 |
|||
Imaš point, u smislu parcijalizirani rad, jer je lijepo odgledat početak i kraj nečega, smisao. A ono... konkretni rad rukama na nekoj proizvodnoj traci većini nije pojam, iako znaš da radiš, npr., dio cipele, ili na što se žali dosta njih tipa svaki dan jovo nanovo - kreveti, ručak itd. Mislim da to nije tako jednostavno da bi se svelo na fizički versus nefizički rad.
Roza, mislim da si prestroga i prema sebi i današnjici. Nit je to sve nekad bilo ispravno i romantično u svakom pogledu, nit smo mi danas takve ljenguze i nesposobnjakovići. I onda i danas je bilo svakakvih ljudi i sudbina. Cijenim i sebe što imam znanja da mi je dosta uključen mozak i komp pa da zaradim za par sati nešto po što netko ide tjedan dana na posao, a cijenim i svoju baku što zna razvuć tijesto za burek i uzgojit sve moguće voće i povrće. Ja za time sada nemam potrebe, a ako ću ikad imati, ZNAM da ću i to naučiti, da li od bake, mame, iz knjige, ili s interneta... Rekla bih da smo bitno napredovali, ali i da se život poprilično zakomplicirao jer od silnih mogućnosti i izobilja, neki se jednostavno ne snađu.
Znam, svjesna sam toga. Ne osuđujem ja današnji način života, nego mi ga je više pun kufer pa se ovdje malo zalaufam. Sigurna sam kad budem "seljanka" da ću sa veseljem isčekivat društvene vikende, izložbe, kafiće, ljenčarenje u krevetu, i znam 100% da ću svaki dan bar jedanput zaželit imat mašinu za pjateZubic vila prvotno napisa
moja baka (1913 godište) se uvijek hvalila kako je njezin prvi sin (moj tata) bio ozbiljno dijete od kad se rodio. kao dvogodišnjak stajao je na kamenu pred kućom i čekao ju da dođe s polja, a s četiri godine čuvao je brata, pazio da se ne ugasi vatra i kuhao grah. moram spomenuti da je ona imala slugana i sluškinju koji su joj pomagali sa stokom i u polju.
moj sin je prvi put ostao sam doma na 15 minuta kad je imao 5 godina a kao šestogodišnjak čuva sestru samo dok sam ja na wc-u. još nije ništa skuhao, držim ga podalje od vatre, peći i roštilja.
da ne govorim da ja imam perilicu, a mara je sjekirom razbijala led na mrežnici i prala veš.
da ne naglašavam da ju njeni baka i djed (imućni mlinari i gostioničari) nisu htjeli školovati jer je bila žensko a ja sam mogla birati faks.
mislim da prema toj generaciji živim kao kraljica , u svom malom dvorcu punom naprava, bez slugu , samo sa stresom .
Uh, neke od vas su shvatile što sam željela reći, neke možda manje
Bit ću konkretna. Smeta me kada starije generacije (moje tete, strina, sestre...) u slučaju kada kažem da cijeli dan imam posla poput pripremanja obroka, običnog spremanja, peglanja... kažu: Tvoja je baka, bla, bla...
I u pravu su. Donekle. Moja se baka, mama... nije posvećivala ni 10 posto svojoj djeci kao ja svojoj. I ne zamjeram im, ni trunčicu. One zaista nisu imale vremena.
No, živcira me ta usporedba. Zašto je moj "posao" domaćice u stanu od 50 kvadrata manje vrijedan?
I kad kažem da nemam vremena, ja stvarno nemam vremena za gluposti tipa sjedenje na telefonu (teta mi uvijek prigovara jer kuda se žurim, kako su nekada žene sve stizale, a ja eto nemam vremena tri puta dnevno biti na telefonu s njom), gledanja serija (brat mi je presmiješan kada mi krene prepričavati neku seriju koja se, mislim, zove Klon, a ja kažem da nemam vremena gledati TV)...
No, teorija koju sam htjela iznjeti je proizašla iz toga da su žene nekada zaista jako puno radile. Nekada i muški i ženski posao. Sve je ovisilo o njihovom socijalnom statusu, broju djece, članovima kućanstva, muževom karakteru...
I ne želim reći da je njima bilo lakše.
Želim reći da je i današnjim ženama teško, možda i teže s obzirom na sve izazove koje su pred nju stavljene. I nisu samo žene u pitanju. Cijelo društvo je po meni, da prostite, otišlo u klinac!
Imamo tekuću vodu, sanitarije, vešmašine, sušilice, suđerice, pegle... i umjesto da smo sretni (namjerno ne govorim sretne jer nije sve to samo ženin posao), mi si nabijamo hrpu drugog posla.
Bože, kada se sjetim što sam sve peglala. Koja sam sve sredstva koristila za crni veš, crveni veš, bijeli veš, sredstvo za WC, sredstvo za kadu... Danas sam na jednom deterdžentu, alkoholnom octu i sodi bikarboni. I jednako mi je čisto.
Zašto štednjak brisuckati nakon svake prolivene kapljice? Ok, netko je perfekcionist! Ali mislite da je to zaista potrebno?
I ok, možda se zaista radi o karakteru osobe, možda sam se previše opustila...
Ipak, kada sam još prije dvije i pol godine radila kao sumanuta, i po 16 sati dnevno, jurila sam kući, kuhala večeru, spremala, peglala do 4 u noći, subotom pravila generalku... bila sam luda. Majke mi moje, luda! I da sam tako morala nastaviti uz dijete, ili bi dala otkaz, ili bi se ubila.
Ljudi trče za novcima kako bi si olakšali život, rade cijeli dan i onda navečer dođu kući, sjednu pred TV, probrbljaju nešto s djecom, mužem/ženom, odu spavati i sutra opet isto.
RAde da bi mogli kupiti svu onu silu nepotrebnih stvari s kojima btw gube vrijeme (kozmetika, tehnologija, odjeća...).
Ali to je veliki izazov kojemu se teško oduprijeti. Kada upadneš u to kolo, teško je iz njega izaći.
Mene je spasio stečaj firme. SAda na to gledam kao na prozor kojeg mi je Bog otvorio kada je zatvorio vrata.
Ja sam bila prisiljena lupati sama sebe po prstima kada odem u trgovinu (iako ni do tada nismo kupovali ne znam ja što, najviše smo novaca bacali na sir, pršut, vino i knjige...), a sada mi je sve to smiješno.
A marketing jako dobro prodaje proizvod umornoj, jadnoj, iscrpljenoj ženi koja nakon rada na blagajni, u bolnici, na sudu, u tvornici... gdje god prodaje kremu protiv bora ili čega već jer Ona to zaslužuje. Što zaslužuje? Kremu? Nakon što se rastrgala cijeli dan između posla, djece, muža, ručka, kaosa u prometu, bolesne majke... Je li to ono što ona zaslužuje?
Nedavno mi je bilo smiješno čitavši topic o muškim odijelima i cipelama za nekakvu neobaveznu poslovnu večeru/druženje (nemojte mi zamjeriti, stvarno ne mislim ništa loše) gdje se raspravljalo o odjeći koja košta nekoliko tisuća kuna.
Prostodušno sam napisala da sam sretna što imam muža profesora, ludog fizičara koji na nastavu ide u trapericama starim, brat bratu, sedam godina. Ima četiri para i ne izlazi iz njih. Ima i nekoliko novijih, ali mu one nisu toliko udobne...
Sigurno sam ispala smiješna. No, ja mislim da je moj muž itekako uspješan čovjek. Ne zarađuje tisuće kuna mjesečno, ali učenici koji idu na natjecanja, ljudi koji ga mole da njihovoj djeci daje instrukcije jer su čuli da je dobar meni osobno vrijede više od bilo koje love. No, mogli smo mi živjeti i drugačije, mogao je prihvatiti super plaćen posao, ali smo odlučili da nam je važnije da bude više kod kuće, da ima vremena za svoje interese (čitanje, sviranje...). Zato smo odlučili da i ja neću tražiti posao nego biti s djetetom pa sad živimo od njegove profesorske plaće od koje gotovo polovinu dajemo za stambeni kredit. I dobro nam je!
Ali vidim da mnogima nije jer su rastrgani jer blagodati našeg vremena ne da im pospješuju kvalitetu života, oni ju doslovno uništavaju.
LJudi su u minusima zbog hrpetine odjeće. RAde kao ludi da bi svakih par godina imali novi auto. Žale se kako su umorni, a onda kupe najnoviji mobitel i bulje u njega, tipkaju, troše vrijeme na budalaštine. Kupuju hrpu hrane i onda ju bacaju...
Evo još jedan mali primjer. Naravno, ne može se primjeniti na svakome, ali eto, konkretan doprinos mojoj "teoriji":
Mislimo kako nam voda nije dovoljna za svakodnevnu higijenu tijela pa se odlučimo kupiti gel za tijelo.
Dođemo u trgovinu, a na polici sto različitih gelova. KOji izabrati? I kad odlučimo, shvatimo da i nije baš najbolji za našu kožu, isušuje... Dok nađemo onaj pravi, potrošimo i brdo vremena i brdo novaca. KOža je naš najveći organ, ako s nje skidamo zaštitni sloj agresivnim sapunima, lakše nas napadaju virusi... (neka me neka liječnica ispravi) pa se razbolimo. MOže biti i obična prehlada s glavoboljom koju nećemo riješiti onime što imamo kod kuće, čajem, medom, limunom već treba posegnuti za nekom tabletom koja za 15 minuta otklanja sve simptome... I tako u krug...
Znam da sam udavila. I izgubila hrpu vremena. Ovaj je forum fakat moj najveći i jedini porok.
Potrošački poroci ovog društva, vrijednosti koje društvo nameće i koje pojedinci prihvaćaju jesu problem, ali ne u smislu usporedbe kojoj je generaciji bilo teže, a kojoj lakše. Uostalom, korijeni (našeg) potrošačkog društva su u 60-ima, zar ne?
Meni je drago da postoje ljudi koji si mogu priuštiti "odijelo za par tisuća kuna" jer njihova, za mene, pretjerana potrošnja pokreće privredu. Od mog octa i sode teško da se može nešto u državi pokrenuti
I mm ne radi po cijele dane jer trči za novcima koje ja uludo potrošim u jednom šopingu, već opet nije dobio plaću pa si je našao fuš da nas prehrani. Ja potegnem više doma jer odradim i ono što bi inače on da je bio tu i problem riješen. Druga opcija je da se javi na burzu pa da živimo od naknade koja će nam biti uplaćena iz novčanika onih koji kupuju skupa odijela.
Ti si, po meni, okružena zanovijetalima koji te ubijaju u pojam. Bez uvrede tvojoj tetki. Ja nisam gledala sapunice niti kad sam strogo mirovala u prvoj trudnoći. Nema to veze sa tvojim vremenom. Kad želim s nekim pričati 1 h na telefon, nađem vremena. Kad me zove zanovijetalo, 3 min mi je maksimum
da prostite, potrošački poroci su pi*din dim od problema i pi*din dim od stresa, u usporedbi sa stresom, kad ti je npr život ugrožen, kad ti je ugrožena egzistencija, kad su ti ugrožena osnovna ljudska prava, a ne možeš ništa.
dajte ljudi, to je vrhunac marketinga potrošačkog društva, to da su te uvjerili da si pod stresom jer moraš izabrati gel za tuširanje na polici s gelovima za tuširanje.
Kupi sapun
ovo bi moglo biti rjesenje problema s ljudima koji te gnjave.ITi si, po meni, okružena zanovijetalima koji te ubijaju u pojam. Bez uvrede tvojoj tetki. Ja nisam gledala sapunice niti kad sam strogo mirovala u prvoj trudnoći. Nema to veze sa tvojim vremenom. Kad želim s nekim pričati 1 h na telefon, nađem vremena. Kad me zove zanovijetalo, 3 min mi je maksimum
inace, bez uvrede tvoj je post, sika pika prepun predrasuda prema ljudima koji drukcije zive, te koji su drukciji od tebe i tvog muza, da je na mjestima naprosto neugodno citati.
sto ti znas sto radi muskarac ili zena koji nose bossovo odjelo. koji je njen/njegov doprinos uzoj, siroj uzoj zajednici. ili je/ga odjelo od nekoliko tisuca kuno automatski diskvalificira kao osobu?
tko tebe tjera da satima biras gel za kupanje? i sto te navodi na ideju da si bolja od onih koji na to biranje utrose 15 minuta tjedno? i zasto mislis da su svi oni koji zive drukcije od tebe na granici ludila?
na koji nacin je bilo moguce da se u zadnjih 60-ak godina tako enormno podigne standard zivljenja u zapadnom svijetu, da svi imamo zahode, kupaonice u stanu, tekucu vodu, besplatno svima dostupno skolovanje, kakvu/takvu zastitu na radu...itd.itd?
da li ste se ikada zapitali koliko zaista kosta komad mesa, putra, mjerica borovnica..itd, kad ih kupujemo npr. u lidlu, a koliko bi kostali kada bi bili proizvodeni "manufakturno"?
ima momentalno par jako interesantnih knjiga na tu temu.
koliko bi kostale cipele kada bi ih postolar izradivao kao u stara vremena? ovdje kostaju oko 2000 eura. prve sa izradom kalupa, druge i daljnje su nesto malo jeftinije.
naravno da potrosacko drustvo donosi niz problema, ali rjesenja tih su malo kompleksnija od ovoga sto si ti napisala.
Posljednje uređivanje od seni : 04.02.2011. at 10:25
SikaPika salžem se s tobom u većini ovoga što si napisala. uopće nije bit biranja proizvoda u tome da si u stresu il da ti neko prodaje stres jer si jadni kompliciraš oko izbora tamo nekog sredstva kojim ćeš se oprati i normalno da nitko ne može uspoređivati takve piz...... s realnim životnim problemima ( bolest, neimaština, itd. )! ja sam tebe SP shvatila da razmišljaš kako ljudi sami sebi kompliciraju život u mnogočemu. kako su nas neke tekovine današnjice i suvremenog svijeta koje su navodno izumljene da bi nam olakšale život dovele u poziciju da naprosto gubimo vrijeme, zdravlje, novce, bitne trenutke koje možemo potrošiti možda ipak smislenije!
makar, ja prva volim koji dan provesti dangubeći, onako u pidžami maltene, pijući čaj il kavu s frendicom, raspravljajući o tricama i kučinama, i to mi je neophodno za moje mentalno zdravlje a i može mi biti ako ću iskreno!
ti zapravo govoriš kako smo malko skrenuli s pravog puta, što se tiče te trke za ovim i onim, i savršeno si objasnila kako tebe ispunjava to što je tm dobar profesor i što možete provoditi dosta vremena zajedno, umjesto da ti nosi nemile novce a da ga nikad nema kući. samo je tada trebalo pristati na skroman život, po principu ispruži se toliko i toliko jer za više nema! nema skupe oblekice, nema raspašoja u dućanu, 16 vrsta sireva i 10 knjiga mjesečno! a što se tiče same teme, mislim da je bilo teško i onda i tada, ali kako kome! mojoj baki je, jer je služila od svoje 10 godine, pa se udala mlada, pa radila u polju, rađala djecu, kupila sijeno, hranila stoku, kopala vrt, prela, plela i bog te pitaj što sve ne radila. ustajala u 5.00 a odlazila spavati zadnja u 24.00! jer trebalo je još sudove oprati nakon večere i to u "vanglu " bez jara i abrazivne spužvice i tekuće vode! a bogme su joj lonci bili sjajniji id mojih, uz sve perilice i calgonite i dr. s... pa je još valjalo oprati sebe, u 2 lavorića. i uvijek je popeglani kombinezon nosila. iako ga je peglala zagrijavajući peglu na peći, a moja na paru s posebnim nastavkom za glačanje dugmića na košulji, pa mi svejedno bude hrpa ko eifffelov toranj! ma mogla bi tako do sutra...
s druge strane, gospoja baka dobro se uhljebila i cijeli život špilala damu, imala vremena za spletke i zagorčavanja života svima oko sebe. radila od 7-3, sagradila kule i vile a sad sama u njima stoluje opet joj život vratio! ne bi bila u koži niti jednoj od njih, a ovoj drugoj pogotovo. jer prva ipak ima svoju djecu koja vode o njoj brigu i iako ima 86 god. svi se nadamo da će nam još koju godinu poživjeti.
a druga je ostala sama samcata, sve mostove srušila i uništila...
seni
Podsjetila si me na knjigu "Život u dvoje" (Jean-Claude Kaufmann) koja je baš o ovom topicu. Evo malo više o tome:
http://www.superknjizara.hr/index.ph...d_knjiga=13966
Mogla bi se sad priča i proširiti, ali ... bolje ne, ne ovdje.
I danas jako puno ljudi ima ugroženu egzistenciju, ugrožena prava i sl. I danas mnogi sa strepnjom čekaju muža da se živ vrati s posla (policija, zaštitari, građevina, mungosi). I danas mnogi strahuju od ulice ako nemaju za ratu podstanarstva ili kredita. I danas ima samohranih roditelja koji rade 6-7 dana u tjednu samo za krov nad glavom i dovoljno hrane. Ali generalno je u tom smislu naravno postignut ogroman napredak ako gledamo 100 godina unatrag, ali mislim da je siromašnih po mjerilu vremena u kojem se živi uvijek bilo podjednako. Osim toga, ne govorimo li u zadnje vrijeme češće nego ikad o uništavanju srednje klase?da prostite, potrošački poroci su pi*din dim od problema i pi*din dim od stresa, u usporedbi sa stresom, kad ti je npr život ugrožen, kad ti je ugrožena egzistencija, kad su ti ugrožena osnovna ljudska prava, a ne možeš ništa.
dajte ljudi, to je vrhunac marketinga potrošačkog društva, to da su te uvjerili da si pod stresom jer moraš izabrati gel za tuširanje na polici s gelovima za tuširanje.
Cvijeto, ne znam na kog si se referirala, al samo da pojasnim da ja osobno kad govorim o stresu današnjeg vremena, ne mislim na biranje gela za tuširanje i sl. gluposti. Mislim na život u velikom gradu, kapitalističko radno vrijeme, prometne gužve i opasnosti, mobitele koji koliko su nam dali toliko su nam i uzeli i sl. Kad na poslu dobiješ laptop i službeni mobitel zna se što to znači- imaš bit dostupan i raditi kad god nešto iskrsne. Ne znam da li sam ikad više puta pomislila "Ima li ovo ikakvog smisla?" nego kad bi se kroz zagrebačku gužvu po sat vremena vozila kući s posla. A nisam radila na drugom kraju grada. Govorim o stvarima koje ne možeš izbjeći čak i kad si posložiš život tako da ne juriš za zaradom i potrošačkim vrijednostima, čak i kad osvijestiš što te živcira i radiš sam sa sobom na tome.
(Sad će netko reći- kupi zemlju i odi živjet na selo. Možda jednog dana i budem. Ali to niti je svima zanimljivo niti dostupno.)
referirala sam se na sikapiku
zubić vila, sve to stoji. samo što ja mislim da, osim joginima (il kako se već zovu), stres je u stvari prirodno stanje ljudskog organizma. na selu, u gradu, u prošlosti, u sadašnjosti. kad nisi skroz opušten, si pod stresom. kad gledaš u nebo i pitaš se oće li tuča uništiti cijeli usjev i cjelogodišnji trud u par minuta. il kokoške pokosit ptičja gripa. i slažem se u tom smislu s inom da je stres postao izvor zarade, odnosno uvjerenje da moramo biti opušteni i kul i da je današnji način života sam po sebi izvor stresa. a sve ove situacije koje sam navela, nisam ni mislila samo u prošlosti, nego i danas.
ali, bit je da se sika pika treba prestat živcirat kad joj kažu:
zato jer je.No, živcira me ta usporedba. Zašto je moj "posao" domaćice u stanu od 50 kvadrata manje vrijedan?
moje unuke vjerojatno (ma sigurno) neće ko koksi spominjat na forumu svoju baku koja se naradila u životu, rmbala od jutra do mraka da bi nama bilo bolje.
Posljednje uređivanje od cvijeta73 : 04.02.2011. at 13:07
X! Fakat totalna ironija, a cijele grane industrije (koja se ne percipira kao takva, paradoksalno) narastaju na relax-mitu kao rješenju za sve zdravstvene i ine probleme.da prostite, potrošački poroci su pi*din dim od problema i pi*din dim od stresa, u usporedbi sa stresom, kad ti je npr život ugrožen, kad ti je ugrožena egzistencija, kad su ti ugrožena osnovna ljudska prava, a ne možeš ništa.
dajte ljudi, to je vrhunac marketinga potrošačkog društva, to da su te uvjerili da si pod stresom jer moraš izabrati gel za tuširanje na polici s gelovima za tuširanje.
upišite me u fanklub koksine bake ! Tako topla priča... Ja otkad sam iznevjerila svoju generaciju i san o uspjehu puno se družim s bakama, u parku sjedim radije na klupicama s njima u gluho popodne nego u onoj gužvi od parka kad svi dođu s posla, i na moru kad se svi na 80 stupnjeva prže na plaži skup s nejačadi ja pijem kavu u hladu s bakom iz susjedstva i tako dalje... Te žene su sve iznad 70, i na različite načine su teško živjele, ratovi, siromaštvo, ili obrazovanje i i bogatstvo u jednom sistemu pa progoni u drugom, ali jedno im je zajedničko izgledaju kao bake,pomirene su sa svojim izgledom, sijedom kosom, mršavošću, kilama, borama u jednostavnoj, funkcionalnoj, a opet ženskoj odjeći, otvoreno govore o svemu od dojenja i poroda, do hobija i zabava, klapa i plesova, ništa ima nije teško, smiju se i pokazuju osjećaje, znaju se našaliti na svoj račun, nije im teško učiniti neku gestu prijateljstva čak i kad se ne poznamo dobro, tipa donesu mi jeastučić za klupu jer one sve imaju svoj, a ja sjedim na hladnom
potpis na seni.
mislim da se po napretku toliko gazi jer ga se dobrano iskorištava. U suprotnom se nebi tako negativistički pričalo o-odabiru gela za tuširanje.
Naše bi bake sigurno voljele da su to mogle. Nebi se "borile" protiv napretka.
Još nešto, ima i danas žena koje (pre)teško žive. Koje imaju (pre)više posla.
Stres nije birati gel. Biti direktorica tvrtke sa 20 zaposlenih, u privatnom vlasništvu, u našoj državi, je. Npr.
Posljednje uređivanje od krumpiric : 04.02.2011. at 13:41
Ovo sam ja, od početka do kraja,
prisiljena biti i seljanka i kućanica i intelektualka i pedagoginja u
istom,
ludom spoju
je to šaltanje iz uloge u ulogu izaziva stres samo po sebi. Meni je to najgori dio.
Potpis pod seni i krumpiric.
Što se tiče stresa, slažem se da ga je uvijek bilo i da ga se danas često napuhuje i marketinški zlorabi (iako, moglo bi se reći da se danas marketinški izrabljuje sve živo). No to ne mijenja činjenicu da stres nije izmišljotina nego je stvaran i da nije bezazlen. Da se još pojasnim, kad govorim o stresu mislim baš na onaj negativan stres, kad se čovjek osjeća kao kotačić u ogromnom stroju iz kojeg ne može van, kad radi 12 sati dnevno a žudi za obitelji, kad je non stop u gužvi s nenormalnim rokovima i normama koje na poslu mora ispuniti, kad radi u komadu 8 sati bez da digne glavu od posla i pojede nešto (zdravo po mogućnosti). Mislim da je u tom smislu bilo bolje prije 30-40 god, prije 100 sigurno nije.
Moja baka se sigurno oko kuće naradila više nego ja. I oko djece, prije svega jer ih je imala dosta više, a nikakvu pomoć muža. Inače sam sigurna da se nije s njima bavila ovako kao ja i igrala jer su se djeca tad drugačije tretirala. Bila je divna majka, danas je divna baka. Ali u njeno vrijeme je bilo normalno da žena radi u vrtu dok djeca od 6 godina čuvaju braću i sestre od godinu, dvije, tri. Djed je radio u Njemačkoj, znao je godinu dana ne doći doma nego samo slati novce, da uštede na dolasku. Kad bi došao, napravio bi joj još jedno dijete. Bila je domaćica cijeli život i nije nikad imala drugog izbora, i nije živjela ni sa svekrvom ni mamom, čak ni preblizu njih. I nije joj nitko pomagao, znam ju u dušu, prije bi u zemlju propala nego tražila pomoć. I nakon svega ona sama uvijek kaže kako je mojoj mami bilo teže odgojiti nas u Zagrebu i ići svaki dan na posao, nego njoj. Ja nisam pobornik tih nekih usporedbi izvan vremena i konteksta. Samo sam htjela naglasiti da svako vrijeme nosi svoje i sve ima svoju cijenu.
Evo pikula da te potpišem. Apsolutno se tako osjećam. Koliko god dobro dođe promjena, još mi je gore kad se u jednom danu trebam pet puta prešaltati.
Cvijeto, moram ti se na ovo referirat jer mi nekako previše vuče na to da smo mi danas teže ljenčine i zgubidani. Moje unuke/unuci sigurno neće prepričavati da im je baka ne potoku prala robu na ruke, ali se nadam da će znati cijeniti to da im je baka s djetetom na sisi spremala ispite čija literatura broji i preko tisuću stranica, pa da je onda radila neki posao u kojem je bila dobra, da će znati cijeniti prilike i sigurnost koju su doživjeli a koje je omogućio novac zarađen znanjem i poštenim radom bake i djeda, da će cijeniti što im baka skuha nešto fino i prije toga sat vremena sjecka povrće, meso i sl. umjesto da naruči iz dostave pa oni zato nisu debeli kao pola njihova razreda čija baka zna jedino platiti račun u Mcdonaldsu i sl. (malo karikiram, al kužite) Mislim da je to do čovjeka da li će rmbati od jutra do mraka da bi slijedećoj generaciji bilo bolje, i naći u tome neku mjeru, a ne do vremena. Ja se svojoj baki divim do neba, ali se ne osjećam manje vrijednom od nje. Dok god znam da dajem sve od sebe i ne zaboravljam vrijednosti koje sam od nje usvojila.moje unuke vjerojatno (ma sigurno) neće ko koksi spominjat na forumu svoju baku koja se naradila u životu, rmbala od jutra do mraka da bi nama bilo bolje.
Ja ne znam, meni je ovo, recimo, dobro... Ono, da nisi samo ta neka sa strane, peaceful, "om" baka, nego imaš i svoj život, interese itd.
Moja sveki, evo, je prava baka, ne bira "gelove za tuširanje", ni najmanje. A opet je jedan vikend u 8 s mužem bila na Sljemenu na skijanju, s prijateljicom na premijeri filma, više ide na te društvene događaje nego ja, maltene, zna sve što igra u kinu i predstave u Exitu. Više-manje je iz miljea "urbani visokoobrazovani pošteni intelektualac", donja srednja klasa, da ne bi upala u neki kliše visoke klase ili tako nešto.
Jedna druga baka koju znam je s umjetnim kukom muža natjeravala da idu u Bangkok, Beč itd. Meni je to fora i kul, evo ta s umjetnim kukom mi je kvazi-uzor
I simpa mi je kad vidim neku baku da se oblači "moderno" i kad se starčići drže za ruke i tako.
Posljednje uređivanje od ina33 : 04.02.2011. at 16:04
Ispao mi film, mislila sam na "Road to Perdition" koji isto tematizira tu potrebu da se bira nešto drugačije... i jedan omnibus, ne mogu se više sjetit kako se zvao, glumila je u njemu Julianne Moore.
kad smo došli do stresa; meni je najgori stres biti u određeno vrijeme na određenom mjestu i ne zakasnit. a bila bi najsretnija da uopće ne moram znati koliko je sati.
E, i apropos vrtlarstva i tipa uzgajanja jednog ili dva vrtla itd. Pa ne mora to svako volit... jedna od dosadnijih aktivnosti, meni osobno, je to zalijevanje vrta ljeti. Mislim, to mi je rubrika hobi - neko voli, neko ne. Ono, neću se nekome divit jer ima 3 vrtla i brine se za njih? Ili, recimo, baba MM je pješice išla u Hercegovinu, ali nije mi nešto baš posebno bila simpa zbog toga, simpa mi je baš bila zato jer joj je bilo sve OK, užasno tolerantna je bila. Svi su tad išli pješice, i ne mislim da im je bilo bolje, nego danas, unatoč svom tom našem sjedenju.
Ali, hoću, recimo, toj što šalabajza u Tajland u visokoj dobi (isto nije neka lovašica, nego, to joj je drago i to radi). Sve je to OK, mislim - nije vrijedno ili nevrijedno, samo po sebi - niti vrt, niti put u Tajland. De gustibus... Bitno je da su ljudi sretni s tim što rade, a danas ljudi, a pogotovo žene, imaju više izbora nego generacija naših baka. Jest da postoji izreka "die Qual der Wahl", tj. muka izbora, ali što je tek muka kad ga nema.
Posljednje uređivanje od ina33 : 04.02.2011. at 16:13
Super mi je da je nekom svejedno jel mu baka u tajlandu, u kinu, na pretplati u lisinskom ili peče kolače unucima, a cijela roda prepuna priča o otme kako nemam tu nikog da nam uleti i slično. Eto meni je to grozno i zato ja hoću biti baka svojim unucima kakva je meni bila moja baka i prabaka, a ove "tajlanđanke" nek briju dok ih drži umjetni kuk i dolaze se samo uslikat na dječji rođendan i sigurno im je fantastično u svakoj životnoj dobi i okolini pobrat najbolje za sebe, ali ja vidim tko od toga nagrabusi i da sam ja kao one, mogle bi se slikati za koju godinu kad se umjetni kuk zrauba
Ajme, pikula, baš si me nasmijala
Samo da razbijem kliše, ova "moja" super-sveki od pretplate i Sljemena za penzionere ne radi tako super kolače, ali će mi malu učit, ako poživi, kako ostima bost kosti od hobotnice
Posljednje uređivanje od ina33 : 04.02.2011. at 16:35
E pa o ovom prvom i govorim. Ne može mi netko reći da su žene nekada više radile kada danas neke žene rade k'o majmuni u firmama, i više od 8 sati, dođu kući, jedanko kuhaju, spremaju, brinu o djeci, razvažaju, dovažaju...da prostite, potrošački poroci su pi*din dim od problema i pi*din dim od stresa, u usporedbi sa stresom, kad ti je npr život ugrožen, kad ti je ugrožena egzistencija, kad su ti ugrožena osnovna ljudska prava, a ne možeš ništa.
dajte ljudi, to je vrhunac marketinga potrošačkog društva, to da su te uvjerili da si pod stresom jer moraš izabrati gel za tuširanje na polici s gelovima za tuširanje.
Posao je neusporediv, ali je možda i gori od onoga, danas ću prati 5 podsuknji na potoku, baba će skuhat ručak, popodne ću u bašču, navečer na klupčicu. Ok, ovo zvuči idealno i nisu sve tako živjele.
Egzistencija, da. Kada uzmeš kredit, vežeš se za švicarce i hop, za nekoliko mjeseci ode 500 kuna. Pa ti ne plate za posao kao mužu MarijeP pa neka ide u fuš. A ona neko odrađuje i svoje i njegovo kod kuće. E pa prije nije bilo tako većini. Imam osjećaj da je danas baš većini tako.
I to je stres.
Kupovanje gela nije stres nego gubljenje vremena kojega nismo svjesni, a pored svega onog navedenog gore si dopuštamo još i to.
I super da si nismo rodbina. Muslim ove od kolaca II ove od preplate.Ajme, pikula, baš si me nasmijala
fino zboris ina.
Da, istina je da si dopustim da me previše gnjave. I na njih gubim vrijeme, ali moji su pa ne mogu ništa.
Ma gle Seni, ništa ja loše ne mislim o ljudima koji nose skupa odijela. Razumijem da vjerojatno rade posao u kojima je takva odjeća dress code. Pa da i nije. Mogu to voljeti i u tome uživati. No, imam oko sebe ljude koji vječito kukaju o nedostatku slobodnog vremena, a rade kao konji da bi mogli kupiti dvoje cipele mjesečno, ne znam kakvu odjeću i slično. Pa onda nemoj kukati, radi i oblači se, kupuj aute, što god. Ali nemoj kukati i govoriti kako si jadan. O takvima sam govorila. Po meni je to vrlo nekvalitetan i jadan život.
Ja ne znam koliko komad mesa košta u Lidlu, ali znam da piletina i junetina koju kupujem sa sela košta jednako pa i jeftinije nego u Konzumu u kojem kupujem.
Ne znam koliko koštaju Nike patike jer ih ne kupujem iz principa jer ih rade mala djeca negdje u Kini za mizerno male dnevnice, ali kupim cipele/čizme jednom u dvije, tri godine, od uglavnom domaće proizvodnje.
A valjda ćemo se moja mala i ja "upasirat", ako poživim dovoljno, i kuk posluži. Koma je kad su očekivanja različita, ali nikad ne znaš, pokušavaš djetetu usadit jedne vrijednosti, ali možda baš bude druge željelo, sve je to ta lijepa dinamika života. U svakom slučaju, ne mislim da je itko ikome nešto dužan u smislu očekivanja, tipa da je nužno i normalno očekivat od turbouskakanja (iako sam tu, evo, imala lude sreće) do toga "kakvo će dijete ispast", a normalno da mi svi imamo svoje vizije i nade (krojene prema sebi i svom ukusu).
MA može baka i vodat klince na pretplatu i ić svaki tjedan s frendicama u kazalište otić na tjaland da vidi što to tamo ima i ne peć uopće kolače, ali ja sam govorila o bakama "ja pa ja na prvom mjestu uvijek" u kontekstu društvenih promjena koje je začetnica teme spomenula a ne o nekoj konkretnoj bakiAjme, pikula, baš si me nasmijala
Posljednje uređivanje od pikula : 04.02.2011. at 16:51
samo vas pratim (netko mora i raditi, jel te, khm)
baš zanimljivo zborite, sve od reda
i baš se sa istim razmišljanjima nalazim ovih dana..
Ma naravno. Ja se uopće ne umorim. Ovo što ja imam je zapravo luksuz današnjeg vremena. Zato nemam hrpu drugih, materijalnih stvari i nije mi žao.ali, bit je da se sika pika treba prestat živcirat kad joj kažu:
zato jer je.
Ne tražim ja da se meni netko divi, ali želim da se barem poštuje moj izbor - ostala sam kod kuće i posvetila se djetetu. Dijete je moj posao i kada kažem da nemam vremena za neke stvari jer se želim igrati s djetetom, onda želim da netko poštuje moj izbor, a ne da me se proglašava malte luđakinjom (brat mi je rekao da će me Bog kazniti jer još uvijek dojim dijete i jer toliko pazim na njezinu prehranu...) kada radim to što radim.
Eto, ali izgleda da je problem u meni i u tome kako se i sa svojih 30 i kusur godina ne znam postaviti kada me netko zahebava. A mislila sam da sam na dobrom putu.
To je ipak onaj, po meni, subjektivni osjećaj, tko je koliko na prvom mjestu. Ono, sebičnost, komoditet itd. Nema nikakvog objektivnog kriterija za to. Neko će reći da je super prvo razmišljati o sebi, jer to garantira da će osoba bit zadovoljna i prenijeti dobre vrijednosti i dati najkvalitetnije od sebe drugima (uključivo djecu, unuke itd.), a neko će odlazak 3 sata vani dok je beba mala nazvat "sebičnošću" i "vlastitom komocijom". Ja tu nemam jednoznačno što je bolje, ali definitivno sam na strani nelijepljenja naljepnica i ne razmišljam u tim terminima.
Ondonso, mislim da je normalno da smo sami sebi na prvom mjestu. Ono, da je to dobro. Normalno je da su nam djeca, u nekoj živitnoj ugrozi, na provme, i njihov boljitak, ali, općenito, ako je mama sretna i funkcionira, funkcionirat će i dijete. Ne mislim da osoba od 60 ili 70 mora bit "na usluzi", primarno, stalno, većinu vremena nekome na stand-byju ili tako. Ironijom sudbine, meni stvarno sad jedna je, a možda bi drugačije pričala da nije, ne mogu znat.
Ne razumijem niti ona razmišljanja da je nemat djecu sebično... mislim, prema kome je to sebično? Možda je to baš nesebično - više resursa ostaje drugima. Itd. Općenito, ne razmišljam u smislu seibčno versus nesebično, osim toga, tko će to pak definirat, to je totalno subjektivan kriterij, osim nekih ekstremnih situacija.
I... u stvari.. mene ta slika koju sam ja imala na pikulin opis... baba po parkićima, u hladu, na zidićima, sa svojim kušinčićima... ne da mi je privlačna, nego prije suprotno. Možda su to i neke moje brijačine u glavi, ali svako svašta asocira, ja se sjetim tih dalmatinskih bakica, koje se po cijeli dan bave životima ovih oko sebe, pa ova radi onako, pa ova radi ovako, pa mliko se ne kuva tako, pa ovo se radi tako, pa pravi recept za paradižot, moja ćerce, ti je ovaj, a ne onaj itd. Zato mi je MM baba bila draga - ona je imala svoj film, molitvu itd., nije toliko bila stila "ko tu koga i da ti rečen" i sve joj je bilo dobro i OK, savjet davala samo kad je se pita, a živo se zanimala za sve živo. Valjda svako ima svoj film i predrasude u glavi
Posljednje uređivanje od ina33 : 04.02.2011. at 17:35
ina, da bi riječ rekla, svaku ti potpisujem.
i od srca sam se nasmijala i pikuli i tebi u vizijama nona svih vrsta, baba s tajlanda vs baba po parkićima s kušinićem
pikula, a ta s tajlanda kakve priče priča tek unucima, ha? to ti je isto vrijednost koja ostaje u djeci zauvijek.
i slažem se ovaj put sa sika pikom da i mene malkice nerviraju ti kukatori u skupim odijelima i skupim cipelama, šta mogu
sad kad ovako sanjarimo malo, ja bih voljela da o meni unuci pričaju - eee, ona je znala živjeti život.
u svakom slučaju, ako neću biti na tajlandu, e vala neću ni u parkiću s kušinićem. nema šanse.
dobra tema na kraju ispala
Ovako bi i ja volila. Da kažu, bila je vesela i dobro smo se s njom zabavljali. Ne bi te priče da se žrtvovala, teško radila, ono... ne bi volila ni da me tako vide, ni da mi se tako dogodi.
sad kad ovako sanjarimo malo, ja bih voljela da o meni unuci pričaju - eee, ona je znala živjeti život.
A šta će na kraju bit, bit ću sretna da doživim te godine, bez boli, s umjetnim kukom ili bez njega, već će bit super da smo svi živi i relativno zdravi, ali ... uvijek ću se tješit da me moja pješčana plaža s kosom palmom i tirkiznim morem negdje čeka, rubrika Žal.. može se ostvarit, i ne mora
Kad bolje promislim, već sad imam i kušinčić i dekicu, da budem skroz iskrena - kušinčić za vožnju, a dekicu jer me često zebe. Ali, nemojmo se, u stvari, hvatat za te artikle... bitna je vizija u glavi, a u mojoj su palme i tirkiz (nemam pojma koji od smajlić-ekipe tu lupit).
Posljednje uređivanje od ina33 : 04.02.2011. at 19:08
Evo, sad kad se sjetim, ima jedna pjesma od nekog dječjeg zbora - vizija bake, ima topli šal oko sebe, uvijek sve stigne, uvijek je tu, svašta radi, bako draga, poživi nam godina sto, tako nekako ide tekst. Sad kad se sjetim, MM to ne može slušat, odmah skače na drugu pjesmu, neku o eksadrili leptira. Ma, stvarno svako ima stvarno svoju viziju i sliku u glavi, i sve su OK, bitno je da se poklope sa svojim bližima, niti je jedna bolja, niti je druga gora.
Posljednje uređivanje od ina33 : 04.02.2011. at 19:13
Mali off - ina, nije mi do bake u toj pjesmi, ali curica koja je pjeva ima tako očajno isforsirani glas, dere glasnice ko Ladarica i stalno je za četvrt tona prenisko. Zato TM preskače na leptire (i ja tako).
sikapika, za mene je osobno najvažnije što ja danas dijelim kućanske poslove sa mužem i tako je u našoj okolini, a mojoj baki koja je imala neke čudne alergije na šakama muž je prao suđe i svi su se zgražali.
ovako mi ili čistimo ili ne čistimo zajedno, kuhamo ili ne kuhamo zajedno a ja nemam pojma gdje stoji usisavač i krpa za prašinu jer to stvarno ne volim raditi pa ne radim ( a mm ne pegla jer to mrzi).
Baš ću ga pitat, jel' tekst, jel' glas, je li jedinstveni miks, ali preskače je nakon par sekundi. Možda je ipak glas, jer mu je, u stvari, neizdrživ ton na "stoooo".
Posljednje uređivanje od ina33 : 04.02.2011. at 20:11
Nemam pojma o kojoj pjesmici je rijec, ali dobro me nasmijala i ovako... bez slusanja.
Ja bih rado bila unuka bake s Tajlanda. A i sama bih rado na Tajland. Ocekivanja i nekakvi zadaci pod obavezno... ne valjaju. Ni u smjeru baka-unuci, a ni na drugu stranu.
Ja znam, bi
Mi imamo dva para osvještenih baka i djedova i nije fora. Štonobise reklo pazite što želite da vam se ne bi ostvarilo.
A što se tiče priča o uzbudljivom žvotu -kad ih može ispričati baka koja je na tjalandu dok su unuci mali -kad unuci ostare?
.
Pitala MM-a za pjesmicu. Namrštio se mrko, najmrče, kad sam mu je spomenula. Dok sam mu je pjevala rekao mi je "nemoraš mi to pjevat!" Pitala sam ga zašto mu se ne sviđa - tekst, tonovi, glas. Rezolutno "Svo troje!". On ne voli te neke... ono patnja i patetika, a valjda ga se ta tako doima.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
