 |
|||
zibba, imaš i Balokovića u Travnom - moja preporuka (moji su u istoj školi, ali na drugoj lokaciji).čokolada prvotno napisa
Za odabir instrumenta možeš se savjetovati u školi unaprijed - sad će biti testiranja tj. audicije u svibnju, a i čokolada sigurno može pomoći savjetom.
Offt. moj mlađi je lani preskočio natjecanje (valjda mu je dokuferilo) ali ove godine opet ide, pa ćemo vidjeti. Budući da to sam želi, vjerujem da će biti odlično.
Posljednje uređivanje od Peterlin : 28.04.2013. at 14:33
Moj bi se zabavljao (njegove riječi), ma bi on i dobre ocjene i glazbena je ok, i sportovi, naravno, ali uvijek i prije svega zabava. i uzalud ja pričam, crtam, drobim, vec sama sebi poprililčno idem na živce, on nikako da prispodobi da moze (i ima) vremena za sve. I kad mu napisem dnevni plan aktivnosti i kad pise crno na bijelo da je omjer zabave i obaveza 1:1, a vikendom i 1:3, njemu padne zivot kad vidi da poslije skole mora provesti pola sata ili sat pisuci zadacu i jos 15 minuta vjezbajuci gitaru. sad kad je zasjalo sunce, boze sacuvaj! laze i mulja, samo da ode cim prije van, pa mu se onda skupi zaostataka i bude drama grckih razmjera.
Ja sam vec luda. Ima poremecaj paznje i rjesenje o individualnom pristupu, ima svoju tesku povijest, i zbog toga ce se vjerojatno cijeli zivot boriti s manjkom samosvijesti i samopostovanja, ali brate mili, ne mozes imati i novce i ovce, i stisnut i prdnut, to ne ide i to nikako da shvati. Nikako. Jucer na informacijama saznam da je izbjegao 1 iz DZ iz matematike jer je trebao dobiti 3.minus pa mu je oprostila a on obecao da ce tih 5 strana napraviti do sutra. Uspio ih je skupiti u zadnja 2 tjedna! dodjem doma, pogledam sto je napravio, jer je kaze gotov, a ono trci trci pa prazno, i onda opet drama, glupa matematika, on vise ne moze....on je glup, sve je glupo, on ce se ubit. ne znam, stiscem li ga previse? stvarno ne znam. pametno je dijete, razumije stvari, moze nauciti ali za sve treba moju pomoc, cak i kad vjezba gitaru, ja sjedim (potpuno glazbeno nepismena) i slusam jer inace posustane. oni rijetki trenuci kad dobro obavi posao bez puno natezanja, zadovoljni osmijeh i sreca kojom isijiava,meni sve naplate ali sve izmedju je prava muka, i za mene i za njega. na to ga podsjecam u vremenima krize ali kao da mora (jucer je to i sam spomenuo) prvo napraviti sranje da bi poslije napravio nesto dobro.
danas ima produkciju u glazbenoj i od 3 stvari koje svira, samo jednu zna kako treba, jednu tako tako a tu trecu koju je dobio prije 10 dana, bit ce dobro ako ju odsvira od pocetka do kraja, pa kako bilo. i sad umire od straha jer je svega toga svjestan.
jasno mi je da imam dijete s posebnim potrebama, i da mi treba tona zivaca i vremena (sto bas nije uvijek lako kad si sam i zaposlen), znam da kazne ne pomazu, ali sto da radim ako me laze iako zna da cu to prije ili kasnije saznati i da me nista ne moze toliko razljutiti i rastuziti kao laz. Ako ga pustim, odnosno ne dovodim pod pritisak da osjeti da jedino lazima i muljanjem moze dobiti sto hoce (vise vremena za zabavu) onda ce vjerojatno nakupiti toliko losih ocjena i zaostataka da se tek onda s tim nece moci nositi. Jucer je potonuo kad sam mu rekla da ce se jos morati potruditi ako zeli 4 na kraju iz ta tri glavna predmeta.
nisam pametna, sutra puni 11, ceka nas tesko vrijeme puberteta a ja vec sad pucam po savovima,
Kako postupiti u vrijeme najveceg pritiska? Kako mu pomoci danas da se opusti prije nastupa? da li da danas uopce vjezba ili ne?
Ako mene pitas , stisces ga previše . Na previše strana . Za nekog tko ima poremećaj pažnje i rijesenje o individualiziranom pristupu puno aktivnosti koje zahtijevaju puno koncentracije , javnih nastupa , testova njima je previše .
plus strogo isplaniran dan , uz sve obaveze i pritiske - previše .
naravno treba imati plan i program jer su bez toga izgubljeni , ali treba uzeti i u obzir njihova ograničenja . Ograničenja u kapacitetima koja su realna i stvarna , nema to veze sa brzinom shvaćanja i inteligencijom , nego sa ogranicenoscu kratkotrajne memorije . Zapravo čak ne ogranicenoscu memorije , nego nemogućnosti nalazenja pohranjenih informacija .
Hoću reci ( jer imam identičan slučaj doma , po dobi i odnosu prema obavezama) da možeš ti pričati do preksutra - nema svrhe . Moj radi kao prekididac , ili je upaljen ili je ugasen. Nema sredine . Niti načina da ga upalim kada se on iskljuci.
Neću ti odgovarati na ostatak posta jer ovdje ima osoba kompetentnijih od mene po tom pitanju, ali na ovo zadnje: neka malo vježba, ali ne daj mu da prosvirava skladbe od početka do kraja. Samo neka si ih malo ponovi. Od grčevitog vježbanja na dan nastupa imao bi više štete nego koristi.
A što se tiče sjedenja uz njega dok vježba instrument - ako ti to što znači, i ja sjedim uz svojega, koji nema problema s koncentracijom, ali se voli "zaigrati" tijekom vježbanja. Moja uloga je da ga vraćam u tračnice. Jest da mi to uzme dosta vremena, ali ima to i svojih prednosti - ne samo glazbeničkih, nego i drugih. Moje vlastito glazbeno obrazovanje koristilo mi je samo u njegovom 1. razredu, sad više ne, jer note zna i sam čitati, a i svoj instrument kuži bolje nego što mu ja mogu pomoći. Ja sam više psihološka podrška, ali mislim da je to ponekad vrlo korisno.
Ja sam (također) shvatila da dijete s poremećajem pažnje i crvima u guzi nije ni za kakvu vannastavnu aktivnost u kojoj mora ponovo sjedećki napinjati mozak i biti ful koncentriran. Sasvim mi je dovoljno što odlično ispunja svoje školske obaveze i što je prihvatila da pisati zadaće i učiti mora svaki dan (uz moju kontrolu, naravno i njene povremene otpore, sporosti, natezanja i sl.).
Kao nastavnik u GŠ moram reći da je zna biti vrlo teško s takvom djecom (imala sam prošlih godina dvoje) jer bez kontinuiranog i koncentriranog kućnog rada nema nikakvog, a osobito ne brzog rezultata, a oni već u GŠ stignu umorni i s pola uha.
Rad kod kuće praktički je besmislen bez stalne kontrole roditelja, koji su, pak, umorni od kontrole osnovnoškolskih obaveza i čini im se da bi slobodna aktivnost trebala biti nešto što dijete samo hoće i što ga veseli. Kvaka je u tome što se rijetko koje dijete baš jako veseli koncentriranom vježbanju.
Posljednje uređivanje od čokolada : 23.05.2013. at 10:52
A moram i primijetiti da se potpuno nova skladba koja se svira napamet ne zadaje 10 dana prije priredbe/ispita/čega već... eventualno nekom skroz marljivom, iskusnom i pouzdanom djetetu.
Samo da napomenem, govorim o djeci s većim teškoćama koji se ne mogu "servisirati" sami.
to sam i ja skuzila, i tad najcesce odustanem i probamo kasnije. u glazbenu skolu je on htio ici, a ja sam odabrala elly basic jer mi se cinilo da je najveca sansa da tamo dobije jedan pristup koji ce mu olaksati upravo to sto mu je problem. U "normalnoj" skoli nije imao srece, vec sam pisala o marifetlucima njegove prve uciteljice i nikakvoj podrsci strucnog tima, tako da mi se cinilo da ce u glazbenoj dobiti onaj osjecaj samoispunjenja i uspjesnosti koji mu toliko treba.
Profesor u glazbenoj kaze da se rijetko vidi da netko ima takav talent i da bi bilo steta....ali naravno, nista bez rada, a tu onda nastane problem. sad je 2. glazbene i vidim da postoji neki napredak, ono milimetarski, ali pred kraj godine, kad se sve skupi, nastane darmar, i meni treba sva koncentracija i energija koju imam da ga provedem kroz to razdoblje a da oboje ne poludimo.
odustati od glazbene? bojim se da ne pozalimo oboje za koju godinu...
Hvala ti na ovome
Ono sto je naša psihologica rekla meni najvažnije je u svemu sačuvati obiteljske odnose dobrim i pokušati pozitivno (a ne negativno ) djelovati na samopouzdanje. Ostalo je manje bitno.
Meni je već sad to izuzetno teško , i odlučili smo da od slijedece godine nadamo nekoga da radi sa njim redovito umjesto mene. Njegov otpor na moju pomoć je izuzetno velik i jako nam kvari odnos roditelj - dijete.
zbog toga odustajemo i od drugog stranog jezika ( koji je on želio upisati) slijedece godine, prevelik je njegov otpor kad ipak treba nešto naučiti, a sasvim dovoljno posla imam i sa obaveznim predmetima.
od slobodnih aktivnosti mu ostaje grupni sport 3-5 x tjedno , ali u sportu nema učenja i javnih nastupa koji njemu predstavljaju problem , a fizički je aktivan .
vi morate odlučiti sto on može i hoće , te koji su vam prioriteti.
Istina je, on napreduje sporo s obzirom na sposobnosti koje ima za glazbu. to mu je profesor vise puta rekao. sto se tice davanja etide 10 dana prije nastupa, mislim da je to namjerno napravio kao neku vrstu sok terapije, ne znam, vidjet cemo kako ce to ispasti, i mene je strah do neba i nisam bas sigurna da mu je odluka dobra. Sto je najgore, da sam ja kojim slucajem tih 10 dana bila doma, on bi to svladao, jer bi bio pod mojom kontrolom.Ja sam (također) shvatila da dijete s poremećajem pažnje i crvima u guzi nije ni za kakvu vannastavnu aktivnost u kojoj mora ponovo sjedećki napinjati mozak i biti ful koncentriran. Sasvim mi je dovoljno što odlično ispunja svoje školske obaveze i što je prihvatila da pisati zadaće i učiti mora svaki dan (uz moju kontrolu, naravno i njene povremene otpore, sporosti, natezanja i sl.).
Kao nastavnik u GŠ moram reći da je zna biti vrlo teško s takvom djecom (imala sam prošlih godina dvoje) jer bez kontinuiranog i koncentriranog kućnog rada nema nikakvog, a osobito ne brzog rezultata, a oni već u GŠ stignu umorni i s pola uha.
Rad kod kuće praktički je besmislen bez stalne kontrole roditelja, koji su, pak, umorni od kontrole osnovnoškolskih obaveza i čini im se da bi slobodna aktivnost trebala biti nešto što dijete samo hoće i što ga veseli. Kvaka je u tome što se rijetko koje dijete baš jako veseli koncentriranom vježbanju
Pises da tvoja ima povremeni otpor, to je kod nas stalna pojava, otpor i natezanje, pogotovo ako neki od prijatelja ima plan za van, onda rad postaje nemoguca misija. I tu je gitara najmanji problem. Kad bira sto ce raditi prvo, to je uvijek sviranje, ali ne daj boze da mu ne uspije od prve odsvirati. Jedna, dvije greske, to moze podnijeti ali ako ih se zareda vise, gotovo, baca se gitara, sizi, vice da on to ne moze....I onda, ako ja nisam pored njega, vjezba je gotova, ako sam ja umorna i/ili nervozna vjezba je gotova. A onda opet, ponekad mi se place od muke kad vidim s koliko lakoce svladava te skladbe, koliko bolje cita note od teksta, dodje mi da puknem od muke. Jer s jedne strane, glazba je nesto za sto stvarno ima izuzetne sposobnosti a s druge dodatni izvor frustracija. NIsam pametna. Sad se vec ponavljam
Mislim da i nas ceka ista odluka s obzirom da krece u 5. razred. Slazem se da je najvaznije sacuvati pozitivne odnose, ma cesto se nas dvoje pocnemo smijati usred placa i vike, i krenemo ispocetka ispraznjeni od losih emocija. Problem je kako odluciti kad on tvrdi da nesto zeli a onda sutra zaboravi sto to podrazumijeva. Ali imas pravo, moram se stalno podsjecati sto je vazno. Hvala bogu, jucer sam mu se ipak sjetila recida niti jedna skola nije vaznija od njegovog zdravlja i zivota, i da ce sve na kraju ispasti dobro samo treba izdrzati jos malo.
Sanja, nije važan samo talent i intelektualne sposobnost , važna je sposobnost motivacije i koncentracije , jednako kao i ovo prvo . Ako ne i vise .
ako je prvo visoko , a drugo nisko nastaje - frustracija i unutarnja borba jer on očekuje da mu sve klikne iz prve bez truda. I onda očaj kad shvati da neke stvari ne kliknu samo tako , i da mora uložiti napor , a to mu se ne da.
Nisam do sada shvatila kako bi se na taj problem moglo utjecati. Mislim - nikako , dok mu samom jednog dana ne klikne.
Točno to.
I , da , i mene ta borba istrosi . Iscjedi me potpuno , ne mogu sebi doći cijeli dan. I tako svaki dan.
Nije uopće rad i pomoć u pitanju , nego borba jer odbija istu.
Što se tiče petog razreda (moj mlađi ga sad privodi kraju) ja imam neočekivano pozitivno iskustvo... Nakon puno muke i patnje kakvu ste i same opisale, ja sam se tresla od straha kako će moj sin u petom razredu (isto je imao probleme s motivacijom + elemente disleksije kao i čokoladina djevojčica) ali dogodilo se ČUDO... Dijete je naprosto procvjetalo u petom razredu, uredno servisira svoje obveze, zanima ga gradivo, riješio se najvećeg problema (dosada i totalno nemotivirana učiteljica koja nije znala što bi s njim i mnogim njegovim kolegama).
Eto, to sam htjela reći za utjehu. Baš sam neki dan bila na informacijama - vrlo sam zadovoljna. Dijete je izgradilo svoj odnos sa svakim predmetnim nastavnikom i neusporedivo mu je bolje. Sretno i vama!
U nasem slucaju, tu bi pasala jedna parafraza, budimo optimisticni, ocekujmo nemoguce!
Drago mi je zbog vas. Okrepljujuce je i osvjezavajuce procitati lijepe vijesti, hvala ti na tome.
Ovakve situacije smo mi znali imati prošle godine (1. razred - i redovne škole i glazbene). Ove godine više ne. Ide u istu glazbenu školu kao i tvoj sinKad bira sto ce raditi prvo, to je uvijek sviranje, ali ne daj boze da mu ne uspije od prve odsvirati. Jedna, dvije greske, to moze podnijeti ali ako ih se zareda vise, gotovo, baca se gitara, sizi, vice da on to ne moze....I onda, ako ja nisam pored njega, vjezba je gotova, ako sam ja umorna i/ili nervozna vjezba je gotova. A onda opet, ponekad mi se place od muke kad vidim s koliko lakoce svladava te skladbe, koliko bolje cita note od teksta, dodje mi da puknem od muke. Jer s jedne strane, glazba je nesto za sto stvarno ima izuzetne sposobnosti a s druge dodatni izvor frustracija. NIsam pametna. Sad se vec ponavljam(i o toj školi mogu govoriti samo pohvalno u svakom smislu).
S tim da sam ja na sebe preuzela sve drvlje i kamenje koje zna padati kod vježbanja, sjedim s njim, tjeram ga da izdrži kad mu ne ide, hvalim ga kad mu ide, angažirana sam u tome više nego što sam u početku mislila da ću biti. Ali se isplatilo, i to višestruko. Ove godine mu je motivacija porasla u nebesa, i sve skupa ide puno lakše.
Jasno mi je da nemamo isto dijete, tvoj ima druge specifičnosti i potrebe, ali pišem ovo da naglasim koliko je u učenju glazbe važna i roditeljska podrška, naročito kod osjetljivije ili na neki drugi način "teže" djece. Moj sin nema problema s koncentracijom, ali ima s perfekcionizmom, a frustracije mogu biti podjednako naporne u oba slučaja.
da, da, meni je ta skola, nakon osnovne, kao melem na ranuIde u istu glazbenu školu kao i tvoj sin
Sve potpisujem. A sad zamisli kombinaciju perfekcionizma i manjka pažnje. Jackpot! Stvarno mu nije lako.
Hvala vam svima, kad sam pocela pisati, sve je izgledalo crno, sad se vec cini puno bolje.
Sanja, nisam te htjela obeshrabriti (ova moja dvojica učenika nisu imali doma nikoga tko bi s njima sjeo i kontrolirao vježbanje, odnosno u početku jesu, ali roditelji su brzo pali od umora), nego samo ukazati da ne smiješ izgubiti kontrolu nad zadaćama/obavezama, bilo u OŠ ili u GŠ. Čim se skupi hrpica, nastaje kaos.
Ja mojoj svaku večer najavim hoće li i koliko dugo će sutradan biti sama i što očekujem da u to vrijeme napravi, a onda telefonom kontroliram svako pola sata.
Doduše imam privilegij da mi radno vrijeme nije od 8 do 4. Vikendom radim plan za cijeli tjedan i točno znam što će(mo) koji dan raditi, kad je treba što ispitati, kad treba nešto pojačano vježbati, na informacijama sam svaki tjedan i baš uvijek joj unaprijed kažem: danas ćeš raditi to i to do tad i tad, i ako bude sve gotovo i dobro napravljeno, ideš van ili nešto drugo što je zanima ili što iščekuje.
Za GŠ je potrebna slična organizacija, u dogovoru s nastavnikom - skladbe podijeliti na manje cjeline, dati mu sasvim jasnu uputu što za drugi put mora napraviti, pa ako treba i točno u bilježnicu napisati koliko puta što ponavljati i na koji način.
Svako dijete je drugačije - obično svi kažu da hiperaktivca treba što više zaposliti da ne luduje, pa sam tako i ja bila planirala. Međutim pokazalo se da je ona pravi pokućarac, voli glavinjati i imati vremena za maštanje, igru, razmišljanje. Stalan pogon u kojem bi svaki dan trčala na neku drugu aktivnost izludio bi je, pa i ovaj jedan hobi koji ima (u susjedstvu) ide joj na živce jer je 3x tjedno.
Ovi moji tjedni planovi baš vojnički zvuči ili kako bi Peterlin rekla - roditeljski terorizam, ali svaka obitelj mora naći svoj način u kojem će najbezbolnije funkcionirati. Kad se malo osvrnem iza sebe, vidim da sam odustala od mnogih stvari kojima sam se prije s radošću bavila (pa na neki način i od vlastitog poziva) i napravila mnoge kompromise. Nekako ispadne da djeca žive moj život, ali u svemu ima ljepote i ni za čim ne žalim, osobito kad vidim tako lijepe plodove rada.
Posljednje uređivanje od čokolada : 23.05.2013. at 14:49
Pa da, djeca sa smetnjama pažnje trebaju solidan i čvrst okvir (fiksni raspored koliko se može) i tada je sve lakše. Ne smije biti puno praznih hodova, odnosno prazni hodovi moraju imati također svoje mjesto u rasporedu. Moj mlađi isto mora imati "lufta" tj. mora recimo svaki dan izaći iz kuće na bar pol sata - s društvom ili sam. Treba dijete pratiti i prepoznati njegove potrebe. Doma to možemo. Nažalost, u školi je druga priča - tamo su potrebe naše djece vrlo često doživljavane kao smetnja nastavi i za njih nije bilo nikakvog razumijevanja. Ja sam odahnula kad sam shvatila da je glavni problem mog sina bio to što je u školi dobivao premalo, a ne previše. Za više se u petom razredu izborio sam samcat. Smatram to korisnim iskustvom odrastanja i sve mi se nekako čini da smo prevladali onaj težak dio... tja vidjet ćemo kako će se stvari raspetljavati kad zagazi dublje u pubertet, ali nekako mi se čini dasmo mi koji imamo problema s djecom u nižim razredima ipak kasnije pošteđeni većih sr*nja. Samo nek potraje...
Evo i nas u 5.razredu,borimo sa sa ADHD-om,i svim šta on nosi,razmišljam da probam sa Bachovim kapima,da li netko ima iskustva sa njima?
Mozes probati , nemas sto izgubiti , ali ne nadaj se cudu ( mi smo jos u manjoj dobi probali sa homeopatijom zbog drugih stvari , i nikad nije imala utjecaja na adhd).
Joj,kužim dilemu. Kod nas je isto bilo problem premalo poticaja i strukture u školi, a previše jurnjave za aktivnostima da se ispuni ta potreba. Imali smo puuno sreće pa smo ih prebacili u školu u kojoj nakon nastave imaju organizriane aktivnosti do 4, nešto kao boravak, do 8.og rz. I to nam je spas. Razredi su mali, nastava je puno zahtjevnija, a aktivnosti vođene. Vrlo je malo bauljanja po hodniku i dvorištu, čak stigne i zadaće i ponavljanje odvaliti u školi. Sam si je natrpao gomilu dodatnih slobodnih aktivnosti u školi. Najbolji pokazatelj je to što mu je do 4.rz priroda i društvo bio najgori predmet, a sad se prijavio u male povjesničare!!! (zdenka2
Zaboravljivost - ne. Kol'ko ja znam.
Dekoncentracija - hm... ne.
Nemar - ne.
Wow, čudno dobri rezultati
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom