To s odvlačenjem pažnje je slabo funkcioniralo i s mojim.
 |
|||
|
|
|||
To s odvlačenjem pažnje je slabo funkcioniralo i s mojim.
casa, djeca koja su generalno - ne znam kako bih se izrazila, osjetljiva - jako često imaju probleme sa vršenjem nužde i različite okp-ove vezane uz te akcije, zato što je to nešto što sto posto mogu kontrolirati.
To je ono što su gore žene opisivale, i nema veze s tvrdim kakanjem, niti sa prehranom. Zato savjeti jednostavno, pustiš dijete, i sve će biti ok tu jednostavno nemaju smisla.
Mima, pa moje dijete o kojem pišem ima papir na kojem piše sa smetnjama iz autističnog spektra. Znam ja dobro što je uzrok problema s kakanjem a što povod. Ali eto ne mogu promijenit genetiku niti kemiju mozga mog sina, ali mogu prehranu, vodu, dat glicernski čepić i ne dizat tenzije oko toga radi djeteta. Moje dijete me osjeća, što više tenzija ja dižem oko repetitivnih radnji, oko kakanja, oko društva, to je ono osjetljivije, nesigurnije...
I zapravo kako bi se trebalo postavit onda prema tom kakanju? Ja ne znam bolje od ovog. A trudim se, ono vodila sam ga posvuda, išla sama na par razgovora... Čitala, promišljala... Nije meni ovaj stav pustiš dijete... nego ja eto nisam otkrila bolje...
Ne znam tko spominje tenzije. Događaj da se dijete ne popiša 14 sati ili ne pokaka 5 dana je realan problem radi kojeg dijete može završiti u bolnici, i normalno da to roditelj doživljava kao problem, a to u ovim opisanim slučajevima nije problem koji je rješiv tako da pustiš dijete i ne spominješ pišanje i kakanje. Znači, svi smo mi djeci mirno i veselo skinuli pelenu, pa smo se onda neki susreli s tim da je skidanje pelene koje kod brojne djece prođe bezbolno, izazvalo velike probleme. Isto tako uporno pranje ruku takvo da dijete raskrvari ruke je okp i kao takvo simptom problema, a nije uobičajena faza.
Pa tko je rekao da pustiš... Daš čepić zaboga ... A pranje ruku je faza, od 5 do 7 godine, vrlo česta. I to jesu problemi, to sam i napisala, ali nisu to neki strašni problemi, to su oni koje djeca po defaultu nose.
I reci mi, ozbiljno, što bi trebalo s djetetom koje ne kaka pet dana...
Hvala spajalice.
Ma joj daj molim te. Kad sam se ja na nekog ovdje naljutila?casa prvotno napisa
Što bi me uzrujavala s malom bebicom, pa sad je najbolja, samo jede i spava. I kaka.
Da mi se ne da čitati druge pa ne bih pisala ovdje... i možda u svakom postu zvučim da se opravdavam, ali ne mislim da ne griješim. Štoviše, svakih 10 postova nešto počnem preispitivati i pokušati promijeniti pristup.
Samo ti piši
Posljednje uređivanje od Bubilo Bubich : 19.06.2017. at 14:20
Ne znam, što su ti rekli na razgovorima na koje si išla?
I sad nekako da naglasim da ja apsolutno nemam dojam da ja puštam svog sina na ovaj boliku... način na koji mi se čini da mima misli. Uz njega sam se toliko promijenila, toliko toga naučila i ono toliko angažirala. Ovo s parkom i društvom i tisuću drugih cakica nisu stvari gdje postupam tako da ga puštam... već se baš jako trudim pomoći mu na prikladan način. A tvrdo kakanje nijednom okp nije pomoglo.
Pa ja sam sigurna da ga ne puštaš.
Pa, otrpilike isto što sam napisala. I objašnjavali mi da to nije strašan problem. Ono pokakat će se prije ili poslije, nakon čepića i bolit će ga jer dugo drži i plakat će i tu možete samo prehranom olakšati. A da bi se riješio uzrok treba pokušati u stoijednoj drugoj situaciji da se ne osjeća nedoraslim... da vi ne vidite problem, da mu ukazujete primjerom, da ne spominjete da često pere ruke, da ne govorite prestani treptat...
I gle, ponovno pišem grijem i dalje i griješila sam. Vidim da sad griješim rjeđe, vidim da i on funkcionira bolje. I najozbiljnije vjerujem da bi moje dijete u nekoj drugoj obitelji danas bilo na rubu autizma, a u nekoj drugoj više ne bi imalo tikove. Zadovoljna sam, vidim da idemo na bolje, i da rješavamo... i probleme s kakanjem iako ih već neko vrijeme nema, stvarno više ne doživljavam strašnima... niti s mucanjem...niti s tikovima...niti sa sortiranjem...
Posljednje uređivanje od casa : 19.06.2017. at 14:28
A čuj kad bi to tako bilo jednostavno. Ona je 3 mjeseca močila ruke svakih 5-10 minuta i doma i u vrtiću. Pravi OKP, nisam ga ja tako nazvala nego stručnjaci.
One vježbenice što se rade u vrtiću u sklopu male škole su bile poderane i mokre, jer kako bi rješavala zadatke tako bi se dizala i svakih 5 minuta močila ruke, bez sapuna. U isto vrijeme smo i mi primjetili da je postala izuzetno napeta, plačljiva, anksiozna. Tete u vrtiću su primjetile da se od djevojčice koja se počela otvarati, pričati ponovno počela zatvarati u sebe itd.
Nije to samo pustiš i čekaš. Ruke su joj bile u ranama, velikim, krvave. Ja nisam roditelj koji će tako nešto pustiti dok ne prođe samo, ako prođe. Ja tražim pomoć stručnjaka i pomogli su nam, prvenstveno nama da mi pomognemo njoj.
I mitovski jesu li vam rekli da ruke ne spominjete? I da nemate sapuna doma? Meni jesu, i da su ruke samo simptom. A da s djetetom treba radit na tome da se osjeća ugodno u svojoj koži u cjelokupnom životu, ali nikad tako da mu se direktno govori Griješiš, srećo...
I ovo ja nisam roditelj .... Ne razumijem što to ima značiti...
Jesu naravno i naravno da su ruke samo simptom i njoj su bile trenutno simptom velike anksioznosti vezano uz polazak u školu. Kad smo uspjeli da progovori o tome što ju zapravo muči tako se polako smanjilo i nestalo pranje ruku. Sapun nam nije bio problem jer je ona ruke močila, znači ode, smoči i izađe bez da ih briše.
A ovo da nisam roditelj koji može čekati da to prođe samo od sebe, ne znači ništa nego da ima roditelja koji će sami znati pomoći i riješiti jer osjećaju bez pomoći stručnjaka kako to riješiti i jednostavno znaju ili su toliko opušteni da znaju da će to proći za 2-3-6 mj i da će biti dobro, a ja to tako ne mogu već tražim pomoć stručnjaka ( ne uvijek ali u ovakvim situacijama da).
Odnosno da je dijete ovako na brzinu okp na tebe... Jer ne možeš čekat da prođe ako prođe niti imaš intuitivan uvid u to. Tako ti je meni rekla teta psiholog prije dosta godina i da za odgojit ga u čovjeka, trebala bih prvo sama sa sobom bit dobro. I hvala joj, iako je tad bolilo....
I ovo bez sapuna... kako ste dobro prošli... Mislim nemreš mi se žalit ako mala nije ni sapunala...
A gle, to da ja moram biti dobro i to da smo mi morali puno toga naučiti i o sebi i sebe mijenjati i da je ona puno nas naučila stoji.
Ali ne vidim u čemu je problem, u tome što smo tražili pomoć stručnjaka ili?
mitovski,
ja mislim da ste dobro postupili što ste potražili pomoć stručnjaka. Sjećam se tvojih postova u vezi malene.
Sretno za dalje!
Peterlin,
spomenula si problem prevelikog izbora kod male djece.
S tim mi ratujemo kad je malena kod bake. Redovito ima raspad u prvih 5 minuta kad dodje doma... Jer kod bake ju se za sve pita, cak i gdje ce tko sjedit za stolom kad se ide jesti. I kolikogod se trudimo objasniti da je to lose, ne slusaju jer ona kod njih nikad ne place.
Pa nema problema... Zapravo to jedino gdje se razlikujemo. Meni da malena pere ruke okpeovski i da ste vi buduci vam to prvo dijete potrazili savjet strucnjaka ukazuje da imate uobicajene probleme roditeljstva koji ne ukazuju na posebnost malene niti na vasu nesposobnost. Meni je to...zivot, nije mi to zahtjevnost. A ono s parkom je jedna od situacija kojom rjesavas ovo fazno pranje ruku...
I ja sad za to ne bih isla strucnjaku jer mi nije prvi put. Nisam se ja ovako kuul rodila...niti sam dostigla neki zen. Samo ih imam vise i dulje.
ajme, moj j nije kakao nakon skidanja pelene po 5 dana. mučio se, plakao, grčio, ležao na kauču, al nema šanse. ja sam ga molila da kaka nazad u pelenu, na pod, u tutu, u zahod - ma kakvi. mm je bio očajan. i onda smo mu nakon 2 ture po 5 dana, odnosno nakon 10 dana mučenja, ipak vratili nazad pelenu (tada je imao 2 godine i 3 mjeseca i na njegov zahtjev smo makli pelenu) i skinuli bez problema s 3,2 godine. hebemu vraga, a nije mi bilo ni foruma :Dcasa, djeca koja su generalno - ne znam kako bih se izrazila, osjetljiva - jako često imaju probleme sa vršenjem nužde i različite okp-ove vezane uz te akcije, zato što je to nešto što sto posto mogu kontrolirati.
pite boga što mu je bilo, jel bio preosjetljiv, jel imao okp radnje. bili smo uz njega, pokušali pomoć, bilo je grozno i prošlo je. kao i još stotinu takvih epizoda. mm se puno više uzrujao od mene, ja sam računala da nitko nije završio u bolnici radi toga što svjesno neće kakati, i da će se kad tad i pokakati.
Ovo s ogledalom što je Peterlin pisala mene je pogodilo na najjače s mlađom. Tu neviđenu upornost i sad-i-odmah-situacije viđala sam samo kod sebe. Što je najgore, to i danas radim kad me obuzme neka ideja, idem glavom kroza zid, na kraj svijeta po potrebi.
Ali kad to vidim kod male, pošizim koliko me nervira.
Ovo je kod nas, takodjer.
Moje dijete, ovo isto musko o kojem tu pisem, nije kakalo po cetiri dana, a ja sam previse citala (bas ovaj) forum i pustala da, eto, situacija prodje uz malo prekrajanja ionako zdravog jelovnika. Nesto mjeseci kasnije, pocelo je desetomjesecno lijecenje prosirenog crijeva, direktno uzrokovanog zadrzavanjem stolice zbog fisure, koja je bila uzrokovana tvrdom stolicom, koja je opet bila uzrokovana nekim pedesetim frustracijama mojeg tad niti jednoipogodisnjeg perfekcioniste. Uglavnom, tu smo ga dobro zahebali, a posljedice vucemo jos i dan danas, na srecu u manjoj mjeri. Sad pusem i na hladno oko nekih drugih stvari (bas sam nedavno cupala kosu zbog samocupanja kose mladje kceri, no izgleda da nije nis' bitno).
Kao roditelj sigurno grijesim, a za neke stvari tocno znam i kad grijesim, a i kako. Ali, kao sto kaze mitovski, nisam uvijek u stanju napraviti dobro, plus ne mislim da imam sve potrebne alate. Uglavnom ih ne nalazim u ovim crno/bijelo situacijama, pogotovo kad su predstavljene kao jedina dobra rjesenja za svu djecu. Ono, hebi ga, nisu.
Sad vidim da cvijeta pise da nitko nije zavrsio u bolnici jer svjesno nije kakao... evo znam ih dvojicu. Preko nekoliko puta. Jedan ima 18 mjeseci sad, a drugi ce tri godine za dva mjeseca. Ni jedan ni drugi ne kakaju, za sad se ne zna jos tocno zasto (nije problem fizicke prirode, odnosno nije tako poceo). Ovaj stariji sad ima prosireno crijevo i jednostavno ne mora kakati po preko nekoliko dana (tako nije morao niti moj). Kad ne popiju terapiju i ne isprazne crijeva, zavrsavaju u bolnici na klizmi jer krene povracanje i opcenita slabost zbog neke vrste opstrukcije.
Manjeg ne znam dovoljno da bih znala sto je tocno na stvari, a stariji ima brdo problema sa senzorikom, sto onda ukljucuje i odbijanje 90% hrane. S njim rade na sve strane, ali za sad je pomak jedva vidljiv.
A sva sreća pa se najčešće ništa neće dogoditi djetetu koje ne kaka 5 dana ali ima i skučajeva kao što je Kaaein pa je meni poprilično hrabro na forumu reći da nebu niš bilo jer eto u mom slučaju nije tako da nemoj tome pridavati pažnju.
Isto tako napisati da treba pustiti okp i ne obazirati se jer su to česte dječje epizode iako to možda je tako u najvećem broju slučajeva a da nemaš uvid u cijelu priču i osobu ne poznaješ.
Ovo nije bila prva epizoda okp-a kod J. niti je to razlog da smo potražili pomoć, potražili smo ju prije 3g i sto posto sam sigurna da smo dobro napravili.
Pa al ja sam pisala das cepic i ignoriras okp pranje ruku. Nisam nikad pisala da to nisu problemi vec da su to uobicajeni problemi djece.
I eto bas bi me zanimalo sto od onog sto sam iznijela kao rjesenje nije skolski odgovor psihologa.
Zar djetetu koje ne kaka treba ne dat cepic ili djetetu koje pere ruke zabranit pranje ili nagradivat nepranje? Ili sto? Ok kuzim da se ne slazemo oko tezine problema, al jesam li stvarno rekla nesto sto nekom moze naskodit...
Djeca nose probleme, naravno, i meni sve ovo sto ste pisale izuzev kaeini fisure spada u kategoriju uobobivacajeni ocekivani problemi ne u zahtjevost.
Možda se nismo razumjele. Što ti znači ignoriraš okp? Misliš li na to da ne stavljaš fokus i pažnju na radnju koju dijete radi ili na to da je to nešto što treba potpuno ignorirati u smislu kako došlo tako ošlo?
Da li misliš da ima okp-a koji nije veliki problem ali i da ima okp-a kojem je podloga nešto ozbiljnije pa treba psihološka pomoć a ima i onog kod kojeg su potrebni lijekovi. I kako znaš o čemu se radi kod mog djeteta odnosno da je to nešto što je uobičajen problem.
Puno toga je uobičajeno ali da je u tako ranom djetinjstvu uobičajena anksioznost, perfekcionizam i okp ne bih rekla, a druga je stvar da li ti vjeruješ ovome što ja pišem ili smatraš da preuveličavam.
I teško da se možemo složiti oko težine problema u koji nemaš cjeloviti uvid i ne živiš ga.
Posljednje uređivanje od mitovski : 19.06.2017. at 23:23
Pa napisala sam vrlo jasno da ignoriras pranje ruku koje rjesavas tako da pomazes djetetu da se osjeca ugodno u zivotu nikad ne govoreci Grijesis,sreco. Mislim da svaki okp ima neku podlogu. Ti si mitovski puno pisala o malenoj i naivno ti vjerujem pa iz svega toga zakljucujem da je to malo jaci okp od blagog. A od svih mogucih okp-a malena ima onaj najucestaliji u toj dobi. Da mi napises da sestogodisnje dijete svako jutro dvadeset minuta ima prisilne radnje pri spremanju za izlazak, da jede isti broj zlica pa gutljajeva, ne bih ti napisala to je uobicajeni problem...
Isto tako da je netko napisao da mu trogodisnje dijete jede kakicu ne bih to smatrala uobicajenim.
I smijesno mi je kako smo se ulovili uobicajenosti ili ne jer je to za tvoju i moju djecu nebitno.
Sta mislis o park rjesavanju kad se dijete ne zna pridruzit igri? To je bilo u istom onom postu...
pa dobro casa, ali mitovski nije znala riješiti to pranje ruku niti kako se postaviti. pa je potražila pomoć i riješila.
ja isto mislim da puno djece, pa čak i većina, ima te neke ponavljajuće radnje koje mogu biti frustrirajuće za roditelje ako traju dugo. to sam već negdje pisala, sjećam se moje sestre kad je imala 3-4 godine i ukućani su morali točno određenim redom doći izvana ispred vrata i obrisati noge. ako bi se taj red poremetio, urlala bi do besvjesti i onda smo svi mi išli nazad (nona i ja, te se epizode sjećam), zaprljali opet noge i po redu ih obrisali. i onda je sve bilo ok. :D ili si joj morao na točno određeni način mazati putar na kruh jer ako si fulao jao si ga majci. e, tu pak ništa nije pomagalo jer nisi mogao nikako ispraviti pogrešku. :D
sad kad gledam, to se dešavalo u jako teškom obiteljskom periodu. ali koji i ovako i onako nitko nije mogao promijeniti. nego se nositi s tim bez obzira na uzrok. a moja mama je hendlala to na način na koji je jedino znala - pazi kako mažeš kruh i pazi tko ide prvi, a tko drugi do vrata. i uopće nije to povezala s tom situacijom (sad kad pričam s njom), niti je znala jel to uobičajeno ili nije uobičajeno, zahtjevno il nije zahtjevno, nego, eto, takvo je dijete i štaš sad s njom. u principu, ovako kao casa. a ruku na srce, tada joj je to bila i najmanja briga u životu.
nije ni to loš pristup, ja sam uvjerena. danas su sigurno dostupnije pomoći, pa se u principu svatko snalazi kako mu je prirodnije i lakše.
Tema se vrlo lijepo razgranala.
Dakle bila sam nedavno u situaciji gdje se od mene zbog par godišnjeg djeteta zahtijevao nekakav suludi ritual ( tipa ovo tkog dje sjedi i sl ). ( Došla sam u njihovu kuću jer su me ONI trebali zbog nekog xy razloga nevezanog za to dijete )
Iste sekunde sam se digla i rekla da si potraže nekog drugog majmuna da sudjeluje u njihovom cirkusu.
Naravno ja sam sad zlo, a oni svi strepe od reakcija tog djeteta.
Posljednje uređivanje od maria71 : 20.06.2017. at 08:15
To bi i ja napravila. Bez ikakve dileme. A bome sam znala napraviti i svojoj djeci kad bi pretjerali. U moje vrijeme se govorilo "ja se neću s vama igrati"
Ali fakat, da budeš talac vlastitog djeteta/djece - to stvarno nema smisla niti je dobro za njega/njih.
Mislim da bi Lavko mogla puno toga napisati o OKPu.
Posljednje uređivanje od nanimira : 20.06.2017. at 08:19
Ako se na nepravilan način "razbija" OKP , može doći do puno težih posljedica. Prisilne radnje nisu nešto što je lagano kontrolirati, mislim da je kod djece to još teže. Ako bi to bilo nešto što traje, što narušava kvalitetu života djeteta, izazova tjeskobu, nemogućnost spontanosti,ugode itd. apsolutno bih potražila pomoć od strane kompetentne osobe da mi pomogne savjetom a ako ne bi bilo uspjeha, i određene vrste terapije.
Ja sam neadekvatno "liječena" s 11 godina,pa onda opet s 19 itd. i došlo je do promjena u samoj ličnosti.
Mama mi je nedavno rekla da razlog zašto oni nisu pazili na mene i/ili radili samnom dalje je upravo zato što im je poznata liječnica dječje psihologije rekla - pustite je neka se izdivlja,pa će se smiriti. Super, a što se događa kad taj obrambeni više ne funkcionira ili sam ga prerasla?Ili ako je to divljanje preraste u oblik samoozljeđivanja, pijanstva, drogiranja i sl.
Mislim, ovo nisu krajnji slučajevi, ovo je svuda oko nas. Pa tko je i bilo i kod mene.
"...Vanjski svijet može nekoj djeci biti strašan - ili te drugi zafrkavaju, ili osjećaš da si drugačiji, ili nemaš dovoljno prijatelja, debela sam, nemam frčkavu koju, ...frustracija na svakom čošku,jel.
I onda dođeš doma, u svoju sigurnu zonu,da malo odahneš,kad eno tamo roditelji,koji se svim silama trude promijeniti to što ti jesi, uzeti ti tu tvoju sigurnost ( bilo nešto OKP nastrojeno ili smirivanje anksioznosti na drugi način) i dodatno te frustriraju ( osim dede, on je uvijek podržavao podržavao moju čudljivost i ljubio me i grlio kad je bilo najteže) ...i onda nek im se zalomi svađa zbog tebe, ili svađa s tobom,pa nek izleti i koja ružna riječ, možda i udarac i evo ti cirkusa koji te može zasrati za cijeli život. Sumnjaš u sebe, sumnjaš u druge, sumnjaš u svijet...svi te žele promijeniti jer ne valjaš ovakva kakva si rođena. S druge strane ti govore da si predivna, inteligentna i jedinstvena. Kome da vjerujem? Sebi? Sebe vidim kao čudovište koje je svima oko sebe uništilo život i natjeralo ih da se pate samnom. ..."
Evo malo iz mog dnevnika "zahtjevnog" djeteta s blagim promjenama da shvatite poantu,kompleksnost....što god shvatite, dobro je. Nije mi namjera ništa aludirati, samo da vidite kako to izgleda u dječjem mozgu.
Jako mi je drago da i ja,kao ex zahtjevno dijete a danas prilično zahtjevna osoba , imam priliku vidjeti ovakve prepiske, imam osjećaj da mi pomažete.
okp je posljedica nečega, on je simptom, pa bi onda trebalo rješavati uzrok, to je svakom vjerojatno jasno, a djecu ne treba podržavati u okp-u.
a zašto bi bilo svakom jasno i zašto misliš da je to jedini pristup mima? pa u psihoterapiji isto imaš različit pristup. postoje druge vrste terapije (KBT?), ili ovaj casin pristup. aj ako ima neki psiholog, a ima, baš me zanima razlika između psihoanalize i drugih vrsta terapije i njihova učinkovitost. sigurno postoje nekakva istraživanja. al ok, to je skroz ot.
riješi to pranje ruku i samim time ćeš riješiti i uzrok - zašto opsesivno pere ruke postati će nebitno jer neće više opsesivno prati ruke i samim time postati sigurnija u sebe jer se riješila opsesivnog pranja ruku koje joj sigurno nije najdraže na svijetu.
ja to tako nekako gledam. naravno, u ovim slučajevima kad je evidentno da nema dubljih problema, u obitelji, nasilja, trauma što dovode do nekakvih poremećaja.
mislim, govorimo o maloj od mitovski. koji uzrok može tu biti osim karakternih crta, perfekcionizma, manjka samopouzdanja i sl.
aj ako ima neki psiholog, a ima, baš me zanima razlika između psihoanalize i drugih vrsta terapije i njihova učinkovitost. sigurno postoje nekakva istraživanja. pogotovo kod djece.
Posljednje uređivanje od cvijeta73 : 20.06.2017. at 09:10
malo sam zbrčkala editiranje :D
Koje duboke psihoanalize, ne razumijem (što je KBT?), pa ti sama kažeš da se kod djevojčice koju si opisala okp javio radi teške obiteljske situacije, što je onda jasnije nego da se djevojčica trebala naučiti nositi sa situacijom? Meni se to čini savršeno jasno, i ne mislim da zahtjeva duboke psihoanalize.
je, ali je u blažem obliku za neku djecu "normalan" dio odrastanja. pa se u tom smislu piše da nije nešto oko čega se diže frka.
Normalno, ako ne remeti normalni život i ako ga možeš držati pod kontrolom. Ja sam recimo imala strašne okp-ove kao dijete i kasnije kao mlada osoba, ali sam ih uvijek nekako držala pod kontrolom, tj. smislila sam pravilo po kojem sam mogla resetirati svoje prisilne radnje na nulu
ali svakako da bi mi koristilo da sam mogla s nekim razgovarati o tome, i da su me naučili kako se bolje nositi sa uzrocima mog okp-a
nažalost, ovo drugo nije istina. U pravilu s OKPom pojedine kompulzivne radnje se relativno lako rješavaju, ali budući da je u podlozi osoba sklona velikoj anksioznosti, to je sve privremeno, nakon nekog vremena pojave se neke druge. A rješavanje same anksioznosti je malo teže i s različitim rezultatima, zavisi o više faktora.
Ja ne znam skoro pa ništa o tim poremećajima kod djece pa neću se zalijetat, ali ne bih rekla da se baš poremećaj može dijagnosticirat u tako ranoj dobi. Dijagnosticirane su vjerojatno kompulzivne radnje.
I točno je da neka djeca razviju te neke kompulzivne radnje i da one budu samo faza koju prerastu i poslije budu normalna djeca. Djeca vole pravila i točno-krivo i rituale po defaultu, pa onda nekad pretjeraju.
Ali neka djeca su anksioznija i onda to samo raste i slaže se jedno na drugo.
Ne znam koliko je psihoanaliza učinkovita za ovo, vjerojatno uz dobrog terapeuta nekad i je, ali psihoanaliza u pravilu dulje traje, krene od stoljeća sedmog pa na ovamo. KBT (kognitivno-bihevioralna) ima dosta veliku (dokazanu) uspješnost općenito za anksiozne (morala bih pogledat doma točan postotak)
Pa ali moj pristup problemu je sad bez posjeta stručnjaku. Sad jer sam stručnjaku već bila az moje prvo ne dijete. Ja sam prvi put o tome razgovarala sa stručnom osobom kad je ruke prao moj 11ipogodinamlađi brat o kojem sam brinula. On je ruke prao toliko dugo i često da sam s 18 godina otišla psihologu na razgovor. I sad kad mi je treći sin ove zime prao ruke, mogla sam biti kuul. Spočitnulo mi se da olako dajem savjete koji nisu primjenjivi za svu djecu. Osjećam kao da poznajem mitovski pa i njenu malenu, ovako preko foruma, jer na ovoj temi i sličnima sam pisala i kad su nam ta perorukuća djeca bila stara godinu dana, pa mi se činilo da u slučaju okp očekivanog po dobi mogu jednostavno prenijeti što mi je teta psiholog rekla daaavno. Ima li drugačijih pristupa, sigurno. Ali ovo moje ignoriraj, ne upozoravaj, ne nagrađuj niti kažnjavaj i u ostalim situacijama pomogni djetetu da se osjeća ugodno mi se čini teškim mainstreamom. Nit mi se problem malene od mitovski čini radikalnim posebno zahtjevnim pa u skladu s time i moj neradikalni savjet.
Ako je poanta u tome da je taj problem poseban i govori o zahtjevnosti malene, a he...ne slažemo se.
Mene zapravo zanima kako je mitovski rješala one situacije u parku... ne jer sam znatiželjna i želim se osobno prepucavat s mitovski, već jer imam sličan problem sa svojim sinom pa bih rado napokon čula kako su oni to rješavali. Možda štogod može i meni pomoći. Ja ove teme čitam kako bi mi se otvorili vidici da budem bolji roditelj nego jesam i s tom namjerom i pišem. I nikako ne uspijevam shvatit ali stvarno ne uspijevam, zašto ovoliko prepiske oko toga da ne treba reagirat na sam čin pranja ruku.
Čekam odgovor svih čija djeca imaju socijalne poteškoće, bez obzira jesu li zahtjevna, nadprosječna, ispodprosječna, pametna, glupa....
e, tebe sam čekala :D
a jesam li dobro shvatila da, za razliku od psihoanalize, KBT se ne bavi uzrocima problema, il sam si ja to pojednostavila?
I osobno se grozim kbt... eto da se raztkrijem, iako sam vidjela da je učinkovita, bar na razini simptoma. Nažalost, u kontaktu sam s raznim psiholozima i psihijatrima bila od rane dobi, puno sam ja promišljala propitivala... a tu me se doživljava kao protivnika stručnjaka, kao nekog tko eto misli da je to ništa. A to nisam pisala, već da je to uobičajen problem te dobi koji roditelji trebaju rješavat ...
Što se tiče cura gore, čitam naknadno i nisam sigurna jesam dobro pohvatala bit postova, ali čini mi se da pričate o istoj stvari
casa nije ovaj put osjećala potrebu tražit savjet stručnjaka jer je već bila i čini joj se da zna točno šta će joj reć i već to i sama radi. Pa ako procijeni jedan dan da su stvari ipak žešće od njenih postojećih alata, tražit će valjda opet. Tako sam ja to shvatila.
Ja sam pisala na temama s pelenama, prošli tjedan skidala sam maloj pelenu i totalno me zatekla svojom anksioznom reakcijom na to. Bome sam to odmah stavila kao priority no 1, ali naravno dijete ne smije skužit da ti je to priority no 1 (pa izgledaš ko casa ležerno, iako naravno sve pratiš), upotrijebila sam sve čega sam se domislila kao mogućeg rješenja, i da je stvar potrajala dan-dva duže odmah bih išla kod nekoga. Osim fizički, stvar se zna dodatno i psihički zakomplicirati zbog neadekvatne reakcije roditelja.
ah to roditeljstvo, izaberi jedan broj, sigurno ćeš pogriješiti
bavi se uzrocima, ali se bavi uzrocima baš tog problema, tj krene od problema pa prema dolje (unutra) koliko treba da se on riješi
ne rješava sve šta treba od početka
casa, pa to je ok, ne odgovara svakome svaki pristup, a naravno stvar je i u čovjeku koji ga primjenjuje
mislim ja te kužim ako već imaš neko iskustvo sa svim tim, da ćeš drugačije pristupit od nekoga tko takve reakcije nikad nije vidio
imaš već neke alate u rukama, samo treba ko i inače držat otvorene oči i chekirat da li to funkcionira
A za nekakanje sam lijepo odmah napisala da sam dala čepić al se to prečulo...
Uvijek se sve svodi na ne znaš ti kako je to ako netko drugačije razmišlja. Mogu ja znati kako je to i razmišljat drugačije. A to je na topicima o nesuradljivijoj djeci obično kao sf.
Pa nije valjda čepić rješenje za nekakanje.
pa čepić i onaj smoki od mekinja i jogurt i već što se daje za omekšavanje stolice je pomoćno rješenje, jer ako dijete duže zadržava stolicu ona postaje tvrđa i onda je veći rizik da će kad se napokon pokakaka to bit još i bolno, ko što je Kaeein dječak pritom zaradio i fisuru, i onda normalno da će dijete bit još više strah od kakanja
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom