 |
|||
imam vikednicu na moru...
susjeda koja je eto gospođa u 70 tim mi je hladnokrvno rekla...
Tako je trebalo biti, nije svatko za roditelja.. jalova si...
došlo mi je zaista iz srca da ju pljunem.... ali nisam bol je bila jača i samo sam naglas zajecala...
joj... idem poljubiti ovo jedino dijete što imam... i ljubim ju, svaki dan se ja svom djetetu zahvalim što je mene odabralo za majku.. svaki dan se ja Bogu zahvalim na tome što barem nju imam....
ali znate što....
ljubav zaista nema granica i nema dimenzija... ona je zaista nešto uzvišeno i hvala svim pjesnicima što ju u pjesmama uzvisuju...
i sad dok ovo pišem pišem kroz suze a na licu mi osmjeh... čudno zar ne?
suze i osmjeh....
suze jer ga nisam ni upoznala a osmjeh jer ćemo se jednom ipak naći... i nadam se da će me te ručice zagrliti i reći... mama....
jalova si????!!!!????? ajme, ja neznam sta bi joj rekla, neznam , uff neznam..... dok sam samo ovo citalo skovili mi zivci, mogu samo zamislit kako je tebi bilo.....mačkulina prvotno napisa
i samo ti ljubi i mazi svoje dite, i zahvaljuj....... doci ce jos jedno.... i bit ce najsretnija beba jer je dobila vas za roditelje!
U jednoj sam knjizi pročitala da je o gubitku potrebno pričati 200 sati da bi bilo lakše. To mi je bilo tak smiješno! Al stvarno se slažem, treba pričati i pričati i pričati.. s ljudima koji razumiju.
Još jedan savjet od moje psihologice, koji je meni jako pomogao, je da ne treba osjećati grižnju savijesti ako na trenutak možeš uživati. To je ta euforija, Mačkulina, koju ti spominješ. I meni se ponekad dogodi. Na primjer, čujem neku pjesmu i mogu čagati ko luda. Napokon sam shvatila da nisam čudovište i da ne volim radi toga manje svoje dijete. U tim trenucima nisam svjesna stvarnosti nego ju naprosto zaboravim, i to mi je kao neki mali odmor. Mislim da ga svaka mama anđela zaslužuje.
Mačkulina, i meni se dogodilo da sam s pola srca tu kod mog sinčića, a s pola želim otići kod svog anđela da ga upoznam.. Više se ne bojim smrti.
To je strasno i okrutno.mene su izolirali... stavili me u sobu samu.. da sama budem sa sobom.. u bolnici je dobro.. nekako si zaštićen ali demoni su došli kada sam se vratila doma.. kada samm vidjela trudničku robu, kada sam uzela zadnji UZV i rekla mužu.. ovo je sve što je meni od mog djeteta ostalo
kada sam bila trudna 2 put... ležala sam u petrovoj i samnom je ležala mama anđela... valjda ovakve sjebane u mozgu u istu sobu stavljaju... jer nam na čelu piše nešto, valjda se onjušimo, čitamo si misli.. nez
Ta cura je izgubila bebu u 30 tjednu, dobila je dijabetes... i bebica umrla... rekla mi je da su ju nakon poroda smjestili u sobu sa 12 rodilja (stare babinjače u petrovoj) i da su svi dobijali živu djecu na podoj a njoj nitko ništa nije nosio...
rekla je da je nazvala muža i rekla da ona više ne može da ide skočiti sa 2 kata... tada je muž urgirao i premjestili su ju....
Kako okrutno.. kako god je moj porod bio horor (a bio je) ovo nisam doživjela.. i hvala im na tome.. mislim da bi se raspukla i umrla... željela bih da umrem...
Ja sam mjesec dana nakon kiretaze bila narucena u trudnicku ambulantu na kontrolu. Zasto u trudnicku ambulantu???
Oko mene same trudnice sve od 35-40 tjedna, lijepi okrugli trbusi. Lijepi razgovori, koliko jos , jel cura ili decko i sl.
Dva sata u cekaoni sam brisala suze i pokusavala ih sakriti da me nitko ne vidi. I sad kad se sjetim mi suze idu na oci.
Kako ti lijecnici ne shvacaju .....
Mi smo se jučer vratili s puta, danas skupim snage i nazovem šogoricu i pitam kako je, a ona mi kaže (trudna je tri mjeseca) 'ma užas, trbuh mi izgleda kao da sam šest mjeseci trudna!' stvarno ne kužim gdje joj je pamet, ili suosjećajnost. Toliko sam prije mjesec dana ja bila.. i bilo bi mi drago da sam još uvijek.. bez obzira na 'estetiku'.
I mene su nakon poroda kod kojega mi je dijete umrlo stavili u sobu s babinjačama koje su dobivale svoju djecu. Nisam to mogla podnijeti, tražila sam od liječnika da me premjeste bilo gdje, on se čudio i nije shvaćao zašto to, ali ja sam inzistirala pa su me stavili na pomoćni krevet u sobi s trudnicama. U toj je sobi (bilo nas je sedam!) bila tako vedra atmosfera, cure su mi puno pomagale.To je strasno i okrutno.
I sad kad se sjetim mi suze idu na oci.
Kako ti lijecnici ne shvacaju .....
Poslije toga sam izgubila i bebu u 13. tjednu. O boli i osjećajima ne moram vam pričati.
Trebala je puna godina dana dok sam opet zatrudnjela, i iako je trudnoća bila upravo savršena nisam se usudila uopće veseliti niti išta pripremati za bebu (imala sam skoro sve od prvog djeteta). I rodila sam dijete, zdravo i sve u redu, sada već veliko.
Mislila sam da sam već zaboravila, ali čitajući vas sjećam se svakog momenta i sad plačem.
Uh baš mi je teško nekada čitati
Kad sam rodila dečke, ovo sam valjda prepričala tisuću puta, stavili su me na odjel babinjača, al u sobu sa curama čija su dijeca bila na neonatologiji. Od poroda je prošlo valjda 8 sati dok helihopter nije došao po moje dečke, čitav odjel je bio na nogama, sve cure su vikale: Kate došao je došao je, stigao je helihopter - ajme sad plačem kad se sjetim osjećaja nade, najjači osjećaj nade koji sam ikad osjetila - cure koje su bile sa mnom u sobi govorile su mi: Bit će sve dobro Kate, vode ih, stigao je helihopter!!!
Kad je taj helihopter napokon krenuo za Split, ustala sam se, pogledala ga i vrisnula od jada što ih vode, što nisam sa njima, raspala sam se tu u tom trenutku - i jedino čega se jasno sječam bio je jenjajući zvuk helihoptera i djevojke koja je bila krevet do mene - zagrlila me je i pridržala, počela plakati, i tješila me je. Nikad je više nisam vidjela, al do kraja života sam joj zahvalna, jer da me nije pridržala ja bih bila umrla od tuge.
roza grozajoj draga stavrno mi je žao.
ja sam bila sama u sobi , na odijelu za neku genetiku i gdje žene čuvaju trudnoću ali sam sva tri jutra svaki put jasno čula kat ispod otkucaje srca beba od žena koje su ležale kat ispod. jer su prozori bili otovreni , uj tišina a oni ih priključe na ctg. Jedva sma čekala da dođe netko od mojih pa da mi razbije tišinu.
Ne znam što bih rekla...
Pišem i plačem...
U četvrtak mi prijateljica ide po nalaze sa patologije - beba je umrla u 23. tjednu, saznali su tek sa 25.... Jako je uznemirena, vidjele smo se jučer, osjetila sam i nisam znala da li joj uopće pomaže moje trenutno trbušasto stanje... Pričale smo ranije o tome, no mislim da joj je tek sada sjela cijela situacija... Počela je raditi, dosta plače, teško joj je - znam... Rado bih joj pomogla, bojim se da joj je preteško reći mi da se ne viđamo...
Boji se nalaza, ako je nešto što je mogla spriječiti... Ali pokušala sam joj objasniti da ništa nije mogla spriječiti ni predvidjeti...ne znam vjeruje li u to...
Roza, Klarita..
[/QUOTE]Kad sam rodila dečke, ovo sam valjda prepričala tisuću puta, stavili su me na odjel babinjača, al u sobu sa curama čija su dijeca bila na neonatologiji. Od poroda je prošlo valjda 8 sati dok helihopter nije došao po moje dečke, čitav odjel je bio na nogama, sve cure su vikale: Kate došao je došao je, stigao je helihopter - ajme sad plačem kad se sjetim osjećaja nade, najjači osjećaj nade koji sam ikad osjetila - cure koje su bile sa mnom u sobi govorile su mi: Bit će sve dobro Kate, vode ih, stigao je helihopter!!!
Kad je taj helihopter napokon krenuo za Split, ustala sam se, pogledala ga i vrisnula od jada što ih vode, što nisam sa njima, raspala sam se tu u tom trenutku - i jedino čega se jasno sječam bio je jenjajući zvuk helihoptera i djevojke koja je bila krevet do mene - zagrlila me je i pridržala, počela plakati, i tješila me je. Nikad je više nisam vidjela, al do kraja života sam joj zahvalna, jer da me nije pridržala ja bih bila umrla od tuge.
Rozagroza ja sam prošla gotovo identičnu situaciju kao ti. Moja djevojčica je smještena na neonatologiju dok sam ja bila u sobi sa ženom koja je rodila dvije prekrasne blizanke. Nakon 6 dana prebačena je helihopterom za Split, a ja sam morala ostati još jedan dan u bolnici(rodila sam, na carski rez pa je trebalo proći 7 dana dok mi izvade ponte i puste me) ja sam toliko plakala, vrištala jecala. Ta žena mi je bila ogromna podrška. međutim taj dan popodne su je pustili doma, a ja sam ostala sam u sobi. Navečer sam doživjela napadaj panike, tlak mi je bio ogroman, sva sam se tresla, odjednom je oko mene bilo nekoliko doktora i sestara. Kad su me uspijeli smiriti, bolje rečeno uspavati sa silnim tabletama prebacili su me u sobu sa ženom kojoj je sin bio na neonatologiji zbog žutice. Nikada neću zaboraviti tu noć... kiša je lijevala, grmilo je...imala sam osjećaj da nebo suosjeća sa mnom. Dan poslije su me jedva pustili iz bolnice da idem za Split i to samo zato što sam im rekla da mi se napad panike može ponoviti samo ako budem odvojena od moje mrvice...
mala laia, govoreći po sebi, ja mislim da joj ne smeta.. smetali bi ju komentari kakvima mene obasipa moja trudna šogorica (tipa, meni u bolnici - joj, kaj misliš da mi se već vidi?).. al ak ćeš bit uz nju na jedan uviđajan način, to će joj sigurno pomoći više nego da sad ostane i bez tebe..
ja sam kod Podobnika ležala sama samcata u sobi.. možda i bolje..
roza i mrvice
mala laiameni je jedna dobra prijateljica (inače imala 2 spontana prije prvog djeteta) došla u bolnicu a bila je tada 4.mj trudna.Cijelo vrijeme je sakrivala stomak.Nisam joj zamjerila.Poslije sam je vidjela nakon mjesec ipo i kupala sam se s njom na moru, već je imala veliki stomak.Rekla mi je jednom da me nije htjela zvati da dođem do nje da ne ispadne da se nameće svojim stomakom,nego je pustila da ja dođem sama.zaista sam joj zahvalna,i ne zamjerim joj ništa.Bilo mi je puno teže kad sam joj otišla na babine(malena je imala 2 mj) jer je curica. ali pregrmila sam(poslije uzela normabel doma).
danas sam uj razmišljala kako bi pokušala opet pa što bude, ne smijem razbijati glavu, bit će što bude, imam Klaru a onda pop panika, ne još , ne mogu još, što ako opet mi se dogodi?
Tako da ja mjenjema mišljenja od jutra do pop?!Super , a!?
Od straha odgađam provjeru titra u Zg, jer možemo otić kad hoćemo a ja kao čekam ljeto...
Jučer navečer sam se čula sa njom, imala sam osjećaj da želi sa nekim razgovarati o svemu i imala sam pravo... jako joj je teško, mislim da joj je tek sada sve "sjelo"... zamolila sam je da mi kaže ako joj ikada bude nelagodno naći se ili razgovarati samnom - rekla je da hoće ukoliko ikada dođe do toga...
Sutra idu po nalaze i jako je opterećena mogućim ishodima... pokušati ću se naći sa njom sutra navečer, ako bude željela...
Mislim da joj je lakše pričati samnom, obzirom na protekle događaje...rado bih je zagrlila kada joj je teško i nekako pokušala olakšati ovaj težak period tugovanja...
Sjećam se svoje situacije i prijateljice koja je imala termin mjesec prije mene, i njene nelagode da nam uopće javi da je rodila... I danas kada vidim mališana sjetim se koliki bi već bio mali mišić... No, ništa joj ne zamjeram, nemam nikakvu gorčinu, volim se vidjeti sa njima...
Nakon što je rodila bila sam i u posjeti - toliko me to veselilo, a kasnije ipak malo slomilo... teško je to, osjećaji se jako miješaju...
mala laia,
moja beba je umrla najvjerovatnije u 21. sedmici, a ja sam saznala u 23., slicno kao kod tvoje prijateljice. krivim se sto nisam otisla kod doktora, iako nisam imala pravih signala, ali sve mislim da se mozda nisam dovoljno osluskivala, mozda sam joj mogla pomoci, mozda je moglo biti sve drugacije, mozda.
moja djevojcica je umrla zbog posteljice, kazu da je "akutni dogadjaj" prekinuo snabdijevanje. tacnije cu saznati za deset dana, poslali su me odmah na pretrage trombofilije.
par dana nakon porodjaja dosla mi je sestra sa svojim sincicem od 10 mjeseci. jako se bojala da ce mi time nanijeti jos vecu bol, kada ga vidim. ali nije zaista. covjeku tada treba najvise podrska. jedan veliki zagrljaj za prijateljicu, nije sama.
joj cure tako mi je drago što ste ovdje i sto vidim da nisam jedina koja je u strahu od trudnoće.al ni sama nisam pametna jer sam svoju bebu izgubila u 20tj a sad je tek proslo 2 mjeseca a je ne mogu dočekati dan kada cu opet moci biti trudna.jer beba mi je najveca zelja a za sad je neostvarena.najgore je kad pricam s nekime o tome jer svako mi kaze drugacije,uopce nisam pametna za koliko vremena se moze ici na novu trudnoću.ne znam sta bi bez ovog foruma jer kad mi je bilo najteze vi ste bile tu...
tinek
dr kažu nakon 6.mj , barem je meni tako rekao a vidim i mnogim drugima. Samo polako i strpljivo. Ja imam jednu djevojčicu ali želja da imam još ne jenjava ali strah još više.
ne znam šta da kažem..... dugo je trebalo i dugo me proganjalo. i sad nakon 8 godina (tek sad kad sam napisala 8 postajem svjesna koliko je vremena prošlo....) sam bila u grču taj 14-ti tjedan. samo da se ne ponovi.... i taj tjedan je prošao.... sada smo na 30+5 i to nas troje. ko da je priroda odlučila da mi nadoknadi gubitak od prije.
ma možemo mi to...
možemo... malo teže od ostalih koji nemaju ovako bolno iskustvo... ali ipak.. možemo
mislim kada i ako ikad opet zatrudnim da ću ovdje biti čest gost i dobivati slomove živaca svaki put kada mi se bebica ne javi u trbuhu
što ću.. to je jače od mene.. priznajem
Meni su savjetovali nakon 6 mj uz napomenu da brisevi moraju biti sterilni kao i urinokultura i uredan papa test.Ostala sam trudna tocno nakon 6 mj,strah je bio velik ali zelja za jos jednom bebom jos veca.Kad sad vrtim film nazad uopce neznam kako sam tu trudnocu uspjela prezivjet psihicki,zivjela sam od pregleda do pregleda nadajuc se najboljem,jedino sam se rasplakala kad mi je gin.u 22 tt rekla da je curica jer je i prosli put bila curica...I jos jedna informacija ,mozda nekome zatreba meni je ginicka sada davala jednom mjesecno gynodactarin vaginalete preventivno.
naravno da mozemo... nije lako... al se izdrzi jer znas kakva se nagrada dobije na kraju. mačkulina, i ja sam svakodnevno u trudnoci smirivala živce ode na ovom pdf-u i nekad mislim da nije bilo ovih divnih zena da neznam kako bi izgurala svih 9 mj
sirovina od doktora je meni rekao drugi dan od poroda (rodila sam u četvrtak9.. lijepo u ponedeljak na posao...
srećom sa vizite se je vratila ženska doktorica u sobu i rekla mi.. pustite što kolega priča... ej ženo rodili ste vi ste u babinju... odradite 40 dana babinja kao i svaka koja rodi...
nedaj bog da sad u babinju navučete upalu... nije problem upala već upala vuče ciste a one su problem i njih se teško riještiti..
stajala sam ko zombi (baš ko zombi i samo blejala... slušala sam i ništa nisam čula).. pitala sam kada mogu na drugo?
stali su okretati očima, a ja sam rekla.. sada ga želim više nego ikad...
ostala sam trudna niti 5 mjeseci nakon poroda... i biriga me..
Moj korak moj san...Moja hrabrost moj plan...Moje jutro moj dan...Moj život moja stvar...
ne mogu vjerovat!!!
svaka čast za hrabrost..
meni su različiti doktori rekli sve i svašta..
'tijelo je spremno čim se plod može primiti, samo bi bilo dobro čekati prvu menstruaciju da možemo točno odrediti dob'
'tri mjeseca'
'trebate pričekati onoliko mjeseci koliko ste bili trudni'
'reći će vam šest mjeseci, ali vi pričekajte barem godinu dana'
'tek kad ćete biti psihički spremni' = nikad.
meni je i đelmiš i podobnik rekli...
odmah na dijete.. sad ste puni hormona i izuzetno plodni.. prvom menestuacijom na bebu...
to mi je bilo samo zeleno svjetlo...
seksala sam se bez obaveza, nisam ni mislila da ću zatrudniti.. kada sam zatrudnila oblio me znoj... ali tada je bilo kasno.. bila sam trudna...
fiziološki mi smo sve odmah spremna ali psihološki - NISMO e to je taj momenat koji je za svaku individualan...
iskreno, ja ni žalovanje nisam prošla već sam bila trudna... i to mi se jebeno obilo o glavu... psiha mora odraditi svoje
A mene zvala dr.opce prakse 4 dana nakon poroda da moram na komisiju za produzit bolovanje jer je nas vrli ministar shvatio da je previse ljudi na bolovanju pa svih salju na komisiju,otisla tamo cekala 3 sata da mi se netko smiluje i produzi bolovanje,tako da sam bila doma 6 tj,srecom u komisiji je bio neki mladi dr koji me samo pitao gdje radim i bez problema i produzio da budem doma barem tih 6 tj.I dok sam cekala dosla neka trudnica negdje u tjednima u kojima bi ja bila rasplakala sam se pred trideset ljudi,bas sam se jadno osijecala.
e ako na što poludim poludim na ovo...
Zakon o rodiljnim i roditeljskim potporama NN 68/08 i 110/08
5. Dopust za slučaj smrti djeteta
Ako zaposlena majka ili samozaposlena majka rodi mrtvo dijete ili ako dijete umre prije nego što je protekao rodiljni ili roditeljski dopust, korisnik tog dopusta ima pravo nastaviti njegovo korištenje još 3 mjeseca nakon mjeseca u kojem je rođeno mrtvo dijete ili nastupila smrt djeteta.Članak 17.
Maškulina dobro su ti rekli, isto to je rekao meni moj doktor u Grazu, ćim se ustali menga odmah na bebu, dakle niti 2-3 mjeseca nakon poroda. Nismo čekali 3 mjeseca, nego kao ti 5, i hvala Bogu sad viče na tuti!
Samo hrabro cure, hrabre morate bit, to je najvažniji faktor
mi smo čekali 6, pa se tih 6 odužilo na godinu....
trebala nam je skoro godina i pol da zatrudnimo
nikako pa nikako...
ja sam plakala svaki mjesec kad sam dobila mengu, jedan mjesec od muke, jedan mjesec od olakšanja....
kako koji put, ovisno kakve sam volje bila...
ali defitnivno je da mi je sad puno teže se odlučiti na trudnoću nego sa Vitom
a ja sam to dobila od nekih ovdje vrlo cijenjenih doktora! malo za reći da me više nikada nisu vidjeli!a ona famozna... ma biti će bolje... ta me je osobiti ubijala....
i ona kada ćete na drugo? a najokrutnije pitanje koje sam ikada dobila bilo je da li ćete uopće ići na drugo dijete? Možda je ovo signal da odustanete!!
ej zamisli to
slažem se sa Rozom, ljudima nije lako, i htjeli bi reći nešto pametno, ali nije uvijek lako pogoditi pa reći pravu stvar! nas ima isto različitih, i svakoj od nas je pasalo nešto drugo nakon gubitka naših anđelčiča!
ali da ima ružnih i glupih komentara, ima!
mene ubijalo kad bi htjela pričati o mojim anđelčićima a dobijem komentar : ma nemoj o tome, to je iza tebe!
joooooooj!!!!!!!!!!!!!
mi smo prvi puta čekali 6 mjeseci nakon poroda, bio je carski. ostala sam trudna nakon 10 mjeseci od poroda, ali smo se trudili odmah po istek ovih 6 mj.
malog anđelčića izgubili u 27.tj. porod bio vaginalni, inducirani naravno!
e onda je nastao tajac, i svega je bilo, psihičkog sloma, panike, psihologa, očajan gubitka kilograma (45kg na 168cm ko zombi sam izgledala) i tek nakon godinu i pol od gubitka mog malenog mišića 3.trudnoća! spontano bez planova, samo smo se jedno večer opustili, na Božić, kao Božićno čudo da se dogodilo!
rodila ponovno vaginalno - VBAC, bez obzira na želje svih doktora da me porode na carski!
i mene strah iduće trudnoće, ali želja da ponovno osjetim te male leptiriće u trbuhu, da ponovno čujem onaj prvi plač moje bebice, da osjetim njen miris, da mojoj Nii dam bracu ili seku je jače od svih strahova!
to mi je misao vodilja!
bzara, mačkulina,cure moje stvarno ste hrabre, moj strah nikako ne jenjava. Valjda zato jer tih 6.mj što je mnei rekao dr ne vrijedi puno , samo nalazi titra.
Uglavnom brzo će godina a ja još nisam spremna.
dragonesbravo, samo tako nastavite~~~~~~~~~~~~~
bzara, ovo si bas lipo napisala... mislim da svi strahovi ovog svita ne mogu zamjenit samo onaj jedan osjcaj kad osjetis svoju bebu kako ti se javlja u busici...imam osjecaj da u tom trenutku je moj cili svit...a sama pomisao na to, opet...produ me trnci...ali imam toliku zelju, i volju i nadam se... jednog dana..
kad sam rodila Ivana, napravio na je CR doktori koji mi je radio i sve tri kiretaze... sutra dan dosao mi je u sobu da vidi kako smo. jedan jako srdacan i topal doktor..i pita on mene: eto, napokon si dosla do svog cilja , do samog kraja, i drago mi je sta sam i ja bio uz tebe u lipim trenucima, a ne samo u ruznim. ako ti bude bilo sta trebat u zivotu, javi mi se. ja njemu na to: o da, trebat ce te mi. a on me gleda, nije mu jasno. Trebat ce ti mi, kad dodem rodit jos jedno djete.... on me samo pogladio po ramenu, i kaze...naravno, bilo bi mi drago, ali zar to ovo sve nije previse... Kaze ja : je, naravno... ali ja cu jos jedno
bambussuper draga, drago mi je da tako razmišljaš,možda bio i ja tako da opet imam bebu u naručju ovako mi vjera nije najjača strana!
klarita draga, ja virujem i znam da ces i ti opet postati mama jednog divnog mirisljavnog smotuljka. i da ce jedno malo bice rasti ispod srca svoje mame, i koje ce razveseliti i mamu i tatu i seku!
bambusjoj draga, da mi je bar mrvica tvoje vjere i sigurnosti...
hvala
Meni je upravo isteklo 5 mjeseci koliko sam si odlučila dati vremena. Pa...knedla mi u grlu... uhvatila me frka... a hrabrost nekamo zbrisala...
Drago mi je cuti da ima jos ovakvih zena koje imaju probleme kao i i ne boje se to priznati. Ja imam dvoje djece prvo rodeno carskim rezom na moj zahtjev( inace bi djete imalo trajna ostecenja) a drugi porod vaginalni i to mjesec dana prije termina. u dr trudnoci sam radila aminocintezu jer je dijete imalo ciste u glavici i receno mi je da ce se roditi sa downovim sindromom i da imam 2 dana za odluciti hocu li ga roditi ili ne. Sok i to veliki pa kako donijeti tu odluku. Odlucili smo pricekati nalaz amoinoc. pa onda odluciti, sreca pa je nalaz bio negativan. Sve je odlicno proslo i odlucili smo se na trecu bebu. Menstruacija je izostala i otisla sam na ultrazvuk, sve je izgledalo ok, no nekoliko dana kasnije sam izgubila bebu. Pogodilo me je ali sam razmisljala o dvoje djece koje vec imam, fokusirala sam se na njih. Nakon 2 godine odlucili smo ponovo raditi na bebi i sad vec pokusavamo godinu i tri mjeseca i nikakvog pomaka. Ja zdrava( osim mioma na maternici, mm zdrav) ali ta zelja koju imam me izluduje. Samo na to mislim i iscekujem plusic a svaki mj se razocaram. Sada sam na klomifenu pa se nadam bojlem rezultatu. Ja obozavam djecu i toliko si jos zelim jedno ili dvoje djece da si nemogu zamisliti da vise nikada nebudem trudna. Sada se pokusam smiriti i misliti pozitivno. Ako mi je sudeno dogoditi ce se.Mozda ti moja prica malo pomogne.Vce sam 100 puta napisala tuznu pricu o mojoj bebi koju sam morala roditi u 24.tj zbog teskih malformacija, nebi prezivjela do kraja trudnoce. Nakon toga, naravno, beskrajna bol, osjecaji krivnje, praznine, bepomocnosti, ljutnje, tuge...sve se mjesalo. Zelja za trudnocom je bila toliko jaka da sam ponekad mogla osjetit udarce bebe, toliko sam to jako zeljela. Krenuli smo nakon 4 mj. od pobacaja. Svaki mjesec M kasni, ja kupim test pa minus, ja placem beskonacno, padam sve dublje, nervozna sam, svadam se s MM-om, jednom sam ga cak natjerala da dode iz Splita usred noci jer mi je bio plodni dan. I nista... Potrazim strucnu pomoc, psihijatrica me navede da napravim nesto za sebe npr. polozim vozacki, Krenula sam u 8. mjesecu, polako me to pocelo okupirati, prestala sam konstantno razmisljati samo o novoj trudnoci. I kad sam dosla do faze da mi bude svejedno kad cu zatrudnit, kad sam prestala kupovat testove svaki mjesec, mjerit bazalnu i opterecivat se, tad sam zatrudnila, jos ni vozacki polozila nisam. Bila sam vec 2 mj, trudna kad sam dobila vozacku! I da, bilo me strah cijelu trudnocu, isla sam na preglede kod privatnika i u bolnicu, za svaku sitnicu sam trcala doktoru, zvala ga...Ali eto, Sven se rodio predivan, ziv i zdrav!
Sljedeca trudnoca dogodila se slucajno ali sam se jaaako veselila. Kad je pocelo krvarenje oko 6. tj. rekla sam MM-u da cu umrijet od tuge ako izgubim tu bebu. Izgubila sam ju, al nisam umrla, pala sam u depresiju iz koje sam se sama izvukla. Taj dan kad sam shvatila da sam spremna krenut dalje pogledala sam se u ogledalo i rekla sama sebi "Kako si ti jaka!" Sad sam 16. tj. trudna, beba super napreduje a ja sam toliko smirena da ni sama ne mogu vjerovat, Skoro pa sam na pola trudnoce, proletilo mi je za cas a ja se ni jednom nisam zabrinula dal ce sve bit ok. Hoce! Znam da hoce! Rekla sam to i ginekologici i cijelom svijetu onog dana kad sam vidjela plusic.
Dakle, ti si sama sa sobom u svemu tome, kako si ti to sve predstavis u svojoj glavi tako ce ti i biti. Treba vremena i treba snage. Ne mozes, jer si covjek od krvi i mesa, nakon mjesec-dva od gubitka bebe bit dobro. Meni ce uskoro biti 6 godina otkad sam Tina izgubila i jos uvijek sa tuzna zbog toga. Ali sam shvatila da svaka beba koju sam izgubila kao i moj sin kraj mene nisu iste, svaka je posebna na svoj nacin, svaka trudnoca je drukcija, ako je jedna lose zavrsila ne znaci da ce i druga.
Isto tako i ova beba koja me sad gurka u trbuhu, ona nema veze sa svime ostalim, ona zasluzuje da joj pruzim zivot bez nervoze, bez strahova i paranoja. Da mislim samo na nju i da ju ne usporedujem sa svojom drugom djecicom, bili andjeli ili ne.
Nadam se da si shvatila na sta mislim...
Ti se sad moras opustiti, rjesavaj to sama sa sobom, vidim da si potrazila strucnu pomoc i neka si, samo se nemoj navuc na ljekove, moras biti jaka za sebe i za buducu bebicu.
Drzi se!
victotia, ruža Moba dvejema vam želim puno hrabrosti i sreće ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~
da ubrzo ugledate plusiće i da se s vama radujemo.
prošo je jedan mjesec i tri dana odkad sam ja rodila svog anđela, mog gabriela...dan prije termina njegovo malo srce je prestalo kucati...i same znate šta je po tome slijedilo, iako vas ne poznajem osjećam da me najbolje razumjete, pronalazim se u svim vašim riječima...moje djete je umrlo liječničkom nemarnošću, krivo postavljen termin poroda, ja se nisam otvarala, dobro se osjećala...prenijela sam tri tjedna, gabrijel je imao 4500 i 58 cm...i sad želim što prije zatrudniti, jer sad mislim da bi me jedino to koliko toliko utješilo...dajte mi neki savjet...koliko čekati?
draga ana prvo da ti kazem da mi je zao sto si nam se pridruzila
meni se isto cini da bi me samo novo trudnoca i ziva i zdrava beba mogli usreciti!
ja sam prvih mjeseci kad su mi izasli dani poslije poroda malo radila na sebi, prvo ginekoloski izvadila briseve i papu , urinokulturu koje su mi preporucili, izljecila bakteriju. onda sam otisla i popravila sve zube koji su mi se u trudnoci pokvarili tako da cista udjem ABD u novu trudnocu.
meni su dva ginekologa kod kojih sam bila poslije poroda rekla da sacekam 3 mjeseca i da mogu raditi na bebi! ja sam ipak cekala 4,5mjeseca dok nisam sve zube popravila i jedan izvadila i prosli mijesec smo se opustili. poslije poroda nakon 2,5 mjeseca kad sam bila na pregledu bila sam otvorena jos 1,5 prst a kad sam otisla sa 4 mjeseca kaze doktor da je zatvoreno sve dolje.
meni vrijeme tako brzo prolazi, nadam se da ce i tebi brzo proci vrijeme koje cekas
draga ana_,
nemam riječi da ti kažem koliko mi je žao. mi smo našeg dečka izgubili prije nepuna dva mjeseca. razlog je bio upala plodovih ovoja, koju je uzrokovala nepoznata bakterija ili virus. prije nego što se upustimo u novu trudnoću, i mm i ja moramo napraviti niz pretraga.
s obzirom da je kod tebe situacija potpuno drugačija, mislim da ćeš fizički biti spremna puno ranije.
na tečaju u Petrovoj su nam rekli da bi bilo idealno pričekati dvije godine nakon poroda. to je štreberski.
većina doktora mi je rekla nešto između šest mjeseci i onoliko koliko je trajala prethodna trudnoća.
neki su rekli tri...
u praksi znam dosta žena, uključujući moju mamu, koje su rodile dvoje zdrave djece s manje od godinu dana razmaka dakle ostale trudne za dva, tri mjeseca.
pokušaj naći ravnotežu između psihičke i fizičke spremnosti. za mene je ona čim čim prije, tim tim bolje. iako će me biti strah sve dok svoju živu buhtlicu ne dobijem u ruke.
sretno!
joj ana strasno mi je zao sta si dosla medu nas!
Draga Ana
jako mi je žao što si nam se pridružila, ja imam tri anđela pa moram prije iduće trudnoće puno pretraga napraviti, a i psihički nisam još spremna. Obzirom na ovo što se tebi dogodilo mislim da ćeš ti puno prije moći krenuti na iduću trudnoću. Moj savjet ti je da čim budeš psihički spremna kreneš u potragu za nekim ginekologom kojem ćeš moći vjerovat, obzirom da se kod tebe radilo o liječničkoj pogrešci, mislim da je to najbitnije. A dok čekaš da prođe nekoliko mjeseci prije iduće trudnoće možeš napraviti pretrage ( papa, brisevi,urinokultura...) tako da ti vrijeme brže prođe. Želim ti da što prije dobiješ u ruke mirišljavi smotuljak
anna, kao prvo užasno mi je žao zbog vašeg gubitka, nažalost mi ovdje najbolje znamo kako se osječaš...
odtuguj, nemoj forsirati trudnoću baš odmah, daj si malo vremena, i sebi i mužu, plačite, družite se...
izgubile smo bebu na skoro isti način, ja sam bila u 42-om tjednu, isto doktorska nemarnost, krivo postavljanje termina, tjeranje kući iz bolnice, odbijanje pregleda, ctg-a(s njihove strane naravno) i sl.
di si rodila?
Draga anna strašno mi je žao
Nadam se da ćemo ti malo pomoći, a vjerujem da sljedeću trudnoću možeš planirati onda kada si psihički spremna, fizički se to dosta brzo vrati u normalu. Drži se mi smo tu za tebe
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom