Žene su nekada imale više posla - mit ili ne?

[SikaPika]

Ova me misao zabavlja već nekoliko dana. MM mi se smije i kaže, eto tebi opravdanja za nerad (zeza me, naravno).

Naime, kada kažem kako uz dijete ne stignem ništa (obilaziti rodbinu, čitati, sjediti na telefonu...) rugaju mi se i kažu kako pretjerujem! Kako je moja baka mogla imati petero djece, muža, didu u komenciji (na brizi), uvijek nekoliko šegrta (dida je bio majstor) i opet je sve stizala...
Kako je moja mama mogla imati četvero djece, ići u bašču, raditi u tatinoj birtiji, kuhati, brinuti o svekrvi...

I onda si ja mislim. Žene u vrijeme moje bake (1906. godište) i moje mame (1941. godište) nisu:
- toliko prale i peglale
- nisu svaki čas peruckale kosu, uređivale se
- nisu stalno nešto čistile, ribale, spremuckale
- boravilo se u jednoj prostoriji, djeca nisu pravila nered u svih nekoliko soba koje imaš
- kuhala su se jednostavna jela koja nisu zahtjevala dugu pripremu (danas se svaki dan pravi meso pa dok ga mariniraš/paniraš pa termički obradiš pa aranžiraš), a bogami ni puno suđa koje poslije pereš tri dana
- nisu gubile vrijeme na hodočašća po trgovinama - išle bi kupiti najpotrebnije, a danas - dok pogledaš što je sve na akciji u 17 trgovačkih centara pa isplaniraš gdje ćeš što kupiti pa izrežeš kupone pa napraviš plan puta (karikiram) pa čačkaš po policama pa čekaš u redu... pa navratiš u trgovinu odjećom, obućom... užas jedan
- nisu gubile vrijeme na telefon, mobitel, internet, televizor i slične fore
- nisu općenito gubile vrijeme i energiju na razmišljanja o najnovijim modelima kuhinje jer su svi imali gotovo iste hrastove kredence, kasnije one smiješne zelene; namještaja; automobila; gadgeta.
- a opće poznato je da su većinom živjele sa svojim svekrvama, a u obitelji bi uvijek bila neka neudana teta, starije dijete...koje će pričuvati, nosati tvoje dijete

Danas, samo dok saznaš šs kojim ćeš sredstvom na masne mrlje, s kojim na mrlje od vina, čime prozore, čime parket, što s perkrivačem...

Naravno, ne želim umanjiti njihov posao u ono vrijeme kada su puno teže fizički radili da bi preživjeli, ali ne dopuštam reći da su tada više radili od nas danas.

E sad, drugi je par opanaka što mi sve ove naše poslove možemo svesti na minimum minimuma jer fakat nije potrebno peglati sve što opereš kao što nije potrebno nakon prve mrlje robu za kod kuće baciti u mašinu.
Kao ni puno toga drugog.
I dođeš do te razine svjesti kada ne gledaš ni TV, mjesečno na mob trošiš 25 kuna i to dok šalješ poruke dok uspavljuješ dijete, po trgovinama ne hodaš, usisavaš dva puta tjedno... i opet nemaš vremena.
No, to je treći par opanaka.

Istina, u ono se vrijeme nije toliko posvećivalo djeci, odnosno, majke se možda nisu toliko mogle posvetiti djeci koliko se ja posvećujem svom djetetu (ja to mogu jer ne radim, no ne znam što bih da radim, kako bih tek onda stizala), no uvijek je tu bila ona gore spomenuta baka, teta, sestra, sestrična...

Ovu sam temu postavila tek toliko da si damo oduška, da ih već jednom otepemo kada si te starije generacije pomisle kako smo razmažena i nesposobna derišta koja ne znaju živjeti.

[Lutonjica]

ja ću ti samo reći, ovako trudnički budna u rane jutarnje sate, da što više djece imam, to više stvari stignem napraviti u jednom danu. nekako su mi se organizacijske sposobnosti poboljšale
dakle, kad sam imala samo jedno dijete, nisam preko dana stizala ni sebe otuširat ili otić na wc, a kamoli skuhat nešto.
s dvoje uredno stignem u jednom danu i ić na posao, i skuhat i pospremit i brčkat se u kadi.
s trećim ću moć i svekrvi pomagat

[spunky125]

baš sam si ja mozgala o tome, i gledajući moju baku, mm-ovu baku dolazim do zaključka da jesu stizale, ali djecom se bavile nisu, njih je netko drugi pazio ili su bili prepušteni sami sebi. A i istina je da su bila zajednička kućanstva pa se posao i djelio.

Mi sami živimo i sve je na meni i mmu, trenutno je 90 posto na meni jer sam doma. Nitko mi ne pomaže, i sve moram sama, ali svojim nekim tempom.

[alef]

Stvar organizacije. Dokazano. Plus: Svako ima jednu ili vise aktivnosti koje jedu vrijeme, a u biti su potpuno neproduktivne (ili produktivne u malom svom dijelu). Kod mene licno rijec je o internetu, tacnije o roditeljskim forumima. Pocelo je sa planiranjem trudnoce... A citam sve teme. Saznam ja tu dosta korisnih stvari, ali iskreno, 70 posto tema koje citam ne ticu me se u datom trenutku, a pitanje je hoce li me se ikada i ticati. Neke price pratim ko tv sapunicu, neke otvorim tek tako pa se udubim... Teme kao sto su cijene struje u Hrvatskoj (a ja zivim negdje drugo), pitanje jaslica (radim od kuce), teme kontracepcije (a radim na bebi ili sam trudna) zaista su trenutno gubitak vremena. Kad se dogodi da nemam internet pola dana ili dan, cuda napravim od stana i premasim normu na poslu... Internet prijepodne. Tv uvece. Ako pogledam neki dobar film, vidim vijesti - super. Opustim se, odmorim, informisem. Ali obicno nema nista zanimljivo, a ja i dalje sjedim pred ekranom i mijenjam programe. Gubim, realno, 4-5 sati dnevno na te medije.

- Imam kolegicu koja po citav dan vidi na telefonu i mobitelu
- Neko npr. u istu radnju udje vise puta u nekoliko dana, onako, obilazi, a nema namjeru nista kupiti
- Neko na kafi provede 3 sata (a posljednji sat se recimo vec svi dosadjuju)
- kasno ustajanje ili rano lijeganje

Ima, s druge strane, osoba koje nemaju ove "potrosace" vremena, a opet im nedostaje jos pet min za ovo i ono... E to je fakat stvar organizacije vremena i aktivnosti. Ili prostog precjenjivanja vlastitih mogucnosti. Ponekad je posao potrebno delegirati> muz, dijete, prijateljica, platiti nekom da uradi dio... Ili odustati od nekog posla unaprijed, ako nema za njega dovoljno vremena

[stellita]

Osobno ja mislim da se ubijam od svakodnevnih poslova..uz svu ovu djecu i tekuća događanja mislim da više od ovoga posla ne bih mogla. I spremanje, i pranje, i peglanje, i sve obaveze vezane uz veću i manju djecu, i još jedno najveće dijete od svih (mm).
I ne slažem se da zene danas "gube" vrijeme više ili manje. To sve zavisi kakav si kao osoba inače. Ima žena koje zaista većinu vremena rade jalove poslove ali nismo svi isti...Ja sam dosta organizirana, a s puno djece sam naučila biti još sustavnija i temeljitija (ne znači ako ima žena 1 ili 2 djece da ima više vremena). I zaista kada kažem "ubijam se od posla" to zaista i jest tako.
Jedino kaj mene razlikuje od mojih zenskih predaka jest taj što ja imam i posao, što nemam pomoći u smislu teta, strina, baki kao moje bake što se tiče djece. Oni su svi bili integrirani u zajedničko domaćinstvo i u neku ruku bilo ima je lakše što se tiče tog dijela.

[Peterlin]

Ma sve to ovisi s koje strane gledaš.... Žene su imale više posla, ali i više vremena. Rijetko su odlazile na posao izvan kuće, imale su "logistiku" (višegeneracijske obitelji), imale su manje kradljvaca vremena (živjelo se bez televizije, bez mobitela i sl.), živjelo se drugačije. Ne odnosi se to samo na žene.

Uostalom, usisavač je izmišljen jer je ljudski rad bio preskup, a tako je počelo. Isto i vešmašina i suđerica (koju je, btw, osmislila žena).

Nema nikakve svrhe uspoređivati život nekad i sad, jer rijetko kad imamo dobru perspektivu... Žene su nekad više radile fizički, a manje i rjeđe intelektualno. Moja prabaka je vodila gostionicu i brinula o obitelji, moja baka je od 13. godine išla u tvornicu (da, da... i toga je bilo), druga baka je gotovo cijeli život provela doma i zbog toga je bila jako nesretna jer je mislila da je nešto propustila (radila je neko vrijeme u dućanu i to joj se svidjelo, ali ne i dedi) i tako dalje...

Žene su često ostavljale djecu bez nadzora kad su radile u polju ili oko kuće ako nije bilo nikoga da im pomogne jer se nerad nije tolerirao... Ovo su samo neki primjeri.

I tako dalje. Nije bilo ni bolje ni gore. Bilo je drugačije.

[MariolaST]

Baš me ova tema zainteresirala i mislim kako je najveći problem u radnom vremenu i angažmanu oko djece koja idu na neke aktivnosti (barem je to kod nas), jer je to svakodnevno i oduzima oko 2 sata. Radimo do 16, a treninzi su već u 18, e pa šta ti tu možeš!? Nakon ručka pogledamo domaći, ako je potrebno pomognemo i krećemo...Kad se vratimo, djeca dok se istuširaju, večeraju, pospremim za njima, dam im čistu robu za sutra, spremim marendu i tek onda nastupa paljenje perilice, peglanje ili već što treba. Srećom kuham ugl. samo vikendom i zamrznem, pa se ovo svakodnevno svodi samo na neko 15-20 min. dokuhavanje tipa povrća ili priloga, jer maksimalno koristim pretis.
Dakle, samo dok se ja vratim s posla, naše bake su već obavile sve što su trebale i još se stigle odmoriti.
FUC.... EMANCIPACIJA!!!

[spajalica]

danasnji dan:
digla se u 6.00
jutarnja higijena, budjenje i oblacenje klinaca (to je danas extra, jer MM mora ranije na posao)
izasla sam u 6.35 iz kuce (danas sam s autom)
dosla do ducana u 7.15 (blizu posla)
kroz portu na poslu prosla u 7.30
na poslu sam do 15.30
po klince u vrticu sam oko 16.00
tad ih vodim do bake (koja je tu u posjeti, znaci ne zivu u blizini vec 400 km od nas)
17.30 balerina ide na rodjendan, bc ostaje kod bake
nakon rodjendana (nemam pojma kad) idemo svi doma, treba nam cca. 30 min od bakinog stana
navecer moram ispeci kolac za kolegicu kojoj smo svi obecali tako pomoci, jer ima bitan dan

jucerasnji dan:
digla sam se u 5.45
jutarnja higijena
u 6.27 sam bila u busu za posao
u 7.40 sam prosla kroz portu na poslu
u 10.15 izlazim s posla i odlazim s MM i BC-om kod fonijatra
u 12.00 se vracam na posao
ostajem na poslu do 17.15
krecem doma opet javnim prijevozom (jer klincima se nije ostajalo kod bake)
dolazim doma u 18.35
promrzla, jer se nisam bas najpametnije obukla
ulazim u kuhinju i cistim, potom klince prpremam za spavanje i cavrljam s njima i MM-om


sve u svemu da nisam na poslu 8 sati i ja bi cuda stigla. dakle problem je odlazak na posao, jer tih 9-10 sati aktivnog dijela dana je jako puno. a ipak volim svoj posao, ne smatram ga samo izvorom novaca vec i zadovoljstva.

i potpisujem Lutonjicu, s jednim sam na WC bila pracena, s dvoje stignem se i otusirati sama. o trecem ipak ne razmisaljam, ali kako je ona postavila zvuci privlacno

[Trina]

Ja mislim da su prije žene bile puno distanciranije od svoje djece i nisu bile tolike perfekcionistkinje kao mi danas.

[Mima]

Baš sam pročitala zanimljivu knjigu "Ženska psiha" u kojoj se upravo ovo komentira - danas imamo svakakva pomagala koja olakšavaju kućanske poslove pa bi to trebalo značiti da nam je lakše, no nije jer su i kriteriji (higijenski itd) neusporedivo viši.

[seni]

lutonjica, bas si me nasmijala.

[pikula]

ja ću ti samo reći, ovako trudnički budna u rane jutarnje sate, da što više djece imam, to više stvari stignem napraviti u jednom danu. nekako su mi se organizacijske sposobnosti poboljšale
dakle, kad sam imala samo jedno dijete, nisam preko dana stizala ni sebe otuširat ili otić na wc, a kamoli skuhat nešto.
s dvoje uredno stignem u jednom danu i ić na posao, i skuhat i pospremit i brčkat se u kadi.
s trećim ću moć i svekrvi pomagat

vjerujem da hoćeš. Moje frendice koje imaju više djece isto to kažu. A i vidi se. Ja sam tek na level2

[plashljivo_pile]

čini mi se da je tehnološki razvoj koji nam je trebao učiniti život jednostavnijim u biti natjerao ljude da sve više drame. sve mora biti na crtu, savršeno. način razmišljanja je ovdje, rekla bih, presudan. a i čini mi se da je tad osjećaj zajedništva među ljudima bio daleko jači, više su si međusobno uskakali. danas je svatko na svoju stranu.

evo, sikapika, od ovog što si navela, gubim vrijeme jedino na internet. nit se nešto posebno uređujem (pazim da sam čista i to je to), nit hodočastim po dućanima (mrzim to iz dna duše), nit me zanimaju modeli kuhinja (bitno da služi svrsi), perem veš po potrebi, čistim po potrebi, od peglanja bježim ko vrag od svete vode. i sve stignem. istina, živim sa starcima, ali oni čuvaju jedino kad sam na faksu ili vikendom kad ružim (ali mala u to doba ionako spava). jedino što sam primjetila jest to da bolje funkcioniram kad imam više obaveza. trenutno venem jer sam na relaciji kuća - faks i ništa mi se ne da. ako nešto ne stignem, to je isključivo radi lijenosti jer vremena imam i previše. venem za poslom jer me ovaj nedostatak obaveza samo baca u još već lijenost. kad su mi u pitanju kuća - faks - posao relacije puno bolje funkcioniram. sve radim na vrijeme, kvalitetnije i poletnije i puno mi se lakše organizirati jer znam točno s koliko vremena raspolažem. možda je u tome stvar?

[Zdenka2]

Moja mama i moja nona su imale daleko teže uvjete života od mene, više djece, više posla u kući, a nona i na imanju. Radile su više i teže od mene, u lošijim uvjetima. Toga sam svjesna i priznajem im to. I 99% toga što su radile, radile su za druge, ne za sebe. Mit je da se naši roditelji nisu tako posvećivali svojoj djeci kao što to mi činimo danas. Moja mama možda nije toliko raščlanjivala moju psihu kao što ja to činim za svoju djecu, ali je bila stalno tu, potpuno posvećena, djeca su joj bila središte života. Nije ni radila dok smo mi bili sasvim mali. Prala je, peglala, kuhala, pekla kolače puno više od mene. I imala je (i ima) više higijenske standarde od mene. Još je i šivala, vezla - imale smo brdo haljinica i odjeće koje nam je ona napravila. I puno je pomagala drugima - svi stari, siromašni, bolesni u obitelji i šire, oslanjali su se na nju.

Ja radim više od njih profesionalno i više pažnje posvećujem sebi i svojim interesima. Na kupovinu trošim puno manje vremena nego moja mama, jer ne moram paziti na svaki novčić i naručujem dostavu kući. Što se tiče interneta, telefona, razmišljanja o novoj kuhinji i namještaju, ne smatram to poslom ni opterećenjem. U odnosu osobnog davanja nisam ni pola kao mama (i njezina generacija).

[pikula]

Knjiga Statusna tjeskoba odlično opisuje kako nas danas kad živimo otuđeno motiviraju marketinške fore i potrošački mehanizmi koji daju (lažan) osjećaj pripadnosti, osjećaj zjaednice, koju rijetko tko danas ima. I ja sam mislila da sam imuna na to jer ne volim šoping, ali puno je dublje od toga. Nekad su ljudi bili zahvalni Bogu što su živi , za djecu što s preživjela bolesti, ako jesu i sve loše stvari riješavale su se u zajednici, uz ljudski kontakt... Puno je manje bilo praznine iako je život bio fizički puno teži.
Zdenka za mamu, takvi temelji su sigurno veliki blagoslovu životu

[cvijeta73]

Baš sam pročitala zanimljivu knjigu "Ženska psiha" u kojoj se upravo ovo komentira - danas imamo svakakva pomagala koja olakšavaju kućanske poslove pa bi to trebalo značiti da nam je lakše, no nije jer su i kriteriji (higijenski itd) neusporedivo viši.

iskreno, ja u ovo ne vjerujem.
i mislim da nam je neusporedivo lakše, bez obzira na standarde.
i još bih rekla da se danas kućanski poslovi dijele, u većini obitelji, ako ne ravnopravno, ali ipak se dijele.
i treba demistificirati te kućanske poslove. u gradu, u stanu od 70 kvadrata.
vremena imamo malo, to stoji, al da je lakše razvažat dijete u autu, slagat s djetetom lego kockice, nego rifljat veš na ruke i onda ić nahranit i očistit blago. ne znam, meni je to neusporedivo.
živimo lakše i toga treba biti svjestan. a da li zadovoljnije, to je individualno. i mislim da nema neke velike veze s vremenom. i prije i sad je bilo zadovoljnih i nezadovoljnih. ali moja baka je bila fizički iscrpljena, od teškog fizičkog rada. ja vala nisam
ja znam da me jako zadovoljnom čini činjenica da ne moram prat na ruke ni suđe ni veš, da nemam krave ni kokoške, a da mi vrt čine dvije žardinjere na balkonu i da mi je stan cijeli čist ako se oboje uhvatimo u dva sata maksimum. znači ako se sama ja uhvatim, za 4 sata, puno sam rekla. al treba se uhvatit

[seni]

ja se slazem sa zdenkom i cvijetom73.
i ne samo na osobnim primjerima, nego i opcenito, mislim da nam je u prosjeku gledano (iznimaka naravno uvijek ima) lakse, odnosno da su nam zivotni uvjeti laksi. kako je tko sa svojim zivotom zadovoljan, je naravno jedna druga tema.

[Mima]

Ne znam - moja baka je rifljala veš na ruke veliki dio svoga života jer je prvu vešmašinu nabavila tek šezdesetih godina, ali savim sigurno nije prala količine veša koje mi danas peremo; to bi bilo fizički neizvedivo, mi peremo punu mašinu veša svaki dan.
Dakle, kriterij higijene sasvim sigurno nije bio takav da se svakodnevno (pa i više puta dnevno) mijenjala kompletna odjeća.
Rekla bih da se na to misli - perilice su nam olakšale taj posao, ali su nam i povisile kriterije higijene.

[ina33]

Zdenka, cvijeta, peterlin i seni - potpis. Živimo bolje nego naši stari, ne vidim romantike u tim ex vremenima. I muški i ženske su imali više posla, barem fizičkog posla prije. Stres je prenapuhan i prodaje se odlično, danas, čak bolje nego seks. Ovo vrijeme ima neke svoje druge izazove, ali ono... ne bih se vraćala, hvala. A vjerujem, ruku na srce, da se ne bi ni tvoj muž - mislim na pokretačicu topica .

[Peterlin]

Ne bih se bome ni ja vraćala...

Kaže moja kolegica s posla (i to je debela istina) da je ona prva generacija u svojoj obitelji koja ima zahod i tekuću vodu u kući od rođenja.

Vrijedi i za mene. Već samo to mi je sasvim dovoljan razlog zbog kojeg se ne bih vraćala. Puno toga uzimamo zdravo za gotovo, pa nam "dobra stara vremena" izgledaju romantično, ali.... fala, ne!

[eris]

Lutonjica je potpuno u pravu.
Sad kada imam troje djece, znam tačno šta trebam, šta mogu i šta hoću da uradim, i za porodicu i za sebe. Tako sam se prvo naučila da radim dvije i više stvari odjednom. Npr, subotom pravim uštipke za doručak, i dok se oni prže polako pripremam neku čorbu za ručak. Kad sve završim(tamo do 10sati) pospremim, operem suđe i imam dan za nas. Petkom uveče, kad se svi malo primirimo nakon što se okupimo oko 5, onako usput, dok se izhigijenišem, operem i očistim kupatila. To sam sve prije radila subotom, tako da čitavu subotu sam samo čistila (plus žena koja mi je pomagala). Kolače pravim kada svi spavaju, ili rade zadaću, jer kada sam sama i niko mi ne smeta (ne zove me, ne plače i slično) to vrlo brzo odradim. Nedjeljom uvijek spremim ručak za ponedjeljak, jer mi nekako ponedjeljak najduži i najnaporniji dan na poslu. Nekada je to grah, ili sarma, ili hladna piletina. Uglavnom da ne moram kuhati čim uđem. Ako imam puno obaviti za taj dan pravim listu zadataka, i redam ih po prioritetima (vremenskim i vrijedonosnim) Neko će reći da je to komplikovano, ali ne, dok ujutro pijem kafu i šminkam se, ja to nekada uradim na nekom papiru, računu ili priznanici i stavim u novčanik. Odjeću perem noću, i ujutro je stavljam na sušenje, a MM slaže i pegla kasnije. I nađe se vremena i za kafu, i za spavanjac po danu, i za izlazak naveče i za internet. To su moje kućne čarolije. I nemojte slučajno misliti da sam ja neka isplanirana cura ko ovi naši budžeti, naprotiv, ja volim spontane stvari i dešavanja, ali sam skontala da ću za to imati više vremena, kada sve svakodneve obaveze isplaniram, slobodno vrijeme ostavim da bude spontano. Vjerovali ili ne, da mi je ko prije 8 godina rekao da ću sve ovo moći odraditi za 24 sata, rekla bih da je lud. Vrijeme je zaista rastezljiva kategorija.

[seni]

Stres je prenapuhan i prodaje se odlično, danas, čak bolje nego seks. Ovo vrijeme ima neke svoje druge izazove, .

ovo si bas dobro srocila.

[RozaGroza]

čini mi se da je tehnološki razvoj koji nam je trebao učiniti život jednostavnijim u biti natjerao ljude da sve više drame. sve mora biti na crtu, savršeno. način razmišljanja je ovdje, rekla bih, presudan. a i čini mi se da je tad osjećaj zajedništva među ljudima bio daleko jači, više su si međusobno uskakali. danas je svatko na svoju stranu.

Danas smo svi "Gospe od cukara" kako se u Dubrovniku reče. Pada nam kruna s glave ako nemamo mašinu za suđe.

[čokolada]

Uspoređujući naše bake imam dva dijametralno suprotna primjera:
baka: dvije obitelji, zajedničko domaćinstvo na selu (naravno uz normalnu kuhinju, kupaonu i ostalo), uzgoj hrane i životinja.
-cijeli život u istom mjestu, totalno bez stresova, osnovno obrazovanje
-sve se odvija "uz božju pomoć"
-ravnomjerna svakodnevnica, bakin zadatak je bio kuhanje i spremaje, nije išla u polje ni oko životinja

none: teške životne okolnosti odmalena, visoko obrazovanje, buran život prepun selidbi, ratova i pripadajućih nesreća.

I sad čiji je život bio teži uspoređujući s današnjicom?
Nekako, ne bih se stavila niti u jednu od te dvije kože. Kad čujem priče o rifljanju posteljine na ruke, kad se prisjetim peglanja i ribanja svega onog što meni danas ne pada na pamet, i običaja koji su tada vladali, a opterećivali su psihu maksimalno (puno više nego danas mene izbor učiteljice napr.) - sigurno se ne bih vraćala.

Bavljenje djecom u stara vremena isto je određeno ondašnjim okolnostima: što se baka na selu unučicom trebala ekstra baviti kad sam od 4-5. godine (!) ljeti sama tumarala šumama i poljima, vodila krave i koze na pašu (koja uživancija nakon gradskog života!) i učila, uz njih radeći, puno više nego što danas djeca nauče gledajući Dora istražuje .
A nije mi falilo bakine i djedove topline, ni priča za laku noć.

[Angie75]

Meni se čini da su žene nekad imale toliko posla da nisu stigle ni razmišljati o tome koliko rade.

[Zubic vila]

Hm, ne bih se baš složila sad s ovim prenapuhavanjem stresa. Činjenica je da je stres gadna stvar i da mu se u današnje vrijeme ne zna svatko oduprijeti niti je to lako. Jest to problem u glavi, al to što nije opipljiv kao prljavi veš kojeg treba oprati na ruke, ne znači da je mali problem. Uostalom, toliko ljudi umire od raznih bolesti direktno povezanih sa stresom i današnjim načinom života da ne bi to banalizirala.
Svako vrijeme nosi svoje, nekad se neusporedivo više fizički radilo, ali mislim da je u mnogim aspektima život bio jednostavniji. Nipošto lakši, ali jednostavniji. Mnogi ljudi danas od svih silnih izbora koji im se pružaju ne znaju odabrati ono što valja i postanu robovi i autima i karticama i kreditima i sl. stvarima koje su tu da bi nam olakšale život, ako ih znamo pravilno koristiti. Tako da i jedno i drugo ima svoju cijenu. Ja se ne bih mijenjala sa svojom bakom jer sam dijete ovog vremena i u njemu znam plivati. Isto kao što je moja baka živjela u svom vremenu i zna mi pričati o tome kako su nekad neke stvari bile bolje, a neke gore nego danas. I uvijek kaže kako je onda bilo lakše dobro odgojiti djecu jer je bilo manje izazova izvan kuće, profesori u školi su bili neprikosnoven autoritet i svatko je znao svakoga u njenom malom gradu, a djeca od 6 god. su išla sama u školu pješke po par kilometara svaki dan bez da je od toga itko radio problem.
Cvijeto, ja sam uvijek radije za fizički umor, nego psihički. Em je zdraviji, em se bolje spava.

[AndrejaMa]

Ja mislim da je gotovo nemoguće uspoređivati nešto što je toliko različito - život žena prije 30..40..50 godina i danas.
I možda da se rasčlani da li ovdje pričamo o poslu kao fizičkoj aktivnosti ili pak vremenu koje trošimo?

Higijena-puno se manje pralo veša, iako su ga ripljali, vremenski mislim da bi ispalo tu negdje sa naših 3-4 mašine. Pa i ja se sjećam doba osnovne škole kad sam jedne hlače nosila cijeli tjedan ukoliko ih nisam zaprljala. Danas sam ja prva koja sve što skidam sa sebe i djece ide direktno u koš za prljavi veš. Tuširanje (kupanje) jednom tjedno, danas nezamislivo ako se ne otuširaš barem jednom dnevno. Suđe, danas kad serviramo stol stavljamo što treba i ne treba, ali uredno sve to poslije peremo.
Ritam života - radno je vrijeme bilo drugačije (od 6-7 do 14-15, a ne kao danas - bez radnog vremena ili u najbolju ruku od 9-17), promet nije bio kao danas (iako je bilo nekad par-nepar).
Aktivnosti -čak kad sam je bila djete neke izvanškolske aktivnosti bile su veeeeliki luksuz (samo za djecu liječnika i sl). Danas nisi normalan ako djete nema još neku (da ne kažem nekoliko) izvanškolsku aktivnost.
TV, internet - jeste li ikada pokušali ne koristiti ove medije na recimo 14 dana? Pokušajte, vidjet ćete koliko vremena ostaje za druge aktivnosti (Iako sam i ja mislila da malo gledam TV, iznenadila sam se)
Odgoj - posvećujemo više vremena svojoj djeci, nekada smo sami lutali šumama i poljima i dvorištima. Danas je to "neprihvatljivo", u nekim situacijama i neodgovorno.

Sve u svemu i jedno i drugo razdoblje je teško na svoj način.
Ako svodimo sve na kućanske poslove - mislim da je nama lakše, upravo radi sve sile pomagala.
Ali ako uzmemo u obzir sliku cijelog dana i obveza koje danas žena ima, pa uz to još i neki odgovoran posao.... mislim da bih se ja osobno rađe vratila u prošlost.

[Ifigenija]

Ja bih se svako malo zaletjela u te procjene kome je bilo lakše, gledano historijski, ali zapravo to nema veze s vremenom, nego više zdravljem obitelji, kako psihičkim, tako i fizičkim, sa blagostanjem, i pitanjem statusa obitelji, ratom, mirom i ostalim okolnostima.
Jedna moja baka (nije mi prava baka, ali to ne mijenja na stvari) je živjela bolje nego ja.
Na manju kuću od mene imala je sluškinje, svu domaću hranu, čak je i radila (za svoje doba je bila vrlo obrazovana), ali tipa četiri ili šest sati dnevno, bila je u manjem mjestu, imala je puno prijateljica i bilo joj je divno. Dida je bio divan čovjek, i ona je svoj vijek proživjela za deset. I toga je bila svjesna. Imala je hobije u kojima je bila uspješna, i čak od njih i zarađivala, ma mačka i pol, čak i po današnjim standardima, iako je rođena 1919.
E, sve bi to bilo super da dida nije bio u logoru, a ona zakapala nepoćudne knjige u zemlju da nacisti ne nađu Kapital i što ja znam što i tijekom te jedne večeri osijedila i četiri godine provela u jadu, strahu, ratu, i bojeći se za djeda (kojeg je jako voljela).
Kuhala je i prala i čistila, ali nikad preludo, uvijek je imala pomoć, i mogla si je priuštiti da živi u svom ritmu.
Druga baka je bila teška sirotinja i ta se jadna i propila i napatila, i vukla pokojnog didu mrtvog s nekog ratišta da ga pokopa u njihovoj grobinici, i začela s čovjekom koji ju je ostavio, i bila na udaru sela, i u teškoj muci digla šestero djece, i da ne nabrajam.
Jedna baka (ja ih imam bar tri, četiri zapravo... ali nije surogat majčinstvo, nego preuzimanje brige i odgovornosti za djecu u raznim okolnostima) je oboljela od teške bolesti i muž joj se slijedom jada zbog toga propio. Ona je imala fini gradski stan, divno obrazovanje, ali se patila sirota do smrti. Djed je pak preživio svoje... Djecu je faktički morala prepustiti na brigu šogorici jer nije mogla. Od bolesti i pića su još i teško osiromašili. I tako...
Idealno gledano povijest ide naprijed. Ali ne ide.
Ljudi su uvijek ljudi, i više ovisi o individualnoj sreći, usudu i vlastitom karakteru nego o povijesnim okolnostima.
Sve što nam stoji na raspolaganju ima i svoje pluseve i minuse, i vešmašina nas može koštati živaca koliko i pranje u potoku, i obratno, pranje u potoko nekoj ženi je moglo biti divota samo takva, bolje od vešmašine.
Ali sve u svemu, ja sam zahvalna za vrijeme u koje živim, za aparate koje imam, tekuću vodu, toplu vodu, ljudska prava, standarde, LIDL i vladavinu prava (nemojte me sada ismijati, znam da nismo baš Švicarska, ali nitko me neće kamenovati, nitko mi neće oteti nešto moje, a da ga vlasti tapšu po ramenu - dotle nije došlo...).

[marta]

Dio stvari koje ja danas radim za zabavu, mojoj su baki bile obaveza. Morala je presti, plesti, šivati odjeću, popravljati razne stvari, kuhati zimnicu u većim količinama. Morala je. Inače nije imala. Meni se to svodi na razonodu. I ne bih se mijenjala.

[AndrejaMa]

Još sam zaboravila komponentu stresa.
Ja ga isto ne bih smatrala prenapuhavanjem. Stres je uzrok mnogim bolestima današnjice. A što je uzrok stresu?
Kod mene je to kroničan manjak vremena za sve što bih željela raditi kroz dan, briga za djecu (u smislu da moram unaprijed znati raspored MM i mene za cijeli tjedan kako bismo uskladili odlaske i dolaske na posao i vrtić), posao, briga za radno mjesto, finacije, ....
Znam samo da kad uspoređujem period kad sam bila drugi pot na porodiljnom (dakle mali sisavac i dvogodišnjak) da sam sve stigla u kući (ali to je bilo na level 2 što kaže lutonjica), kad bi muž došao sve sređeno, skuhano pospremljeno,.... i bila sam raspoložena za sve. Kad idem na posao, kao da se sve okrene.... ja volim svoj posao, ali problem vremena je moj osnovni problem.

Jučer
buđenje 5:55, higijena, priprema, buđenje djece, raširila veš (koji sam navečer stavila na pranje), iznjela smeće
odlazak od kuće 6:55, dolazak na posao malo prije 8:00
odlazak sa posla u 16:30, dolazak kući 17:15, na brzinu pripremila za večeru koju zavrim kasnije
M. odvlea na tekwando u 17:45, vratila se , završila večeru, otišla na svoju sportsku dozu 19:30 (ovo je novo...), MM otišao po M.
Ja se vratila oko 20:30-21:00, poigrala se sa djecom, spremila ih na spavanje (MM ih je prije toga okupao).
kad oni legnu počinje priprema za ručak za slijedeći dan, pranje veša, spremanje, pa još odradila nešto kao pripremu za današnji poslovni sastanak, pripremila što će djeca obući, spremila sebe i legla oko 23:30.
Danas, sve kao i jučer do povratka kući. Danas je vrijeme za naše igranje, crtanje i sl umjesto sportskih aktivnosti.
Kao što je vidljivo, puno vremena trošimo na posao i na putovanje na posao i s posla. Odlazim u 7, vraćam se 10-11 sati kasnije. I od dana ostaje.............ništa.

[mitovski]

popisujem cvijetu
Mislim da se 5 mašina veša opranih ne može usporediti s peterostruko manjom količinom veša opranog na ruke u hladnoj vodi.
Daleko se više i teže fizički radilo u poprilično teškim uvijetima, muškarci nisu pomagali u kući, njih je trebalo služiti, žene nisu imale vremena za sebe, za uživanje, ugađanje. Nisu išle tj rijetke su išle u kino, kazalište, na izlete, ljetovanja, zimovanja. Uglavnom se radilo i jako malo uživalo, a i životni vijek je bio kraći među ostalim i zbog teškog fizičkog rada.
Dakle mislim da je nama ipak lakše, ako ništa drugo barem zato što imamo pravo glasa, što smo ravnopravne (ili skoro) muškarcima, što možemo birati želimo li karijeru, možemo se školovati i mnogo mnogo drugih stvari.

[MarijaP]

Mene bi ubilo samo ono slijepo poštivanje tradicije i običaja od davnina. O ostalom ne želim niti razmišljati.

Niti meni nakon posla i obveza, od dana ne ostaje ništa. Samo umor i iscrpljenost i spoznaja da sam sama to odabrala. Nitko me nije prisilio. To mi je neprocjenjivo.

[Kosjenka]

J
Ljudi su uvijek ljudi, i više ovisi o individualnoj sreći, usudu i vlastitom karakteru nego o povijesnim okolnostima.
Sve što nam stoji na raspolaganju ima i svoje pluseve i minuse, i vešmašina nas može koštati živaca koliko i pranje u potoku, i obratno, pranje u potoko nekoj ženi je moglo biti divota samo takva, bolje od vešmašine.
Ali sve u svemu, ja sam zahvalna za vrijeme u koje živim, za aparate koje imam, tekuću vodu, toplu vodu, ljudska prava, standarde, LIDL i vladavinu prava (nemojte me sada ismijati, znam da nismo baš Švicarska, ali nitko me neće kamenovati, nitko mi neće oteti nešto moje, a da ga vlasti tapšu po ramenu - dotle nije došlo...).

X
Da se nadovežem na Ifinu priču o bakama. Moja baka se udala mlada u djedovu kuću, ljepo su se organizirali u raspodjeli poslova majkica i sekica su ostajale kuhat a baka je s svekrom išla u polje, novce je sin davao majkici koja je trošila po svom nahođenju bez ikakvih dogovora, baka je do zadnjih dana trudnoće išla rintat u polje(rodila u s vibnju) a za kraj trudnoće ju je svekar fino počastio tako da je istresao prikolicu s đubretom na nju. I ona je morala šutjet i trpit inače bi bila nezahvalnica balava i čekat da se njezin muž smisli da je vrijeme da skupe prnje i odu iz te kuće. Bilo je puno takvih priča i uvijek je bilo sramota reć da ti nije dobro, požalit se i ne daj bože posvađat.
Danas će si rijetko koja žena dozvolit takvo maltretiranje.
A priče o stresu, da danas je stres ogroman problem i puno bolesti se veže uz stres ali opet za gomilu drugih bolesti se pronašao ljek, tako da valjda svako vrijeme nosi svoje i što se bolesti tiče.

[gita75]

Žene su nekad imale više posla-mit!
razvoj tehnologije nam je omogućio da strojevi neke stvari rade umjesto nas, ali žene još uvijek imaju jednako posla kao prija 100 godina.
Mislim da je to zato jer žene jednostavno ne znaju biti besposlene.
Eto, rijetke su one koje će bez grižnje savjesti reći npr: danas jedemo sendviče, baš mi se ne kuha (i legne na kauč da odmori).
Većina žena se zapravo osjeća loše kad ništa ne napravi taj dan (tipa peglanje, čišćenje, vođenje djece nekuda, spremanje).

Ovo su moja osobna opažanja na uzorku žena mojih godina.

[ina33]

Svako doba svoje bolesti. Danas je stres (po meni, prenapuhan), prije te ubio fizički rad. Ne može da ničeg nema (nikakvih bolesti, mislim). Po meni, veća je danas opasnost sjedilačkog načina života i relativno nezdrave okoline, nego stresa kao takvog.

A slažem se s Ifigenijom da sreća ne ovisi toliko o objektivnim okolnostima, nego o drugim stvarima. A propos mirnog života... mislim da bi to meni osobno bilo koma - ono ravnomjerna svakodnevica, bez nade da će se ista promijeniti. Eventualno žalim za... disko erom . To bi bilo moje doba. Šala mala.

[Zubic vila]

ina, nemoj ovo shvatiti kao napad, ali moram napisati apropo tvog zadnjeg posta. Nisam još čula da je nekog ubio fizički rad sam po sebi.
Rad u nezdravim uvjetima, u rudniku i sl. da, ali fizički rad sam po sebi....Sorry, al to je zdravije nego buljit u komp cijeli dan u sjedećem položaju. Ljudi su tad kraće živjeli jer je medicina bila neusporedivo na nižem nivou nego danas, mnogi su živjeli u vlažnim domovima, higijena je bila niža, a o dostupnosti liječnika i bolnica da ne govorim. Umiralo se iz banalnih razloga.

Moja baka iz malog grada (praktički sela) je živa i super zdrava 80-godišnjakinja, ova iz Zagreba je u mirovini muku mučila - te tlak, te srce te previše kila itd. Odradila je puni radni staž i morala čistiti samo stan od 60 m2. Ova sa sela je održavala kuću, životinje i duplo više djece od ove iz Zg. I ovoj sa sela muž nije pomagao ni pod razno. Samo jedan primjer, ali zanimljiv. Ja se ne bi mijenjala ni s jednom ni s drugom. I kao što reče, marijaP, najviše bi me ubilo to slijepo poštivanje nekih običaja, što će selo reći itd.

Gospi od cukara je uvijek bilo i bit će, kao što je bilo, a ima i danas, žena koje rade kao na traci od jutra do sutra.

[RozaGroza]

Dio stvari koje ja danas radim za zabavu, mojoj su baki bile obaveza. Morala je presti, plesti, šivati odjeću, popravljati razne stvari, kuhati zimnicu u većim količinama. Morala je. Inače nije imala. Meni se to svodi na razonodu. I ne bih se mijenjala.

Istina, ali pošto je morala zato je i znala, a mi danas ne moramo pa večina nas ni ne zna, čast izuzetcima. Ja iskreno nekad patim za tim što ne znam ni 1/3 stvari koje su mojoj noni išle ko od šale, tipa pletenje, šivanje...čak je i cipele znala napraviti! A ja kad odem na moje selo, bez ebaya budemo i mm i ja gologuzi šetali, i to me iskreno full živcira, a nemam koga da me naući (sve none i bake pokojne), već generacija moje mame je po tom pitanju totalno beskorisna.

[klara]

Moja baka (mislim da je rođena 1910) je rodila petero djece, a odgojila samo troje, zbog teških uvjeta života. To troje je ostavljala same po cijeli dan već kad je najstariji imao 6 godina, i išla raditi. Radila je po kućama i bilo je bitno da dođe čista, tako da je svaku večer prala haljinu, a ujutro ju peglala... Igrala sa sa svojom djecom ponekad, kad nije bilo posla. (To sav vrijedi i za djeda). Bilo je puno stresa (samo ga nisu tako zvali), i strepnje hoće li biti dovoljno za hranu i ogrjev, kako će školovat djecu... Meni skoro nezamisliv način života. Ne bih se mijenjala nikako.

[ina33]

Ma, sve pet Zubic vilo, mislila sam na tu kombinaciju fizičkog rada u neuvjetima. Mislim... je li se prije mislilo na uvjete rada? Ono, u predindustrijsko i industrijsko vrijeme? To je bio "paket" - fizički posao+neuvjeti. Sad je to ipak drugačije, ako ništa, makar novine napišu ako neko za nekog kuluči i to nije socijalno prihvaćeno (u zapadnoevropskom krugu, ajmo reći).

[RozaGroza]

Vi uglavnom pričate o bakama koje su živjele u gradovima, i da, mislim da je njihov život bio jednako stresan kao život gradskih žena danas. Grad je po meni jedan neprirodan okoliš da bi u njemu žena apsolutno funkcionirala kao domaćica, bar ne ovakva o kojoj SikaPika govori. Mislim, ne bi ni ja u svom stanu u Dubrovniku prala robu i pjate na ruke; When in Rome...ali brijem da je biti domaćica na selu nešto skroz drugo - tamo se još uvijek (iako sve rijeđe) može naći onih "kršnih" žena kojima nije problem nasjeć drva, pomust kravu, izmijesit (bez pekača) 2 kruha, napravit ručak-večeru, oprat robu na ruke, brinut se o vrtu, slagat zimnicu, svo to vrijeme biti prisutna u životima svoje djece 24/7, a u slobodno vrijeme sjest pred kaminom čitat i pit čaj.
Ili je to ili ja opako brijem na Dražesne pupoljke svibanjske

[RozaGroza]

Ma, sve pet Zubic vilo, mislila sam na tu kombinaciju fizičkog rada u neuvjetima. Mislim... je li se prije mislilo na uvjete rada? Ono, u predindustrijsko i industrijsko vrijeme? To je bio "paket" - fizički posao+neuvjeti. Sad je to ipak drugačije, ako ništa, makar novine napišu ako neko za nekog kuluči i to nije socijalno prihvaćeno (u zapadnoevropskom krugu, ajmo reći).

Pitaj one u Kamenskom jel im to što neko napiše vrijedi išta.

[koksy]

Moja baka, 76 joj je godina. Radila je u istoj tvornici do mirovine. Na posao je pjesacil sat i pol u jednom smjeru. Odgojila 2 kceri i mene podigla na noge (mama je radila u inozemstvu) Imala je 2 polja za obradivanje, vinograd, svinje, kokoske i veliki vrt. Nije bilo tekuce vode. Dandanas se sjecam kako smo ves prale na ruke, sjecam se i starog lonca punog kamenca u kojem se grijala voda za pranje suda a navecer i za pranje nas. Svaki dan je pranje bilo obavezno. Nikad, al bas nikad ja nisam "osjetila" baku, uvijek je cista. Brinula se za mene, sjecam se trena kad me naucila reci slovo r.
Danas ima vrt, kokoske, vinograd je imala do prosle godine. Sama je obradivala vinograd i radila vino, sama se brine za vrt a uz to jos i susjedin obraduje. Ta susjeda radi 8 sati, nema djecu ni muza i nema vremena za vrt pa placa mojoj baki za to...
Pomaze svima kad god treba, nista joj nije tesko radit. Svake nedjelje je bio kolac poslje rucka, tako je i danas. Sama pravi rezance i mlince. Svaki dan kuha frisko.
Ja se njoj divim, prema tome ja sam najobicnija ljencina i voljela bi da me vise tjerala da usvojim te neke radne navike. Al ona je rade sve sama nego da djecu tjera.
Ako uzmem njen primjer nama je stvarno puno lakse... Samo sto zene prije nisu smjele reci da im je tesko, a mi sad kukamo i kukamo...

[Ifigenija]

Moja baka, 76 joj je godina. Radila je u istoj tvornici do mirovine. Na posao je pjesacil sat i pol u jednom smjeru. Odgojila 2 kceri i mene podigla na noge (mama je radila u inozemstvu) Imala je 2 polja za obradivanje, vinograd, svinje, kokoske i veliki vrt. Nije bilo tekuce vode. Dandanas se sjecam kako smo ves prale na ruke, sjecam se i starog lonca punog kamenca u kojem se grijala voda za pranje suda a navecer i za pranje nas. Svaki dan je pranje bilo obavezno. Nikad, al bas nikad ja nisam "osjetila" baku, uvijek je cista. Brinula se za mene, sjecam se trena kad me naucila reci slovo r.
Danas ima vrt, kokoske, vinograd je imala do prosle godine. Sama je obradivala vinograd i radila vino, sama se brine za vrt a uz to jos i susjedin obraduje. Ta susjeda radi 8 sati, nema djecu ni muza i nema vremena za vrt pa placa mojoj baki za to...
Pomaze svima kad god treba, nista joj nije tesko radit. Svake nedjelje je bio kolac poslje rucka, tako je i danas. Sama pravi rezance i mlince. Svaki dan kuha frisko.
Ja se njoj divim, prema tome ja sam najobicnija ljencina i voljela bi da me vise tjerala da usvojim te neke radne navike. Al ona je rade sve sama nego da djecu tjera.
Ako uzmem njen primjer nama je stvarno puno lakse... Samo sto zene prije nisu smjele reci da im je tesko, a mi sad kukamo i kukamo...

Baka ti je divna!

[ina33]

Pitaj one u Kamenskom jel im to što neko napiše vrijedi išta.

Naravno, ali ono... recimo da je sada Kamensko iznimka, o kojem se piše i nacionalna zvijezda nosi bedž kao potporu, a prije je sve bilo Kamensko, više-manje. U tom smislu govorim o razlikama.

[ina33]

Tj. bilo je kuluk doma za ženu, kuluk na poslu za muškog. Po meni.

Iako će neko reći da je danas kuluk, ali ja to ne mislim tako, barem kad se mjerimo s generacijom naših baka.

[RozaGroza]

Moja baka, 76 joj je godina. Radila je u istoj tvornici do mirovine. Na posao je pjesacil sat i pol u jednom smjeru. Odgojila 2 kceri i mene podigla na noge (mama je radila u inozemstvu) Imala je 2 polja za obradivanje, vinograd, svinje, kokoske i veliki vrt. Nije bilo tekuce vode. Dandanas se sjecam kako smo ves prale na ruke, sjecam se i starog lonca punog kamenca u kojem se grijala voda za pranje suda a navecer i za pranje nas. Svaki dan je pranje bilo obavezno. Nikad, al bas nikad ja nisam "osjetila" baku, uvijek je cista. Brinula se za mene, sjecam se trena kad me naucila reci slovo r.
Danas ima vrt, kokoske, vinograd je imala do prosle godine. Sama je obradivala vinograd i radila vino, sama se brine za vrt a uz to jos i susjedin obraduje. Ta susjeda radi 8 sati, nema djecu ni muza i nema vremena za vrt pa placa mojoj baki za to...
Pomaze svima kad god treba, nista joj nije tesko radit. Svake nedjelje je bio kolac poslje rucka, tako je i danas. Sama pravi rezance i mlince. Svaki dan kuha frisko.
Ja se njoj divim, prema tome ja sam najobicnija ljencina i voljela bi da me vise tjerala da usvojim te neke radne navike. Al ona je rade sve sama nego da djecu tjera.
Ako uzmem njen primjer nama je stvarno puno lakse... Samo sto zene prije nisu smjele reci da im je tesko, a mi sad kukamo i kukamo...

Baka ti je fakat super. Imam novi role model! I kad vidiš takvu baku i pogledaš sebe (sad govorim o sebi) ne mogu si pomoći a da se ne posramim. Đaba mi škole, đaba mi cool posao kad bi više od ičega voljela da se izgradim u takvu ženu. Dao Bog za 30-40 godina će i o meni moja unučad ovako lijepo pisati kao i ti o svojoj baki

Ina mislim da je sve do percepcije. Ja nekako mislim da su ljudi sve manje ljudski a sve više karikature, kao nekakav iskrivljen odraz u ogledalu. Don't get me wrong, to apsolutno mislim i o sebi, ne samo o drugima.

[katarinam]

Nekada se živjelo od poljoprivrede i polovicu toga nije trebalo raditi, a dok danas prvo se naradiš na poslu pa te još i doma čeka hrpa poslova. Ljudi su se nekada više družili radeći na polju a danas često nemaš vremena nekamo otić a sve je kriv taj tempo života koji nam je nametnut, juriš svugdje da sve stigneš a za odmor se ne pita. Nekada su ljudi bili zadovoljni time što su imali, a danas nam uvijek nešto nedostaje i treba, uvijek težimo za nečim boljim, perfektnijim.

[bijelko]

Koksy, kao da o mojoj baki pričaš

Koliko god je nama danas psihički teže, nekad su žene puno više radile. I danas gledam svoju mamu kako si još uvijek u jednom danu nađe toliko posla da ja to za tjedan ne bih riješila. 4 velika kruha u krušnoj peći, zimnice, pekmezi, životinje, rezanci, šivanje, kuhanje.... ma što sve ne....

Drugi par postola je to što je ona nas mogla ostaviti baki, povesti na njivu ili jednostavno pustiti same doma. Mi to danas ne smijemo. MM i ja nemamo nikog blizu jer nas je životni put odveo predaleko, oko nas je previše nasilja, prometa, nametnutih aktivnosti koje ti oduzimaju dragocijeno vrijeme, masa toga zbog čega smo u težoj poziciji ali i dalje se ne bih mijenjala s onim nekad.

Kad mi pukne film napišem koji post ovdje i dobijem potporu, odem prošetati ili do dućana. Nekad ne bi imala pravo niti da mi pukne film, kamoli ići trošiti lovu bezveze. I koliko god nam je teško, dobro nam je.

[Peterlin]

Istina, ali pošto je morala zato je i znala, a mi danas ne moramo pa večina nas ni ne zna, čast izuzetcima. Ja iskreno nekad patim za tim što ne znam ni 1/3 stvari koje su mojoj noni išle ko od šale, tipa pletenje, šivanje...čak je i cipele znala napraviti! A ja kad odem na moje selo, bez ebaya budemo i mm i ja gologuzi šetali, i to me iskreno full živcira, a nemam koga da me naući (sve none i bake pokojne), već generacija moje mame je po tom pitanju totalno beskorisna.

Ja sam od jedne bake naučila šivati, od druge plesti. Od jedne sam naučila raditi rezance (iako danas češće radim taranu jer kod djece bolje prolazi). Naučila sam i štrukle raditi i tijesto s germom i pite i uglavnom kompletne temelje kuhinje. Moja mama zna kuhati, ali s iglom/iglama je s dvije lijeve.

Dakle, bake su odigrale svoje - prenijele znanje koliko se dalo. I o vrtu i voćnjaku znam dosta od obje bake jer nekad je to bio uvjet opstanka. Ako nemaš vrt, nemaju ti djeca voće... I zimnicu sam naučila pripremati od baka i njihove generacije (susjede iz ulice).

Ne znam ništa o životinjama (jer ih nisu imale, nije bilo uvjeta, živjelo se ipak u gradu) ali puno korisnih stvari naučila sam upravo u ranom djetinjstvu od svojih baka. Imam negdje nacrt bakinog vrta s trajnicama, a bome se sjećam i plodoreda i sve kako se koje biljke zajedno slažu, kako se uzgaja sjeme/flanci, što se pikira, a što se sije u kućice... Nemam baš vremena, ali polako kroz godine slažem uvjete da imam svoj vrt. Voćke imam i to je ok.

Mama nije imala vremena, ali zato sad ona uči moje dečke ono što ona zna (nije to ista razina vještina, to je drugo - književnost, priče, slikanje...) i tako to ide. Uvijek bake i dede imaju vremena za unuke, a roditelji rade. To je valjda tako bilo i u vrijeme dok se živjelo samo od poljoprivrede.

Jedna baka me naučila vez (iako to rijetko radim), druga kukičanje (ni za to nemam baš vremena). Bio je to pravi blagoslov... Iako nisu živjele s nama, živjele su u istom gradu i viđala sam ih često. Moja sestrična koja živi u drugom gradu ostala je zakinuta za puno toga.

Ipak, potpisujem martu - nama je to razonoda, a bakama i njihovim obiteljima ta su znanja bila uvjet preživljavanja.

[Ifigenija]

Čini se da je ta sreća i životno zadovoljstvo vezano uz puno konkretnoga rada. Kažu da današnji ljudi stradaju jer u parcijaliziranom svijetu nemaju zapravo pojma što rade, a i ne rade rukama. A to fali... ne znam...