 |
|||
da, maleni dođe kući puno češće nego prijatelji sina br2 baš zbog tog problema. I kad dođe kod nas, zapravo se prvo sin br2 s njim upusti u priču... I niej problem samo taj dječak, već sva četvorica koju moj naziva prijateljima.. I kad ih pozovemo više, onda se moj potpuno pogubi...
Zovite ga što češće kući, a uopće nije loša ideja da pozovete dvojicu, tako da se dvojca igraju a tvoj sin se priključi jer onda fokus nije na njemu pa je i pritisak manji.
Casa, kakav je taj drugi dečak prema njemu? Da li je, pa, dominantan, tj. da li je sklon da ga procenjuje na neki način?
Mislim na njegovog najboljeg druga...
Posljednje uređivanje od pulinka : 20.06.2017. at 12:47
jel on traži da ih zovete?casa prvotno napisa
Ne, moj je u svakom odnosu dominantan. Taj dječak je krasno suradljivo dijete koje obožava mog, a moj je prema njemu recimoto ok. Ono on mu prepričava što je čitao, objašnjava pravila igre, radi labirinte, a ovaj maleni upija i surađuje. Zato ga moj i voli. No, svejedno je svaki prvi kontakt problem.
Pa traži da ih zovemo, ali dosta nejako i zapravo samo zato što vidi da je to kao normalno, jer i ostaloj braći dođu prijatelji. Mi to potičemo, jer da ne potičemo takve stvari, moj nikad ne bi poželio otići u park, na rođendan, niti ikog pozvati na igru. On bi bio skroz zadovoljan u svom svijetu, čitao bi, zadavao si zadatke, šetao samnom i s bebom... Sad kad smo ga nekako sprijateljili, vidi on neke prednosti... u smislu toga da se onda ima kome postavit osim nama doma. Altruizam pokazuje isključivo prema mlađem bratu i ponekim bebama. iako i tu nisam sigurna je li to iskreni altruizam, ili prava pozicija moći u kojoj on postaje veliki učitelj.
Aaaaahhh, kao da opisuješ mog starijeg... Taj je neki dan uspio propustiti završni tulum na kraju ove škg. Ja od njegove razrednice doznala da je tulum bio. Kad sam ga pitala, on je mlako odgovorio da nije ni znao, ali da mu uopće nije bitno. (Sigurno je mogao doznati, svi su umreženi, ali škola je završila i sad njega zanima Hrvatski filmski savez, a ne srednja škola.) Pa dobro... meni je vjerojatno uštedio dosta brige i straha. Ali zato se otprema ljetne filmske radionice na 2x po tjedan dana, jednu s bratom, drugu bez brata (što obojica smatraju olakšanjem, da se malo odmore jedan od drugoga).
neda mu se, rađe bi knjigu i čitao, al šta će, kad je već tu :D
i još mu ti dovučeš četvero
ajme, casa, sori, smijeh me uhvatio jer ga zamišljam. iako, i ja bih kao ti, neka se malo druži.
Ma je bude i smiješno.. al ono ne moš ga pustit da samuje ... I kući se iako nas je sto osamljuje, ono ode sam u sobu pa čita, crta, ali kad se igra sa braćom sve mora biti kako on zamisli... ili jeca, nariče, duri se. Zapravo da je jedinac, on bi gotovo sigurno bio starmali čitač...
Pa ako je samovanje njegova priroda, možda mu i treba malo više samovanja? Pišem napamet jer ne znam kako vam je.
dobro, kužim kad se dijete ekstremno osami, ali ne kužim šta vam je druženje toliko napeto.
meni k'o samoj ništa nije falilo i danas sam radije sama. često mi se ne da pričati, izgovarati glasove, riječi, a moram ako je netko i eto to bude razlog zbog kojeg mi se ne druži.
puno toga u priči se podrazumijeva, puno toga je već 100 puta ranije ispričano pa ne kužim tu potrebu pod mus :D
točno to što kaže vertex, pusti ga.
možda čak češće nego rjeđe. to je on, pa što?
Pa ali kad ti osoblje na erf-u kaže upišite ga u vrtić, stavljajte ga u situacije u kojima se mora socijalizirat... onda to i radiš. Nije to na razini on je eto samotnjak, već on je samotnjak jer se tako lako nosi sa smetnjama koje ima. I kao cilj nije da on te smetnje nauči zakamuflirat pa da ne razvije nijedno prijateljstvo i nema problema u odnosu s drugima jer odnosa s drugima ni nema, osim s ukućanima. Cilj nam je pomoći mu da nadiđe te smetnje, da postane društven koliko želi, a ne koliko mu te smetnje dopuštaju. Sasvim mi u redu da se ne želi igrati svaki dan, da bira s kim želi, ali kad vidim da pati u nemoći da pozdravi najboljeg prijatelja... A pati, jer on sad napokon uživa u tim prijateljstvima...
da, razumijem.
Po pusti, misliš ne idi u park, ne zovi djecu kući, ostavi ga da sam čita u sobi dok mi obiteljski igramo rizik ili gledamo film... Ozbiljno pitam... Možda bi trebali, možda bi onda sam nakon nekog vremena počeo tražiti društvo... Ali što ako ne bi? Pa ne mogu gledat da je cijelo vrijeme sam, sa svojim knjigama, stripovima, zadacima,... ono onda mi se počinje opet uvodit u repetitivne radnje ili mi zabrije na neku temu skrooz ( Pročitao je dječju verzijju Ilijade nakon što smo neoprezno pred njim spomenuli Trojanskog konja, cijelu od 12o-tak strana, po pjevanjima s 5 godina i samo je o tome govorio...)
Naravno da ga ne trebaš puštati da se osamljuje, ako je to dijete s poremećajem iz autističnog spektra. On ima problema sa socijalizacijom, premda su očito prilično specifični.
Ja bih rekla da trebate poticati i njegovati ta prijateljstva koja je on sam na neki način započeo, a mislim da je jako dobro pozivati tu djecu k vama kući što češće, jer je kao prvo tu on na svom terenu pa je napetost manja, a kao drugo i vi donekle imate nadzor nad druženjem pa ga možete usmjeravati i korigirati.
Na primjer, jako dobra aktivnost je igranje društvenih igara, jer su u tome onda svi prijatelji ravnopravni, tj. ne dominira isključivo on.
Recimo postoji ona jedna igra po imenu "Pogodi tko?" koja baš dobro potiče komunikaciju među djecom.
I meni je uvijek nekako pitanje koliko je društvo vršnjaka važno...
Ne znam kojom brzinom možeš očekivati takve promjene. Sjećam se da imaš averziju prema grupama podrške, ali možda bi u nekoj dobroj udruzi koja okuplja roditelje djece sa sličnim teškoćama dobila odgovora na neka svoja pitanja.
I bilo bi super kad bi s nekim od te djece išao i u školu, a sve to združivanje je važno napraviti prije puberteta, jer onda više nemaš nikakvog utjecaja.
Ja svakako nisam mislila da više uopće ne potičete druženje, samo da je možda pitanje omjera jednog i drugog. Ali, gledaj, ja o poremećajima iz autističnog spektra zaista znam samo na nivou opće kulture i, kako sam napisala, ne zam koliko su relevantni onda naši prijedlozi.
Mima, imamo Pogodi tko i on rastura. Igra bolje od 15-godišnjeg brata tako da je da to igra sa svoja dva prijatelja potpuno neravnopravna situacija. On sve mogućnosti ima u glavi. Recimo ove je školske godine u školi u koju ide sin br2 bio organiziran šah za učenike prva četiri, a kako oni obojica već dulje igraju šah ( sin br 2 i 3) i kako je mlađem bilo teško bez starijeg u vrtiću pomislili mi kako bi bilo dobro da zamolimo da i on ide na taj šah. Kao tako će upoznat djecu iz škole, možda se sprijateljit, upoznat školu godinu dana prije polaska... Postigli smo to da mu šah ide još bolje, da se nije ni sa kime sprijateljio, da je školu upoznao, i da je starijem bratu dahtao za vratom. I zamolili da ne igra s bratom tamo, i nije igrao. Ali je s drugom djecom šutke sjedio i igrao, ako bi drugo dijete prekršilo koje pravilo, šutio bi na satu šaha,a kasnije kući nam objašnjavao da to lovac ne može i da taj i taj vara...
Casa, koliko je star ovaj tvoj djecak? Moj sin, sad jedanaestogodisnjak (ima istu dijagnozu kao tvoj), tek unatrag 2-3 godine trazi drustvo (i to sad vec ima bas veliku potrebu za drustvom). Do tada je bio skroz zadovoljan sam sa sobom ili sa sestrama. Jedino je jos malo nespretan u odnosima s djecom, ali ide sve bolje i bolje.
Onda nađite nešto u čemu nije dobartj. nadmoćan
Društvo vršnjaka je važno. Kome se sviđa ideja da npr. u školi nema niti jednog prijatelja?
6 i po :D
edit: za laumi
Posljednje uređivanje od vertex : 20.06.2017. at 14:28
Pa probali, ali onda ne želi ići. Ono odbija, i tamo je zapravo zadnje bacanje na pod odradio, u potpunoj nemogućnosti da se kontrolira... A trener ipak nije dužan baviti se takvim ekscesima pa smo odustali...
Laumi, a je li pokazivao ove znakove da hoće ali ne zna kako... Ovo što pišem, dođemo u park, on vidi prijatelja, stoji do mene, čupka nokte, podiže ramena i stoji... Kako si to rješavala?
ma ja sam si zamislila klinca kako traži neki skroviti kutak u kojem bi nešto radio sam, u miru, a casa ga zaskače s vršnjacima gdje god pođe
zabrijala sam, hahhaa
ali općenito slabo se kužim u problematiku. nadam se da će se javiti netko s puno više iskustva
Adiomare nasmijal si me... Bemumiša, imam ih četvero i posao, ne bih ja nikog zaskakivala da me savjest ne goni
casa, a zašto si se ti tako uhvatila tog čupkanja noktiju? Šta ima veze da čupka nokte i podiže ramena? To su znakovi da mu je teško, a to već znaš, da mu je teško.
Posljednje uređivanje od vertex : 20.06.2017. at 14:39
pa jer je to vidljivi znak... Ono dok pišem i mislim o tome , vidim ga... A kao što ja vidim tako i djeca vide pa mu povremeno neko dijete kaže štogod..
zapravo sam mislila ako doslovno i slijepo slijediš nečije upute, a ono, razmisli koliko ima smisla raditi baš toliko po ps-u. nitko od nas tu nije skrojen po ps-u, svi nekako odstupamo.
ali kažem, nije moje područje, ne znam.
Nije. Djeca su obicno njemu prilazila, a on bi ispruzio ruku u visini glave kao znak do kud mu netko smije prici.
Raspisat cu se jos kasnije, sad moram zavrsiti rucak.
Pa eto, za to bi pomogla BKT. Možeš mu reći da pritisne ruke na bokove i tako smiri prste. Općenito, 'uvježbajte' dolazak u park.
Ili neka ponese fidget spinner
Ma doslovno ne mogu slijedit te upute jer dan ima 24 sata a i mi ostali članovi obitelji smo ljudi. Ali načelno se trudim... I to koliko svi mi odstupamo, i koliko je danas društveniji nego prije i koliko bolje funkcionira.. Ono pitam se trebam li više, bolje ili zapravo ne ići u park i pustit ga da dogodine sam rješava problem pozdrava svaki dan kad uđe u razred u kojem su mu sva djeca poznata... i da ne mislim o tome uopće...
Kao što smo one neke trigere riješili kad sam ih prestala predviđat i spriječavat... Ali onda, opet što ako mi se opet povuče u sebe...
A generalno, mali je super. Ono da ga vidiš na cesti ili u parku nakon tih prvih pet minuta, ne bi nikad pomislio da ima ikakvih problema osim egotripa...
Ovo uvježbavanje me strah provest... Tako smo vježbali dolazak u vrtić i to smo tako lijepo uvježbali ja i on, da ga je do kraja vrtića tata vodio a ne ja....
A kako stoji sa decom starijom od sebe, ono, 5-10 godina starijom? Ili je takve već sramota da se druže sa mlađima?
Moj se najbolje i najmaštovitije igra sa jednim skoro desetogodišnjakom, imaju neke zajedničke teme i u stanju su satima da se zajedno igraju, izmišljaju sami neke svoje avanture, trče, skaču, pričaju, ma savršeno se slože.
Ali društvene igre, nedajbože ako ne razume pravila ili ne može biti najbolji, e da mi je to prevazići rekla bih da sam sve postigla sa njim....
I javljanje pri dolasku u grupu...da.
Isto tako su korisne i socijalne priče. Znači, napišeš priču o odlasku u park, koja opisuje situaciju koja će se dogoditi, i onda to čitate.
Pa zapravo kao s prijateljima najstarijeg će porazgovarat ugodno, čak će i započet komunikaciju... ali ne mogu baš očekivat da će ga jedan šesnaestogidišnjak i jedan petnaestogodišnjak primit u svoju ekipu. A ove djece pet godina starije i ne poznajemo puno, nekako nemamo ni među prijateljima ni među braćom dječjih prijatelja... tako da nemam ga na koga uputit...
Eto, Mima, hvala... Ovo što si napisala mislim da bi moglo pomoći... Vidiš da znate kako mogu drugačije i bolje... nego mi, zlice, ne bi rekle...
Ovo je u teoriji odlična ideja.
Ali u praksi...ovaj moj bi se zakočio istog časa čim bi se našao u parku, a događaji se ne bi odvijali onim tokom kao u priči.
Tj. ako realizuješ ovu ideju, možda bi trebalo, nekako, predvideti grananja i multiple završetke, kao u programiranju, if-then, do mog takve stvari najbolje dopiru...
O napravit ću ja više priča... bit će to u nastavcima..
socijalne priče se koriste u radu s djecom a poremećajima iz autističnog spektra, i zapravo opisuju kako se treba ponašati. Ima primjera po internetu koje se može prilagoditi.
Srećno
Posljednje uređivanje od pulinka : 20.06.2017. at 15:17
I jesam davno tek kad smo dobili papir neke printala, al nije mi palo na pamet sama napisat.. Iako je skroz logično i pametno... To je ono kad od šume ne vidiš stablo... Hvala ti Mima... I zato ja tu pišem...
Mima, ja to jako dobro znam. Samo kažem, da ni one nisu svemoguće, i dodala sam ono što mislim da ih poboljšava. I neću preterati ako kažem da ja sama odmalena socijalne veštine učim upravo na taj način, svesnim posmatranjem i svesnim kopiranjem po modelu. Ali i to ima svoja ograničenja.
Casa, sad sam procitala zadnjih par stranica teme i nemam ti sto posebno savjetovat, AdioMare, vertex i Mima su dale jako dobre prijedloge.
Samo sam ti htjela reci, kao netko cije dijete ima slicne probleme, da ce s vremenom biti bolje. Kad se sjetim svojeg sa 6 godina, dodje mi da placem.
On je, recimo, uvijek super komunicirao s odraslima. U pocetku samo s onima na koje je navikao, a kasnije sa svim odraslima. Pametan je i mogao je satima govoriti o nekoj temi i odraslima je to obicno bilo fora i odusevili bi se s njime, dok je klincima to bio turn off.
S klincima je bilo svega, od povlacenja i plakanja pa do svadjanja, vrijedjanja i udaranja.
Sad se vec sasvim solidno druzi i suradjuje.
haha svemoguće definitivno nisu
laumi, meni je nateže bilo kad je imao dvije i po... Ono dok zapravo nismo otišli na erf... jer stalno sam se pitala umišljam li problem, predimenzioniram li ga... kako bi se trebalo nositi sa stoijednim praktičnim problemom.. Ono jel razmažen, jesmo li mi nesposobni roditelji, jel mali normalan... Otada do danas miljama smo daleko i veliku većinu vremena je uistinu skroz ok... Imamo samo još te neke boljke, obično izolirane... Ako će biti još lakše... mislim stvarno se nadam...
Ok, maria je otisla kuci, a kuci bi otisla i Peterlin, jer njihova procjena sto je previse ne ide u korak s onim sto vrijedi za tu-i-tu obitelj. Sve pet.
No ostavlja li itko mogucnost da, eto, to bas mora biti tako u toj obitelji jer je to jedini nacin da dijete funkcionira? Mozda je preporuka terapeuta, mozda nisu jos dosli do terapeuta, mozda ne znaju bolje, mozda ne smiju drugacije, tko ce ga znati.
Ili uvijek sve znate pa je ok da eto, razmazeno derle zahebava, a vi s tim necete imati posla? (Sto je vase pravo, naravno, ali ne znaci da roditelj nuzno radi pogresno.)
I sad mogu opet s primjerima, sto cu, kad imam vrlo raznoliko drustvo ovdje. Prijateljica i ujedno doula ima troje djece, od kojih dvoje ima poprilicno izrazene poremecaje iz autisticnog spektra. Kod njih u kuci vrijede pravila koja vjerojatno vecini ljudi nisu prihvatljiva, a kad ih pozovem k sebi, onda prihvacam da donesu i svoj modus operandi jer jedino tako funkcioniraju.
Ne bih ni ja cekala sad, kad znam kamo to moze odvesti. Cekala sam jer je jeo zdravu hranu, kakao normalnu stolicu (i taj cetvrti dan; nije bila uopce tvrda i nije nesto sto bi laik prepoznao kao patologiju) i zato sto se svuda pisalo da, eto, neces valjda djetetu od 14-18 mjeseci dati laksativ, bozesacuvajimajkobozja. Jednako kao sto se pise, onako pausalno, da neces zbog pranja ruku (opsesivnog) potraziti pomoc.
S drugim djetetom sam pametnija, sta's.
Cepic kao cepic, to nije dolazilo u obzir jer se ovdje ne koriste. Na kraju smo rijesili prvo fisuru, onda crijevo, a ovo ostalo je vjerojatno work in progress. Mislim, s kakanjem vise veze nema, osim sto i dan danas moze preskociti jedan dan samo tako jer je, vjerojatno, crijevo ipak fleksibilnije nego kod nekog tko ga nije prisilno rasirio.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom