je i prije odgajala) je upala u gadan klimaks (to tek sada znam) i bila jako zločesta prema meni. Zapravo sam dobro i ispala.

[vertex]

I ja sam imala dečka prije trinaestog rođendana .
ivarice, u šestom razredu, kažeš? A. bi se isto bojao. Ja bi tako rado da se ne boja i da to ne želi, iako, naravno, nema nikakvog zla od tog nesretnog bojanja (eventualno zbog kemikalija, ali ne znam baš u kolikoj mjeri je to neka stvarna opasnost). To meni smeta što je trend takav da se tako mali hoće bojat, šminkat, oblačit odraslo i što je svijet takav da im to nudi. Bojanje smo zasad stavili van granica, iako, da odgovorim mitovski - mislim da danas nije neobično. U njegovoj školi ima dosta dječaka obojane kose, cura valjda i više, ali ja gledam kakvi su dečki baš zbog tih njegovih želja. A. zasad ima probušeno uho. Pustili smo ga da čeka godinu dana, od trećeg do četvrtog razreda. Kako je ostao uporan u toj molbi, na polugodištu četvrtog smo ga odveli na bušenje uha. (Tata mu je bio jako protiv, s objašnjejem da je to "tako đikanski", ali na kraju je morao priznati da mu je to nikakav argument.) Sad je ponosan vlasnik jedne male naušnice sa peace znakom, i jedne s malim cirkonom. Tu mu je prodala teta iz zlatarne pod mušku. Ja sam izrazila jaku sumnju u muškost takve naušnice kad je došao s njom, lol, a i on je imao svojih sumnji, ali je malo gledao okolo nekoliko dana što se nosi i da, ispada da dečki nose cirkone u uhu. Eto.

[seni]

moje dijete dosad jos nije izrazilo zelju za bojanjem kose ili necim slicnim. ali vidim kako se ujutro i uvecer dok se ceslja ili pere zube gleda u ogledalu i zamahuje kosom.
i kad se sljedeci put bude sisala, kaze, zeli imati frizuru kao hermine iz h.pottera. i pocesto se cudi sto ja ne nosim visoke pete (kud bih s njima na ovu svoju visinu), jer ona ce ih sigurno nositi, kaze.

[Abbazia]

Danas je to normalno, druga su vremena i djeca su naprednija, jedino je i samo bitno majčino mišljenje i dopuštenje. Šta se tu uopće ima miješati bilo tko drugi.

[Davor]

Pojava se zove aposematizam.

[zutaminuta]

Wtf. Zašto podižeš temu staru četiri godine, i to u prvom postu?

[aleksandra70vanja]

Pojava se zove aposematizam.

o vratija se Šime

[Davor]

Ɔ! Samo navratio.