Zahtjevna djeca

[sirius]

Pulinka, ne moj se nervirati.
ne znam koliko ti je dijete staro, ali moje ima 12,5 godina i godinama sam slusala o granicama , sa svih stana , od puno upucenijih ljudi od slucajnih prolaznika na forumu.
I tek sam u njegovom petom razredu konacno , nakon godina i godina , dobila potvrdu za " izniman trud".
konacno su profesori shvatili u cemu je problem, i da nije problem u nasem kucnom ( ne)odgoju ili ( ne)popustljivosti ili ( ne ) postavljanju granica...

Ono sto me zabavlja jest cinjenica da moje mlade dijete jest skroz " normalno " dijete , pa onda na racun njega vec od najranijih dana dobivam pohvale o prekrasnoj skrbi , dobrom odgoju i zdravom poticanju. Muz se vec predplatio na sve informacije u skoli ( a jos nije niti krenula) , samo da si napumpa ego. :D

[pulinka]

Ono sto me zabavlja jest cinjenica da moje mlade dijete jest skroz " normalno " dijete , pa onda na racun njega vec od najranijih dana dobivam pohvale o prekrasnoj skrbi , dobrom odgoju i zdravom poticanju. Muz se vec predplatio na sve informacije u skoli ( a jos nije niti krenula) , samo da si napumpa ego. :D

Moja ćerka ima 5,5 godina, ona je jedna od tih koji su gluvi za granice, ne priznaju gravitaciju i mogu beskrajno da odugovlače.
Sin ima tri, on je od onih mrguda koji neće da komuniciraju.
LOL kako god okrenem zaribala sam u vaspitanju.
(zapravo, i ja sam bila jedna od tih koji su "tačno znali" u čemu sve greše svi ti roditelji sa takvom i takvom decom-dok nisam rodila svoju . Srećom, nikad nisam svoje kritike govorila naglas, sad se kajem što sam uopšte i razmišljala na taj način.)

[boogie woogie]

e cure cure,
ja sam navela kao primjer brak s covjekom, za koga je malo reci da je bio zahtjevno (ako pitate njegovu mamu) dijete, pa problematicni adolescent i suvisan mladi covjek. Sad ima 40+, i shvatio je i priznao propuste iz vlastitog djetinjstva/odgoja i koliko su ga oni kostali u zivotu. Reci- imam ja 3 djece, isto sam ih odgajala-----svako dijete se odgaja prilagodjeno njegovom karakteru, pa makar bili i blizanci, dakle krivi odgovor!
Osim toga, vrlo je nefer i neljudski govorit drugima - nemas djece, nemas pravo iznosit svoje misljenje. Nitko od vas ne zna niciju pricu. Pogotovo mi koji smo se krvavo borili da dobijemo dijete, pa ucinit cu sve za njega! al nikad necu upirat prstom u tudje dijete i njegovo ponasanje, nego u roditelja. I dakako da dijete nije prazna ploca po kojoj roditelj pise, ono je upravo naslijedilo gene tih roditelja, koji su jedan drugoga izabrali iz ljubavi. Dakle, iako je nekad jako tesko, dijete je ogledalo roditelja.

[sirius]

BW,
Hoces reci da tvoj muz i danas sa 40 krivi svoje roditelje za njihove propuste? Jer on je bio problematican i neuspjesan zbog njihovog popustljivog odgoja?
jer , eto , MM je imao problematicne roditelje ( puno gori slucaj od popustljivog odgoja) , a niti sam nije bas bio med i mlijeko, iako je bio solidan obzirom na okolnosti. Pa mu sad , sa svojih 40 , ne pada na pamet kriviti svoje roditelje za bilo koju odluku koju je donio kao mlada odrasla osoba.
Da su djeca samo ogledalo svojih roditelja, neka bi unaprijed bila osudena na propast, a nekima bi samo nebo bilo granica... Ali malo je drugacije to u zivotu. Nitko od nas ne dize ruke od svoje djece, niti trazi izgovore , ako traba i trazi pomoc. I uopce ne razumijem koji je tocno smisao tvojih postova.

[sirius]

I sad citam tvoj prvi post , i shvacam u cemu je (bio ) problem kod tvog muza.
ako je tako iznimno inteligentan kao sto pises, vise od prosjeka i vise od roditelja , uopce ne cudi silna zahtjevnost koju su osjcali njegovi roditelji. Procitaj malo o posebnim potrebama datovite djece , i njihovom unutrasnjem osjecaju da nisu " za ovaj svijet" pa ce ti taj njegov odjecaj koji ga je pratio kroz djetinjstvo i mladost biti puno jasniji.

[boogie woogie]

sirius hvala, procitat cu o posebnim potrebama darovite djece, mozda to rijesi neke moje odgojne dileme. hvala!

[sirius]

sirius hvala, procitat cu o posebnim potrebama darovite djece, mozda to rijesi neke moje odgojne dileme. hvala!

Preporucam ti : " pogresne i dvojne dijagnoze darovite djece i odraslih".
stvarno dobra knjiga. I jako dobro objasnjava zahtjevnost, rusenje granica i neprestano preispitivanje autoriteta .

[boogie woogie]

odlicno,hvala
jel imas nesto za odgoj homosexualne djece? kad majka skuzi da je dijete gay, kako da se pravilno postavi,da se dijete normalno razvija, a ne osjeca drugacije i odbaceno?

[sirius]

Ne znam za takvu literaturu, nisam se susretala sa takvim izazovima.
Ali mozda ce netko drugi znati .

[palčica]

Hvala Peterlin. Nisi me utješila previše, ali lakše mi je i samo se ponekad izjadati.

[mitovski]

Boogie woogie prvo moram reći da ova tema uopće nije strašna za mlade mame. Ova tema samo pokazuje da ima zahtjevnije djece, djece koja pokušavaju srušiti svaku granicu svaki put, koja su svakodnevno na velikim emocionalnim usponima i padovima preko nekoliko puta, na kraju krajeva djece kojoj je teško sa samom sobom.
Inače u javnosti uvijek čitamo, pogotovo od poznatih roditelja kako su njihova djeca divna, bebe koje cicaju bez problema, spavaju, smješkaju se, veselog su karaktera i onda dobiješ dijete koje je sve samo ne to i prvo se ti počneš osjećati kao loš roditelj.

Reći ću u svoje ime, ali vjerujem da vrijedi za veliku večinu na ovoj temi. Sva ta pitanja koja si ti nama postavila, vjeruj mi da sam ih ja sebi postavila mali milijun puta. Prvo smo MM i ja krenuli od sebe, zapitali se milijun puta gdje griješimo i što krivo radimo iako smo uvijek osjećali da nismo mi ti koji su glavni 'krivci' za to. Naravno da smo griješili i da griješimo kao i roditelji manje zahtjevne djece.
Kad smo konačno došli kod psihologa s Janom na pitanje zašto smo došli ja sam rekla jer ne znamo kako, jer smo došli do zida, došli smo po savjet kako dalje? Ispostavilo se da je onaj moj osjećaj da ipak postoji neki 'problem' ispravan. Psiholog mi je pomogao da bolje razumijem svoje dijete, da razumijem zašto se tako ponaša i dao mi je savjet kako s takvim djetetom.
Kažeš da nikada ne upireš prstom u dijete nego u roditelje. E, pa vidiš i to je jako ružno jer ne treba ni u jedne upirati prstom. Nikada ne znaš što se iza toga krije i koja je pozadina cijele priče.

[boogie woogie]

mitovski potpuno se slazem s tobom, i zao mi je sto sam uvrijedila neke roditelje koji su takvi kao ti, a mozda i svi na ovom forumu. Ono sto ja vidim oko sebe je nazalost puno cesce da roditelj prenosi svoju nervozu i fobije na dijete, zahtijeva od djeteta ono cime sam ne barata, nestrpljiv je, okrivljuje i napada dijete, koristi metode psihicke manipulacije i emocionalne ucjene itd. Ja sam uvijek nekako na strani djeteta, jer je ono bespomocno. Ja zaista krecem od odrasle osobe, vlastitog muza, i iako bivse zahtijevno dijete (IQ 162, itd.) masu njegovih problema (koji su jako bitni i relevantni za zivot) vidimo oboje u njegovoj majci (bez da je okrivljujemo za njegove neuspjehe, on je relativno uspjesan, dr je, no nije sve uspjeh u skoli). Eto, odatle moj komentar, a ne da nekome solim pamet.

[sirius]

Bw, ponoviti cu jos jednom. Darovita djeca, ona iznad prosjeka cesto imaju posebne potrebe.
razni su razlozi, a najcesce je razlog taj sto su intelektualno daleko od dobi , a emocionalno /socijalno jednaki kao vrsnjaci ( ili ispod razine vrsnjaka!) . Ta razlika u njima im znacajno otezava zivot, okolini i njima samima.
Moram ti reci da imam nekoliko takvis slucajeva u obitelji i najveci problem u svemu sto problem nije nikad prepoznat.
" dijete je pametno, i sto vi sa tim?!" - to su neki zastarjeli stavovi iz doba naseg djetinjstva i prije.
Vjeruj mi , daroviti mogu biti itekako zahtjevni. Vrlo objektivno. I vrlo objektivno mogu osjecati da " svijet nije za njih" jer svijet jest napravljen po prosjeku. Ako se jos tome pridoda razlika u zrelosti i socijalnom/emocionalnom sazrijevanju u odnosu na njihove emocionalne kapacitete...uopce se ne cudim da je maja tvog muza rekla da je zahtjevan od rodenja. Jer on je bio zahtjevan. Njemu nikad standardna briga i poticaj nije bio dovoljan , i objektivnih razloga. Oni nisu ti da brige i poticaja nije bilo, nego je njemu trebalo puno vise/ drugacije/ stalno / mnogo nego sto treba vecini ostale djece.

[sirius]

Hocu reci, ne ulazim u njihove obiteljske odnose, ali zelim reci da ima djece koja stalno ostavljaju dojam roditeljima da roditelji ( koliko god se trudili) nisu u stanju zadovoljiti njihove potrebe.
Jasno , ima i drugacijih roditelja , koji se ne trude dovoljno ili to cine na krivi nacin.
Ne mogu reci na osnovu par postova tko spada u koju kategoriju.
Zato nije lose potraziti pomoc , ako je potrebna.

[sirius]

Da ne duzim, ima i tema na Rodi .
obzirom da je BW tvoj muz dokazano darovit, mozes prouciti ovu temu ( iako vise nije dijete ).
http://forum.roda.hr/threads/15986-D...Darovita+djeca

[Popi]

Ne znam da li sam na pravom mjestu, ali kad vidjeh naslov teme poželjeh se malo izjadati
Imam djevojčicu od 17 mjeseci koja je straaašno zahtjevno i ''teško'' dijete, još od rođenja. Prvih 7 mjeseci mi doslovno nije silazila s ruku, nije se nikom dala ni pogledati, odmah urla i grčevito se drži za mene, da je neko ni slučajno ne bi uzeo. Tuširanje je bilo moguće ( i još uvijek je, počesto) samo ako je i ona u kupatilu, da me vidi. Obavljanje nužde isto tako.
Budi se milion puta noću, ili da doji, ili da se šuška uz mene, ili da je držim, nosim, pjevam joj.. u svom krevetiću je bila donedavno, uz ustajanje svakih 15ak minuta da je smirim i kažem da sam tu. Na kraju sam zbog umora odustala i pustila je k nama u krevet.
Hranjenje je muka živa. Hoće ovo, neće ono, daj ovu kašiku, daj onu, pusti ovu pjesmicu, pusti onu.. potrošim po sat vremena na jedan obrok, od kojeg počesto pola završi na podu, jer ispljune iz hira.
Počeli su i tantrumi, pa ako joj ne dam da si zabije viljušku u oko, slijedi bacanje svega i svačega, vriska, valjanje po podu. Kad je ljuta odbija hranu i samo bi dojila.
Uporna je k'o mazga, spremna naduravati se s nama do besvijesti kad joj nešto ne damo, npr da se penje na sto. Milion puta je vratimo, kažemo da ne smije, ona milion i jedanput pokuša.
Neće u kolica, već da je nosim u rukama, a hoda od 9. mjeseca.
Ja sam uglavnom sama s njom kući, suprug dolazi kasno popodne, odustala sam od posla da bih bila s njom, ali ponekad zaista osjećam da mi je svega dosta, da više nemam snage. Sinoć nije htjela zaspati do pola 1 ujutro, u ponoć sam joj kuhala špagete jer se derala da joj napravim. Cijelu noć sam se budila, jedva ustala od umora, ona danas odlučila da me još više testira, pa odbija spremljenu hranu, hoće nešto drugo, neće da spava, želi jesti kremu za lice, popeti se na tv, a kad joj ne dam - haos i vriska.
Evo sad spava, a ja bih najradije pobjegla iz kuće i samo besciljno hodala u tišini. I zbog toga se osjećam još lošije...

[Beti3]

Popi, da li si ikada čula za riječ: NE! Strogo, odlučno NE!

Djeca se odgajaju tako da postanu samostalna, sigurna u sebe, da znaju granice, i da se, naravno, bore protiv istih. Ali, jedno jako važno : ali . TI moraš odrediti granice. Nitko to ne može učiniti umjesto tebe.

Tvoje dijete ima već 17 mjeseci u kojima joj nisi ti ( i njen tata) postavila granice. Kako ćeš sada to okrenuti, ne znam. No, moraš sama odlučiti gdje ćeš povući crtu. Da li će to biti kod penjanja na TV, kod kreme ili kod špageta u ponoć, nebitno je. Bitno je da ono što odlučiš bude dobro i za tebe i za tvoje dijete.

Neće hranu, pa nedaj joj. Ili joj daj nešto drugo. Ili, ako smatraš da nije gladna, odite u šetnju, pa će možda onda jesti.
Ja sam odlučila da hrana nije mjesto ni za borbu, ni za određivanje granica. Uvijek su mogli birati hranu, u okviru onoga što ja znam da je dobro za njih. A mogu i reći da neće, Imaju sva prava na to, jer i ja mogu reći da nešto ili ništa neću. No, to je moja odluka, ne odlučujemo svi isto.

A ovo da bi pobjegla i hodala u tišini, nije ništa ni malo čudno. Malo je mama koje to ne požele ( i ostvare, kad-tad ) Dobro, ne možeš ostaviti bebu, ali i kad narastu su, često, nemogući, pogotovo kad ih je dvoje ili više. Lupiš vratima izvana i neka gospoda djeca sami sebi nađu granicu.

Uglavnom, ako si osoba koja i inače popušta i blaga si, a imaš dijete koje itekako zna koliko te može motati oko malog prsta, bit će ti teže nego mamama koje su odlučnije. Srećom, pa i mame rastu skupa sa svojom djecom i nauče reći NE i DOSTA. Jasno, glasno i odlučno. Ili potraže pomoć stručnih ljudi.

[rehab]

Potpisujem Beti. Čini se da je mala preuzela uzde u svoje ruke, a to nikako nije dobro.
Noć nije vrijeme za nosanje i kuhanje špageta, nego za spavanje (izuzev malih beba i bolesne djece).
Ručak je da se jede ili ostavi, a ne služi za manipuliranje i ucjene.
Krema ne služi za hranjenje, nego za mazanje.
Itd. To je nešto čemu je vi trebate naučiti. Biti uporni i dosljedni koliko god treba.
Dere se i baca se kad nije po njenom ? Ok, ali to nije prihvatljivo ponašanje i u tome ne trebate sudjelovati.
Potičite je i hvalite pozitivno ponašanje, branite opasne stvari, ignorirajte ispade.

[rehab]

Posebno skrećem pažnju na hranjenje, jer vidim da si dosta o tome napisala, a to je nevjerojatno učinkovit mamac na koji se dosta roditelja ulovi.
Ona je nanjušila da je tebi stalo da jede, i na taj način manipulira tobom.
Dijete treba jesti jer je gladno, a ne zato što roditelj to želi. Omogući joj zdrav izbor namirnica - to je tvoja zadaća, a njena je stvar hoće li pojesti ili neće.
Jednom kad shvati da je tebi svejedno hoće li pojesti ili neće, obrok više neće biti borba i sredstvo manipulacije.
Budi spremna da će se njeno ponašanje pogoršati ako počneš provoditi ove mjere, ali na dugi rok trebalo bi doći do dobrih rezultata.

[Ayan]

mi smo na rubu živaca.
mala ima 2 g. i što dalje to gore. ima dana kada je prekrasna, ali u zadnje vrijeme je nemoguća.
vrištanje, bacanje po podu, udaranje, protestiranje, kaže da nešto želi kad joj daš onda ne želi, najgore je što se neda smiriti, niti zagrljajem, objašnjavanjem, skretanjem pažnje.

neki dan je vrištala iz sveg glasa sat vremena. najgore je što se nas dvoje (mm i ja) pokoljemo, ludi smo, živčani zbog nje, nemoćni i jadni. ona to znam osjeti, osjeti da može manipulirati kad se izderemo da smo izgubili kontrolu, ali ne vidimo načina na koji da ju smirimo, cijelu situaciju.
navečer imamo samo vremena leći i zaspati koliko nas sve ovo ubije.

izgubili smo se, nema nas dvoje, samo ona, ona, ona, njeno vrištanje, tantrumi, i tako iz dana u dan.

ne mogu više...

[Lili75]

daj neku konkretnu situaciju Ayan kako to izgleda.

[Ayan]

npr. u parku smo i igramo se. kažem joj 15 min. prije da ćemo još malo ići doma jer se spušta mrak i postaje zima. sve je ok. do trena kad ne kažem da idemo. onda kreće bacanje po podu, bacanje stvari, udaranje, vrištanje. ne prestaje na objašnjavanje, grljenje, skretanje pažnje, probali smo sve i nula bodova.

onda imamo i kupanje. ne znam što nismo probali, dok je u vodi super, kad treba van urlanje, protest, vrištanje. ništa ne pomaže, ama baš ništa. onda ju uzmemo dok se ona baca i vrišti i tak ju oblačimo ili iz parka nosimo u stan, gdje se šou nastavlja, gdje joj ništa opet ne može skrenuti pažnju.

nikad nismo grubi, ne proturječimo jedno drugome, kažemo joj odlučno, nema ponavljanja niti moljenja, ali ne pali.

[Peterlin]

mi smo na rubu živaca.
mala ima 2 g. i što dalje to gore. ima dana kada je prekrasna, ali u zadnje vrijeme je nemoguća.
vrištanje, bacanje po podu, udaranje, protestiranje, kaže da nešto želi kad joj daš onda ne želi, najgore je što se neda smiriti, niti zagrljajem, objašnjavanjem, skretanjem pažnje.

neki dan je vrištala iz sveg glasa sat vremena. najgore je što se nas dvoje (mm i ja) pokoljemo, ludi smo, živčani zbog nje, nemoćni i jadni. ona to znam osjeti, osjeti da može manipulirati kad se izderemo da smo izgubili kontrolu, ali ne vidimo načina na koji da ju smirimo, cijelu situaciju.
navečer imamo samo vremena leći i zaspati koliko nas sve ovo ubije.

izgubili smo se, nema nas dvoje, samo ona, ona, ona, njeno vrištanje, tantrumi, i tako iz dana u dan.

ne mogu više...

Obično se situacija preokrene na bolje baš u trenutku kad ti se čini da ne možeš više...

Neću reći ništa novo ako kažem da ne trebaš činiti ništa s djetetom - trebaš činiti nešto sama sa sobom. Dijete se ne može promijeniti "po duhu svetom u liku goluba", to je zadatak odraslih.

Ali nema jednostavnih rješenja.

Ja sam imala dvojicu s minimalnim razmakom od 14 mjeseci - baš su nekako istovremeno upali u ovu petlju i nije mi bilo zabavno. Ali shvatila sam da moja djeca trebaju čvrstu strukturu (obroke uviejk u isto vrijeme, spavanje u isto vrijeme, igra u isto vrijeme - svađala sam se sa svekrvom u to vrijeme kad sam tražila da i kod nje ručak i spavanje bude u isto vrijeme kao i doma) i tako....

Moj stariji je lupao glavom o pod - kasnije smo shvatili da je imao totalno začepljene uši i jaku nagluhost (nebitno, ali hoću reći da ponekad ima objektivnih razloga za dječje ponašanje).

Moj mlađi ima i dan danas vrlo osjetljiv metabolizam šećera - urlikao je ako bih zakasnila s hranom pet minuta. Isto, nije spontano pio nego sam ja morala misliti o tome da je njegov "histerični napad" zapravo posljedica žeđi....

Dijete s dvije godine već bolje kuži da ima nekakav manevarski prostor (za razliku od recimo jednogodišnjaka) ali su mu mogućnosti skučene, pa urliče jer je to jedini način kako se zna izraziti. Kod nas je rješenje bilo POUČITI ih da kažu (mlađi je odmah ukapirao, stariji dugo nije govorio zbog nagluhosti) ali ja sam govor i pristojnu komunikaciju slušala, a deranje ne. Pa su s vremenom prestali.

Moraš otkriti pokretače nepoželjnog ponašanja. Umor je čest problem, glad i žeđ, nepoznati ljudi, psi... svašta može biti. Roditelj najbolje zna za svoje dijete/djecu. Ja u to vrijeme nisam ni pokušavala ući u trgovine i probati im jakne ili cipele, jer to je bilo strašno (stresno za mene i za njih, bolje da sad ne opisujem) pa smo se snabdijevali na placu jer tamo je bio otvoren prostor koji su podnosili + ja sam im kupovala odjeću na neviđeno i probavala doma. Deranje i lupanje sam ignorirala, i to se pokazalo NAJBOLJIM u našoj obitelji. Slušam kad govore, ne slušam kad se deru. Tako je i danas.

Bilo je svega. Najbitnije je naučiti kako da sačuvaš svoj mir i živce. Ne uspije to svaki put, ali treba se truditi da to roditeljsko gubljenje živaca bude iznimka, a ne pravilo. Jednostavno - ponašamo se onako kako želimo da se djeca ponašaju. To dobro djeluje na duge staze.

Evo, možda ti ovo pomogne da si postaviš prava pitanja: http://www.familylab.hr/about/jesper...-dvogodisnjaci

[casa]

Pa, onda je jedina pomoć vrijeme i broj ponavljanja. Proći će i to je normalno. Smirite se ti i muž pa će s vremenom i reakcije biti blaže.

[Ayan]

imamo mi svoju rutinu, ona to i zahtjeva sama. nije ženska koja voli nered i zbrku. u dućane idemo normalno i tamo nema ispada.
to da ne voli nepoznate ljude i situacije je istina, i to izbjegavamo kao potencijalni okidač, makar ima nepoznatih ljudi na koje super reagira od prve i onih kad ih vidi gdje vrišti. mislim i ja bi tak reagirala na neke.

nemrem se smirit, prvo smo mislili da ćemo s vremenom to uspijeti smanjiti ili da će biti lakše jer jako puno priča, pa zna reći što joj je, što želi,ali ne, sve je gore.

[rehab]

npr. u parku smo i igramo se. kažem joj 15 min. prije da ćemo još malo ići doma jer se spušta mrak i postaje zima. sve je ok. do trena kad ne kažem da idemo. onda kreće bacanje po podu, bacanje stvari, udaranje, vrištanje. ne prestaje na objašnjavanje, grljenje, skretanje pažnje, probali smo sve i nula bodova.

onda imamo i kupanje. ne znam što nismo probali, dok je u vodi super, kad treba van urlanje, protest, vrištanje. ništa ne pomaže, ama baš ništa. onda ju uzmemo dok se ona baca i vrišti i tak ju oblačimo ili iz parka nosimo u stan, gdje se šou nastavlja, gdje joj ništa opet ne može skrenuti pažnju.

nikad nismo grubi, ne proturječimo jedno drugome, kažemo joj odlučno, nema ponavljanja niti moljenja, ali ne pali.

Uzmeš je i odvedeš iz parka.
Uzmeš je i izneseš iz vode.
Sve uz šutnju i ignoriranje ispada i vrištanja. I, naravno, uz ignoriranje zlobnih pogleda i komentara okoline
Ako urla kad nešto traži, kažeš joj da se prvo smiri, i tek kad je smirena daš joj ono što želi.
Potrebno je puno samokontrole, ali to je stvarno period kroz koji prođe puno djece i ne vrijedi svađati se, vikati, tjerati mak na konac... Proći će.

[vertex]

Ayan, i jeste u pravu da će se s vremenom smiriti, samo nije prošlo dovoljno vremena.
Malo pogledaj vas dvoje, ako i opet zaključiš da ste odlučni, usklađeni, da ste promislili gdje treba inzistirati, a gdje ćete unaprijed popustiti i slično, onda će to dati rezultata. Samo treba još vremena.

[Ayan]

p.s. sad ima i međufazu "ja sve mogu sma", pa ju pustim da to napravi, ne mješamo se previše u njene igre niti odnose s drugom djecom, i vidim ako je suprotno da joj to ide na živce jer je nekao uvijek uspijeva istjerati vodu na svoj mlin kod drugih, mislim da je tu i možda problem.
ona je jednostavno naučila druge zatreptat okicama i sve dobije. kod nas to ne pali.

[Ayan]

Uzmeš je i odvedeš iz parka.
Uzmeš je i izneseš iz vode.
Sve uz šutnju i ignoriranje ispada i vrištanja. I, naravno, uz ignoriranje zlobnih pogleda i komentara okoline
Ako urla kad nešto traži, kažeš joj da se prvo smiri, i tek kad je smirena daš joj ono što želi.
Potrebno je puno samokontrole, ali to je stvarno period kroz koji prođe puno djece i ne vrijedi svađati se, vikati, tjerati mak na konac... Proći će.

komentari okoline me ne zanimaju, kao niti pogledi. koda su druga djeca med i mlijeko. plizzzzzzz...

[Peterlin]

imamo mi svoju rutinu, ona to i zahtjeva sama. nije ženska koja voli nered i zbrku. u dućane idemo normalno i tamo nema ispada.
to da ne voli nepoznate ljude i situacije je istina, i to izbjegavamo kao potencijalni okidač, makar ima nepoznatih ljudi na koje super reagira od prve i onih kad ih vidi gdje vrišti. mislim i ja bi tak reagirala na neke.

nemrem se smirit, prvo smo mislili da ćemo s vremenom to uspijeti smanjiti ili da će biti lakše jer jako puno priča, pa zna reći što joj je, što želi,ali ne, sve je gore.

Čuj, ne znam što i kako radite s djetetom, ali ponašanje prema djetetu se kroji "po mjeri".

Moj stariji je bio dobrica (i danas je tako), a mlađi je neurotičar i ima kratak fitilj, isto kao i ja. Gledam njega i prepoznajem SVOJE karakteristike koje mi baš nisu drage.

Jednom mi je psihologica u Suvagu dala pametan savjet - nepoželjno ponašanje se mora prekinuti prije nego je eskaliralo. Kod nas je palilo "PRESTANI ODMAH SAD!" ili "STOP!!!" tj. dijete je moralo naučiti da zaustavi slap urlikanja koji ga samo gura dublje u očaj i nevolju.

Nažalost, nema recepta koji bi odgovarao svakom djetetu. To je bit roditeljstva - tražiš rješenje dok ga ne nađeš. Ali sjećam se jako dobro kako je meni moj mlađi sin bio "iskrivljeno ogledalo" mojih propusta. Urlao je kad sam ja digla glas, pa sam prestala. Bio je nestrpljiv, pa sam se trudila biti strpljiva.

Taj proces je dugotrajan - što da ti kažem? Jučer se doma to isto dijete pripremalo za današnji test iz matematike (zna gradivo, ali ima visok faktor greške - opet, isto kao i ja + nije baš strpljiv, a sve su to stvari koje smetaju...). Potrošili smo cijelo popodne s njim - ne da mu objasnimo gradivo koje zna, nego da mu objasnimo da ne treba odustati ako nešto ne razumije, ako nešto ne riješi od prve. Trebalo ga je podsjetiti da provjerava rezultate itd. Bit će sretan kad sve to dobro završi (on ima peticu iz matematike, ali ju teško zaradi i često imamo takve situacije). Eto, tako stvari izgledaju 10 godina kasnije. Sad uči izaći na kraj s drugačijim vrstama problema nego kad je bio dvogodišnjak. Ali to je život.

Sretno i napiši kako ide... Dobro dođe ovaj forum da se čovjek izventilira.

[Ayan]

ja ću se samoranit, znači ima i dalje?!

ona i je ko ja po karakteru. to svi prvo vele.

[rehab]

p.s. sad ima i međufazu "ja sve mogu sma", pa ju pustim da to napravi, ne mješamo se previše u njene igre niti odnose s drugom djecom, i vidim ako je suprotno da joj to ide na živce jer je nekao uvijek uspijeva istjerati vodu na svoj mlin kod drugih, mislim da je tu i možda problem.
ona je jednostavno naučila druge zatreptat okicama i sve dobije. kod nas to ne pali.

Eeeee, imam i ja jednog istog...
Pravo me čudi kako ga djeca vole i igraju se s njim, jer on uvijek gura svoje, sve mora biti po njegovom, ali to tako elegantno izvede... A bio je tvroglavko, vrištalica i "ja ću sam" dijete, baš kao tvoja. To su faze, ali i karakteri, rekla bih.
Mlađi je kao milo mače, nikada nije imao takve ispade i totalno je druga priča, ali bojim se da će ovaj stariji kasnije bolje proći u životu.

[Peterlin]

ja ću se samoranit, znači ima i dalje?!

ona i je ko ja po karakteru. to svi prvo vele.

Ja tek sad znam kako je bilo mojim roditeljima sa mnom, he he he.... Ali dobra vijest je da se s vremenom nađe neki optimalni način komunikacije i sve štima.

[Peterlin]

Eeeee, imam i ja jednog istog...
Pravo me čudi kako ga djeca vole i igraju se s njim, jer on uvijek gura svoje, sve mora biti po njegovom, ali to tako elegantno izvede... A bio je tvroglavko, vrištalica i "ja ću sam" dijete, baš kao tvoja. To su faze, ali i karakteri, rekla bih.
Mlađi je kao milo mače, nikada nije imao takve ispade i totalno je druga priča, ali bojim se da će ovaj stariji kasnije bolje proći u životu.

To sam ja mislila za svoju djecu.

Kao što rekoh, proces nije završen, ali već se dosta toga vidi. Ne radi se o tome da je netko od njih bolje prošao - radi se o tome da svaki ima SVOJ način kako se nosi sa raznim situacijama u životu. Nije ni bolje ni gore, jednostavno je drugačije. Jedan je društven, drugi puno manje - jedan je kreativan na svoj način (tehnika, matematika, prirodne znanosti) a drugi na svoj način (jezici, sastavci, recitacije, glazba). Sve to s vremenom dođe na svoje, ali metode odgoja bile su u ranoj dobi BITNO drugačije za njih dvojicu. Dapače, iskustvo sa starijim sinom (koji se nije opirao) me silno unazadilo u traženju najboljih metoda za mlađe dijete. Stariji me razmazio, mlađi "vratio na zemlju". Da sam imala još petoro, svakome bih morala skrojiti odgojni kaputić po mjeri. Ali divim se roditeljima većeg broja djece - kapa dolje!

[Zuska]

Obično se situacija preokrene na bolje baš u trenutku kad ti se čini da ne možeš više...
[/url]

Debeli potpis na ovo! To nam se dogodilo nebrojeno puta. Misliš da ćeš poluditi, pitaš se gdje ste pogriješili, pišeš psiholozima, i odjednom - hop, dijete krene naprijed u super fazu....do iduće loše faze.

Nalazite se u tipičnoj fazi nemogućih dvogodišnjaka, samo što intenzitet kod djece nije isti - neki kroz tu fazu prođu lakše, neki intenzivnije, neki kraće, a nekima to traje i traje, iako se u toj lošoj fazi smjenjuju dobre i loše faze.

Vjerujem da je vama burno i intenzivno, inače ne bi pisala, ali ako te mogu utješiti je ona magična rečenica - proći će. Važno je da njene tantrume hendlate hladnokrvno, bez uzrujavanja i s razumijevanjem da je njima dok su bijesni teže nego vama. Nemoj podleći ponašanju, kad krene tantrum jer se ide doma, zgrabi je i doma, odmah, nema onih 5 minuta. Neka vidi da to nije način da dobije ono što želi. Važno je puno i smireno pričati i biti dosljedan. Znam da se nekad bojite eksplozije, mi smo imali par mjeseci fazu kad je ona eksplodirala na sve i svašta. Jer smo ušli u ulaz, a ona nije pozvonila (iako nije rekla da to želi), jer smo nešto krivo rekli, jer...ma nebitno. Bili smo pod strašnim stresom, osjećala sam se kao u minskom polju. Ali prođe... Važno je imati razumijevanja, ljubavi, ali i čvrstine. Ako skontaju da se bojimo njihovog tantrumašenja, to im je putokaz kako dalje...

[Zuska]

ona i je ko ja po karakteru. to svi prvo vele.

Takva je i moja. Ja, ali apgrejdana. Uf, nije lako ni njoj, ni meni. A ni tati

[Zuska]

Jednom mi je psihologica u Suvagu dala pametan savjet - nepoželjno ponašanje se mora prekinuti prije nego je eskaliralo.

To je istina i pali ponekad. Ponekad ne.
A najbolja faza mi je kad se dogoditi situacija koja je uvijek dovodila do ispada i ti znaš da u sljedećoj sekundi slijedi ispad, a onda pogleda i smireno kaže "Ok, mama!"
Tad znam da smo došli u dobru fazu i uživam u njoj dok traje...

[Peterlin]

To je istina i pali ponekad. Ponekad ne.
A najbolja faza mi je kad se dogoditi situacija koja je uvijek dovodila do ispada i ti znaš da u sljedećoj sekundi slijedi ispad, a onda pogleda i smireno kaže "Ok, mama!"
Tad znam da smo došli u dobru fazu i uživam u njoj dok traje...

Slažem se. Iskusili više puta... ali kod nas je uglavnom palilo.

AKo nije palilo, obično NIŠTA nije palilo. Dijete je moralo ispucati negativnu energiju i dogodilo nam se puno puta da budemo gromobran. Ali nije mi se to sviđalo i gledala sam preusmjeriti tu energiju kako sam god znala na nešto korisno...

Sjetila sam se sebe (kad sam već bila veća, negdje drugi ili treći osnovne) - mama mi je znala uvaliti tepih na štangu i dati klofer da ispucam negativnu energiju, a ja uposlila sve klince iz dvorišta. Ali svrha je bila postignuta, he he he... Tepih očišćen, a negativna energija pretvorena u dobru zabavu.

[Ayan]

jučer u šetnji. veselo gazi po lokvama vode, pjeva i odjednom krš i lom. na podu je, u blatu i baca se ko malo prase. neće se dići na moja upozorenja. zgrabim ju i nosim do stana dok se ona otima svim snagama, udara me i čupa za kosu.
drama se nastavlja u stanu.
mm i ja se ponovno zakrvimo, ja urlam i plačem jer sam pukla, ne mogu više iz dana u dan proživljavati isto, mala me konačno izbacila iz takta, žalim dan kad sam ju rodila (znam nemajka sam i užasna osoba), mm spava u dnevnoj sobi, i nitko s nikim ne priča.

on ju naravno kao i uvijek pokušava smirit sa svim i svačim, nakon 3 h urlanja, prestaje i sve je super, a ja pod tbl. za smirenje.

[Lili75]

Ajme......bas mi je zao!

[Zuska]

Ayan, vi morate najprije smiriti sebe. Znam da je teško to proživljavati na dnevnoj bazi, ali to je takva faza. Budite spremni da će dijete iz dana u dan testirati vaše granice, strpljenje i živce i tako se postavite - spremni smo, ajde da vidimo kako će to danas izvesti. Kad izađete bilo kamo, budi spremna na scenu i na to da ćete se doma vraćati nenadano, u suzama. Barem neko vrijeme. Ali klinka mora vidjeti da vi nju vodite kroz tu fazu sazrijevanja, a ne ona vas. Ako vi niste stabilni, teško da će ona biti. Oni kroz takvo ponašanje vaše za stabilnošću i granicama, ali i razumijevanjem i nježnošću. Iskombinirajte to nekako, ali nemojte se svađati i dozvoliti da vas potjera iz cipela.
To ti govori netko tko se x puta posvađao u autu jer je dijete 3 godine urlalo u autosjedalici na dnevnoj bazi ili zbog najobičnijeg izlaska u grad... Kad smo ostali mirni i stabilni, bilo je x puta lakše.

[ardnas]

Ayan, zao mi je sto prolazis, ali ja cu ti napisati moje iskustvo, i nacin kako sam zo rijesila.Ne kazem da je ovo dobro, tocno, ali nama je pomoglo. Moj je bio ista tvoja.
Negdje oko njegove 2 godine to je pocelo, napomena, nikada nismo tukli dijete uvijek sve razgovorom rjesavali.
Bacanje u ducanu, cekam da ga prodje, da stojim kraj njega i cekam, s vrimena na vrime samo pitam, da li si gotov, bude gotov vrlo brzo. Ljudi me cudno gledaju, al ne marim za to. Kada se smiri, mora mi dati ruku, mi onda ja krenem, sa citabom, kako sam tuzna zbog tog ponasanja, kako me to ljuti, i kako ce ici u kaznu kad dodjemo doma.
Kad dodjemo doma, odmah ide u kaznu, a kazna je da mora sjediti kraj svoje police za knjige , i kad razmisli moze izaci iz sobe.
Viruj mi ovo pali, ja ne vicem, ne svadja se samo pokazem da ide u kaznu.
Kaznunimamo i kod bake i kodtete, svugdi u zatvorenom.
Pokusaj ovako

[Peterlin]

Ayan, zao mi je sto prolazis, ali ja cu ti napisati moje iskustvo, i nacin kako sam zo rijesila.Ne kazem da je ovo dobro, tocno, ali nama je pomoglo. Moj je bio ista tvoja.
Negdje oko njegove 2 godine to je pocelo, napomena, nikada nismo tukli dijete uvijek sve razgovorom rjesavali.
Bacanje u ducanu, cekam da ga prodje, da stojim kraj njega i cekam, s vrimena na vrime samo pitam, da li si gotov, bude gotov vrlo brzo. Ljudi me cudno gledaju, al ne marim za to. Kada se smiri, mora mi dati ruku, mi onda ja krenem, sa citabom, kako sam tuzna zbog tog ponasanja, kako me to ljuti, i kako ce ici u kaznu kad dodjemo doma.
Kad dodjemo doma, odmah ide u kaznu, a kazna je da mora sjediti kraj svoje police za knjige , i kad razmisli moze izaci iz sobe.
Viruj mi ovo pali, ja ne vicem, ne svadja se samo pokazem da ide u kaznu.
Kaznunimamo i kod bake i kodtete, svugdi u zatvorenom.
Pokusaj ovako

Da, slično zapravo...

Moj stariji se bacio na pod urlajući tri puta - prvi, zadnji i nikad više. Napravio je to u dućanu kad sam mu htjela probati jaknu. Okrenula sam se na peti i otišla iz dućana van, a njega ostavila. Kad sam prošla kroz vrata, dojurio je za mnom u suzama, ali urlanju više nije bilo ni traga. Ni danas ne znam kako mi je to palo na pamet. To je bilo samo par koraka, ali svejedno, da sam razmislila - možda i ne bih to napravila. Kako god bilo, spasila sam se, ali dugo duuuugo sam izbjegavala takve situacije.

Kazne - isto smo imali mirni stolac. Vrijeme kazne na mirnom stolcu - koliko godina, toliko minuta moraš mirno sjediti u tišini.

Ja sam imala dvojicu "na blizu" pa sam ih morala razdvajati ako su se svađali - svaki u svoju sobu. Rezultat - i dan danas ako netko nekom smeta, dogovore se tko će u koju sobu/prostoriju (što nije lako u malom stanu, ali ide).

ALI najvažnije je ono što je Zuska napisala - roditelj prvo mora izaći na kraj SAM SA SOBOM, a onda je puno lakše to napraviti i s djetetom. Naše eksplozije, gubljenje živaca i svađe obično su poticale eskalaciju deračine. S druge strane - tišina (recimo u autu) je bila neobična i klinci su se brzo znali zapitati "zašto su tata i mama zašutjeli - očito nešto nije kako treba". Eh, sad, to je bilo negdje nakon treće godine.

Prije toga - u autu obavezno audio priče i pjesmice (izludili su me Pikova kućica na drvetu i Žabac veseljak - i danas ih znam napamet).

Doma - ako je atmosfera mirna i bez trzavica, onda su obično i djeca bolja. Ali s dvogodišnjacima koji ispituju granice naših živaca nema nam spasa - sami moramo pomicati svoje granice (kaže osoba koja je to naučila na vlastitoj koži).

Moja djeca nisu kino vidjela valjda do pete godine i dulje, ni u kazalištu ništa dulje od pol sata, jednostavno smo zaobilazili takva mjesta sve dok nisu bili sposobni izdržati sat - sat i pol na miru. Kupovina - nula bodova (pogotovo shoppping centri - fluorescentna rasvjeta i previše poticaja sa strane bili su recept za katastrofu. Igraonice isto nula bodova do negdje pred školu.

Ono što su podnosili bili su prostori u kojima je relativan mir - od zatvorenih prostora na pamet mi pada knjižnica (dječji odjel), muzeji (prirodoslovni, tehnički, povijesni, etnografski.... ) jer to su mjesta odakle možeš izaći kad je djetetu dosta i kraj priče.

[Sarfila]

Da, slično zapravo...

Moj stariji se bacio na pod urlajući tri puta - prvi, zadnji i nikad više. Napravio je to u dućanu kad sam mu htjela probati jaknu. Okrenula sam se na peti i otišla iz dućana van, a njega ostavila. Kad sam prošla kroz vrata, dojurio je za mnom u suzama, ali urlanju više nije bilo ni traga. Ni danas ne znam kako mi je to palo na pamet.

Ayan, kad ti se malecka bacila u lokvu, prvo što mi je palo na pamet je bilo ovo gore citirano. Njoj očito treba da je neko šokira. Iskreno mi je žao što se toliko mučiš. Osobito zato što se to odražava i na vaš brak. Lako je savjetovati kad nimo u tvojim cipelama, ali trebala bi pokušati na taj način koliko god ti to teško bilo. Želim vam svu sreću da se situacija okrene na bolje.

[Ninunanu]

Neznam da li spadamo ovdje, al eto da upitam iskusnije mame. Malena ima 11ipo mjeseci i vec duže vrijeme ima ispade urlanja i bacanja po podu. Ako joj nesto nije po volji spremna je odma se baciti i lupati glavom od pod. Dan se uglavnom svodi na rijec ne koju razumije sto znaci i cim joj se kaže bez da je se iti dotakne baca se na pod popracen urlikanjem...
neznam sto da radim u tom momentu, dal da je pustim (iako je to kad je pustim da place spremna je tako i po pola sata i bude jos gore) ili da je tješim, baš sam u dvojbi sama sa sobom oko metoda. Ako je sad ovako strah me sto ce biti za godinu
doduše mislim i da zubi pridonose dodatno toj nervozi izlaze cetvorke

[pulinka]

jučer u šetnji. veselo gazi po lokvama vode, pjeva i odjednom krš i lom. na podu je, u blatu i baca se ko malo prase. neće se dići na moja upozorenja. zgrabim ju i nosim do stana dok se ona otima svim snagama, udara me i čupa za kosu.
drama se nastavlja u stanu.
mm i ja se ponovno zakrvimo, ja urlam i plačem jer sam pukla, ne mogu više iz dana u dan proživljavati isto, mala me konačno izbacila iz takta, žalim dan kad sam ju rodila (znam nemajka sam i užasna osoba), mm spava u dnevnoj sobi, i nitko s nikim ne priča.

on ju naravno kao i uvijek pokušava smirit sa svim i svačim, nakon 3 h urlanja, prestaje i sve je super, a ja pod tbl. za smirenje.

Mislim da očekujete nemoguće i od sebe i od deteta.
Nisu svi dvogodišnjaci takvi, ali mnooogi jesu. I to je čini mi se, još uvek sasvim očekivano za taj uzrast. Nema razloga za svađu među roditeljima zbog toga.
Moja ćerka je u tom uzrastu svaki, ali svaki dan išla u park i svaki, baš svaki dan urlala na odlasku iz parka kao da joj kožu deremo. Prekidanje na samom početku je palilo donekle, skretanje pažnje, podmićivanje hranom i vodom isto nekad i donekle, najčešće sam je samo natovarila u kolica kao džak uz otimanje i urlanje. Ljudi koji su znali da svaki dan dolazimo nisu mogli da veruju koliko može da bude uporna u urlikanju.
Sa druge strane, moja ćerka me nije udarala i čupala za kosu nikad. Ali sin jeste, i to ponašanje nisam ignorisala, naprotiv, uvek sam mu ruke sklanjala i vrlo strogim i pretećim glasom govorila da se to ne radi i da me to boli. Da li je to pedagoški ili ne, ne znam, ali to je moja granica koju svim silama branim. Ne dozvoljavam da me deca udaraju i pljuju.

Ninunanu, ja bi radila onako kako urlanje kraće traje . Ako dete bolje reaguje na tešenje, onda bi tešila. Ako pali ignorisanje, onda bi ignorisala.

[čokolada]

Ovako kako kaže Peterlin: ako ste doma, ti napusti prostoriju. Ako se baca po dućanu/parku, napusti dućan/park. Trebaju živci za to, ali uglavnom pali. Kad dijete vidi potpunu hladnokrvnost roditelja, postepeno prestane. Kvaka je da oba roditelja moraju igrati istu igru. A to je već jako teško.

[pikula]

Ayan ja ću ti skroz prakticno reci da je ne nosis ako nemas imobilizacijski ucinak.
jedino dizanje koje sam vidjela da pali je bilo kod jedne tete u vrticu kojaje stavila noge pod jedan pazuh ruke na prsa i zagrlila cvrsto da se nisu mogli mrdnut u trendva bi se smirili i vec za minutu sjedili kraj nje i cvrkutal ali to je stavi pol.
ja sam svoju mrtva hladna cekala da se izmori i stubokom ignorirala. kad se tuzno rasplakala i opustila pokupila sam je i utjesila.
nis drugo nije pallo.

[mikka]

i kod nas se jako promijenila situacija otkad ja vise ne reagiram emotivno na njihove ispade. znam se cak i smijati, jer jasno skuzim koja je siza iscenirana da mene uzruja

ali treba doci do toga da ostanes kul, treba puno truda i vremena, ponekad malo alkohola i tako

[trampolina]

Kazne pale jedino ako onaj koji kažnjava vjeruje u kaznu i njenu učinkovitost. Probala na sebi x puta, ukoliko kažnjavam po inerciji ništa od toga.

Ove što se manipulativno bacaju i urlaju preskačem i idem dalje svojim putem. Funkcioniralo je 10/10.

A nekontrolirane šize rješavala (da, da, rješavala, više ih nema ) sam kako kad, jedino zagrljaj i utjeha nikad nije bila opcija kod nikog od mojih.

Resetiranje je često spašavalo stvar, ali s tim resetiranjem je problem kao i s udarcima, naviknu se na određenu razinu pa se ona diže svaki sljedeći put. Za primjer: ako ga prvi put za reset polijem vodom peti put ću ga morati ubaciti u more (karikiram, naravno).