Da dodam i za offtopic, ja sam u osnovnu školu pošla 86. i naša nas je učiteljica uredno čupala za zulufe i udarala po glavi. U starijim razredima i gimnaziji toga nije bilo.
 |
|||
|
|
|||
Da dodam i za offtopic, ja sam u osnovnu školu pošla 86. i naša nas je učiteljica uredno čupala za zulufe i udarala po glavi. U starijim razredima i gimnaziji toga nije bilo.
ja se sjecam da je mene uciteljica jednom udarila, ali se ne sjecam da je druge udarala, sto ne znaci da nije nego to valjda meni nije bilo vazno. razrednik u visim razredima je jednom isamarao sve decke koji su pipkali djevojcice. i to dva puta. u srednjoj nas nije niko ni dodrnuo, al smo mi profesorima zato skakali po glavi, nikad nije bila tisina u razredu, osim na satu fizike. nije ni danas, vidim da su vecina profesora i danas tamo, a i drzala sam ogledni sat u istoj toj skoli. sta reci, skola za koju treba maksimalan broj bodova za upis.
Ja sam za zlatnu sredinu života, pa makar mi djeca ne radila u NASA-i. Svaki ekstrem mi je mrzak i stran.
I ja sam davno krenula u školu, tamo kao ROza, ali ja sam imala svih tih 100 godina školovanja samo se sjećam kako je jedan nastavnik ošamario dečka u razredu koji je stvarno bio kaaaatastrofa, i onda se digla dreka u školi zbog toga , tako da je taj nastavnik mjesec dana bio na bolovanju (bar su nama tako rekli)...
a zašto?miniminia prvotno napisa
zašto toliko cijenimo prosječnost i zlatnu sredinu? a ekstremi su nam mrski? al im se onda ipak divimo. a svojoj djeci praktički onemogućujemo da postanu pogorelići?
Zato što za ekstreme treba poseban trud i žrtva i djeteta i roditelja.zašto toliko cijenimo prosječnost i zlatnu sredinu? a ekstremi su nam mrski? al im se onda ipak divimo. a svojoj djeci praktički onemogućujemo da postanu pogorelići?
Kakvi su roditelji bili potrebni za iznjedriti jednu Janicu i Ivicu, Blanku...?
Hm, da. Ja, kad malo razmislim, volim ekstreme više od prosječnosti. Pozitivne ekstreme. Kad razmislim o ljudima koje poznajem. Ali ne bih svoje dijete tjerala u ekstrem jer se lako skrene s puta.
Mislim da nije stvar u tome, barem za mene nije. Vrednujem izuzetnost i izvrsnost i zanima me više od prosječnosti. Pitanje je kako se do te izvrsnosti dolazi - ako su u to uključene nasilne metode, silne zabrane i naredbe, odnosno zlostavljanje djeteta, za mene to nije vrijedno uspjeha. Poticaj je ono što ću uvijek dati, poticati svoje dijete da ostvari maksimum svojih mogućnosti, a ne da se zadovoljava sredinom i prosječnošću, podržavanje djeteta u tome da se bavi onime čime se želi baviti, stvaranje pogodnih okolnosti, rješavanje problema koje dijete ne može samo riješiti, to je ono što ja vidim kao roditeljski doprinos uspjehu.a zašto?
zašto toliko cijenimo prosječnost i zlatnu sredinu? a ekstremi su nam mrski? al im se onda ipak divimo. a svojoj djeci praktički onemogućujemo da postanu pogorelići?
Ima još nešto što se tu može uvesti u raspravu, a to je vlastiti život. Imala sam prilike vidjeti roditelje koji su cijele sebe, sva svoja sredstva, vrijeme snage uložili u to da guraju svoju djecu u jednom području koje nije bilo i područje interesa i bavljenja tih roditelja. U nekim slučajevima je to završilo uspjehom, u drugima neuspjehom djeteta, a u većini pokvarenim odnosima između djece i roditelja. Ja sam tu da svojoj djeci pomognem da idu što dalje, da ostvaruju svoje snove i da uspiju, ali imam još nekog za koga trebam brinuti - sebe. Želim još stvari spoznati, još knjiga napisati i za to si ostavljam prostora.
Da, da... te stvari su kao hodanje po žici iznad ponora. Ako staneš ukrivo, ode sve danevelim kam...
Da smo mi popustili djeci i ispisali ih čim im se prestala sviđati glazbena škola (3 mjeseca nakon upisa) uskratili bi im iskustvo uspjeha. Ovako, motiviramo ih kako znamo i umijemo i radujemo se uspjehu zajedno s njima. A kad se pređe taj prag, uspjeh ima pozitivnu povratnu vezu (motivira na još veći uspjeh). Metode prisile mi nisu baš drage, ali tu treba pažljivo procijeniti što je prava prisila, a što samo pomoć da dijete prevlada zasićenost i povremene neuspjehe.
Ni mi ne motiviramo prosječnost niti se mirimo s tim. Treba sagledati mogućnosti svog djeteta. Ako se prije vremena pomirimo s prosječnošću, osudili smo dijete na ispodprosječnost jer neće naučiti prihvaćati izazove. Zato mislim da dijete treba motivirati uvijek mrvicu iznad onoga što mislimo da bi moglo postići. Ne puno, samo mrvicu... Nije to zapravo linearno. Treba prepoznati znakove umora i zasićenja, dozvoliti predah, prebaciti se na druge aktivnosti, dozvoliti i neuspjeh i utješiti dijete u takvom slučaju.
To je složena križaljka koja ovisi o jako puno stvari: sposobnostima djeteta, očekivanjima koje ima dijete samo od sebe, očekivanjima roditelja, zdravom razumu, okolini, objektivnim okolnostima (npr. odabiru učitelja - prečesto ne možemo na to utjecati, a jako je važno), zdravlju.... 1001 stvar bi se tu sad mogla nabrojiti. Ali to je život. Pa kakvi bi mi ljudi bili da odustanemo na prvu loptu? I kakvu bi pouku djeca izvukla? Slažem se, ponekad treba popustiti, ali za to treba promisliti i naći opravdane razloge.
ako ovo 73 znači godište, onda smo isto.mislim da sam starija od tebe, ali stvarno se ne sjećam tako rigoroznih mjera ( nadam se da pričaš o školi ). Bilo je tu i tamo šamara i letećih snopova ključeva, ali šibe ne.
Što se tiče odgoja kineskih majki ne znam što bih rekla........nekad mislim da bi mi danas bilo bolje da sam ostala bez večere, poklona i koječega još dok ne postignem bolje rezultate...........s druge pak strane ne mogu zamisliti da si klince tak maltretiram.
a šiba sam se nadobijala od drugarice učiteljice.... sjećam se kad sam slomila ruku preko velikog odmora a ona mi nije vjerovala pa sam morala sjediti cijeli 4. sat. jedna slomljena, a druga razderana do lakta. dok slomljena nije počela zeleniti i naticati nije mi vjerovala da me boli...
pozitivan eksstrem je diskutabilna kategorija. uzmi za primjer ivicu i janicu. je li to pozitivan ekstrem? po meni je negativan. po nekima će biti pozitivan. sve je to u oku gledatelja. ekstremi su ekstremi.
a čuj, ja vjerujem da pitaš ivicu i janicu da se ne bi mijenjali s tobom ili sa mnom.
bez obzira što je njihov odgoj sigurno u nekim momentima nalikovao, u našim očima, na zlostavljanje.
mislim, ja samo malo filozofiram, a nema te sile da toliko žrtvujem, ni sebe, ni djecu, kako kaže cubana. nisam ta i gotovo.
Za pozitivan ekstrem potrebno je i da dijete ima sklonosti za ono za što ga se potiče, i da i samo uživa bar većinu vremena.
Ja nisam trener i ne bih nikad imala živaca za to što sa svojom djecom rade stari Kostelić i Vlašić. Niti ne želim da mi djeca budu profesionalni sportaši, ali to je ot. Ali i da želim više bi me brinulo hoću li previše zastraniti u tom motiviranju djece.
Ili ovo što je radila spomenuta kineska majkarado bih da mi dijete svira neki instrument, ali ne bih imala živaca svađati se i tjerati je da cijelo popodne svira jednu te istu kompoziciju, i pritom bi me cijelo vrijeme previše žderao strah da ću stvoriti psihopata, pa ne bih imala tu potrebnu sigurnost u svoje postupke.
Pozitivan ekstrem je po meni netko tko se iznimno posvećuje nečem što voli i u tome postiže dobre rezultate. Ili čak bez dobrih rezultata. Može pri tome zanemarivati i neke druge aspekte života, ali cijenim kad netko uživa u poslu, hobiju, umjetnosti, volontiranju i slično.
Negativan ekstrem mi znači nešto drugo. Više mi na pamet padaju ovisnosti, agresivci, nacionalisti, slično. Može mi negativan ekstrem biti i onaj gaf Kostelića juniora o idealu nacista - evo tu mi se proklapa pozitivan i negativan ekstrem, on sigurno voli to što radi i uživa u sportu, premda je možda kroz djetinjstvo bio pritisnut i natjeran na treniranje. Ali ako sam pravilo upućena on je i student povijesti, pa mi je njegova izjava zabrinjavajuća i teže ga mogu cijeniti u bilo kojem aspektu.
Ili evo na primjeru vjere, Majka Tereza je pozitivan ekstrem a svi znamo koji su negativni. To je dobar primjer kako se pozitivan ekstrem ne može forsirati.
Cvijeto rasvjeto (ovog foruma) da ti odgovorim
Ne zalažem se ja za prosječnost, još manje površnost. Naprotiv, samostalnost, neovisnost od tuđeg mišljenja, širina interesa je nešto što želim usaditi svojoj djeci...
Ali ekstremizam u bilo čemu je nešto što izaziva čuđenje, nekad divljenje nekad porugu, nekad žaljenje... Ekstremizam znači da forsiram dijete u onome što ili ja mislim da trebaju raditi/biti u životu, ili u boljem slučaju ono što oni žele biti... Ako je to intrizična motivacija, tada će to gurati djecu da traže dalje, da se time bave neovisno o meni. JA mogu biti potpora, logistika, u svakom slučaju mama.
Kineske mame su ekstremi, ali i druga strana medalje, dijete bez određenih granica, je pogubno . Moja odgojna filozofija je da dijete osjeti u manjoj dobi širinu , pa da se usmjeri prema nečemu u čemu ima talent... I da to gura.
Kad bih osjetila da mi je dijete mali MOzart, vjerojatno bi priča bila drugačija i vodala bih dijete tkoznagdje, kupovala onstrumente i bila mama Gips. Ali nije. Pa mi je draže s njim raditi kućice od kartona i igrati se glupastih igrica poput kolarićupaniću
Ja uopće ne volim ekstreme
Sto me najvise sokira u clanku o kineskim mamama su odgojne metode, koje mi se cine ekstremne. Ali one su to uglavnom zato, jer ne odgovaraju nasem, zapadnom, nacinu razmisljanja. Netko je rekao da se boji da bi mu dijete uz takav odgoj postao psihopat, vjerojatno i bi, jer je i ono naviknuto na nas zapadni odgoj. Ali ne vjerujem da, uz takav odgoj, vecina Kineza postaju psihopati....
Poanta clanka, da se dijetetu treba omoguciti imati uspjeha, mi se cini jako vazna. I nije vazno da li svira ili igra nogomet ili je najbolji u matematici - bez obzira na podrucje koje dijete izabere (jer ipak su sva djeca razlicito nadarena, iako kineske mame misle drugacije), mislim da je vazno da kao roditelji cvrsto vjerujemo da je nase dijete vise nego prosjecno i da on moze postici vise nego srednje ocjene ili uspjeh. A da bi to i ostvario, u nase roditeljske obaveze spada da ga podrzimo, motiviramo i guramo u vjezbanju, pisanju zadaca, sviranju .... i to pogotovo u one dane ili razdoblja kad djetetu to teze pada. Jer nasa ljubav i pohvala je vrijedna, ali da bi dijetetu uistinu naraslo samopouzdanje mislim da mu treba i objektivan uspjeh ili napredak. Barem u necemu.
Ono što je pozitivna strana ovog odgoja je vjera roditelja u djetetove sposobnosti, odlučnost, dosljednost, upornost. I roditelj se ovako mora namučiti.
Ako je dijete talentirano u onim poljima koje roditelji potiču i ako uz sav taj pritisak dobiva i velike količine ljubavi, rezultat može biti dobar. Ali ako kombinacija nije takva a roditelj ne želi odustati od ovog načina, razočaran je i krivi dijete, ljubav pokazuje ovisno o tome koliko dijete zadovoljava njegove kriterije... pa ne znam baš. mislim da nisu svi Kinezi jednako uspješni.
(najsmješniji mi je bio popis pravila autorice: djeca ne smiju svirati nijedan instrument osim klavira ili violine, ali ne smiju ne svirati klavir ili violinune smiju glumiti u školskoj predstavi
Pa gdje ste vi išle u školu? Ja krenula '75. i pamtim samo jednu luđakinju koja je jednog klinca iz razreda znala tresnuti dnevnikom (ne imenikom koji je mekši, već onim tvrdo uvezanim) i to mi je bilo grozno. Da je to meni napravila moja majka bi digla generalnu frku do Tita valjda!
U OŠ nam je ravnateljica bila i u CKKP nešto a ja štreberica i išla na vjeronauk (doduše kratko, da malo vidim...) Bilo je stajanja u kutu, u nižim razredima, al onda si bio glavna faca! Ja sam, na primjer, stajala jednom jer sam šaptala prijatelju dok ga je ispitivala. Srednju bolje da ne spominjem, bili smo grozan razred i profesori su plakali zbog nekih ispada. Ali nikad nije bilo fizičkog terora. Istina, razrednica nam je bila psihologinja... ''po službenoj dužnosti''...
ja se skroz slažem s vama. jedino što i dalje mislim da nikad od naše djece pogorelići i kostelići
eh, tako i ja mislim, ali ne ide to baš tako. teško da je gips, kad su imali 10 godina procijenio da su oni takvi talenti za skijanje da se isplati takav trud. ja sam čak sigurna da njemu i nije bio cilj da mu djeca osvajaju medalje.Kad bih osjetila da mi je dijete mali MOzart, vjerojatno bi priča bila drugačija i vodala bih dijete tkoznagdje, kupovala onstrumente i bila mama Gips. Ali nije. Pa mi je draže s njim raditi kućice od kartona i igrati se glupastih igrica poput kolarićupaniću
nego je to takav način života.
daj sve od sebe, pa kaj bu - bu.
Posljednje uređivanje od cvijeta73 : 14.03.2011. at 08:03
A ti ajde cvijeto, samo naprijed
Cvijeto, od nas ni pijesak, a kamoli gips
u mene isto.
a zašto ovako pilim, zato jer mi je najbolja frendica odrasla u obitelji vrhunskih sportaša i stalno imamo ovakve rasprave o odgoju
nek nas tješi da je Einsten propričao tek s 3 godine, da u školi nije bio čudo od djeteta, da su roditelji bili dosta liberalnog odgoja za to doba
nisam jos procitala knjigu, a zapravo ni ne znam da li cu. ali posto je pred par tjedana izasla i na njemackom jeziku i njemacki mediji su se "uskomesali".
posto sam procitala ponesto osvrta i razgovora s autoricom, mada ne i knjigu, dopustit cu si par komentara.
meni je interesantno da su se duhovi toliko uzburkali. cini mi se da je to zato, jer uprkos tome sto mnogo toga iz knjige vecini izgleda neprihvatljivo, ocito je autorica dirnula u vrlo osjetljivu tocku.
koliko cujem u americi su emocije vrlo vruce, pa bi neki autoricu strpali u zatvor, a drugi se slazu s njom, te u njenim metodama vide dobra rjesenja.
Eno me cvijeta na drugoj temi natjerala da pronađem ovu temu i iskopam je na danje svjetlo.
Seni piše da je izašla na njemačkom, a ja sad nalazim da je i na hrvatskom.
Zove se Majka uspjeha.
sad kad ina pročita i ovu knjigu, nakon one epidemije, gotovi smo
šalim se, ja jako volem inu i njene postove
I ja.sad kad ina pročita i ovu knjigu, nakon one epidemije, gotovi smo
šalim se, ja jako volem inu i njene postove
Čekam da pročita knjigu i volim je.
Mislim da je kljucno pitanje sto je to uspijeh. Kad se vec spominju Janica i Ivica, meni nije uspijeh da si veci dio godine na -20, daleko od ljudi koje volis... To sto imaju love, sto ih javnost voli, a pi mom misljenju nemaju zivot, za mene nije uspijeh.
Imam ljude u svojoj blizini za koje ljudi misle da su jako uspjesni po nekim standardima, a zapravo su jako nesretni.
U tome je po meni čarolija života, ima toliko različitih načina na koje možeš "uspjeti", i ma što napraviš netko može smatrati da je to bezveze jer bi za njega bilo bezveze.
Na temu, ja isto spadam u prilično blage roditelje, iako nekad imam fantaziju o tome kako guram svoje dijete do njegovih maksimuma, ili barem malo dalje nego što su moji mene. A kad su moji mene pokušavali gurat, držala sam se tako čvrsto za fotelju ispred TV sapunica ponekad, da bi stvarno bile potrebne ekstremne kineske vještine da me pokrenu.
I nemojmo zaboraviti da i kad su roditelji jako zahtjevni i forsaju djecu, samo jedan dio te djece ostvari neke velike rezultate, a neke cijeli taj pritisak slomi. Ne ispadnu svi gimnastičari na olimpijskima ili matematički geniji.
U biti, ja bih voljela naučiti svoje dijete da uživa u različitim aktivnostima i postizanju nečega. Da iskusi kako je to kad se oko nečega puno trudiš i onda u jednom trenutku vidiš da to nečem vrijedi (gnjavio si se učit svirat gitaru i onda skužiš da cure padaju na to, pilala se sa satovima francuskog i u nekom trenutku skužiš da ti nekog vraga u životu vrijedi taj jezik itd), da bude sam ponosan na sebe, a ne da radi ovo ili ono da bi mama bila zadovoljna i stalno pokušava moje stroge kriterije zadovoljit. Mislim da je važno da roditelji imaju visoka očekivanja od djece, ali ne nedostižna, i da uvijek budno paze da ta očekivanja prilagode pojedinačnom djetetu, a ne da se drže onog što su apriori zamislili.
Da, sve je to točno, ali ovu (kao ni ostale) knjigu o odgoju ne možeš promatrati izdvojeno od kulture u kojoj je odrasla autorica i u kojoj je sama odgajana, pa sad neke elemente koristi za odgoj svoje djece.
To ti je isti razlog zašto Japanci imaju danas uspješnu industriju (na primjer) a brojni drugi narodi nemaju. Kulturne osnove su drugačije. Jednostavno, na Dalekom istoku elementi takvog odgoja su tradicionalni (a možda i nužni - nisi pismen dok ne naučiš štajaznam 4000 piktograma, da spomenem samo to).
Kod nas bi se na takav odgoj gledalo malo drugačije. Pa ipak, ne mogu poreći da nema i dobrih strana.... (pišem ovo i tjeram djecu složiti knjige i odjeću za sutra, pa u krpe). Da ne odem jako offt, i ja mislim da djecu treba odgajati s mjerom (ne baš uz vojničku disciplinu, ali brate mili, previše oko sebe vidim negativnih rezultata prepopustljivog odgoja...)
Posljednje uređivanje od Peterlin : 16.10.2012. at 20:45
Uostalom, teško je naći pravu mjeru... Zašto bismo odgajali pobjednike? Djecu treba odgojiti tako da su sposobni brinuti se sami o sebi i uživati u životu na način koji NJIMA (a ne nama) najbolje odgovara. To je pravo umijeće. Ali i dalje mislim da permisivni odgoj ne daje takve rezultate. Kao ni previše restriktivni. Na minijaturnom uzorku samo dvoje djece istog spola ustanovila sam da je svako dijete-čovjek individua za sebe, novi izazov i enigma kojoj treba pronaći najbolji pristup i odgoj u skladu s tim. Kakvi će biti rezultati, vidjet ćemo...
To se meni dogodilo. Uvijek su me forsirali, ako dobijes 4, zasto nije 5. Ako dobijes -5, a zasto minus... Stalno su me forsirali, imala sam osjecaj da nikad nije dovoljno dobro. I onda sam pukla i pustila se, nije me bilo briga uopce, skoro sam pala godinu i maturu... Tek kad su nakon par godina shvatili sto rade i pustili me na miru sam upisala faks i prilazila ga s 5.
Sto se tice Japana, treba spomenuti i njihovu stopu samoubojstava koja raste iz dana u dan i burn - out sindrom koji je veliki problem. To sto su oni kao nacija "uspijesni" ne znaci da su pojedinci tog drutva sretni.
Nadam se, Peterlin, da će ovaj tvoj post pročitati koja mama sa "zahtjevne djece" i druge mlade mame i malo se zamisliti nad njim i shvatiti koliko mudro zboriš.
Posljednje uređivanje od Beti3 : 16.10.2012. at 21:06
Meni je uspjeh dugo bio ono sto je uspjeh u ocima promatraca, bas to Janica, Ivica, medalje, petice u skoli, petice na faksu, ostvarenja ova, ostvarenja ona, napredak, rast, razvoj. Sad mi se cini da je sve to sr..e. I da je najveci uspjeh uzitak u zivotu, tj. zivljenje zivota kakav mi zelimo zivit, postavljanje svojih standarda, odlucivanje sto je za nas vrijedno, i tome slicno...
I ja se nadam
Malo su mi više te "faze" i "darovita djeca" postale izgovor za nemoć roditelja u nekim situacijama. Iako ne isključujem ni jednu ni drugu mogućnost, bojim se da je ipak puno više djece iz tih kategorija koji su ajmo to pojednostavljeno reći "van kontrole".
Posljednje uređivanje od Bodulica : 17.10.2012. at 03:06
Pa istina je, baš je tako kako kažeš.... Iskusila sam to i sama (čak imam i papire, he he he he....). Kad sam odvela dijete na testiranje psihologu zbog nekih čudnih stvari koje su mi se pojavljivale kod njega, ustanovili su da je darovito. Ma bistri su moji dečki, ne poričem, ali ima moj stariji jednog prijatelja koji je istinski darovito dijete - državni prvak u šahu, istinski genijalac za matematiku... E, kad čovjek TO vidi, onda ovi naši tzv. daroviti derani ispadaju sasvim obični znatiželjni klinci, što u biti i jesu. I ništa više! Koja crna darovitost... Ako je darovitost imati sve pet, onda ja ne znam što je istinska darovitost. To ne znaš dok se ne sretneš s tako nečim... Budući da sam imala mogućnost usporedbe, i te kako mi je jasno da ovi moji ne spadaju u taj minimalni broj istinski darovite djece. Ne čeznem za tim, da se razumijemo... Ali ako platiš testiranje sposobnosti parsto kuna, velika je vjerojatnost da će ti reći da je dijete darovito (ili darovito na nekom području). To je poslovna mudrost - i ja bih tako napravila... Jer svako dijete ima neka područja koja mu idu bolje nego drugima. Naše je da to prepoznamo i iskoristimo za motiviranje djece da mogu bolje i na ostalim područjima.I ja se nadam
Malo su mi više te "faze" i "darovita djeca" postale izgovor za nemoć roditelja u nekim situacijama. Iako ne isključujem ni jednu ni drugu mogućnost, bojim se da je ipak puno više djece iz tih kategorija koji su ajmo to pojednostavljeno reći "van kontrole".
Btw. većina djece treba ipak više nadzora i "dihanja za ovratnik" nego trenutno dobivaju. To što su bistri ne znači da mogu sve sami. Ne mogu... Trebaju uvježbavati disciplinu i strpljivost, ne zbog nas nego zbog njih samih. Nitko od nas nije centar svemira, brate mili... Evo, moj mlađi (koji je nedavno super napisao inicijalni test iz matematike) dobio je jučer prvu jedinicu iz iste. Zašto? Zato jer ne zna prepisati s ploče (a nisu dobili kopirani test). I sad se ja pitam da li trebam mahati profesorici pred nosom s njegovim papirima iz Suvaga (elementi disleksije) ili da ostavim sve kako je... Namjerno sam pustila ovu školsku godinu da vidim kako će ići i potiho rekla razredniku da ne kanim obilaziti profesore i upirati prstom. Dijete se obzirom na dijagnozu odlično snašlo. Nitko nije ništa primijetio. Uostalom, tko će u životu za njim hodati s papirima iz Suvaga? Sad sam mu rekla da zamoli profesoricu nek mu pročita naglas da on zapiše, ako se ponovi takva situacija. Budući da će njega pratiti ta stvar za sva vremena, moje nije da cimam profesoricu za rukav da dijete ne razlikuje d i b ili da će 316 s ploče često prepisati kao 361, da ne može čitati titlove i slično? On se mora naučiti snalaziti u životu uzimajući te stvari u obzir. I gotovo. Ja sam zadovoljna da u petom razredu sve štima, a jedinicu iz matematike ćemo iskoristiti da djetetu pomognemo osvijestiti na što treba obratiti pažnju. Možda, moooožda odem na predmetne informacije, čisto da ženi objasnim u čemu je štos, jer ponekad izgleda kao da te klinac namjerno zeza i namjerno krivo prepisuje zadatke, a nije tako... Cilj nije dobiti pet nego naučiti dijete da sam uzima u obzir trikove svog mozga i dvaput provjeri. Ta jedinica će meni baš dobro doći i taman mu je trebala, da se i sam ponovno uvjeri na što treba paziti.
Eto, to je samo primjer. Dijete je godinama moralo duplo raditi da savlada gradivo (jer učiteljica nije vjerovala da on ne može prepisati s ploče) pa smo imali homeschooling, ali se isplatilo.
Imaš to i u Švedskoj.... Problem je u tome što ljudi ne znaju kako sami sebe učiniti sretnim i zadovoljnim, a ne u tome koliko trebaju raditi.
Ma, ne moramo do Kine... ja ću svoju u Legiju stranaca... već su me zezali u tom smjeru.. .a to je i prihvaćeno ovdje, pa će to bit win-win. ZEZAM SE.
Evo, u stvari je ovo moje nizanje na obje teme na tragu ovoga što kaže Peterlin u 2 posta skoro pa 100%. Moj uzor će bit - Peterlin, to mi je to
Vezano za Švede, njih zeza manjak svjetla... ako sudim po sebi, mediteranskom biću, a i negjde to kao koreliraju... opet... zašto Eskime ne zeza manjak svjetla, svjedno nisu burnoutirani (ali navodno je stopa alkohola kod njih visoka).
Ovo da se čuju svaki dan i što se kuva (kao i samo to pitanje)... uf, meni je to gušeće, moja dinamika je 1x dan, to mi je too much warm lovinga. Ma, svako će naći svoju mjeru.
Posljednje uređivanje od ina33 : 17.10.2012. at 09:09
Pardon, 1x tjedno. Ma, svako će naći svoju mjeru.... osim toga, nije to (taj osjećaj) niti neopisano na ovim prostorima, ne mora se potezat do Kine i Šveđana, evo ti Hladnog piva i onog stiha - u zagrljaju rodnog kraja nikad nije imao zraka ili tako nešto. Osim toga, i tradicije se mijenjaju.
Ali, meni se čini da se toplina i disciplina međusobno ne isključuju. Ja svoje, kad god stignem, grlim i ljubim, a moj repertoar odmilica i umanjenica za njih je neiscrpan. A to što im tepam i ljubakam ih ne isključuje da se zna red. Zna se što ne dopuštam i to ne dopuštam granice su tamo di jesu i točka. Nisu sve stvari predmet rasprave. Volim te bez problema kažem, često.
Mamu čujem svaki dan i nadam se da će i mene moja djeca redovito zvati.
Paaaa... istina je, ali mjera se mijenja ovisno o potrebama. Moji roditelji ne žive u istom gradu pa se ne vidimo baš često. Čujemo se češće. Mi smo imali ovo 1xtjedno, a onda kako roditelji zalaze u godine došlo je na 2x tjedno, pa 3x tjedno, pa 2x dnevno ako je tko bolestan (od starijih, ne od djece), pa onda 3 dana ništa ako sam na sl.putu.... sve prema prilici. MM isto tako - njegova mama živi sama pa je redovito zove da žena ima s kim progovoriti par riječi. Bilo je i drugačijih situacija, a sad je u prosjeku nekoliko puta tjedno s tendencijom porasta.
došla sam samona Peterlinina razmišljanja
tako pametno zboriš da bi te trebalo platiti da držiš roditeljima poduku !
došla sam samo
tako pametno zboriš da bi te trebalo platiti da držiš roditeljima poduku !Joj, nemoj, umislit ću se... Ali dođe to s godinama...
A ja bih rado da i moji klinci misle da ih pametno savjetujem, ali sad su u fazi da im je najčešća fraza "Ma daaaaaaaj" uz obvezatno... (v. topic predpubertet ili ringišpil očiju - tak mi je sad doma, pa se moram ispucavati ovdje
gdje me bar netko ponekad uzima za ozbiljno...Doma - nema šaMse...)
Posljednje uređivanje od Peterlin : 17.10.2012. at 10:13
peterlin
ja isto imam sklonost epskom opisivanju, te se na zalost moram suzdrzavati.
jer zaista je tocno ono sto je zdenka davno govorila: kratko, jezgrovito, sazeto i bez ponavljanja.
ali ringispil ociju svejedno dobijem.
A ja bih rado da i moji klinci misle da ih pametno savjetujem, ali sad su u fazi da im je najčešća fraza "Ma daaaaaaaj" uz obvezatno
draga ja nisam baš sklona davanju prevelikih komplimenata ali tebe čitajući čovjek može puno naučiti
a to je ono što moram pohvaliti
nemoj se umisliti molim te, ovako si taman
Zbog svih tih pritisaka koje sam imala u životu, trenutno sam u fazi hoće li mi dijete poslati smetlar, ako ga to veseli...
Moja sestra je zbog tih pritisaka imala dosta zdravstvenih problema, dok doktor otvoreno nije rekao mami da je dijete preopterećeno (škola, informatika, talijanski, gitara, zbor, karate...) i da ako će joj bit bolje mora prestati s tim. Tako i bilo. Mala se ispisala sa svih izvan školskih aktivnosti osim zbora, sve prestalo.
I stara okrenula ploču, samo da ste vi živi i zdravi! Samo što sam ja tada već bila završila srednju...
Ovo bih potpisala.
Od djece tražim da uče redovito, ali ne i da dobivaju super ocjene (iako ih uglavnom dobivaju).
S čuđenjem mi pričaju kako mama te i te viče na nju ako dobije 4 , a ne 5.
-Jel' da mama da to nije u redu?
-Nije, odgovori mama (smijuljeći se zadovoljno u sebi).
Nisam ih upisala ni na jedan dodatni jezik (ionako su sve to stigle) jer im je dovoljno karatea 2 ili 3 puta tjedno.
To su htjele u startu, bilo je periodičnih želja za ispisom kod starije, djeci sve s vremenom dosadi, ali joj nismo dali jer bi inače zbog svoje skolioze ostala pogrbljena, riješila je astmu, dobila kondiciju, držanje, sve super, a s prvim medaljama i motivacija je skočila.
Druga kćer je naginjala bucmastosti, a uz sport je super.
To je jedina aktivnost na kojoj smo inzistirali da ustraju, na koju ih vozikamo izvan škole jer slutimo da bi bez sporta jedna bila
nepokretna kržljavica, a druga mali dembelija. Ali ne sanjam Olimpijske igre, niti uspjeh Kostelića, samo zdravlje i kondiciju.
No, problem je što one same hoće ići još na koješta. Mlađa hoće folklor i zbor.
Starija se sama upisala još na odbojku, dramsku sekciju i u izviđače.
Natjerali smo je da se ispiše bar s folklora i da odbojku ide samo jedno polugodište jer je to puno previše svega, a ionako ima treninge, tu je dovoljno vježbe.
Što uopće s tim? Mojih ambicija tu nema, niti mi pada na pamet nametati ih. Ovdje je suprotan slučaj od onog što navodi Rivendell, nitko ih ne tjera, a one bi kojekuda. I ja sam takva bila, svašta me zanimalo.
(Glede one "škole iz davnina", što dublje zalazimo u povijest bivše Juge, to je bilo i više batina u školi. Do moje srednje to se izgubilo, ali pamtim iz OŠ šibe po rukama, povlačenje za kosu, uši, jedan nastavnik je dijelio prave pravcate pleske iliti šamare (o 80-im godinama govorim), pohađanje vjeronauka se također vrlo kritiziralo...usporedi to s današnjom situacijom kad nastavnici drhte pred neodgojenom dječurlijom)
cvijeto, ja imam bolesne asocijacije, dogodi mi se da kad me kćer upita - mama, hoću li ja biti pjevačica (nema sluha skoro pa nimalo, tek dovoljno za školski zbor) da joj odgovorim ko ona majka u pjesmi Ramba Amadeusaja se skroz slažem s vama. jedino što i dalje mislim da nikad od naše djece pogorelići i kostelići
Evo što je odgovorila, evo jedna za tebe:
Rambo Amadeus - Halid invalid Hari
Kad sam bio mali i jos sasvim mladak,
Zivio sam ja na selo, malo pjeske od grada
I bio sam, ono sto se kaze, pješak djak
Lak mi je bio svaki zadatak
U školu sam im'o ja petice sve
U skolu sam im'o ja petice sve
U skolu sam im'o ja petice sve
Samo iz vladanja bogami ne!
U to vrijeme bješe poznat Halid Invalid Hari,
Pjev'o je nekija vrlo popularni' stvari
Stara mi rekla ićc' na njegov koncert
Ako iz vladanja zaslušim pet
I normalno sam prest'o čačkat uho-grlo-nos,
Da zajebavam ućitelje i u školu hodam bos
Prije i posle jela počceo sam ruke prati
A bez da me na to opominje maaatiiiiii...
Aman. Aman - čest usklik u sevdalinkama
I bogami naljepiše plakate po selu
Lijepo Halid Invalid Hari u zlatnom odijelu
A ispod je pis'o bijeli sitan tekst
"U nedjelju, u mjesnu, početak u šest!
Ulaz je dinara 42, djeca i vojnici pola od toga!"
Da bi majka obećanje ispunila sinu,
Tog smo jutra ranije namirili živinu
Poveli smo i Mehovu stariju ćerku,
A starome presuli sarmu u najmanju šerpu
Kamenko je rek'o biče kisni dan,
Svratili smo kod strika i pozajmili kišobran ...
Aman - čest usklik u sevdalinkama...
Kupili smo karte i seli u drugi red,
Stara je zapalila cigar, a mi jeli sladoled
A onda je na daske koje zivot znače,
Izasla neka fukara i pocela da skače:
Drka drka djon drka drka djon
Drka drka djon drka drka djon ...
Raja je krenula da se pali i žari
Raja je krenula da se pali i zari
Raja je krenula da se pali i zari
Jer to je bio glavom i bradom Halid Invalid Hari!
Ja sam se njemu obradov'o jako,
I viknuo: Majko, oću l' i ja ovako?
A majka me u glavu kišobranom ošine
I ljutito kaze: 'Oćeš *****, sine..
(prigodni poticajni odgovor
Halid Invalid Hari, prijatelju stari,
Pit'o bi te oko neki' privatni' stvari
Ja sam ti ove alternative sit,
I htio bih da napravim jedan pravi hit,
Za staru majku, surnjaju i snaju
-- da pjevaju me svi u mome zavicaju
Da i mene ko i tebe raja vazda trazi
Kurve na plazi i hajduci na strazi.
I da za mnom vicu on pravi nas je babo,
I da za mnom vicu AMADEUS RAMBO,
I da za mnom vicu on pravi nas je babo,
AMADEUUUS RAMBOOOO !
Da zaradim i ja sto pedes' 'iljada svajcaraca,
Da kupim sebi raznih dzirlo *****a-palaca,
Za staru majku zube od crnca
da lakse moze orase da krca
Aman. Aman - cest usklik u sevdalinkama
ja se ne bih baš složila s tobom. naravno da kad govorimo o ostvarivanju roditeljskih ambicija preko djece, govorimo o - patologiji. ali, osobno mislim da su naša djeca u načelu stvarno premalo opterećena.
kako kaže peterlin, treba naći mjeru.
a i ovo od tangerine mi se jako svidjelo:
e, al kako to postići?U biti, ja bih voljela naučiti svoje dijete da uživa u različitim aktivnostima i postizanju nečega. Da iskusi kako je to kad se oko nečega puno trudiš i onda u jednom trenutku vidiš da to nečem vrijedi
mlađa je kao tvoje nena, al stariji je totalni držač za fotelju. ne bi uložio truda više od onog što je neophodno, ma nema šanse. riješi zadaću iz matematike u 2 minute, a zadatke koje je učitelj dao za one koje žele znati više, ako ja ne gledam i ne diham za vratom kako kaže peterlin, preskoči. jer ne treba. trenutno škola mu je jednostavno preslaba obaveza. ide svaki dan na trening. ali i dalje ima užasno, previše
i nije to nikakvo kvalitetno vrijeme koje provodimo zajedno. kako ćeš kvalitetno provoditi vrijeme s mrgudnim, očikolutajućim, na momente simpatičnim predbupertetlijom
šalim se malo, naravno, al niš mu neće faliti kad od slijedećeg polugodišta krene na još neku aktivnost.
a koga to veseliZbog svih tih pritisaka koje sam imala u životu, trenutno sam u fazi hoće li mi dijete poslati smetlar, ako ga to veseli...
ne brini, opet neće valjati i djeca će onda otvarati topike, vid me di sam sad, zašto o zašto me moji nisu tjerali nego me pustili da radim što me volja.
kao mm.
ja sam isto imala kao dijete tu neku unutarnju motivaciju. i išla sam na sto i jednu slobodnu aktivnost, od jutra do mraka. živjela sam u centru grada i to mi je bila - zabava. nisam imala baš neke mogućnosti za slobodnu igru s vršnjacima.
a ove koji nemaju nikakvu unutranju motivaciju, osim kako iskamčiti što više buljenja u ekran i što više letanja po kvartu s biciklom, mislim da treba utjerati.
trenutno sam, dakle, skroz u suprotnoj fazi od tebe :D
a sjećam se da sam prije par godina neke druge ideje promovirala po forumu
E, ovo kao da sam ja pisala.... A isto tek sad dolazim u poziciju da kod svoje djece vidim nešto slično... Tek kad prevale desetu godinu polako se izgradi ta unutarnja motivacija. Vjerojatno ranije i nisu spremni, osim ako su baš baš onak istinski daroviti za nešto...ne brini, opet neće valjati i djeca će onda otvarati topike, vid me di sam sad, zašto o zašto me moji nisu tjerali nego me pustili da radim što me volja.
kao mm.
ja sam isto imala kao dijete tu neku unutarnju motivaciju. i išla sam na sto i jednu slobodnu aktivnost, od jutra do mraka. živjela sam u centru grada i to mi je bila - zabava. nisam imala baš neke mogućnosti za slobodnu igru s vršnjacima.
a ove koji nemaju nikakvu unutranju motivaciju, osim kako iskamčiti što više buljenja u ekran i što više letanja po kvartu s biciklom, mislim da treba utjerati.
trenutno sam, dakle, skroz u suprotnoj fazi od tebe :D
a sjećam se da sam prije par godina neke druge ideje promovirala po forumu
Ja sam napokon dočekala dan da moj mlađi sin lije krokodilske suze jer ne može na dodatnu povijest (ima solfeggio u tom terminu) i da stariji traži tatu da ga vozi na atletiku u sportski klub jer mu je u školi društvo na atletici prebebasto. Nitko ih više ne tjera, sad moram paziti da si sami ne natrpaju previše. Ali ako djeca mogu i žele, ne vidim razloga zašto ne bi išli na dodatni jezik, zbor, informatiku, programiranje...štajaznam... Što bi radili? Visili pred tv ili računalom? Pa bolje im je ovako - na svim tim aktivnostima imaju društvo i baš kako je cvijeta napisala - to im je zabava.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
