Zahtjevna djeca

[Zuska]

Zuska
Ja sam sinoć pukla... nikako zaspati, jedna cica, druga cica, pa tako u krug 125900 puta, pa traži da idemo na kauč, pa traži krevet, pa kauč... a meni prvi dan menzesa i zadnji dan godišnjeg... u neka doba sam pukla, ostavila ju i otišla u prizemlje... MD ju ju uspavao, ne znam kako jer mi je i on digao živac kasnije.
Uglavnom, po drugi put u njenih 21,5 mjesec uspavao ju je tata, prvi put sam bila vani, drugi put sam pukla...
Naravno da imam groznu grižnju savjesti jer sam ju tako ostavila, jer sam vikala da ne mogu više... i sve sam se nadala da će se jutros probuditi prije nego odem.. nije se probudila... tražila je cicu oko 7.30... bar smo se još malo pomazile, pa mi je lakše.

I iako sam bila jako uzrujana, zaspala sam u prizemlju i spavala nekih sat i pol, vratila se nazad u stan, pitala kako je zaspala na što mi je tata zaštitnik rekao "Bila je u komi, a kako je mogla biti nakon što si ju onako ostavila?"
Ostatak noći i jutro, a probudila sam se u 5 sam mu radila i smišljala kako da ga ostavim.

Ma nema te zašto prati krivnja, normalno da si pukla, neće se ona toga sjećati. Neka je sad tata uspavljuje par dana.

Ja sam pukla malo više puta, ružno mi se sjetiti. Znala sam lupati glavom si ili šakama o zid od bijesa i nemoći, vikati i plakati kako ne mogu više, a ona bi urlala dok bi je dragi nosao..pa bi me za tri sekunde oprala krivnja pa bih je opet uzela, grlila i plakala, a ona bi se smirila... Znam, da može spavati, spavala bi, nitko namjerno ne spava, ali ovo traje predugo...
Noćas sam je 10 puta uspavala, grlila je, šaptala joj...a onda sam jedanaesti put ozbiljnijim glasom rekla "dosta više, ajde spavaj sad" i krenuo je raspad sistema.
A moj raspad sistema počeo je minutu prije budilice, kad se probudila ne znam koji put i kad sam shvatila da je jutro, a ja nisam odspavala 2 sata u komadu. Uzeo ju je dragi, otišli u kuhinju piti mlijeko, ja ostala 5 minuta u krevetu da dođem k sebi, a ona me u tih 5 minuta zvala deset puta. Mozak mi je spržen.

Mojca, nadam se da danas ne radiš ništa preodgovorno?

[Mojca]

Prvi put je valjda najteže. Ma jesam ja i prije pucala, ali bi se uspjela nekako skulirati i zadržati to unutar sebe... ovo je zbilja bilo prvi put da sam vikala da ne mogu više i da mi je bilo sasvim svejedno što on plače. Teoretski sve znam, što sam ja opuštenija biti će i ona... jednostavno se svega skupilo.

Kako MD nije bio ni dana na moru (deda je opet bio na hitnoj, pa ga se ne usudimo ostaviti samog), nagovaram ga da njih dvoje odu na more za koji dan. Valjda će se smisliti i zbilja otići... a onda ću se ja valjda naspavati... osim ako deda opet ne završi na hitnoj, što se redovito dešava noću, oko ponoći.

A posao... radim nešto prilično važno, što su dok sam ja bila na godišnjem još i promijenili, proširili, bez da su ostavili upute pa ono što inače napravim u sat, kupusam već cijelo jutro, pazeći da nešto ne izostavim i sve dobro napravim. Ma nisam za niš danas. Jedva čekam kraj radnog vremena. :cmolj:

[pikula]

šafran - budem ti tu nakratko napisala o ranom prohodavanju, jer mislim da sam na onom kad su prohodali već pisala u par navrata u raznim kontekstima. Mislim, vezano je uz ovu temu. Jednostavno je od rođenja bio motorički nabrijan, s dva mjeseca se okrenuo, s četri sjedio, puzao s pet i tako je s 8 mjeseci krenuo se dizati i padati, as nepunih devet prehodao od fotelje do ormara nekih 4 koraka sam. Nakon toga je protrčao i imamo sniku kako šutira loptu i po kuhinji s deset mjeseci. A izgleda beba beba. Što da ti kažem, nisam popila kavu dok nije navršio 3 godine. Prvo se non stop nosao i cicao, onda vodio za ruku, onda trčao, pa se verao, dok pamet nije dostigla noge ja nisam sjela. Ali sad nije neki sportski vunderkind, na treninzima je recimo vrlo dobar, brzo usvoji svaki novi sport, ali nije neki sad rekorder- To se mijenja, sadčita non- stop, hoću reći uvijek je u nečem ispred svoje dobi, ali osim što nabavljamo hrpe kvalitetnog štiva, ova faza je ipak mila majka prema onoj prvoj. Samo treba zdurat, lakše ih je pratiti i podržavati koliko god bilo naporno, nego trpit njihove frustracije koje su intenzivne jer oni hoće učiti pod svaku cijenu.

[šafran]

Aha, super, e baš ti hvala!

Ma znaš idem od zabrinutosti pa do oduševljenja. Drago mi je da on to sve tako hoće, a opet s druge strane se i brinem. Ustvari me brine to što se još nije posjeo, onako lijepo vertikalno, nego sve nešto na bok, pa se klimbusa, a hoće s toliko upornosti hodati, pa se ponekad još i zaboravi pa pusti ruke i evo frke, moram biti svaku sek tu. Krene jadan odmah plakati jer se sjeti valjda boli, pa kad skuži da je sretno sletio meni u krilo, evo ga opet pokušava. Kod male je isto išlo sve ubrzano, ali ko po knjizi, pa kada se digla prvi put na noge, to je bilo točno sa 7 mj. i 3 tjedna nije se klimbusala i onda je to prohodavanje sve nekako išlo prirodno kod nje. Sa 10 i pol je hodala sasvim fino. I bila je uhuhu lakša. On je velik. Već sad ima punih 10 kg, ona je toliko imala sa godinu i nešto. Više je bila žilava, vižlja, ko zvrk i još je takva, a on je više onako nabito salast. Tih prvih par mjeseci je bilo s njom fakat drugačije, stresno da, ali drugačije, na ovo nisam bila spremna, pa sam sva u kupusu. Ustvari me baš zanima kako će to kod njih oboje ići. Ja odnosno mi još pojma nemamo di ćemo i šta ćemo.
Govorili su nam još u jaslicama da bi ona trebala uskoro na neki sport, bilo kakav, pa smo je onda dali nedavno na tenis. Tu mije blizu baš ta udruga koja prima i skroz male klince odmah pod nosom. Sad šta će biti od toga što veliš, hoće li išta biti tko to zna.Ona je sad u fazi kad je sve veseli, pa reko da iskoristimo i probamo, bude se valjda već pokazalo čemu stvarno naginje ili naginju, ali ima do tada još jahanja. Što veliš treba prvo ovo izdurat

[šafran]

Wooow, oboje tako rano, mali 8 mj i 20 dana, cura 9 i pol mjeseci. Ludilo čovječe Mali sad spava, pa sam te išla potražiti tamo na tom topicu, jer inače nemam kada, sve nešto čitam onako na refule, polovično te topice a i pišem zbrda zdola, žurim, žurim i nikamo ne stižem

[pikula]

ma naravno sad samo gledaj da si olakšaš sve drugo što možeš, da se naspavaš i da jedeš zdravo. To je jedino što je meni sad žao, da mrvu više nisam pazila na svoje zdravlje, a manje se zabrinjavala i paničarila i trošila energiju na poslove kojih se sad niti ne sjećam, a što se djece tiče nije mi žao ni minute uloženog iako sam često mislila da me baš oni najviše umaraju.

[šafran]

Prehrana nema problema, tu sam već izvježbana od prije, što zbog nas, a onda još više kad je došlo prvo dijete. Ali spavanje, pikula draga to nema šanse. Ona je prešla doduše fazu da se budi x puta noću i traži me, ali i dalje moram s njom spavati, moram biti uz nju jer inače drama usred noći. Još uvijek nermino spava, puno prerađuje sve što se događa po danu, pa se zna hititi na mene, čvrsto zagrliti i tako spavati jedno pol sat na meni, pa onda valjda skuži da joj je pretvrdo pa se baci nazad na madrac, ali spava, bez buđenja, barem ona spava. I tako i to pišanje, jedan puta noću zagrantirano, a često i dva. Pa se onda zna probuditi sa nekim pitanjima, pa hoće razgovarati, ma nema šanse da ne budem još uz nju. Ali dobro, proći će i to, izdržat ću nekako, ali to ti je moj najveći deficit, tu malo pucam, nedostatak sna. Vidim da mi je koncetracija opasno na minimalcu, dobro da se još sjetim onog udahni-izdahni Šalim se malo, ma moram, to mi je lijek.

Inače ovo za kavu sam zaboravila, tako je i kod mene još uvijek, od velikog guštera u ispijanju kavica, nisam je popila godinama. A vjerojatno još neću tako brzo. Kakav kafić, restoran,neki događaj ili slično. Probala ja,ma kakvi, dok se drugi zabavljaju ja trčim okolo i lovam je, evo je na stolu, evo je u kuhinji, evo je kod svirača, pa onda radije budem u parku, sigurnije mi je. A tek shopinge da vidiš na šta nam liče, ali nema nedaj bože da subotom odem u shoping bez nje, a kad odemo, ma još uvijek iako obeća, ali valjda si ne može pomoći, jače je od nje, još uvijek se lovamo po dućanu, pa primi ovo pa primi ono, pa sve taknuti, sve okrenuti, sve prerovati, presložiti. Najgore mi je pored mesnice jer su je tamo tete navikle da joj daju uvijek komadić nečega i molila sam ih nemojte jer mije stres jer ona uleti ne pita, samo ko vjetar uleti, a tamo onih rezača i noževa ko u priči. Pa onda moram uvijek biti brža od nje i brzo zatvoroti vrata i zabraniti ulaz. Gledam druge klince, ma i manji od nje kako lijepo sjede u kolicima, kdo nas to ne pali.Možda jednom kad je bila nešto umorna. Sreća pa nas već svi znaju od blagajnica do šefa, pa srećom nitko ne radi proleme, osim tu i tamo koje starije bakice ili dedeka koji se sojećaju prozvanim da me opomenu kako je neodgojena

Ovo zadnje isto definitivno ti vjerujem. Ja sam isto tip koji se ne zna davati polovično, kad se dajem e onda se dajem, samo da riješimo to spavanje, onda smo na konju. A čini mi se da će mali biti drugačiji po tom pitanju, makar tko će ga znati, još je prerano reći. Da ne bi bilo, evo mene za koji mjesec na onom jednom topicu, ne mogu više ne spavati

[margaretica]

Moje dijete nije zahtjevno dijete, ja sam zahtjevna majka.

Jest, moje dijete ne spava po noći od petog mjeseca života (budi se od 3 do X puta); po danu je spavao par puta po 15 – 20 minuta (prvih godinu dana) do sat i pol vremena jednom na dan zadnjih pola godine; cicanje i nacicavanje uvijek i svuda; presvlačenje pelene i presvlačenje uopće – plakanje, divljanje, bježanje po kući; dohrana – i dan danas jede par žličica iako redovito kuham 3 zdrava i ukusna obroka; grčevi do 6 mjeseca života; AS – do pred mjesec dana urlanje od točke A do točke B; kolica – nikada, nošenje u marami, u klokanici, na rukama; prohodao s 10 mjeseci – od tada ne staje; ne igra se sam, ne prihvaća druge ljude koji ga iz prve počnu dirati (a većina je takvih); svaku noć pokušava spavati na meni (iako je + 30 u stanu, i to mu uspijeva dok ga ne zbacim sa sebe); ne želi prati zube – perem mu ih na silu otkako je dobio prvi zub; ne želi ići spavati nikad, uvijek ili nadmudrivanje ili suze; i dalje ga puno nosim (nekad mi je i to lakše nego da ga pustim jer on ode u svom smjeru ne gledajući ni lijevo ni desno). Umorna sam k'o pas.

Ima i drukčije djece, npr moja je prijateljica dobila dijete kao iz knjige i takvo je od početka: jede, spava i smiješi se; sad kada je veće: sjedi, igra se na podu, jede, otvara zube kada se peru zubi, ide spavati kada je vrijeme za spavanje. I ona je umorna k'o pas.

Nemojte mi zamjeriti, ali djeca su gnjavaža (svako, bez iznimke): prvo dok se uspostavi dojenje, pa onda plakanje i grčenje; pa prematanje sto puta na dan, pa onda dok sjedne, pa dok propuže, pa kad krene – pazi da ne lupi, pa da ne padne, pa se boji, pa zubi, pa ne spava, pa zaspe, pa se probudi, pa igraj se, pa trči za njim, pa čitaj slikovnice, pa misli da sve može pa se penje po svuda i želi skakati sa stijene i urla jer mu ne daš da skače, pa ovo pa ono….uglavnom, nikad kraja.

Što sam htjela reći? Bilo dijete ovakvo ili onakvo, njime se trebaš baviti – dati mu puno ljubavi, slobode, strpljenja u postavljanju granica. I najviše od svega VREMENA. Kvalitetnog vremena. I nema više slobode za tebe jednom kada si postala majka (za očeve ne znam).

Zato svoje dijete ne smatram zahtjevnim već zahtjevnom smatram sebe: dijete koje me je prvog dana trebalo 100 posto sada me ipak treba nešto (malo) manje, i ima potpuno pravo na to do svojeg (ne znam kojeg) rođendana. I nije njegov problem što sam obrazovana mlada žena kojoj fali radno mjesto i uzbuđenje na poslu, sendvič s nogu, kava na kojoj se ne gleda na sat, svakodnevno bavljenje sportom, sjedenje na podu i buljenje u prazno, povremeno piva i cigareta, spavanje do kad mi se spava, spontano druženje (bez ratnih planova i mobilizacije rodbine vezano za čuvanje) itd….

Mislim da mojem djetetu sada treba puno mame i puno mog vremena. Moj život trenutačno stoji i vrti se samo oko njega. A ja bih htjela i njega i sve ono što sam gore napisala. A to je sada nemoguće ali tako to sada i treba biti. Zato smatram zahtjevnom sebe, a ne svoje dijete.

[Jadranka]

Zuska
Ja sam sinoć pukla... nikako zaspati, jedna cica, druga cica, pa tako u krug 125900 puta, pa traži da idemo na kauč, pa traži krevet, pa kauč... a meni prvi dan menzesa i zadnji dan godišnjeg... u neka doba sam pukla, ostavila ju i otišla u prizemlje... MD ju ju uspavao, ne znam kako jer mi je i on digao živac kasnije.
Uglavnom, po drugi put u njenih 21,5 mjesec uspavao ju je tata, prvi put sam bila vani, drugi put sam pukla...
Naravno da imam groznu grižnju savjesti jer sam ju tako ostavila, jer sam vikala da ne mogu više... i sve sam se nadala da će se jutros probuditi prije nego odem.. nije se probudila... tražila je cicu oko 7.30... bar smo se još malo pomazile, pa mi je lakše.

I iako sam bila jako uzrujana, zaspala sam u prizemlju i spavala nekih sat i pol, vratila se nazad u stan, pitala kako je zaspala na što mi je tata zaštitnik rekao "Bila je u komi, a kako je mogla biti nakon što si ju onako ostavila?"
Ostatak noći i jutro, a probudila sam se u 5 sam mu radila i smišljala kako da ga ostavim.

Moj zadnje tri noci isto nikako zaspat, pa bi jednu cicu, pa bi drugu, pa skoro zaspe, pa se digne iz kreveta pa ode nekud, pa se nekako vratimo, pa opet ode nekud... a ja krepana i isto s prvim (drugim) danom menzisa... i sizim u sebi na njega...

A prosli tjedan na putu sam i ja bila pukla... i predala ga tati na uspavljivanje na pola sata, srecom pa je mali pristao da ga tata uspava... A to nacicavanje pred menzis mi je bas strasno, uzasno su mi osjetljive bradavice, a on bi samo cicio i cicio, a mene tada to tako iritira, dodir na bradavicama... grr...

[Jadranka]

Margaretice, ja ne bih rekla da je majka zahtjevna, ako zeli neko vrijeme za sebe, ako zeli raditi, ako se zeli odmoriti, ako se zeli malo spontano druziti, pa normalno da sve to zeli, a mislim da je sa godinu i po dana starosti djeteta sasvim u redu i da si sve to povremeno i priusti.

BTW. Ja se nisam htjela vratit na posao kad je napunio godinu dana, al sad kad sam se vratila, ne mogu ni zamisliti da nisam, super mi je taj dnevni odmak od majcinstva i bavljenje necim drugim. A i malome je sasvim dobro s tetom cuvalicom i bakom.

[šafran]

Nemojte mi zamjeriti, ali djeca su gnjavaža (svako, bez iznimke): prvo dok se uspostavi dojenje, pa onda plakanje i grčenje; pa prematanje sto puta na dan, pa onda dok sjedne, pa dok propuže, pa kad krene – pazi da ne lupi, pa da ne padne, pa se boji, pa zubi, pa ne spava, pa zaspe, pa se probudi, pa igraj se, pa trči za njim, pa čitaj slikovnice, pa misli da sve može pa se penje po svuda i želi skakati sa stijene i urla jer mu ne daš da skače, pa ovo pa ono….uglavnom, nikad kraja.

Nisu djeca gnjavaža, nego smo mi problem. Htjeli bi da je sve kao prije, a nikad više neće biti sve kao prije i što se čovjek prije sa time uskladi tim bolje i za tu djecu i za roditelje.
Mi smo sada prije svega roditelji i bit ćemo to do kraja života, to smo na kraju i htjeli, i odabrali sami.
Mi smo i dalje žene, muškarci, ne samo mame i tate, imamo svoje potrebe, ali one će uvijek biti u drugom planu, tj. trebale bi biti svidjelo se to nama ili ne. Roditeljstvo nije par time job. Osim toga ovih prvih par godina je tek početak, ono još ozbiljnije i zahtjevnije dolazi kako djeca rastu. U ovim prvim godinama največa je briga, samo da se ne povrijedi.

U svakom slučaju ono što sam htjela reći, apsolutno se mogu poistovjetiti sa potrebom da se čovjek izjada, iskuka ono dalje sve što je napisano u tom kontekstu, jer nema težeg posla od biti roditelj, ali sa ovim da djecu vidim kao gnjavažu i to već u tako ranoj dobi, sa tim se ne mogu poistovjetiti jer takav stav otkriva više nego što se na prvu kao vidi. A znam to iz mog na žalost vlastitog iskustva.

[margaretica]

E bravo Jadranka, to sam htjela rec ali nikako se izrazit.
Nismo zahtjevni ni djeca ni mi vec uloga majke.

[šafran]

Moje
Mislim da mojem djetetu sada treba puno mame i puno mog vremena. Moj život trenutačno stoji i vrti se samo oko njega. A ja bih htjela i njega i sve ono što sam gore napisala. A to je sada nemoguće ali tako to sada i treba biti. Zato smatram zahtjevnom sebe, a ne svoje dijete.

I ova zadnja rečenica..


Jer tako to krene, samo da prohoda, samo da počne samo jesti, samo da krene u školu, samo da mi više sjaši sa grbače...a djeca to i vide i osjete jako i rastu sa time.
Nitko od nas ne može znati koliko i do kada će nas dijete trebati, neka djeca čitav život trebaju puno, pa eto iznenađenja, neka znanto manje.
Takav početak nije dobar početak. Čekati da dođemo na red od djeteta od samog početka mislim da je priično loša postavka stvari.

Sorry nisam željela secirati ti post, nisam te željela ni prozvati, ali ovo govori iz mene iskustvo. Upotrijebila si riječi koje sam slušala pola svog života.

[Mojca]

Jadranka, ovo naše dvoje su fakat slični i po dobi i po fazama...

No da se izjadam i jutros... zvjerka inače voli do kasno spavati, zna odrapiti i do 10.30... a jutros se probudila u 6.10. "Kauč! Kauč, kauč, kauč!" I nacicavala do 6.45, onda sam joj rekla da moram na wc i nek me čeka... ponudila sam joj da ide i ona odbila je (to me nije iznenadilo, uvijek joj za jutarnji odlazak na tutu treba malo dulje vremena), vratila sam se za manje od minute... dočekala se sa suzama u očima i knedlom u grlu, kao da sam išla na kraj svijeta. Kad sam se vratila, nacicavanje iz početka...
Naravno, noć je bila vesela, budila se svako malo, spašava me jedino to što sam i ja zaspala sinoć u 8.

[pikula]

Slažem se majčinstvo je zahtjevno i dobro je da je tako jer i mi rastemo s djetetom i sazrijevamo na načine na koje se nismo uopće nadale, a to je prekrasno. Mnogi ljudi nađu načina da izbjegnu zahtjevne uloge, ne samo roditeljske, ili periode u životu i ostanu zauvijek neki nedorasli petar pani (bez obzira na spol) i koliko god oni misle kako ih ostali zavidno promatraju jer se ludo zabavljaju, naravno da to nije istina jer oni ne znaju što propuštaju. I iskreno mislim da su sva djeca zahtjevna, a ovi koji te prekale dok su mali zapravo samo ranije suoče roditelje sa stvarnim životom, oni traže odmah sve, bilo zbog zdravlja, bilo zbog kombinacije karaktera ili nečeg trećeg, ali kad dođete do puberteta i većih životnih prekretnica, ma već ste kuhani i pečeni. Sve ima svoje dobre i loše strane,a najbolji dio je da ne možemo birati.
Safran ti stvarno imaš malog kinestetika, znači prvo trampolin pa u vrtić LOL

[šafran]

Safran ti stvarno imaš malog kinestetika, znači prvo trampolin pa u vrtić LOL

Ha, ha živa istina, majke mi, evo a tu sam ispričala samo crticu iz naše svakodnevnice. A tek da vidiš kako nam izgledaju odlasci u park, nema, ful total u pogonu i ona i ja, hoću neću. I tako to od njene prve godine. Nakon jednom, nitko više sa mnom nije htio u park. Mame hoće sjedit piti kavicu i čavrljati i tu i tamo bacit pogled, ja bi nekad časna riječ, ali tko me pita. Nedavno kada sam se našala u parku sa njenom prijateljicom iz vrtića i njenom mamom, naša žena iz Splita, ona fino ponijela kavicu, cigarete, dekicu. Nakon jedno dva sata, kaže ona meni, majko moja pa šta je ovo, ja očekivala sad ćemo se mi fino odmoriti i iščakulati kad ono šipak. Pred kraj žena već postala nervozna, ništa mi jadna nije mogla ispričati do kraja. I njena curka već posustala, a moja ni da bi, njoj kuku meni još svi motori na maksimumu A sad kad još bacim pogled na malog, sve si nešto mislim, pečena sam pečena

[šafran]

I iskreno mislim da su sva djeca zahtjevna

Jesu, jesu, i ja si isto tako nešto mislim, svako na svoj način. Moja je evo iz priloženog stvarno fizički mega zahtjevno dijete, i ima težak karakter u smislu kad nešto utuvi u glavu tako je i nikako drugačije (jadan njen muž ), sklona naglim promjena raspoloženja (opet jadan njen muž ) i mega joj fali strpljenja (jao meni škole), ali s druge strane recimo nije komplicirana, jednostavna je, prihvača život takvim kakav je, jako osjećajna iako još ponekad fizički gruba, ali ima strašno urođen osjećaj za empatiju i pravdu, ali neda se drugima zezati, zna se obraniti, nije baš da pošto poto mora dominirati, ono da ima poriv dominirati samo dominacije radi, ali ne dopušta da se nad njom dominira pa to opet olakšava neke druge i naše doma situacije i neke životne koje nas tek očekuju. itd..

[trampolina]

Pa i nisi baš u pravu. Ovo je možda primjenjivo za neke, možda i dosta njih ali nikako ne za sve.

Meni su isto mala djeca gnjavaža. Gnjavi me doJiti ih svako malo, mijenjati ih 100puta dnevno, uspavljivati ih, buditi se, odgonetati zašto plaču...ma gnjavaža totalno! To ne znači da sve od navedenog ne radim, puna ljubavi i razumijevanja. Zašto? Zato što znam da to trebaju. Ali da uživam pri tom, ne uživam.
Znaš od kad uživam?
Od otprilike 3-4 godine. Ma milina mi je sad s dva velika! I uopće ne mogu zamisliti da će mi ikad više bit ono bunilo u glavi kao prve dvije godine od svakog. Vjerovatno će mi idući stresni period biti kad počnu izlaziti

Ono što želim reći je da dok su mali traže strašno puno fizičkog angažmana. Kako rastu to se mijenja, iz fizičkog u psihičku. A meni puno više to paše, pa mi onako mali daju na živce. Naravno da oni to ne osjete, dam si oduška tu i tamo na forumu (valjda ga neće čitat jednig dana :D)

Meni su se potrefili sjajno, prvi je psihičku zahtjevno dijete, drugi fizički-nešto ko šafranina ratnica. S nepune dvije godine skakao je na moru po stijenama, skoro su mi socijalnu službu zvali. A koliko puta sam čula 'kakva je to mater da pušta dite da se razbije'.

Iskreno, meni je to lakše nego ovo psihičko turpijanje, gdje znaš da jefan krivi korak ili reakcija ima odjek u dalekoj budućnosti. Pa ti budi na razini zadatka

Bilo bi supet da se jave mame ovih zahtjevnih koji su sad u pubertetu, ima li ih ovdje uopće? (Peterlin, Vertex?)

I ova zadnja rečenica..


Jer tako to krene, samo da prohoda, samo da počne samo jesti, samo da krene u školu, samo da mi više sjaši sa grbače...a djeca to i vide i osjete jako i rastu sa time.
Nitko od nas ne može znati koliko i do kada će nas dijete trebati, neka djeca čitav život trebaju puno, pa eto iznenađenja, neka znanto manje.
Takav početak nije dobar početak. Čekati da dođemo na red od djeteta od samog početka mislim da je priično loša postavka stvari.

Sorry nisam željela secirati ti post, nisam te željela ni prozvati, ali ovo govori iz mene iskustvo. Upotrijebila si riječi koje sam slušala pola svog života.

[Zuska]

Naravno da su sva djeca zahtjevna, ali neka su zahtjevnija. Kao što ni odrasli nisu svi isti. S nekima je lako, neki kompliciraju...

Moja mama, čuvajući drugog unuka od 6 mjeseci, neki je dan komentirala kako je njegovo čuvanje nevjerovatno lagano, za razliku od njene prve unuke. Unuk skoro uopće ne plače, a ako malo i zaplače, to i nije neki plač, spava, ne budi se, osim kad je gladan i tad samo malo zakmeči, dobije bocu, budan leži bilo gdje koliko dugo treba, vozi se u kolicima, u AS...ma sve suprotno od unuke. Majka njegova sve stiže, sama kaže da nije pod stresom i da joj je super. Kako i ne bi. Ali tko zna, možda joj za par godina bude teže, iako se nadam da neće. Zato ona valjda nema potrebu biti na forumu
Ja bih da nema foruma mislila da nešto sa mnom ili s djetetom nije u redu.

Eno, već se drugi put probudila, a spava tek od prije dva sata. Fizički sam iscrpljena, stalno osmišljavam aktivnosti i sadržaj dana jer inače postaje psihički naporna. Svako popodne smo ili na moru, ili na potoku, ili u nekom parku, to su sati fizičke aktivnosti. S godinom i pol, u svibnju, uveli smo odlazak na trampolin, sad naveliko skače...svaki put nakon plaže produžimo do barbe i ona skače i trči...dok ju ne izbaci. Pliva u fredovom kolutu vrlo okretno, pa pokušava bez, penje se po stijenama, traži puževe i školjke, skuplja smeće po plaži ili parku i nosi u kantu, kopa rupe u pješčaniku, onda malo ljuljačke i tobogana, pa se lopta s nekom stranom djecom, pa opet pijesak, pa opet puževi, stalno, stalno nešto...to je baš naporno pratiti, nema odmora. Večeras smo, pored svega, bili i u dječjem disku.

Dan, barem u grubim crtama, smislim unaprijed, imam pripreme ko tete u vrtiću I onda joj najavim što ćemo raditi, pa joj malo pojašnjavam, a onda nakon svega malo popričamo o tome gdje je bila i što je radila. Takvi dani znaju biti fizički naporniji, ali psihički lakši jer ima manje njurganja i drama.

Sjećam se, netko je napisao na nekoj od ovih tema sa zahtjevnom djecom..neopisivo je lako i neopisivo je teško. Uvijek se toga sjetim.

A da li mi je gnjavaža...pa nešto je, nešto nije. S obzirom na Maslowa, najveća gnjavaža mi je nespavanje, da to štima, vjerovatno bi mi nešto drugo bio problem
A tko zna što ću pisati za godinu, dvije... Zijev i laku noć.

[Mojca]

Sjajno si ovo opisala. Upravo tako je s nama, stalno neka akcija... samo što ja moram biti u 8.00 na poslu, pa prije toga smislim kud će s tetom čuvalicom. Jučer su provele par jutranjih sati na željezničkom kolodvoru promatrajući vlakove... naravno da promatranje nije bilo dovoljno, morale su i ući u neke. Sad se dogovaramo da jedan dan sjednu na vlak i naprave izlet do Jaske, tamo čuvalice ima poznate, pa da usput vidi koke i krave...
Predvečer moramo ići prošetati pse, pa ona želi voditi malog psa, pa nositi vrećice za drekec, pa hoće skupljati drekec... aaaah, jedva sam joj objasnila da to ipak ne može.
Ne stignem sad više pisati, ali život se svodi na "sama" kad je dobre volje i "mama će" kad je grintava.

[šafran]

Trampolina ma naravno da neće tako biti kod svakoga. Ali ako netko od samog početka postavi stvari tako da čeka kad će konačno doći na red od djeteta, mogao bi doživjeti iznenađenje. Makar opet neki se tokom vremena sasvim lijepo nauče nositi sa time, neki pak nikada. Ne kažem da se to mora neophodno odraziti loše na zejednički suživot, a koji traje minimalno 2 desetljeća, ali postoje šanse. Mislim, ne znam, ja djecu ne vidim kao gnjavažu, ne kažem da uživam u mjenjaju pelena ili evo prateći malog u stopu i sijedeći svaku njegovu budnu sekundu pored njega, život nam se trenutno sveo samo na to. Ok sad mi je značajno lakše jer je muž doma, ali ne kažem da uživam u tome, ali opet kad me uhvati kriza, pitam se, a dobro a što si ti mislila što je malo dijete? Štene? E boga mi nije, i to me vrlo brzo spusti na zemlju.
Da, furam male noćne razgovore sama sa sobom Još jedan dokaz da sam pukla

A što se tiče zahtjevnosti, pa ja na to gledam ovako, kako je kome i gdje prag izdržljivosti, strpljenja, tolerancije valjda, tako onda i ocjenjuje zahtjevnost vlastitog djeteta, a i tuđeg.
Meni na primjer ne smeta do te mjere da me grebe ispod kože recimo te nagle promjene raspoloženja kod moje cure, netko drugi bi valjda razvio odbojnost prema djetetu radi toga jer nekim ljudima, znam iz iskustva, takvo ponašanje drugih poremeti čitavu njihovu vlastitiu kemiju, baca ih iz ravnoteže i najradije bi im skočili za vrat.
Isto mislim da ni kemiju ne treba zanemariti, kemije nekad ima, a nekad je jednostavno nema između roditelja i djeteta, pa se roditeljstvo može (ali i ne mora) svesti na čisto odrađivanje tehnikalija, ono što neophodno moraš kad si već stvorio to dijete.

Dobro sad sam možda otišla već previše u filozofske vode, možda da bolje pričekam prvo pubertet

[Zuska]

Mi smo se vozili vlakom prije nekih pola godine, jedne subote...onako, bez veze i bilo joj zanimljivo, imamo frenda prometnika pa joj je pokazao i stanicu. Na proljeće bili i na turističkom vlakiću, nije se umirila dok joj barba vozač nije dao da sjedne za volan i pravi se da vozi, ali onda je nikako iščupati van.
Bez problema si ostvaruje ono što sam i ja oduvijek željela, a nisam imala prilike
Jučer pokazuje na panoramski avion i traži vožnju. Je, samo što je ova "karta" malo dosta skuplja od vlaka, mislim da ćemo ipak samo na kavu na uzletište

...Ajme, pa tko se nama toliko bavio kad smo bili mali? Pa i mi smo bili daveži (jesmo li???), samo što nas nisu toliko šljivili. Pod hitno moram pročitati knjigu onog Nijemca.

[Mojca]

Ma sa mnom se jesu bavili, mi smo stalno negdje bili, nešto radili,.gledali... istina, možda ne ovoliko u ovako ranoj dobi, ali su se bavili puno više nego roditelji mojih vršnjaka. Moja
mama nije radila, pa je bilo puno lakše nego sad meni.

Vlakom smo se vozili već lani, ali to je zaboravljeno, avionom se (velikim) vozimo često, to joj je već normalno, ali je zato pogled na aerodromsku stajnu totalni užitak, sve se nešto kreće, dolazi, odlazi... panoramski let je u planu, ali mi se čini da je možda ipak rano, jako je bučno u tim malim avionima, radije odgodim nego da bude frka... Ali, vidiš, mogli bi do Lučkog.

Inače, na putu do plaže nam je bio bager... i uz njega mali valjak, pa je sjedila na valjku kad šljakeri nisu bili blizu. Neprocjenjivo!

Kojeg Njemca?

[marta]

trampolina,
evo moj pubertetlija je skroz super. Malo iskrimo povremeno, ali ne previse. A bio je dijete koje se bacalo po podu i tantrumiralo do sedme godine, a to je u toj nekoj dobi vec izgledalo ko da mu treba u najmanju ruku egzorcist.
Ali ja nisam imala baš previše razumijevanja za tu zahtjevnost i nisam plakala pa se ispričavala zbog pucanja i vikanja, nego sam plakala zbog osjećaja nemoći. Onda sam ga odvela homeopatu i poslije se pitala koji mi je klinac bio da nisam to napravila i puno ranije. Naravno da sam se poslije naslušala stvari tipa, "ja NIKAD ne bih odvela dijete da mu netko nešto da, pa da mu se promijeni ponašanje" i sl. i prilično zamjeram na tim komentarima i dan danas, jerbo ko i jedna forumska kolegica, ne opraštam, samo zaboravljam povremeno tko je to i kad rekao.
Ono sto ja vidim na ovom topicu je hrpetina loše postavljenih osobnih granica. I moje su bile loše postavljene pa sam imala to što sam imala. Danas, kad sam ih odlično armirala i zabetonirala, nemam više problema s djecom, odnosno njihovim granicama, a nemaju ni oni s mojim. Povremeno naravno, dodje do pograničnih incidenata, al više ne dolazimo do "Push that button!"
To je stvar koja se nauči. Samo je teško započeti, jer većina nas to radi naopako, pokušavamo dijete naučiti da ima svoje granice bez da smo mi utvrdili svoje jer u našem djetinjstvu je bio bratstvo i jedinstvo, što je tvoje, to je i moje, pa malo štekamo po pitanju privatne imovine...

[Zuska]

Ono sto ja vidim na ovom topicu je hrpetina loše postavljenih osobnih granica. I moje su bile loše postavljene pa sam imala to što sam imala. Danas, kad sam ih odlično armirala i zabetonirala, nemam više problema s djecom, odnosno njihovim granicama, a nemaju ni oni s mojim. Povremeno naravno, dodje do pograničnih incidenata, al više ne dolazimo do "Push that button!"

Marta, ajd, pliz, ako imaš vremena pojasni ovo. Jako me zanima što vidiš, primjeri, kao i kako si ti izmijenila svoju situaciju. Podijeli znanje

p.s. kako je homeopat utjecao na ponašanje djeteta? Ili sam nešto krivo shvatila?

[šafran]

Pa da, baš i mene zanima, posebno ovo za homeopatiju. Ajde da se još radilo o nekom teškom psihofarmaku, ali homeopatija, pa to je jedina stvar koju u svako doba smiješ i u trudnoći i ranoj i kasnoj i dati djeci kad bole zubi, i hrpu problema itd...

[šafran]

Inače Zuska sjetila sam se nečega baš kad je Marta ovo spomenula. Nisam vjernik, ali mislim da ću početi biti. Mislim da drugu trudnoću ne bi preživjela bez homeopatije, mućnine i povraćanje su me skoro na kraj dovele, kad sam počela uzimati te neke tabletice fakat mučnine su se drastično smanjile, a povratila više nisam niti jednom.

Sad uzimam opet homeopatske Neurexan se zovu i čini mi se da fakat pomažu. Možda sam zato tako najednom pozitivna prema roditeljstvu
Probaj, možda ti pomogne malo te vraiti u balans.

[marta]

Nakon homeopatije dijete mi se uravnotezilo i puno lakse je kontroliralo svoje ponašanje, odnosno, mogao je verbalno izraziti što ga frustrira i muči, bez da pomete pod.

Zuska, mislim da si baš ti pisala da pukneš, pa plačeš, pa se ispričavaš (nemoj ovo uzimati osobno, ne mogu isčitavat ovj topic detaljno, samo ga ovlaš gledam). Taj trenutak u kojem ti pucaš si sama stvorila jer si pustila malu da te pregazi ko potok, prešla je sve tvoje granice i utvrde i sad zida bespravno na tvojoj parceli. A istovremeno se jako brineš oko njenih granica. To je totalno kontraproduktivno. Treba naći i uloviti onaj trenutak u kojem dijete pokušava ukoračiti na tvoj teritorij. To ti je granica i odmah u tom trenutku trebaš prekinut sve nepozeljno ponašanje i sklonit se iz situacije. Vjeruj mi, teško je otkriti tu točku, jer nama samima fali to znanje i prepoznavanje.

Da ne bi izgledalo ko da sam ja tu dospjela na neki viši nivo svijesti pa popujem svisoka, prepričat ću ukratko jedan nedavni razgovor s jednom psihologinjom koja me je lahko prizemljila. Naime, u jednom neobaveznom druzenju sam priupitala zenu kako da shendlam situacije sa srednjim sinom s kojim često upadam u neke glupe svađe. Ja sam rekla da se te naše rasprave zakotrljaju, ali ako ih uhvatim i presječem dok su još oblačak da se i rasplinu ko oblačak na suncu. Ali da se ponekad zakotrljaju i da ih pokušavam prekinut jer mi se još uvijek čini da bi se trebale rasplinut, odnosno da bi se još uvijek mogle rasplinut, međutim sve se samo još više zakuha. Ona mi je odgovorila "znači, tebi se ČINI da bi se situacija trebala rasplinut. Pa, ČINI ti se. Samo ti se ČINI. Reagiraj ranije."

Bit je toga da nisam ja baš te granice tako savršeno utvrdila, ima tu raznih rupa kroz koje se ovi moji provlače, al kad imaš jasnu granicu, svoju osobnu onda ti se alarm puno lakše pali nego kad pojma nemaš gdje bi trebalo stati na loptu. Ne treba se ogradit dubrovačkim zidinama, ali granice ne ukidaju ljubav, nego povrede.

Sinoć sam gledala jednu francusku obitelj, roditelji i malac od jedno 3 godine, mozda malo manje il malo više, teško mi je procijeniti. Mali je prvo dugo plesao ispred benda koji je svirao, onda je odlučio da bi kod nas na radionicu iako su ga roditelji pokušali odvući na drugu stranu. Pa se i ukljucio tako sto mi je došao, obratio mi se s "gospođo, ja bih ..." (to je bio sve od francuskog što sam uspjela razumjet al mama je pomogla). Uglavnom on je htio crtati, pa sam mu dala papir i pero da crta. I nacrtao je, objasnio da je to more i gusarski brod, pospremio papir u kolica, dosao mi dati pusu i onda je otišao ODVESTI negdje dalje svoje prebijene roditelje. Mali je genijalan, al točno se vidjelo da on tu kolo vodi, da je njemu fino, a da su oni, pa, najbolji opis je da se vidi da nisu uživali. Slažem se da je teško uskratiti djetetu nešto što dijete želi, pogotovo na odmoru i pogotovo ako je to lako izvedivo, ne košta ništa, ugodno je društvo i sl. Al **** sve to, ako se pri tome ti osjećaš ko prostitutka koja ima još pet nestrpljivih mušterija, a upravo joj je ponestalo lubrikanta.

[trampolina]

Hahaha, marta, i mmu je egzorcist pao na pamet, ko da su svi đavli u malome! Ja molim prije spavanja a on se baca po krevetu i psuje, hahaha, dobro je bidan mm preživio taj period

Homeopatija mi nije pala na pamet, da se nije stvar sredila vjetovatno bi posegnuoula za njom.

Osim postavljanja granica (svojih, armiranih) meni se čini da je ključno nametnuti ih z pravom trenutku, ni prerano ni prekasno. Moje su bile postavljene od prvog dana, alu ih E. iz nekog razloga nije prihvaćao. I onda sam malko olabavila pa probala ponovo i -bingo! To mi je slučaj s njim, H. ih od prvog dana prihvaća, ne samo moje nego svačije.
A T. je posebna priča, ne prihvaća ništa od nikoga, ni pomoć ni granice (ima sad.16 mjeseci), ali je ne šljivim. Ako je prvi naučio naučit će i ona.

Marta, moram priznat da tako nekako i ja vidim njihove pubertete.
Ponavljam, čini mi se da nijedan period neće biti zahtjevan kao onaj iza nas.

Šafran, mogla bi se ugodno iznenaditi kad ti cura napuni 5,6 godina, da vidiš vremenaaaa za sebe!

[leonisa]

i ja se slazem s tobom o trenutku postavljanja granica.
iako, gledajuci sa starijom, ne znam jel se poklopilo njeno i moje sazrijevanje ili je samo bio to taj trenutak.

i sad me pitaju kako ne dopustam mladjoj da place i skacem cim kaze hop, kako me mota, i kako to mogu, zar nisam iscrpljena itd. jesam. totalno. al znam da jos nije trenutak.
za razliku od starije, ova tocno zna sta hoce, kako hoce i kada hoce i totalni je raspad sistema ako to ne dobije. ona sa svojih 15mj i nepunih 8kg je u stanju razvaliti sjedalicu kad je u svom elementu bijesa. toliko je uporna i "jaka". i moram priznati da mi je fizicki to puno lakse nego psihicki izazovi starije koja mora ali MORA biti u pokretu, sada ne vise fizickom vec mentalno (ne znam kako da to drukacije opisem), njoj mozak non stop radi u 6. brzini i za sve ima pitanja i brdo emocija s kojima se ne zna nositi. i patim za danima kada je izazivala zidice, stijene, lupanja nogama, tantrumi. vise energije mi i dan danas isisa ona nego mladja koja ili visi na meni ili puze a ja idem za njom i pazim da se ne strovali niz stepenice. od mrtvih muha koje pojede sam odustala
i teze mi padaju njena prepucavanja nego mladja koja me gleda u oci i zna da nesto ne smije i kaze mi ne-ne, nasmije se ko vrazicak i to ucini pa me opet pogleda i kaze pogledom "ko te hebe!".

[leonisa]

gore mi nakon granica fali dio, prosao edit:
daleko od toga da imam i dalje rupa, narocito od kad se mladja rodila pa opet imam neku griznju kako stariju "zapostavljam" i svjesna sam da je svaka paznja paznja, pa i negativna, stoga ni moje granice vise nisu onako cvrste. al to je do mene. ne do nje. tome sam ja kriva, ne ona. i cesto kad smo si super cool pricamo i o tome. nakon tga uslijedi jedno 4 savrsenih dana i onda ajmo jovo, nanovo.

[Zuska]

Zuska, mislim da si baš ti pisala da pukneš, pa plačeš, pa se ispričavaš (nemoj ovo uzimati osobno, ne mogu isčitavat ovj topic detaljno, samo ga ovlaš gledam).

Marta, hvala na pojašnjavanju. Ovo kvotano, možda si nešto krivo shvatila ili sam ja negdje bila nejasna. Pere me grižnja savijesti kad puknem negdje između 23 i 38 buđenja, potpuno neispavana i iscrpljena, pa znam malo podviknuti pa se ona malo rasplače pa mi bude bad...Racionalno znam da bi i on spavala da može, ali je nešto muči... I znam da se to spavanje definitivno ne može riješiti podvikivanjem i pucanjem.

Što se tiče dnevne varijante, o, imamo mi granice, i vrlo su joj jasne i ne ispričavam se na njima. Problem je što je ona dijete kojem bi se moglo svake minute govoriti ne, ne, ne i stalno postavljati neke granice, a to ne želimo.
Ograničili smo se na sigurnost, njenu i tuđu. Mada, većina roditelja koje srećem ne dopušta vratolomije koje mi dopuštamo, ali onda bi nam se boravak vani pretvorio u vječito sputavanje, ovako je puštamo da se vježba u našoj prisutnost i nauči onome što će raditi kad jednom nas ne bude blizu.
I na ponašanje prema drugima, zna da nikome ne smije nanositi bol, ali još smo u fazi tupljenja što točno boli. Jako voli grebati, štipati, gristi...pogotovo kad je razdragana, a voli i zamahivati prema onima koji joj idu na živce (iako ne tuče).

Kad čitam Leonisin opis, čini mi se kao spoj njenih curica. Zna što hoće i što neće, glasno, jako i uporno, nema kraja. I mora biti u pokretu, u konstantnoj aktivnosti. Tu je naše da pratimo, potičemo.. a ne sputavamo. I naporno je, ali čini mi se da idemo u dobrom smjeru. Sad me muči to griženje noktiju, taj njen nemir koji stalno ispoljava...

[leonisa]

ma i starija je znala, ali drugacije. mozda me i sjecanje vara, mozda sam sama sebi cenzurirala neke stvari (recimo, MM je tvrdio kako starija nije ovako plakala ko beba, a ja mu kazem kako mladja nema ni p od placa koliko je starija, on se tog ne sjeca vise)
starija se nije znala nositi s frustracijama nemoci ili nemogucnosti neceg da na pravi. mladja se ne zna nositi sa zabranom da nesto ona ne moze. zna se nositi s vlastitim neuspijehom, starija nije.
s druge strane, sa starijom sam bila korak ispred pa bi stvorila situaciju ili sredinu u kojoj joj ne pada na pamet da ucini nesto sto ne smije. kod mladje to ne mogu bez da "kaznim" stariju.
recimo, mladja je vec jela sladoled i to par puta jer je razvalila hranilicu (prvi put) kad je vidjela da jede starija, a ona nije smjela. drugi put je u autu, tako da smo morali stati jer su remeni na AS popustili od silnog bacanja.
starija je bila uvijek (ok, kad se konacno pokrenula) fizicki u pokretu. mladja pak mora biti dio drustva. ona mora u svemu sudjelovati, s njom se mora pricati, ne dopusta biti, kako ja to velim, ruksak :D (asocijacija kad smo isli na plitvice i ona je samo bila nosena. poludila je. jer smo mi pricali, i nju smo iskljucili. kod nje je ta aktivnost. makar se ona zna igrati sama, ali paznja mora biti usmjerena na nju (kad je bila beba, surfala sam preko moba kad bi dojila, njoj iza ramena. onda je u jednom trenu stvorila sesto culo i tocno bi znala da iza nje imam mob. nema sanse ista raditi ako sam tada s njom. zahtjheva 1 na 1 ful inace siza. kakva knjiga, kakav film. uz stariju sam surfala na sisi na kompu, odradila sve i svasta sta sam trebala, procitala knjiga, odgledala serija...). sad spava.

mrzim ovaj topic, sad sam osvjestila kakvu bikicu imam i da se bojim da ce mikka biti u pravu kad mi je rekla, pih ovnica (starija), da vidis sad bikicu

[leonisa]

sto se tice pucanja, umor cini svasta. bed je sto je ona mala pa to ne kuzi, odnosno ne kuzi tvoje stanje i kad se krenes plakati jos je vise zbunjena, isprika moze biti isprika ali ju ona jos ne moze u potpunosti razumijeti. meni se to dogadja sa starijom (fizicki me iscrpi mladja, psihicki starija) pa onda fasuje starija. pocela je vec sama govoriti, da zna da nije ona kriva, da sam jako umorna i da nije fer da godisnji traje tako kratko, a ljeto je dugo i da se tata morao vratiti doma (varijanta na moru) / sto tata mora tako puno raditi (varijanta preko godine) i da bi svi voljeli i svima bilo super da novci padaju s neba i da smo svi zajedno i uzivamo

tako da znam da se osjecas grozno, al nisi ti kriva, ni ona...kriv je umor, a umor je bitch.

[Zuska]

kakva knjiga, kakav film. uz stariju sam surfala na sisi na kompu, odradila sve i svasta sta sam trebala, procitala knjiga, odgledala serija...).

Sram me reći, ali ja sam od studenog 2011. do danas pogledala možda 3 filma i samo jednu seriju, sad Borgen kad je išao (jer se navečer počela manje buditi).
Večeri su se sastojale od njenog (re)uspavljivanja, taman počnem gledati nešto, a ona "kme", ja u sobu, pa za 10 minuta nazad, taman se ufuram, pa opet kme. Jednostavno sam prestala gledati išta na tv, osim tu i tamo nek dokumentarac na kompu. Čitam samo kad je na čuvanju.

Rezime: kad smo skupa, nema čitanja ni gledanja, kave sam počela piti tek kad je napunila 18 mjeseci, ali ne sa društvom, nego s njom. Napokon je mogla sudjelovati, naručiti i piti svoju pjenu.
Kad spava, onda surfam ili forumiram jer je to taman toliko koncentracije koliko si mogu priuštiti s obzirom na buđenja.

Ipak, pod zadnje, dok spava, mogu čak prati suđe ili slagati suđe u mašinu, to je više ne budi

[šafran]

Sad me muči to griženje noktiju, taj njen nemir koji stalno ispoljava...

Ili previše pod stresom, neuroza...možda da malo porazgovaraš s nekim stručnim o tome, intenzivno griženje noktiju kod tako male djece nije baš ono koliko znam uobičajeno.

Trampolina iz tvojih ustiju u božje uši kako se ono veli, samo kad me mali zezne pa se to produlji na još koju plus godinicu. Ništa, posijedila već jesam, šta me još gore od toga može snaće

[Mojca]

Mada, većina roditelja koje srećem ne dopušta vratolomije koje mi dopuštamo, ali onda bi nam se boravak vani pretvorio u vječito sputavanje, ovako je puštamo da se vježba u našoj prisutnost i nauči onome što će raditi kad jednom nas ne bude blizu. .

Vratolomije?
Nažalost većina ljudi ne da ne dopušta, već sputava svoju djecu. One su nužne.

Ja još nisam pogledala film od kad se ona rodila... jednom sam bila u kazalištu... ali pogledala sam gotovo sve epizode Dowtnon Abbey-a, istina snimljene i ispresjecane, ali pogledala sam ih.
No, nedavno sam u roku desetak dana pročitala knjigu od gotovo 700 stranica, što sam doživjela kao mali osobni trijumf. Ne samo zato jer sam ju uspjela suvislo dovesti kraju već i zato jer nije bila vezana za djecu.

[Sumskovoce]

Ono sto ja vidim na ovom topicu je hrpetina loše postavljenih osobnih granica. I moje su bile loše postavljene pa sam imala to što sam imala. Danas, kad sam ih odlično armirala i zabetonirala, nemam više problema s djecom, odnosno njihovim granicama, a nemaju ni oni s mojim. Povremeno naravno, dodje do pograničnih incidenata, al više ne dolazimo do "Push that button!"
To je stvar koja se nauči. Samo je teško započeti, jer većina nas to radi naopako, pokušavamo dijete naučiti da ima svoje granice bez da smo mi utvrdili svoje jer u našem djetinjstvu je bio bratstvo i jedinstvo, što je tvoje, to je i moje, pa malo štekamo po pitanju privatne imovine...

Moj nakolon do poda odlično sročeno. To i naknadni postovi.
pogotovo onaj o malom francuzu.

[Mima]

Slažem se, odlično si to napisala marta.

[čokolada]

takoe! Marta je kao i uvijek kratka i vrlo jasna, a jasna je i svojoj djeci vjerojatno bas zato sto je kratka. I zato sto odreze i ne razbija dalje glavu jel bi bilo bolje ovako ili onako. Nekako mi se cini da drugo i svako sljedece dijete ubrza prosvjetljivanje. Meni je psihol.osvijestila da se sve bitno kaze u 2 recenice, a pri djecjim napadima na moj teritorij dobar je savjet i napustanje prostorije (naravno kod starije djece, ne beba).

[marta]

Rezime: kad smo skupa, nema čitanja ni gledanja, kave sam počela piti tek kad je napunila 18 mjeseci, ali ne sa društvom, nego s njom. Napokon je mogla sudjelovati, naručiti i piti svoju pjenu.
Kad spava, onda surfam ili forumiram jer je to taman toliko koncentracije koliko si mogu priuštiti s obzirom na buđenja.

Zuska, oprosti, jedini rezime koji ja ovdje vidim je da je sve podredjeno njoj.

[šafran]

takoe! Marta je kao i uvijek kratka i vrlo jasna, a jasna je i svojoj djeci vjerojatno bas zato sto je kratka. I zato sto odreze i ne razbija dalje glavu jel bi bilo bolje ovako ili onako. Nekako mi se cini da drugo i svako sljedece dijete ubrza prosvjetljivanje. Meni je psihol.osvijestila da se sve bitno kaze u 2 recenice, a pri djecjim napadima na moj teritorij dobar je savjet i napustanje prostorije (naravno kod starije djece, ne beba).

Što to točno znači upad na naš teritorij? Mi ili toga nemamo ili ja to ne primjećujem, nisam možda dovoljno teritorijalna?
I onda mi se odmah postaljva pitanje ako mi branimo svoj teritorij, onda kako oni sve kopiraju od nas, počnu braniti i svoj, šta ne?
Ili sam ja tu nešto krivo shvatila?

Ovo što Marta piše kužim savršeno i ovo kratko i jasno i ovo sa 2 rečenice, sve stoji ono 100%, ali ovo sa teritorijem baš i ne kopčam ili sam možda zabrijala u krivom smjeru?

[LolaMo]

I na ponašanje prema drugima, zna da nikome ne smije nanositi bol, ali još smo u fazi tupljenja što točno boli. Jako voli grebati, štipati, gristi...pogotovo kad je razdragana, a voli i zamahivati prema onima koji joj idu na živce (iako ne tuče).

Ovo me podsjetilo na jednog malog sad na moru..preslatko dijete, igrao se s mojim malim i jos jednim dječakom. I svako malo ih klepi..ili ugrize..ili počupa..a njegova mama uporno: joj vidi htio te podragati, joj on bi sad plesao s vama, joj nemoj to ih buba, ali on se samo igra..i tako ga stalno eufemizmima opominje, ali ništa zapravo ne poduzima. Na kraju se moj mali rasplakao pa sam joj rekla da moze ona to nazvat kako god hoce: igra, ples, ljubav, ali da njezino dijete tuče drugu djecu.

[LolaMo]

Zuska ovo se, naravno, ne odnosi na vas..samo me asociralo

[Zuska]

Zuska, oprosti, jedini rezime koji ja ovdje vidim je da je sve podredjeno njoj.

Kužim tvoj komentar. Ali, hebemu miša, da je drukčije, ne bih bila ovdje.

Koja nam je (bila) alternativa? Koliko smo puta razgovarali o tome MD i ja...

Bebu koje budna konstantno urla i ne misli stati dok ju se se uzme u ruke, ostaviti da urla?
Ima djece kod koje ta metoda ne pali. U AS je urlala 18 mjeseci. A vozila se skoro svaki dan.

Bebu koja loše spava i budi se na svaki zvuk, ostaviti da urla, da se sama uspava (urlajući)?
Ja sam bila i ostala zahvalna na svakoj minuti spavanja jer prolazili smo pakao s tim spavanjem, i noćnim i dnevnim, i na kraju sam sve podredila njoj samo da malo, barem malo, spava. A to to znači da ću hodati na prstima, hodat ću, jer je to bio jedini način da ona malo odspava, a ja da do kraja ne protučem. Jer kad ne bi spavala bila bi grozna, tek tad bi fasovali. Ma PTSP.
Evo, sad par mjeseci malo čvršće spava, ne moramo hodati na prstima...

Dalje, što sam mogla, piti kavu dok mi beba urla u kolicima? Nisam to mogla, niti je to itko mogao sa mnom. Niti je eksperiment s kolicima uspio, a pokušavali smo.

Što sam mogla, ne otići kod bebe ponovo je uspavati, nego nastaviti gledati seriju? Riješiti njeno spavanje? Kako?

Da sam čitala knjigu ili gledala film dok se ona sama igra? Bih, ali ta nije bila sama sa sobom budna dulje od 30 sekundi bez urlanja. Ovo urlanje ne pišem bez veze.
Ok, sad kužim da polako dolazi vrijeme kad ću moći, može joj se objasniti, pa objašnjavam ako treba i 50 puta.

Dakle, stvarno i iskreno pitam, ako vidiš da sam negdje zaribala reci, stvarno želim učiti, mijenjati, poboljšavati... Možda netko sa strane vidi nešto što ja ne vidim. Ja samo znam da sam dobila glasno i urlajuće dijete koje ni s 3 dana, ni s 3 mjeseca, ni kasnije nije posustajalo u svojim zahtjevima i pobunama.
Da nije tako bilo, sigurno ne bih najprije mislila da nešto sa mnom ili s njom nije u redu, pa onda našla ove teme i shvatila da se to još nekom događa, pa onda cmoljila na iskustva roditelja u The Fussy Baby Book, jer kao da sam čitala nas...

Ponavljam, hemebu miša, i meni se nekad čini da netko nešto radi krivo, ali šta ja znam kakvo on dijete ima... Moje je zahtjevno na taj način, a opet da si objasniti hrpu stvari (ne dirati to i to npr.), imamo frendove s malim koji nije nimalo zahtjevan po ovim našim pitanjima, ali niš mu se ne da objasniti.

[Zuska]

Zuska ovo se, naravno, ne odnosi na vas..samo me asociralo

Dobro si reagirala.
Ovo što sam ja opisivala kod nje tiče se odraslih, a ne djece, nikad se nije postavila agresivno ili nanoseći bol ijednom djetetu.

[LolaMo]

Zuska, evo iskreno, ja ne mislim da si igdje pogriješila. Nego da bi sad polako trebala s time stati..jer je ona veća..i mora se naučiti biti član obitelji koja isto ima svoje potrebe..koje su jednako, a ne manje vrijedne od njezinih..barem ja to pokušavam sa svojim sinom..
A bilo nam je vrlo slično kao i vama..
Čekam jos martinih savjeta

[čokolada]

upad na moj teritorij znaci da pokusava preuzeti komande i određivati sto, kako i kada (ja sam šef). Ili kad me uvlaci u beskonacne rasprave oko necega oko cega apsolutno ne moze raspravljati (jer ja odlucujem). Ili kad dio dana skroz posvetim njima/njoj, a onda mi kasnije ne daju da se odmorim ili uzmem vrijeme za sebe, nego mi skaču po glavi, pile da im je dosadno ili im se bas ne da igrati se samostalno. I sve slicne situacije.

[trampolina]

Je, marta, zboriš mudro. Sreća (ili nesreća :češčeš je da sam za priču o granicama i doslijednosti znala još u trudnoći, pa je od početka počelo drilanje. Eto je granice (moje) usvojio tek s 5 godina.

Ono što bih istaknula kao svoju grešku je da s prvim djetetom mm i ja nismo imali čvrstu obiteljsku dinamiku, sve je bilo 'labavo'. I onda dobijemo dijete koje robuje ritualima (i dandanas, iako ih uspješno smanjujemo). Tu se valjda nismo snašlu. pa smo sve centrirali prema njemu. Kad je došao H. samo se uklopio, on je jedno jako fleksibilno čeljade. Shvatila sam da griješim negdje s E.ove 2 godine i bome je trebalo vremena da stavim mma i mene u centar obitelji.
Nemojte me krio shvatiti, svakodnevnica i dalje izgleda isto, ali razlika je u roditeljskom stavu. A klinci taj stav itekako nanjuše.

Opet, nisam ni 100% sigurna da je do toga, djeca rastu a odrastanjem se puni toga mijenja. Bi li stvari bile drugačije da sam od početka tak-vjerovatno bi, ali težak karakter je svakako prisutan bez obzira na moj stav.

Ali stvari su definitivno postale bolje otkad sam ja prestala biti 'u otporu', i prihvatila ga takvog strastvenog i urnebesnog.

[Jadranka]

Ovo s granicama je bas tema za razmisljanje za mene. Mogu se vidjeti kako zavrsavam kao roditelji tog malog Francuza sa Rive. I u mene je vecina toga posvecena malome. Zapravo sam sad dozivjela mali sok na godisnjem jer se odjednom sve vrti oko njega. A dok radim ipak imam neki odmak. Slicno kao i Zuskina mala, ni on nije htio biti u kolicima i budio se sto puta, i trazio je (i jos trazi) stalno bavljenje samim sobom. I meni (uglavnom) nije problem pruziti mu sve sto trazi jer mi je nekako u glavi postavljeno da je on na prvome mjestu. Al mozda je bas tu problem, sto je on na apsolutno prvom mjestu, sto mi je najvaznije da je njemu dobro i da mu sve stima. A sto o svojim zeljama i granicama ne stignem ni razmisljati. Problem je valjda sto ja ni ne znam gdje su granice mog teritorija pa ih ne znam ni obraniti. I dok je on zadovoljan i dok se dobro slazemo i dogovaramo, sve je super. Al nek on postane nervozan, nek nam treba sto godina za nesto obaviti, i odmah se ja osjecam i lose i iscrpljeno i promaseno kao mater (dobro, sad malo preuvelicavam sve skupa).

Sad kad ovdje pisem, izgleda mi da grijesim. A opet ne znam sto i kako promijeniti. Nekako kad se vratim s posla, osjecam griznju savjest sto sam provela toliko vremena dalje od njega, i normalno mi je da mu se tada posvetim. Mada mi md uporno govori da zeli i da nas dvoje izadjemo negdje sami vani, i da odemo na pivu, i u kino, i na koncert povremeno. A meni to sve zvuci kao, kako cemo ga jadnog ostaviti. Makar ga ima tko pricuvati. Al meni ga je nekako tesko prepustiti nekom drugom, i uzivati u necem van njega. Valjda sam previse fokusirana na njega- A sta je najbolje, uopce ne mislim da je to dobro za njega

Ili npr. navecer, sad po ovim vrucinama, dok ga navecer uspavam, svaki put se iscrpim, i onda dodjem gundjat md-u kako sam crkla, ali nikad ipak ne prepustim md-u da ga uspava, jer, kako ce ga tata uspavati. Makar sam bila na dva sluzbena puta dosad pa ga je svaki put uspjesno uspavao.

Cini mi se da bi o svemu tome trebalo dobro razmisliti, ali problem je sto ja ni vremena ni volje za razmisljanje nemam.