ne znam gdje bi napisala ovo sto mi se dogodilo jucer, a ne zelim otvarati novu temu jer nije toga vrijedno. ova tema mi se cini najbliza opcoj poanti, pa eto..
jucer je gospodin otac odlucio da ima sina, i to nakon sto mu se od 6. mjeseca nije javio niti se sjetio da ima dijete. I onda krece.... salje poruku da bi on otisao u vrtic jer da zeli pricati sa tetama ?! na moje pitanje zasto ?? kaze : pa tako, da ih pitam, da vide zene.. ja kazem: da vide zene sta? nema odgovora...
nakon sto sam objasnila da ne moze otici po njega u vrtic, vec da mora doci po njega doma jer je kisa a on nema odjecu niti obucu na sebi da bi mogao ici bilo gdje poslje vrtica nego ravno doma, slaze se i kupi ga od doma.
Vratio ga je doma nakon 2 sata i 30 minuta.
i sada se sigurno pitate u cemu je problem? u ovome.. on je u ta dva i pol sata uspio unistiti i popljuvati sve ono sto sam ja gradila posljednja 3 mjeseca. Dijete mi se vratilo sa stajalistem kako je pogresno da osobu koja je tu za njega svaki dan, koja ga voli isto koliko i ja i koja mu daje sve ono sto mu njegov otac nikada nije dao, da tu osobu zove tata. Jer: nije moguce imati dva tate! On ima jednog tatu koji mu ( pazite sad ovo ): kupuje igračke.
Pogađate, dosao je doma sa kutijom najsitnijih puzli ( na kojoj je btw jos uvijek cijena od 350 kn ) i koje on sam sa svoje 4 godine nikada nece moci sam sastaviti.
Ljuta sam, tuzna sam, osijecam se kao prava budala. sto sam uopce dozvolila da do ovoga dodje, sto sam se sve do jucer nadala da iako taj covjek ne brine uopce o svom djetetu, da ce barem imati dovoljno postenja ne rušiti mu njegov svijet koji ide dalje i ici ce dalje onda kada on opet nestane.
Tako da eto, ja sam jucer ujutro imala sretno dijete, koje je imalo mamu i tatu koji ga obozavaju, koje je grlilo i ljubilo sto puta dnevno. Na kraju dana sam imala dijete koje ima samo mamu i maminog decka i nekog imaginarnog lutka u svom zivotu koji bi mu kao trebao biti tata i jednu jako skupu igracku od koje je vec izgubio dijelove i nikada se sa njom nece moci igrati.
moja tuga ovog trenutka je nemjerljiva u nicemu sto se moze opisati rijecima. Cuti od svog dijeteta sinoc kako me
ljutito uvjerava da mu moj "decko" ne moze biti tata, bilo je prestrasno. to isto dijete je samo dva dana prije zivjelo u uvjerenju da je njegov otac umro ( jedino tako si je u svojoj glavi valjda mogao objasniti zasto ga nema).
I sta sada? otac mu je vec jucer rekao da on cim ga ostavi doma ide na "put" daleko, daleko. a laze i zivi u istom gradu gdje i mi. Znaci, njegova prica o tome kako moze imati samo jednog tatu i da taj tata opet odlazi, moje je dijete opet ostavilo sa jednim roditeljem, umjesto sa dva koliko ih je imao kada se tog jutra probudio.
I sad opet na pocetak,.. po enti put na pocetak. sakupljati krhotine, objasniti djetetu da igracke nisu mjerilo ljubavi, da ne treba biti nesretan jer mu tata ne dolazi i objasniti mu kako je njemu super jer on ima cak dva tate, jednog tamo negdje daleko i jednog koji ga pokriva svaku vecer
uf.. nadala sam se da ce mi biti barem malo lakse kada se istresem ovdje., ali nije.